Jump to content


Photo
- - - - -

Da se ne zaboravi!


  • Please log in to reply
745 replies to this topic

#241 Amir

Amir
  • Members
  • 187 posts

Posted 01 December 2008 - 18:32

28 November, 2008

933 BODY REMAINS OF SREBRENICA GENOCIDE VICTIMS EXHUMED FROM KAMENICA MASS GRAVES "11" & "12"

Federal News Agency (FENA) reported that expert team of the Institute for Missing Persons in Tuzla (ICMP) exhumed 50 complete and 883 partial human remains of Srebrenica genocide victims from mass graves "Kamenica 11" and "Kamenica 12."

PHOTO: A forensic expert, a member of the International Commission for Missing Persons ICMP, marks body parts of Srebrenica genocide victims before excavation at a mass-grave site in the remote mountain area in the village of Kamenica near the Eastern-Bosnian town of Zvornik and some 30km away from Srebrenica (November 2008).
Posted Image

Murat Husic, head of the expert team, confirmed these are remains of Srebrenica Bosniaks killed in July 1995. Mass graves also contained victims' personal belongings. All remains will undergo DNA identification process. According to the number of revealed victims’ remains, these are the largest mass graves recovered in Podrinje. Exhumation from mass grave “Kamenica 11” shall continue while “Kamenica 12” will be closed.

The 1995 Srebrenica genocide claimed lives of 8,000 - 10,000 Bosniaks - men, children, and elderly. More than 4,000 bodies of Srebrenica genocide victims have so far been exhumed from 12 mass graves along the 7-mile road from Srebrenica to the village of Kamenica. The area is more commonly known as "Death Valley."

Posted Image

Kamenica is also the place of the largest mass grave found to date. In August 2006, the bodies of more than 1,000 victims of the 1995 Srebrenica genocide had been exhumed from Kamenica. At that time, the team had exhumed 144 complete and 1,009 partial skeletons. The remains were heavily damaged, a typical feature of "secondary" mass graves to which victims' bodies are moved from an original burial site in an attempt to hide a crime. The excavation team found bullets mixed with body parts, and plastic and cloth bindings around the victims' arms. Much of the moving was done with bulldozers, which complicates the identification process.

PHOTO: Forensic worker, a member of International Commission for Missing Persons ICMP, shows a pocket watch found on a body of a Srebrenica genocide victim at a mass-grave site in the remote mountain area in the village of Kamenica near the Eastern-Bosnian town of Zvornik (November 2008).
Posted Image

As a result, thousands of bodies still await DNA-identification process run by the International Commission on Missing Persons. According to the director general of the International Commission on Missing Persons (ICMP), Kathryne Bomberger, DNA confirmed at least 8,000 Srebrenica genocide victims (interview).


more articles /photos http://srebrenica-ge...e.blogspot.com/

#242 Amir

Amir
  • Members
  • 187 posts

Posted 05 December 2008 - 12:39

Selo Kamenica kod Zvornika 2.decembar 2008

5,800 VICTIMS DNA IDENTIFIED

About 5,800 victims of Srebrenica Genocide have been identified through DNA analysis, but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied remains in secondary mass graves in an attempt to hide the crime.

Posted Image

Skeleton remains are marked as forensic experts of the International Commission for Missing Persons (ICMP) search for human remains in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008. Forensic experts said on Tuesday they unearthed about 1000 skeleton remains of the 1995 Srebrenica genocide victims from the 12th mass grave found in the eastern Bosnian village of Kamenica. We covered this story on November 28 (see photos), and we have more grim updates from Reuters as excavations continue.

"Experts had hoped to complete the exhumations on Wednesday but say the work which started two months ago will finish next week," Reuters reported on December 3rd. Documents recovered from the grave showed the victims were from Srebrenica, forensic experts said (see photos of victims' personal belongings).

"Almost 90 percent of all remains had traces of bullet shots and some victims were blindfolded with rope-tied hands," said Vedo Tuco, forensic pathologist. "Some of the remains were of 14-to-15-year-old boys. The victims were killed at three locations near Srebrenica and transferred to the village of Kamenica from the original graves three months after the execution... There is a complete chaos in this mass grave. Some of the remains that we found here will probably be re-associated with the bodies that we had exhumed from other mass graves discovered in this village... They probably thought that nobody would ever return here and discover the crime," he added.

According to Reuters, about 5,800 victims of Europe's worst atrocity since World War Two have been identified through DNA analysis but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied them in "secondary" mass graves in an attempt to hide the crime. Another mass grave has been located in the village but digging will likely start in the spring because of bad winter weather.

"Wherever I go the bones are being dug out and I cannot escape a smell of decaying bodies. This really is a Death Valley," Camila Mehmedovic, 61, told Reuters. "If I knew it would be like this, I would have never returned."

Posted Image

PHOTO UP: A Bosnian Muslim woman, Camila Mehmedovic (61), is a rare villager who returned to Kamenica after the war, mowed grass for her sheep from a nearby field before she learned there was a mass grave below. She gets clean water from a pipe in front of houses destroyed from the war in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.

Posted Image

PHOTO UP: A forensic expert of the International Commission for Missing Persons (ICMP) holds remains of a Srebrenica genocide victim in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.

Posted Image

PHOTO UP: Bosnian man who is a local resident with his home near to the mass grave site, reacts while forensic experts in background inspect human remains at a mass-grave site in remote mountain area in the village of Kamenica near Eastern-Bosnian town of Zvornik, 80 kms north east of Sarajevo, Bosnia, on Thursday, Oct. 16, 2008. The mass grave is considered to be a secondary mass-grave, where bodies of Srebrenica genocide victims were moved to from another original site.


http://srebrenica-ge...e.blogspot.com/

P:S nisam uspio slike prebaciti koga zanima moze pogledati na ovom linku iznad

Edited by Amir, 05 December 2008 - 12:40.


#243 bokimajk

bokimajk
  • Members
  • 190 posts

Posted 05 December 2008 - 13:43

Za mene je Milo Djukanovic zlocinac, jer je, zajedno sa balkanskim kasapinom i njegovim zlocinackim satrapima iz SPS-a, SRS-a, JUL-a, podrzani od strane Kostunice i DSS-a, ucestvovao u agresiji na Hrvatsku i opsadi i rusenju Dubrovnika! :ph34r:


mozda bi vise volio da su ostali kuci a 41 se ponovila hmmm?

#244 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 10 December 2008 - 20:47

link


link


link


da se ne zaboravi DA JE U GENOCIDU U SREBRENICI UCESTVOVALO 22 000 SRBA.

gde su svi ti ljudi i sta rade ? :ph34r:

Edited by shivaja, 10 December 2008 - 20:49.


#245 qmedic

qmedic
  • Members
  • 1,144 posts

Posted 10 December 2008 - 20:56

Činiće se nekome da ovo što sledi nema veze sa Srebrenicom, ali ima i to direkne, neraskidive, podstrekačke.

Grupa "istoričara" iz Čačka ufatila se važnog zadatka da "osvetli" komunističke zločine u svom kraju. Počeli su sa "procenom" da su komunisti 1944. godine u Čačku i okolini pobili 12.000 Čačana. To je prolazilo i vršilo posao par godina, ali nije moglo da traje večno. Onda su "istraživanja" pokazala da je broj u stvari oko 4500, posle malo vremena 2000 da bi danas u jednoj drugoj komisiji, isti ti "istoričari" pomešani sa nekolicinom drugih istoričara, potpisali izveštaj da je u Čačku i okolini od komunista sudjeno za kolaboraciju i na smrt osudjeno 272 lica.

Tako je gospodo pripremljena Srebrenica, jer, naravno, onih 12000 srpskih domaćina i uglednih ljudi prema procenama iz 1990. su pobili komunisti medju kojima su brojno dominuirali "Turci" i bivše balije.

#246 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 10 December 2008 - 21:09

e nesto da te citam bas skroz, ali sto se tice pripreme genocida u srebrenici, pripremali su ih mediji i politicke vodje. pocetak-potpisnici memoranduma-sanu.

a mozes i ti tu da upadnes...kao pripremac.

Edited by shivaja, 10 December 2008 - 21:11.


#247 Kinik

Kinik
  • Members
  • 19,759 posts

Posted 11 December 2008 - 00:25

...

Dan gluposti i sramote
Vojislav Pejović
06.12.2008.


Znam da godišnjica nije okrugla, i da je bilo boljih povoda. Znam da mnogi misle kako već plaćamo dovoljan danak sopstvenoj gluposti. Na kraju krajeva, pristali smo da otplatimo dio štete. Naš visoki predstavnik se još prije osam godina izvinio u svoje i u naše ime. I jeste da nezavisno producirani dokumentarac na temu još nije dočekao da bude prikazan na državnoj televiziji, ali se barem ključni vojni zapovjednici nalaze pred sudovima ili u zatvoru. Ipak, mislim kako ne bi bilo zgoreg da se podsjetimo, kako ove, tako i svake slijedeće godine: šesti decembar 1991. bio je najkrvaviji dan u osam dugih mjeseci, koliko je trajala operacija Jugoslovenske narodne armije, crnogorskih rezervista i dobrovoljačkih odreda u dubrovačkom zaleđu. Tog dana je pod bombama koje su ispalile naše oružane snage stradalo trinaest civila, a ranjeno je oko pedeset.

Znam da je bilo većih promašaja i krupnijih grešaka. Znam da bi nam svima više odgovaralo kad bismo sve to mogli nekako da zaboravimo. Jer motiv je bio tako iskren, gotovo dirljiv: na Dubrovnik se otišlo da bi se odbranila Crna Gora, Jugoslavija, srpstvo, crnogorstvo, budućnost naše djece, Dubrovačka republika. Sve te razloge, skupa i ponaosob, razloge temeljno utucavane u naše lobanje putem štampe i elektromagnetnih talasa, prežvakavali smo do iznemoglosti po kafanama, parkovima i uz nedjeljne ručkove, ponavljali ih dok nam mozgovi nisu sasvim utrnuli i dok oči nisu postale slijepe spram prizora u ogledalu. Sjećate li se: udarili smo preventivno. Sjećate li se, znali smo: tačno smo znali da se tridesetak hiljada ustaša, ej, ukopava na granici, da će Drugi svjetski rat biti dječija igra spram onoga što nam se sprema, da se borimo za pravu stvar - kao i uvijek, uostalom. Brade su nam podrhtavale od uzbuđenja, grudi se nadimale dok smo se zavjetovali da nikad više, da neće moći, da majka sina, da pas mater, da oca očinjega. Udarili smo preventivno, i prešli granicu. Tražili smo ušančene ustaše; ratovali smo za mir. I tako osam dugih mjeseci.

Znam da je bilo strašnijih tragedija i brojnijih žrtava. Znam da to nije bila jedina svinjarija u kojoj smo učestvovali. Godinama smo, na primjer, podržavali političku besmislicu, moralni sunovrat i privrednu propast. Protjerivali smo sugrađane iz svojih domova, predavali žrtve dželatima, spremno pristajali na sve manje i na sve lošije: sve dok nam nisu dozvolili da može i malo drugačije. Obožavali smo silnike, kupovali sitnu švercovanu robu i grcali u samosažaljenju. Gledali smo kako popovi blagosiljaju fukaru i zločince pod oružjem, razvijali zastave s mrtvačkim glavama, sprdali se s onima koji su pozivali na razum. A jeste bilo i takvih, onih koji su nam govorili: DOSTA! Međutim i nažalost, mi smo bili grlatiji, i bilo nas je više.

Znam da godišnjica nije okrugla, i da je bilo boljih povoda. Znam da praznika imamo napretek, i da bi rasipnički bilo uvesti još jedan. Ipak: na današnji dan, prije tačno 17 godina, trinaest stanovnika grada Dubrovnika glavom je platilo našu glupost i nasilništvo. Danas, djeca koja su rođena tog dana pohađaju srednju školu. Bez obzira na to što piše ili ne piše u njihovim udžbenicima, mislim da je lekcija o učešću Crne Gore u dubrovačkoj operaciji previše važna da bi bila svedena na ocjenu sa tromjesečja. Zato hajde da uradimo nešto.

Hajde da svake godine na ovaj dan ne odemo na posao od pukog stida. Hajde da se jednom godišnje prisjetimo šta se sve može desiti kad se savjest i razum zaključaju u mrak sanduka sa municijom. Hajde da od danas zahtijevamo da junaštvo bude uvijek istovremeno i čojstvo. Hajde da u ime svega što nam se desilo, svega što smo počinili i svega što smo dozvolili da u naše ime bude počinjeno, u ime strepnje od svega što našu djecu može zadesiti već sjutra, obilježimo današnji dan: Dan gluposti i sramote. Subota je, predlažem da ga provedemo sa najbližima. Uzmimo voljenu osobu za ruku, pomozimo kome je pomoć potrebna, pročitajmo djetetu priču pred spavanje. Ne mora naglas, može i u sebi, pred ogledalom: prisjetimo se kako smo se kukavički junačili, kako se lako ogluvi od busanja u prsa junačka. Ponovimo u sebi kako zaborav nije zamjena za iskupljenje i kako u srećnim zemljama djeca odrastaju čovječnija od svojih roditelja.

Radimo tako svake godine, dovoljno dugo da naučimo lekciju, dovoljno dugo da odolimo slijedećem iskušenju. Onda slobodno uvedimo još jedan praznik: Dan razuma i ponosa.

Vijesti, 06.12.2008.
Peščanik.net, 06.12.2008.

...

#248 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 11 December 2008 - 08:08

Ratni dnevnik iz Sarajeva
1992–1993.
Objavljeno: Sre, 10. 12. 2008. 08:51
ZLO SA BRDA (2)
Zlo sa brda (2)
Rezultati četničkog rada: Ratno Sarajevo
PHOTO: STOCK
Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunrodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...

Piše: Edo Hozić

01.06. 1992.

Granatiranje Sarajeva traje. Stojimo na najvišem katu zgrade. Pomalo se mrači. Gledamo kako gore Momo i Uzeir. Građani, stari i mladi, mada su se privikli na stanje u gradu, ipak su ponajviše, zbog sigurnosti, u skloništima.

02.06. 1992.

Najteže je u naseljima Hrid i Jarčedoli. Pokušaj Dječije ambasade „Međaši” da s jednim autobusom i jednim kombijem doturi šest tona hrane stanovnicima Dobrinje četnici su spriječili unakrsnom vatrom, uprkos oklopnim vozilima UN koja su bila u pratnji. Doprema te pomoći bila je dogovorena i ovjerena od četničke strane, a napad je potvrdio da oni ne poštuju nikakve dogovore.

03.06. 1992.

Stanje se ne mijenja, a pristižu nove vijesti koje govore o teškim zločinima širom BiH.

04.06. 1992.

Grupa privrednika u BiH saopćili su da imaju sedam miliona njemačkih maraka koje će dati onome ko privede zločince Mladića i Karadžića za kojima je oglašena potjernica.

05.06. 1992.

Kasarna smrti je napuštena. Otišli su. Kao da će grad prodisati. Pobjedit ćemo! Pripadnici „jugoarmije” konačno su napustili kasarnu „Maršal Tito” u Sarajevu i odnijeli svoje lako naoružanje. Proteklo je 17 dana od roka kad su to bili dužni učiniti (u koloni koja je otišla iz kasarne bilo je 80 vozila, a u njima 248 oficira i vojnih pitomaca te 488 žena i djece i porodica vojnih lica). Dio kasarne je zapaljen.

Potpisan je dogovor da aerodrom Sarajevo bude pod kontrolom Ujedninjenih Nacija. Koridor do grada i bezbijednost aerodroma osiguravaće jedinice francuske vojske u Sarajevu.

Cijelog dana četnička artiljerija je tukla po naseljima Sarajeva. Grupa artiljerijskih oficira bivše JNA koji su prešli u TO RBiH izračunala je da je od 6. aprila, za dva mjeseca, na grad Sarajevo ispaljeno oko 150 hiljada granata različitih kalibara, u prosjeku dnevno po 2.500.

06.06. 1992.

Neselektivno granatiranje Sarajeva ne prestaje. Mnogo je razaranja i požara. Poginulo je sedam civila, a 52 su povrijeđena. Na Ciglanama je uništeno deset stanova. Pogođena je i bolnica Podhrastovi, ranjeno pet pacijenata i medicinska sestra. Pogođena je i Fabrika duhana. Ipak, najteže je bilo na Trgu Pere Kosorića, jer su granate izazvale nekoliko većih požara na višekatnicama.

07.06. 1992.

Odlazak jedinica bivše JNA iz BiH zapravo je bilo fiktivno, jer podaci koji su provjereni govore da je u „Vojsci Republike Srpske”, koju branioci nazivaju četnicima, ostalo više od 80 hiljada vojnika, skupa sa ratnom tehnikom, uključujući avione, tenkove i druga borbena vozila, artiljerijska oruđa i rakete.

Građani Sarajeva su, iako sirene nisu dale znak za prestanak opasnosti i granatiranje i dalje traje, izašli na ulice da bi raščišćavali ruševine, zatvarali prozore plastičnim folijama, čistili što se može. Grad je bez vode i bez struje.

08.06. 1992.

Osvojena je Žuč! Kao da se nazire sunce. Možda sutra novine pročitam na klupi u parku. Zarobljeno je sedam transportera, četiri tenka i jedna haubica, a ubijeno je oko stotinu pripadnika četničkih formacija. Na strani Armije RBiH, jedinica koje su branile grad, bilo je ukupno 134 poginulih. To je bila dosad najkrvavija bitka za Sarajevo u ovom ratu.

09.06. 1992.

Totalno bez vode i struje. Svete nam se zbog poraza. Krizni štab za zdravstvenu i socijalnu bezbjednost građana RBiH u izvještaju Visokom komesarijatu za izbjeglice UN dao je podatke da je u BiH registrovano 663.465 izbjeglih lica, a da je u druge zemlje izbjeglo 640 hiljada, od toga u Hrvatsku 260 hiljada, u Sloveniju 64 hiljade. Ukupno je u egzodusu 1,303.469 lica ili 30% stanovnika BiH. Najteže je izbjeglicama u RBiH zbog postojećih blokada robnog prometa i svekolike oskudice.

10.06. 1992.

Neki naš rođak, prezimenom Arslanagić, pripadnik Policije, došao je da nam javi da su tetka Aida i njeni dobro. Taman dok nam je to dovikivao iz dvorišta, na Trikotekst je pala granata, prozori na zgradama su popucali, na subištu je ranjen Zoran, Radin zet. Geleri su prošli kroz Malinin džemper. Mi smo u mojoj sobi ležali na podu. Sarajevo je potpuno telefonski odsječeno od svijeta, jer su četnici minirali i relej na Trebeviću.

11.06. 1992.

Ujutro su nam došli Ilija i Hajrudin. Kako su oni sa Malte stigli dovde, nije mi jasno. Od jutarnjih sati započele su borbe na linijama odbrane grada. Prikupljeni podaci kažu da je u BiH dosad 7.000 poginulih ili nestalih civilnih lica.

12.06. 1992.

Struje već dugo nema. Hrana je morala iz zamrzivača. Od Seke smo dobili jedno pile! Nakon dva mjeseca ješćemo mesa! Vode nema. Poginulo je desetak građana, a dvostruko više je ranjenika zbrinutih u bolnicama.

Mešihat u Sarajevu je objavio da se Bajram-namaz u BiH nije mogao klanjati u više od 200 džamija i da, zbog četničkih napada na muslimanska naselja, nije bilo klanja kurbana. To se dogodilo prvi put otkad muslimanski vjernici dočekuju Kurban-bajram u BiH.

13.06. 1992.

Opet nam je dolazio Ilija. Donio je nešto bonova-para. Šta će mi pare? Na pijaci već dva mjeseca ima samo koprive. U Sarajevu je poginulo 14, a ranjeno 125 civilnih lica. Grad je sav prljav, na sve strane su gomile smeća, a na ulicama su tone polomljenog stakla, cigli i žbuke. Jak pljusak je kroz razbijene krovove i zidove ulio veliku količinu vode sve do skloništa. Ali nije sve to ni tako crno. Skupljali smo kišnicu i do pola napunili kadu.

14.06. 1992.

Uključili smo plin i u tavi pekli kruh. Kao tortilje. Ukusan je. Opet granatiranje. Nema ohrabrujućih vijesti. Voda je dolazila tokom noći, pa se kada napunila do vrha. Moći ćemo se okupati. Ako otvore aerodrom, biće to veliko olakšanje. Tada će doći i novinari pa će užas što vlada ovim gradom valjda pokrenuti nekakvu vojsku koja će doći i potjerati zlo sa brda. Stalno mislimo i sanjamo Komižu, često i Staru i Starog. Sinoć sam sanjao svoje lice koje mi se čas primiče, čas odmiče.

15.06. 1992.

Danas sam išao do Fonda, tamo zatekao Iliju, pa smo otišli do Vijećnice u kojoj već duže vremena spava Boro Pištalo. Usput smo pretrčavali poprečne ulice zbog snajperista. U Vijećnici je krš. Telefon im radi samo lokalno. Inače, nema vode, struje, hrane. Iz Fonda sam donio šest rolni papira. Sandra je izgubila sedam, a ja pet kila na vagi. Jedemo zadnje kilo brašna. Najzad je izabrana nova Vlada BiH, opet na čelu sa Jurom Pelivanom. Traje granatiranje širom Sarajeva.

-.-PHOTO: STOCK-.-Bez vode i struje: Uništavanje po Karadžićevom nalogu
Bez vode i struje: Uništavanje po Karadžićevom nalogu
PHOTO: STOCK

16.06. 1992.

Saopćeno je da je 48 muškaraca iz sela Ahatovići i Dobroševići u općini Rajlovac ubijeno u selu Sokolina, općina Ilijaš, gdje su dovedeni autobusom iz rajlovačkog logora. Svi su bili Bošnjaci.

17.06. 1992.

Upravo sam se vratio iz Mjesne zajednice odakle sam donio dva kilograma brašna, pola kile šećera i kilo riže. Od pet sati četnici granatiraju Dobrinju, Mojmilo, Nedžariće, Alipašino polje i Butmir, a najviše naselje Aerodrom. Tuku i Švrakino selo i Buća potok. U Sarajevu su ubijene četiri, a ranjene 64 osobe. Na Konferenciji islamskih zemalja u Istanbulu usvojen je zahtjev da se vojnom intervencijom zaustavi agresija na Republiku BiH.

18.06. 1992.

Danas smo za ručak pojeli posljednju od tri konzerve gulaša. Jeli smo u slast i hvalili gulaš. Išao sam do Arhiva grada i tamo došao do telefona. Veze prema Hrvatskoj ne rade, ali sam dobio Maricu u Beogradu, rekao joj da smo živi i zdravi i zamolio je da nazove brata Luku u Njemačku, a on neka javi Motetu u Komižu da kaže našima da smo dobro.

Na pijaci sam našao keks i upravo gledam Sandru kako ga jede. Guta. Ko se ovim crnim scenama mogao nadati. Idući gradom srce mi se stezalo. Sve je krezavo i sakato. Četnici su gađali i pogađali ono najljepše. Sada je blizu dva sata popodne. Kroz prozor, iako je tmurno, ulazi cvrkut ptica. Hoćemo li, kad sve ovo prođe, znati uživati u miru? U 17 sati došla je struja. Cijela kuća izašla je na subište i svi viču uglas. U noći, pojavio se Rade Tadić i prespavao kod nas. Zgrada Vojne bolnice pogođena je sa deset granata i teško je oštećena od 4. do 12. sprata. Tokom dana u Sarajevu je ubijeno osam, a ranjeno 80 civilnih lica.

19.06. 1992.

Najteži artiljerijski napadi iz pravca Lukavice i Nedžarića. Oko 30 granata pogodilo je zgradu „Oslobođenja” na Stupu. Sandra je u skloništu, a ja sa Tadićem sjedim i slušam detonacije. Malo smo otupili od straha, a to nije dobro. Kiša je i grmi. Na balkonu gledamo u saksiju na kojoj je geler napravio rupu. Jedemo jedanput dnevno. Samoinicijativno, u ime „odgovora na četnički teror”, dio specijalaca iz MUP-a BiH uhapsio je nekoliko stotina građana srpske nacionalnosti. Oni su otjerani na Stadion „Koševo” gdje su bili maltretirani, što je prekinuto blagovremenom intervencijom organa reda i ti građani su vraćeni svojim kućama. Na to je jedna delegacija građana srpske nacionalnosti došla u Predsjedništvo RBiH. Primio ih je predsjednik Izetbegović.

20.06. 1992.

Subota je. Po prvi put u majici kratkih rukava idem da kupim novine. Na pijaci ništa. Sve se radi trčeći. Na ulici svi trče. Iz haustora do prolaza ispod Trikoteksa. I prolaz je sav razvaljen, ali daje osjećaj sigurnosti jer se iz njega ne vidi nebo. Ni Trebević. U jučerašnjem razaranju Sarajeva na grad je palo 5.000 granata. Uvedena je radna obaveza za sve zaposlene.

Oko 17 sati artiljerijskim i raketnim projektilima razoren je i zapaljen poslovni neboder „Oslobođenja”. Tokom dana u Sarajevu je smrtno stradalo 23 lica, a ranjeno 101. Veliki je broj nastradalih u Tuzli: 15 je poginulih i 84 ranjena.
Prijeti nam glad.

21.06. 1992.

Prvi dan ljeta. Nismo ni primjetili da je prošlo proljeće. Mi se i sada oblačimo kao da je zima, u našem skloništu je vlažno. Nemoguće je objasniti smisao svih ovih razaranja i ovakvu količinu nesreće. Upravo mi Sandra kaže da je komšinica čula da su četnici ušli u Dobrinju! Ako je to istina –užas! Od danas je Mostar slobodan! Čekamo Armiju BiH i Hrvatsko vijeće obrane u Sarajevu!

22.06.1992.

Brinem se za Sandru, brinem se za starce koji su u Komiži, brinem da ne ostanem invalid. Ovo je 80. dan od početka agresije na RBiH. U centru Sarajeva, ispred zgrade Narodne banke, dogodio se novi masakr. Poginuo je moj prijatelj Alija Kučukalić. Moj poznanik Nermin Tulić, glumac, ostao je bez obje noge.

Od jedne granate, koja je pala među okupljene građane, poginulo je 19 lica, a ranjeno je 96. U Šenoinoj ulici ranjeno je pet, a u Radićevoj i Mis Irbinoj stradalo je još 15 lica. U kombiju sarajevske mljekare, koji je pogođen granatom na Marindvoru, ranjena su desetorica radnika; dvojici su amputirane noge, a osam ih je u teškom stanju.

23.06.1992.

Dok sam bio u Fondu, došla je voda. Trajalo je to oko sat vremena, pa je Sandra napunila kadu i veliku plastičnu kacu za kiseljenje kupusa. Treći dan jedemo pasulj. Naravno, jedemo jedanput dnevno. Da mi se najesti. Sve vrijeme padaju granate. Žalost... Maloprije je pala jedna i polomila preostala dva prozora u spavaćoj sobi. Moram u sklonište. Podaci Kriznog štaba dobijeni od zdravstvenih ustanova: u zadnja dva dana u BiH je poginulo 61 lice, a ranjeno je 368.

24.06.1992.

Nastavljam jučer započeto pisanje. U momentu kad sam prestao pisati na našu je zgradu palo nekoliko granata. Srećom, Sandra je bila u skloništu. Ja sam se prvo zavukao u spavaću sobu. Čule su se eksplozije, zgrada se tresla, staklo se lomilo. Odlučio sam da pređem u kupatilo, ali trebalo je preći preko dnevnog boravka. To sam učinio četvoronoške. U kupatilu sam čučnuo pored vrata. Bombe su udarale oko kuće svakih 10-15 sekundi. Onda sam ugledao plinsku bocu. Šta ako geler udari u nju? I tako, u svom tom metežu, sjedim u kupatilu, u sred haosa i grlim plinsku bocu.

Posljepodne. Granatiranje je utihnulo. Ljudi čiste krš. Posmatram stanare i tješim se da izgledam bolje, očuvanije od njih. A znam da sam i ja žut u licu, sa podočnjacima, prljave kose, smrdljiv, histeričan i kad se ljutim i kad se smijem. Više ne slušam vijesti kao prije. U Strazburu počinje Samit EZ o BiH. U gradu eksplozije granata i mina, a duž cijele linije odbrane pješadijski okršaji.

25.06. 1992.

Došla struja, reaguj ko munja! Proveo sat u redu za maslenicu, a na pijaci kupio kutiju keksa. I čokoladu za Sandru. Adnan nam je donio čitav litar ulja! I riblje filete. I malu teglu ajvara!

Krizni štab saopćava da je juče u Sarajevu 11 ljudi usmrćeno, a 74 ranjeno.

-.-PHOTO: STOCK-.-

PHOTO: STOCK

26.06. 1992.

Radujemo se. Javljaju da je Šesta flota u Jadranu. Večer je, povremeno pukne mina, ali to je daleko. Sjedimo pred televizorom i čekamo finale evropskog prvenstva u nogometu. Ima struje, nema vode, hrane ima, svaki dan nešto iskrsne.

Predsjednik SAD George Bush odlučio da vojnom intervencijom deblokira sarajevski aerodrom da bi se obezbijedio dolazak humanitarne pomoći. Sa raznih strana BiH dolaze vijesti o brojnim četničkim zločinima.

27.06.1992.

Nadamo se da će, već u utorak ili srijedu, američki avioni potjerati sa brda ovu bolest što ubija. Svi, ali baš svi vjerujemo da se intervenciji broje sati. Priča se da se četnički štab izmjestio sa Pala. Predsjedništvo BiH je usvojilo i objavilo Platformu o djelovanju u ratnim uslovima. U osnovi je okupljanje svih patriotskih snaga, uspostavljanje mira i nacionalne ravnopravnosti u državi koja će biti demokratska, multinacionalna, multireligijska, multikulturna i sekularna. U Sarajevu je osnovan Građanski forum Srba.

28.06. 1992.

Bush je razgovarao sa Jeljcinom i Mejorom. Šesta flota je stvarno u Jadranu. Gotovo plačemo od sreće. Krv se upalila, htjeli bi osvetu odmah, sada, za sve što su prokletnici učinili, za sve ubijene, sakate, za sva zgarišta, za uništeni svijet u kojem smo se voljeli i u kojem smo bili sretni.

U Sarajevo je doputovao predsjednik Francuske Fransoa Miteran. Građani su ga spontano pozdravljali. Skupština Grada Sarajeva donijela je odluku o proglašenju Miterana za počasnog građanina. Bila je to kratka posjeta, a četnici su odmah poslije njegovog odlaska nastavili prekinuto granatiranje grada.

29.06. 1992.

Kao u bunilu slušamo vijesti. Ipak, treba sačekati, ne biti euforičan. Mi lako upadamo u euforična stanja, lako padamo u depresiju, lako nas hvata strah. Neobična tišina u gradu. Meni nije jasno zbog čega je Miteran dolazio u Sarajevo. Nije mi jasno za koga je to dobro. Danas se na našim vratima pojavio Dervo Pušina.

Savjet bezbjednosti za danas je zakazao sjednicu i odluku da međunarodne snage UN intervenišu u BiH ako ne bude ispoštovan ultimatum za deblokiranje sarajevskog aerodroma. Četnici su upravo tri minuta prije početka te sjednice u UN počeli napuštati aerodrom, a objekat je istovremeno preuzela ekipa UNPROFOR-a. Već oko 20 sati na pistu aerodroma sletio je prvi strani avion sa humanitarnom pomoći. Noć je. Pucaju topovi, ali to samo ja čujem i to da bih upisao u ovaj dnevnik. Sarajlije su na topove naučile pa grad bez panike tone u san. Iako naizgled dan mirniji od proteklih, u Sarajevu je život izgubila četiri, a ranjena 32 lica.

30.06. 1992.

Poslije deblokade sarajevskog aerodroma došlo je tokom današnjeg dana pet aviona sa 30 tona hrane i lijekova. Najavljen je dolazak jednog kanadskog bataljona koji će preuzeti zaštitu aerodroma i robe koja će dolaziti. Pišem uz svijeću. Pojeli smo riblju konzervu, malo ajvara i kašičicu majoneze. To nam je Adnan donio neki dan i sada je frižider definitivno prazan. Nije mi jasno da svijet ne uviđa sa kim ovdje ima posla. Svijet nas tretira kao jednu od zaraćenih strana. Kakva zaraćena strana! Mi niti smo htijeli zaratovati, niti sada ratujemo, ova država i ovaj grad trpe i koliko mogu brane se i odoljevaju da prežive i koliko sutra opet rade i žive život. Zaista mislim, dok ne dođu američki avioni, ovdje neće biti mira. A znam da će na kraju ti avioni ipak doći. Mrsko mi je okrenuti pozivni broj Beograda, ali ipak ne mogu ostaviti Sandrinu rodbinu da se brine.

Da je mir, Sandra i ja bismo već pomalo pakovali kofere i spremali se za Komižu. Ovako, ako i do septembra dođemo, dobro je. Jedinice Vojne policije i vojske vratile su dio Dobrinje i naselja Aerodrom, koje su bili zauzeli četnici i tamo sprovodili sve oblike svoga terorisanja stanovništva. Pljačkali su, ubijali i protjerivali iz stanova sve nesrbe.

U gradu je policija pronašla nekoliko četničkih doušnika, koji su signalima i telefonskim pozivima navodili četničke artiljerce na pojedine ciljeve. U stanovima tih doušnika nađene su i veće količine raznih oružja i eksploziva, kao i nekoliko radiostanica. U junu 1992. godine u odbrani grada poginulo je 413, a ranjeno 619 branitelja.

01.07. 1992.

Za ručak, pura sa mlijekom! Tri mjeseca nismo okusili mlijeko.
Od granata i snajperskih pogodaka u Sarajevu je bilo 5 ubijenih i 30 ranjenih.

02.07. 1992.

Čitavu noć bio sam budan. Samoća se događa noću. Bilo je to, kako se sada kaže, “relativno mirno veče”. Tačno prije godinu dana mi smo kretali za Komižu. Sarajevski aerodrom je zvanično otvoren. Prvu grupu zaštitnih snaga čini 300 kanadskih i 270 francuskih vojnika. Za sutra je predviđen dolazak još 700 Kanađana. Oni će štititi i prolaz od aerodroma do grada. Četnici sa Ilidže i pripadnici HVO sa Stupa potpuno sarađuju, švercuju robu i ljude, oružje i municiju. Za izlazak iz Sarajeva preko Stupa cijena je za Bošnjake 200 njemačkih maraka, a za Srbe i Hrvate upola jeftinije. Humanitarne organizacije snabdjele su „Velepekaru” kvascem, pa je proizvodnja kruha normalizovana.

03.07. 1992.

Stara i Stari su putem radija tražili informacije o nama! Kako da im se javimo? Srećom, u Fondu se pojavio Valerijan Žujo, pa sam mu napisao poruku da je putem radija pročita. Jedino možemo da se nadamo da će naši u Komiži čuti Radio Sarajevo. U Sarajevo je došao “prijatelj Sarajeva” Lord Carrington, koji predsjedava Konferenciji o Jugoslaviji, a s njim je i Joze Cutileiro, portugalski ambasador. Građani Sarajeva su ih izviždali. Ovaj dan ni po čemu neće ostati upamćen. Sada vidimo, Miteran je sve znalački ukočio. Kupio sam dvije pogače kod Begove džamije i usput video da su bradonje pogodile i Sahat kulu. Razgovarao sa Semezdinom Mehmedinovićem i Seadom Ćizmićem.

Mnogim apelima na razne adrese za mir i prekid ubijanja, koje su u toku tri mjeseca objavljivali pojedini viđeni ljudi i organizacije, pridružio se i reis-ul-ulema Jakub Selimoski i uputio pismo patrijarhu SPC Pavlu.

04.07. 1992.

Prošla je ponoć. Čudno. Sandra i ja gledamo muzičke spotove na MTV-u, a vani kao u borbama za Berlin. Ili smo ludi, ili smo spremni na svakakav ishod ovog bezishoda. Kad se budemo ujutro budili, na desetine mladih ljudi i onih zaluđenih bradonja ležat će bez života na sarajevskom asfaltu.

Veliki udar granatama svih vrsta artiljerije po sarajevskim naseljima i četnički pokušaj proboja odbrane na pravcu Trga Pere Kosorića, i na više drugih pravaca, ali je odbrana izdržala i odbacila napadače. Odlučeno je da se sve jedinice branilaca u BiH objedine u Armiju RBiH.

05.07. 1992.

U proteklih 24 sata na aerodrom je sletjelo 14 aviona sa pošiljkom hrane i lijekova iz više zemalja, a ukupan teret iznosi 140 tona. Sada će svijet biti zadovoljan samim sobom. Hranit će nas. Ovaj grad u normalno vrijeme troši oko 50.000 litara mlijeka dnevno. Samo mlijeko da nam šalju trebalo bi im 10 aviona dnevno. No, tu smo gdje smo. Polugladni stalno i upali u sebe. Ali smo tu pa nek svijet gleda i neka se zgraža. Onaj lord nije čak ni obišao Sarajevo. Samo je predsjednika ove države upitao ima li dobar podrum. A onda je otišao da razgovara sa onim zbog kojeg je svako od nas do u detalje ispitao vlastiti podrum u protekla tri mjeseca. Na pijaci ima novina i BiC-ovih žileta. Valjda im je smanjena potrošnja od kada su bradonje otišle u šumu.

U Grudama je Mate Boban, čelnik HVO, organizovao skup na kojem je usvojeno stvaranje tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

06.07. 1992.

Danas sam Željku Ivankoviću dao poruku za Dževdeta Tuzlića sa molbom da putem radija javi našima u Komiži da smo živi i zdravi. Nema vode, nema struje, ali je znatno manje granatiranja. Avioni i dalje stižu i donose hranu i lijekove. U gradskim naseljima je vidljiva nestrpljivost ljudi i iščekivanja podjele hrane iz te pomoći. Čulo se da već ponegdje dijele: na jednu osobu jedna sardina, 0,7 l ulja, pola tegle đuveča, pola gulaša, 60 dkg soli. A ponegdje se već mogu kod švercera nabaviti konzerve govedine.
U jednim kolima UNPROFOR-a zatečen je četnički oficir uz oficira UN.

07.07. 1992.

Jutros sam obišao pijacu, reda radi, u Lakićevoj ulici pronašao svog bricu pa se ošišao, kupio kruh i došao kući. Stigla je humanitarna, pa smo pojeli konzervu sardine.

08.07. 1992.

Da nam je na more, da nam se najesti, da se naspavati. Ima dosta granatiranja i pucanja po naseljima u cijelom gradu. U Dobrinji, na mjestu gdje su građani čekali podjelu hrane, pale su granate i usmrtile trojicu, a ranile 30 ljudi.

09.07. 1992.

Sinoć su vođene velike borbe. Opet su se svijetleći meci zabijali u zgradu. Sandra je pobjegla u kupatilo. Opet smo ležali u našem brlogu, a ja joj govorio da se ne boji i da nam ništa neće biti.

U Helsinkiju počeo je samit KEBS-a. Učestvuju predstavnici 51 zemlje Evrope, Azije i Amerike. Tamo je prisutan i Alija Izetbegović sa delegacijom BiH. U zadnja 24 sata na aerodromu je primljeno 15 aviona sa 174 tone hrane.

10.07. 1992.

Naša poruka za Komižu emitirana je dva puta. Za ručak smo imali faširane šnicle i krompir. Dao sam Sandrinu mjesečnu platu za pola kile faširanog mesa. Na sarajevski aerodrom tokom dana dopremljeno je 130 tona hrane i lijekova.

U Vojnoj policiji Armije BiH je saopćeno da je privedeno desetak poimenično navedenih osoba za koje postoje podaci da su vršili pljačke i ubistva po gradu.

11.07. 1992.

Ako imaš nešto novca, moraš ga brzo trošiti. Cijene su nenormalne. Glad se uselila u gotovo svaku kuću. Stigao je turski ministar vanjskih poslova, Hikmet Četin, skupa sa Alijom Izetbegovićem iz Helsinkija. On je razgledao Baščaršiju i posjetio gradsku bolnicu, mezarje na Kovačima i još neke dijelove grada.

12.07. 1992.

Edin nam je donio maslenicu i malih kruškica. Pokušavam da što manje razmišljam o ovom haosu što divlja oko nas. Odrasli ljudi u ratu postaju kao djeca: tvrdoglavi, plačljivi, osvetoljubljivi. A djeca preko noći odrastu. U zadnja 24 sata bilo je dvadesetak poginulih i oko 50 ranjenih. To je za Sarajevo „normalan dan”. Voda povremeno i nakratko dođe, a i struja, pa opet na poduže vrijeme nestaju.

13.07. 1992.

Tačno je 100 dana otkad je započela opsada grada. Sjedimo uz svijeću. Pričamo kako bi bilo dobro organizirati bijenale savremene umjetnosti u Sarajevu.

14.07. 1992.

Dan kao i prethodni. Od jutra do podne u Fondu, a navečer sa komšijama na prvom katu. Promjenljivo raspoloženje.

15.07. 1992.

Drama Goražda. Tamo će se desiti neviđen pokolj ako se nešto ne učini. Nemamo struje već dugo, nema vode, hrane. Vani gruva. Kaže mi Enjo: „Zamisli da ovo sad prestane, a mi se pojavimo na moru sa stomačićima. Svi bi mislili da smo ratni profiteri“. Danas, dok su istovarali krompir iz nekog auta, ispala su im dva i otkotrljala se ispod točkova. Čekao sam deset minuta da to auto ode i donio ta dva krompira kući. Na području grada Sarajeva ovog dana je poginulo 7, a ranjeno 13 građana. Snabdijevanje vodom i strujom i dalje je otežano.

16.07. 1992.

Goražde u ruševinama, gori. Na mostu u Višegradu četnici su zaklali šest djevojčica iz Zavoda za mentalno zaostalu djecu i bacili ih u Drinu. Strašno, užasno! Probudio me šum vode. Momentalno skačemo iz kreveta, punjenje kade, boca, pranje zuba, puštanje vode iz vodokotlića, brijanje, umivanje, pranje posuđa itd. Jedno je rat bez vode, a sasvim drugo ako je imaš. Na ulici naletim na Danku Ilić. Mršava, ali bodra.

17.07. 1992.

U Londonu Lord Carrington i Jose Cutileiro organizovali susret Harisa Silajdžića, Radovana Karadžića i Mate Bobana, pa je potpisan dokument o prekidu vatre, 18. jula u 18 sati. Taj prekid vatre treba da traje 14 dana. Sve tri strane su se obavezale da će raditi na uspostavi trajnog mira, a sve teško naoružanje – tenkovi, topovi, transporteri, raketni bacači itd., staviće se pod međunarodnu kontrolu. Svim izbjeglim licima biće omogućeno da se vrate u svoje domove. Takođe je dogovoreno da se 27. jula nastave razgovori o budućem ustavnom uređenju BiH.

Poslao sam u Komižu, preko Crvenog krsta, još jednu poruku. Došla struja. Kad struja dođe, svjet izgleda bolje. U Sarajevo je doputovao ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Douglas Herd. Krizni štab zdravstva RBiH, u saopćenju za protekla 24 sata navodi da je u Sarajevu bilo 26 mrtvih i 53 ranjena.

-.-PHOTO: STOCK-.-

PHOTO: STOCK

18.07.1992.

Po prvi put u ovih 104 dana rata, dobili smo pravu humanitarnu pomoć. Po osobi: pola litre ulja, kilo brašna, biskvit, pola kutije feta sira i po dvije konzerve gulaša. Na pijaci se za 10 maraka dobija 32 milijarde dinara. Našao sam krompir i kupio kilo za 10 milijardi. Vani je sunčano. Imali smo svatovski ručak: blitva sa krompirićima, talijanski gulaš, a prije toga pileća juha! Kao u dobra stara vremena. Ma, bit će sve bolje i bolje. Ako baš i poginemo, sve su veće šanse da ćemo umrijeti siti. Od potpisanog dogovora u Londonu nema ništa, jer „jugovojska” i četnici i dalje napadaju na Goražde, i na drugim mjestima. Došla struja!

19.07.1992.

Nedjelja. Jutro kišno, mirno. Danas bi trebalo da nastupi ko zna koje po redu primirje. U to više niko ne vjeruje. Ni političari. Kao po pravilu, u danima primirja gine se najviše. Iznenada zapucaju, u sred dana, u sred grada. U Sarajevo je došao predsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije, Milan Panić.
Nastavljeni su četnički napadi na Goražde.

20.07. 1992.

Naravno, puca se. Još sinoć su na Vojničkom polju izginula djeca. Od početka tog „mira” ubijeno je 20 građana, a više od 30 je ranjeno. Ginu poznanici, prijatelji, a o najbližoj rodbini koja stanuje 500 metara vazdušne linije od tebe, nemamo informacija mjesecima. Dan je sunčan, ljetnji. Nikako ne mogu sebi doći. Šta ovo bi? Kome je i kako je moglo pasti na pamet da razara i ubija zbog teritorija. Zbog nekih livada i rijeka. Šta će nekome veća država ako mu je i njegova gladna i nerazvijena? Pa još kad tu novu i veću državu prave Milošević, Karadžić, Vučurević!

21.07. 1992.

Potpisan je sporazum kojim su regulisani odnosi BiH sa Hrvatskom o odbrani, diplomatskim predstavništvima, platnom prometu, saobraćaju. I dalje stižu vijesti o borbama u nizu mjesta u BiH. Najteže je u Goraždu.

22.07. 1992.

U Goraždu je danas pravi pakao. U Sarajevu, za promjenu, miran dan. Hodam sa Ilijom i Edom Numankadićem, svijet prolazi, kao da nije rat. A u svakom od nas čuči strah da baš sada, ovog momenta može od nekud doletjeti. Zagrebački sporazum je većina građana dočekala s nepovjerenjem. Sumnja se u Tuđmanovu iskrenost.

23.07. 1992.

Nakon tri mjeseca spavanja na podu, “u brlogu”, sinoć smo opet legli u krevet. Ne zato što je u “brlogu” neudobno, već zbog bubašvaba koje su se razmilile po čitavom stanu. Jutro je mirno. To može da prevari. Siguran sam da tim neljudima sa brda ne možeš tek tako reći da idu kući. Njima se sviđa da ruše. Antropologija će biti dopunjena ovom podvrstom koja liči na čovjeka, sličnost koja može lako da prevari, ali sa strašnom greškom u mozgu, koji je mali i ne nalazi se u glavi već u Beogradu. O tom mozgu snimat će se filmovi, horor žanra, da se plaše mali i veliki.

24.07. 1992.

Lord Carrington “osjeća” da ne može više “raditi na problemu Bosne”. Hvala Bogu. Još da se Butrosa Butrosa rješiti. Brano i Vida se razvode. Vida hoće da prijavi Malinu da je snajperista. I to Topi. A ja treba sa Malinom da odem kod Tope, pa da mu ona unaprijed objasni da, eto, nije!
U ovom tzv. mirnom danu u Sarajevu je poginulo 10, a ranjeno 45 lica.

Kulturno-umjetnički život u gradu, uprkos svim teškoćama, odvija se iz dana u dan sve intenzivnije. Učestvuju glumci, književnici, pjevači, muzičari; daju priredbe u skloništima, donose ohrabrenja. Izvedena je i komedija „Siroti mali hrčki” Gordana Mihića i već su bile tri predstave. Olimpijska reprezentacija BiH otputovala je u Barselonu na 25. olimpijske igre. S njom je, ko zna zašto, otišao i Goran Milić, čovjek sa Jutela. Tražio sam po Baščaršiji peć na loženje.

25.07.1992.

Kupio sam za bonove četiri kilograma brašna i kilo makarona. Ja se intervenciji nadam i to uskoro. Inače, optimisti, kao ja, su u defanzivi. Više je pesimista. Puno je ljepše pričati sa optimistom. Zato najrađe čitam izvještaje Ivice Mišića iz New Yorka. Piše taman kako meni godi. Ivica pljune Butrosa, Lorda C. i čitave UN, a voli Silajdžića.

Ivica već vidi fantome nad Sarajevom, Goraždom, Žepom. A ja kad ih ugledam, znam da hoću, poletit ću s njima, skinuti gaće i istovariti jedan svoj tovar na glavu kosmatog djecoubice sa Durmitora. Američki nosač aviona „Saratoga” u pratnji tri ratna broda uplovio je u Jadransko more. Cijelog dana po Sarajevu padaju četničke granate u razmacima, povremeno, u razne dijelove grada. U Barceloni, naši olimpijci sa zastavom sa ljiljanima. Ne vidim Gorana Milića, onog novinara, taj se nikada neće vratiti u Sarajevo. Najveći aplauz za naše!

26.07. 1992.

Danas gledamo reprizu otvaranja Olimpijskih igara. Suze hoće da krenu. Tako smo ponosni, tako smo nesretni. Tako smo osjetljivi na sve za Bosnu vezano. Šaka nasmijanih Bosanaca u Barceloni i zastava u rukama Zlatana Saračevića. Prije nego što su se pojavili na stadionu, strani komentatori najavili su njihov dolazak rječima: “A sada pažnja! Na redu je Bosna i Hercegovina”! Čitav stadion ustao je na noge. To nam je reklo više od svih rezolucija UN-a. Običan svijet zna za našu nesreću i na našoj je strani! Još jedna poruka putem radia za Komižu. I poruka preko Njemačke. Granatiran je centar Sarajeva. Goražde je i dalje pod artiljerijskom vatrom.

27.07. 1992.

Odnekud, opet se pojavljuje Lord Carrington. Ne možemo da vjerujemo. Agencija za prijem i distribuciju humanitarne pomoći dala podatak da je od 29. juna do 24. jula u Sarajevo dopremljeno i distribuirano 2.082 tone raznih namirnica.

28.07. 1992.

Odlučno i definitivno, RBiH odbacila plan Lorda Carringtona o etničkoj podjeli Republike. Vojnoj bolnici neko je sada dao ime – Francuska bolnica. Trebali su je nazvati po Miteranu, imalo bi više smisla. Hrane gotovo da nemamo. Sinoć je Sandra od brašna napravila majonezu. Edin nam je donio dvije kutije “Morave”, pa iako su agresorske, kao da smo sunce ugledali.

29.07. 1992.

Ima li smisla pisati dnevnik. Dani su isti. Nema smisla pisati o političkoj situaciji, o pregovorima, ali je to jedino što nam se događa. Napadi na Sarajevo i Goražde ne jenjavaju. U Genevi je počela Međunarodna konferencija o humanitarnoj pomoći žrtvama sukoba na području bivše Jugoslavije. U Sarajevo je doputovao bataljon ukrajinske vojske. Muslimaske zemlje, ali i Clinton, vrše pritisak na Bushovu administraciju.
Prema statistici, svakog dana od snajpera gine desetak Sarajlija.

30.07.1992.

Sarajevo je i dalje bez vode. Poslije četiri dana, došla struja. A dobili smo i humanitarnu pa se opet možemo najesti. UNPROFOR je instalirao nekakve radare? Da bi se znalo ko i odakle puca na grad! Pola grada srušeno, ne zna se broja izginulima, četiri mjeseca to traje, a danas stigli radari!
U Goraždu se amputacije moraju vršiti bez anestezije.

31.07. 1992.

Protekla noć u Sarajevu bila je jedna od najtežih po sumanutoj vatri mina i granata sa četničkih položaja, a „eksperti UN” nikako da utvrde ko i odakle puca na grad. Donijeli su radar, zaboga! U posljednja 24 sata u Sarajevu je ubijeno četiri, a 87 civilnih lica je ranjeno. Sada saznajemo da su gađali onaj čuveni radar i ranili četvoricu UNPROFOR-aca! U julu 1992. godine u odbrani Sarajeva poginulo je 180, a ranjeno 314 branilaca, pripadnika Armije BiH. Tokom 31. jula poginula su 54 branioca grada.

(Nastavak u petak 12. decembra)

LINK

#249 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 11 December 2008 - 19:52

NOVI FELJTON

Ratni dnevnik iz Sarajeva 1992-1993.


ČETNIČKO ORGIJANJE (1)

Image

Knjiga "Biografija Sarajeva '92-'93" koju je pripremio i uredio Edo Hozić, jedan je od najpotresnijih dokumenata čiji sadržaj svedoči o golgoti glavnog grada BiH pod opsadom pomahnitalog Karadžića i njegovih ubica. Hozić je na jednm mestu sakupio sve najvažnije i najbolje tekstove objavljene po sarajevskim dnevnim novinama i magazinima tokom 1992. i 1993. godine, sve uokvirio svojim ratnim dnevnikom iz tog vremena - i pred čitaoca izneo najstrašnije slike ratnog užasa koji se nikada neće zaboraviti. Ova obimna knjiga u čijem stvaranju su učestvovali Gojko Berić, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović - imaće uskoro svoju beogradsku promociju, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čitaoci e-novina u nekoliko nastavaka, imaće priliku da pročitaju dnevničke beleške autora iz prvih godina sarajevske opsade.


Image

Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunrodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...

Piše: Edo Hozić

06.04. 1992.
Jutro je. „Svenarodni parlament” preselio na plato pred Skupštinom BiH.

Okupilo se blizu 200 hiljada lica. Hoću da idem tamo, ali Sandra neće ni da čuje. Oko 13,50 s najviših katova hotela „Holiday Inn” snajperisti SDS-a počeli su pucati na okupljeni narod. Sve je prenosila televizija Sarajevo. Specijalci MUP-a uspjeli su se probiti u zgradu hotela i uhvatiti osam snajperista SDS-a. JNA je zaposjela sarajevski aerodrom. Još prije ponoći „Svenarodni parlament” je raspušten. U i oko grada 5. i 6. aprila poginulo je 9, a ranjeno 37 građana i građanki. Specijalci SDS su pustili na slobodu učenike Policijske škole na Vracama koje su bili zadržali dan ranije.

07.04. 1992.

U ponoć između 6. i 7. aprila stupila je na snagu odluka Evropske zajednice o priznavanju BiH kao nezavisne države. Iste noći sa okolnih brda izvršen je artiljerijski napad na grad. Sasvim spontano, u cijelom Sarajevu, građani su pripadnike paravojnih formacija SDS počeli nazivati četnicima.

08.04. 1992.

Počeo je pravi rat u Sarajevu. Granatirani Vasin Han, Bistrik i Kovači. Predsjedništvo BiH proglasilo neposrednu ratnu opasnost. Naziv države preimenovan je u Republiku Bosnu i Hercegovinu, bez atributa „socijalistička”.

09.04. 1992.

Stigle brojne odluke stranih vlada o priznanju BiH. Prve su bile iz SAD, Njemačke, Hrvatske i Austrije. Za ovo smo se izjasnili na referendumu. U „Oslobođenju” objavljeni podaci Centra službe bezbjednosti da je od 4. do 8. aprila u Sarajevu poginulo 29 lica (4 redovna i 2 rezervna pripadnika milicije te 23 civila), a 70 lica je ranjeno.

10.04. 1992.

Oko 1000 građana počelo je napuštati grad. Jevrejska opština je evakuirala 300 svojih članova. U Predsjedništvu BiH održan je sastanak sa najvišim rukovodiocima JNA iz Beograda, a bili su prisutni i predstavnici SDS, Karadžić, Krajišnik i Plavšićeva. Objavljeno je da je postignuta potpuna saglasnost da se postigne mir, da se rasformiraju paravojne jedinice, da se počinioci zločina predaju zakonskom postupku i da se omogući siguran povratak izbjeglica.

11.04. 1992.

U gradu se pojavilo više provalničkih bandi koje pljačkaju prodavnice. Stanje u gradu je haotično. U Fondu kulture održali smo nekoliko sastanaka.

12.04. 1992.

U Sarajevu je bilo uglavnom mirno. Situacija sa prehranom i robom široke potrošnje postaje sve teža, cijene rapidno rastu. Pijace su poluprazne. Šverceri i ratni profiteri su se višestruko umnožili. U kući nemamo nikakvih zaliha. Imamo sedam tegli artičoka!

13.04. 1992.

Prije podne vođene su borbe oko Doma zdravlja Novi Grad i u Dobrinji kod Osnovne škole „Nikola Tesla” koja je i zapaljena. Granate su padale po Mojmilu i Alipašinom polju. U Faletićima su vojnici JNA provalili u skladište oružja Teritorijalne odbrane BiH. Veliki broj građana, uglavnom srpske nacionalnosti, napustilo je Sarajevo i krenulo ka Beogradu. Odlazili su nesmetano avionima, vozovima, autobusima i privatnim automobilima.

14.04.1992.

Nad Sarajevo se nadvija glad, sve je više nestašica. Od bonova koje dobijemo umjesto plate možemo kupiti šest kila kruha. Pričam sa Sandrom, pokušavam je nagovoriti da i ona na neko vrijeme ode u Beograd. Neće ni da čuje.

15.04. 1992.

Svaki dan idem u Fond kulture. Vlada BiH odobrila je formiranje komisije za istraživanje ratnih zločina. Saopćeno je da je iz jedinica JNA u zadnja tri dana prešlo 187 vojnih lica u jedinice Teritorijalne odbrane BiH koje već imaju više desetina hiljada boraca.

16.04.1992.

U Sarajevo je došao Cyrus Vance, izaslanik generalnog sekretara UN. Izjavio je da ima nade za mir, ali ima mnogo problema. Na sastanku KEBS-a u Helsinkiju usvojena deklaracija kojom se osuđuje Srbija, srpske paravojne formacije i JNA kao vinovnici rata u BiH.

17.04.1992.

Povremena vatra iz minobacača, topova i drugog oružja dopire gotovo iz svih dijelova grada. Mine i granate udaraju u zgrade, ruše zidove, razbijaju parkirane automobile. Mnogo razbijenih prozora i izrešetanih fasada. Ljudi provode i noći i dane u skloništima.

18.04. 1992.

Sarajevo se sve više pretvara u ogromni konclogor. U obruču smo. Iz grada je izbjeglo 13.328 lica, a pristiglo je oko 66.000 izgnanika s raznih područja BiH, najviše iz Podrinja. Prvi američki avion s lijekovima i hranom sletio je na sarajevski aerodrom.

19.04. 1992.

Jednako kao svakog ranijeg dana: artiljerijska i minobacačka vatra, mitraljeski rafali i snajperisti sa svih strana po opkoljenom gradu.

20.04. 1992.

U Vogošći četnici upali u zgradu općine, istjerali sve nesrbe i preuzeli vlast. Vojnici JNA i četnici pljačkaju „Pretis”. Idem na posao, radim, svi u stvari idemo na posao kao da se ništa ne događa, svi se plašimo ovog ludila ali vjerujemo da će se situacija smiriti. Noći provodimo sa ostalim stanarima u podrumu. Sinoć je bilo smijeha: u neko doba noći, žene su počele otvarati torbe i cekere i vaditi iz njih sendviče, sokove, deke, topliju odjeću. Gledam u Sandru. Znam da sam i ja donio iz stana dvije torbe. Pitam je šta mi imamo u njima. Ona mi kaže da je ponijela ploče Marije Callas.

21.04. 1992.

Došli su Dinko i Minja. Išli smo u sklonište. Granate po Starom Gradu udarale su gotovo svakih 15 sekundi. Na Baščaršiji su uništene ili oštećene mnoge zanatske radnje i poslovni prostori. Požar je uništio više poslovnih zgrada. Izgorio je Olimpijski muzej grada.

22.04.1992.

I dalje najjače borbe u općini Ilidža. Opet smo u skloništu.

23.04.1992.

Mada je u gradu dosta miran dan, poginulo je 13 lica, a ranjeno 77. Veći dio grada je bez struje.

24.04.1992.

U Sarajevo su stigli predsjedavajući EZ Hose Pineiro, predsjedavajući Konferencije o Jugoslaviji Lord Carrington, predsjedavajući Konferencije o BiH Joze Cutileiro i ministar zdravstva Francuske Bernard Kushner. Izetbegović, Karadžić i Boras potpisali novu deklaraciju o obustavi vatre. Na pijaci samo koprive i blitva. Jedna manja hrpica za sto dinara. Primirje je trajalo samo četiri i po sata. Zatim je nastalo granatiranje Sokolović kolonije, Butmira i Hrasnice.

25.04. 1992.

Granate su padale po Alipašinom i Vojničkom polju. U Sarajevo su pristigli novi brojni podaci o zločinima četnika u više mjesta BiH, najviše u Zvorniku i Podrinju.

26.04. 1992.

Vijest dana je sastanak Alije Izetbegovića sa potpredsjednikom SFRJ Brankom Kostićem i načelnikom Generalštaba JNA generalom Blagojem Adžićem u Skoplju. Za javnost je rečeno da je upućen poziv za prekid vatre. Istovremeno, u Mostaru, JNA doslovno razara grad.

27.04. 1992.

Predsjedništvo BiH donijelo odluku da se jedinice JNA povuku iz Bosne i Hercegovine. U Lisabonu počela Konferencija o Bosni i Hercegovini. U Beogradu proglašena Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Srbije i Crne Gore.

28.04. 1992.

Sa lisabonske Konferencije zatraženo je da SDS deblokira Sarajevo i ukloni artiljeriju oko grada, kao i da se zaustavi teror nad stanovništvom. Vlada BiH uputila apel međunarodnoj javnosti da se deblokira sarajevski aerodrom.

29.04.1992.

Svi smo u skloništu. Niko ne može zamisliti šta ćemo sutra zateći, ako izađemo na ulicu. Granate padaju svakih pet sekundi. Ovo je dan D po Karadžiću. Do ovog dana 40 država je priznalo državnost BiH.

30.04. 1992.

Danas sam išao u Fond. Imali smo dogovor sa direktorima oko radne obaveze i obilježavanju kulturno-istorijskih spomenika. Na Konferenciji u Lisabonu predstavljene su mape koje su izradili eksperti EZ, a tiču se teritorijalnog razgraničenja BiH među nacionalnim zajednicama. Izetbegović je dao izjavu da prihvata da se o tome razgovara. Bosna i Hercegovina postala je 52. članica KEBS-a. Od 6. aprila do kraja mjeseca u opkoljenom Sarajevu poginula su 42, a ranjen 91 borac iz redova branioca.

01.05. 1992.

Miran, lijep dan sve do predvečerja, a zatim su granate počele padati na stambene zgrade u općini Stari Grad., pa se granatiranje prenijelo na Butmir, Sokolović koloniju i Hrasnicu. Bilo je 13 poginulih i najmanje dvostruko više ranjenih građana. Minja i Dinko su otišli na Grbavicu. Vratiće se u ponedjeljak. Ljudi ispred, na ulici, slave Praznik rada. Oko 23 sata strašna pucnjava sa Grbavice. Komitet visokih funkcionera KEBS-a usvojio je deklaraciju o BiH kojom se traži da se regularne i paravojne snage potčine vlastima Republike.

Ratna stvarnost: Sarajevo 1992.
Image

02.05. 1992.

Grad je prepun slika stravičnih posljedica jučerašnjeg granatiranja. Pogođeno je, porušeno ili zapaljeno više značajnih zgrada. Oko 11 sati u Domu JNA otkriven je snajperista. Pokušavam nešto snimiti sa Derviševićevog prozora, ali maj je, drveće olistalo i ne vidi se. Kod BEKA uništeni transporteri. Pravi pokolj na Skenderiji. Na televiziji vidim Ježa sa zoljom. Razgovaram sa Jakovom Jurišićem, kažem mu da sa porodicom pređe kod nas. Uveče, gledamo sa Bognerovog prozora veliki požar. Kao da gori Katedrala.

Prilikom povratka iz Lisabona, na sarajevskom aerodromu, oficiri JNA zadržali su Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva RBiH,njegovu kćerku i potpredsjednika Vlade BiH dr Zlatka Lagumdžiju i odveli ih u kasarnu Lukavicu kao zarobljenike. Izetbegović je uspio da se javi i tada je, uz TV prijenos događanja, uslijedila akcija za njihovo oslobađanje.

Jedan oficir JNA podmetnuo je požar u sarajevskoj Glavnoj pošti i zapalio cijelu zgradu; u gradu je prekinuto 45.000 telefonskih veza.

03.05. 1992.

Izašao sam sa Đidom. Prošli smo pored Glavne pošte. To je sada zgarište. Izgubili smo telefonske linije za više godina. Na Skenderiji vidimo izgorena tijela i uništene transportere. Oko 13 i 30 avioni su gađali predajnik Hum.

Cijelog dana grad je bio zasipan granatama i bilo je mnogo požara. Glavni događaj je borba u Dobrovoljačkoj ulici, od Vojne komande do Skenderije, gdje su sarajevski borci napali vojnu kolonu JNA koja se povlačila od Bistrika. Tada je oslobođen i A. Izetbegović. U okršaju je poginulo pet oficira i 37 vojnika JNA, a zarobljeno je 220 vojnika i oficira. Branioci grada su zaplijenili nekoliko vojnih vozila i značajnu količinu naoružanja i vojne opreme.

04.05. 1992.

Nemamo telefon i ne znamo šta se događa sa tetkom, Dinkom, Minjom koji su na Grbavici. Ne znam šta je sa Jakovom i njegovima. Objavljeno je da su SAD spremne podržati upućivanje mirovnih snaga UN u BiH.

05.05. 1992.

Od ranog jutra vođena je teška bitka za Pofaliće. Četnici su u više pravaca pokušali da prodru preko Pofalića ka Marindvoru da bi se spojili sa onima koji su napadali od Grbavice. Borci iz Novog Sarajeva su ih u tome spriječili i nanijeli im dosta gubitaka. U Sarajevo je došao podsekretar UN za mirovne operacije Marc Golding.

06.05.1992.

Svakodnevno, putem radija, dobijamo mnoštvo informacija o teškim zločinima širom BiH.

07.05.1992.

Išao sam sa Edom Numankadićem do Olimpijskog muzeja. On je skupljao nagorene eksponate sa zgarišta. Strašno. U jednoj radnjici sam pronašao cedevitu i kupio dvije kutijice. Službenici sarajevske mrtvačnice izjavili su dopisniku „Associated pressa” da je sa ulica i iz granatama pogođenih zgrada u Sarajevu pokupljen veliki broj mrtvih tijela. Neka su bila raskomadana i bez glave. Marc Golding je izjavio da je „teško reći” ko drži Sarajevo u blokadi.

08.05. 1992.

Danas sam pokušavao nabaviti nešto hrane, ali nema ničega. Već uveliko mjenjamo marke. Iz austrijskog grada Graza stigla je vijest da su se tamo sastali Radovan Karadžić i Mato Boban (HDZ) i dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine. Odmah se oglasila i Evropska zajednica izjavom da odbija takve dogovore i teritorijalne podjele.

09.05. 1992.

BiH zatražila prijem u Ujedinjene Nacije i angažovanje mirovnih snaga u zemlji.

Za komandanta tzv. TO Republike Srpske postavljen je general Ratko Mladić, rođen u Kalinoviku. Postignut je sporazum o preuzimanju dotadašnjih vojnih kasarni u Sarajevu, Travniku, Zenici i Konjicu, kao i vojnih ustanova: Dom JNA i „Romanija” u Sarajevu. Granatiranjem je uništena zgrada Crvenog krsta, a u preduzeću „Centrotrans” uništeno je 68 autobusa i 77 teretnih vozila. Po Sarajevu uveliko haraju bande kriminalaca, pretresaju i pljačkaju stanove, predstavljaju se kao pripadnici TO ili policajci. Prvi put u protekle 453 godine postojanja zatvorena je Medresa u Sarajevu zbog ratnih neprilika.

10.05.1992.

Danas sam malo snimao kamerom. Ulice izgledaju jadno. Adnan Galijatović dao nam je kilo šećera, a i Malina nam je dala malo ulja.

11.05.1992.

Počela je redukcija vode. Padaju granate. Brano se pojavio iz Rajlovca. U Rajlovac su ušli četnici. U Deklaraciji Evropske Zajednice o BiH ističe se zahtjev da se jedinice JNA s naoružanjem povuku iz BiH, ili da se raspuste, s tim da naoružanje stave pod međunarodnu kontrolu. Borbe oko Sarajeva ne jenjavaju. Prema nepotpunim podatcima, u zadnja 24 sata, u Sarajevu je bilo devet poginulih i 54 ranjenih građana.

12.05. 1992.

Granata sa četničkih položaja oštetila je zgradu pravoslavne mitropolije. Izgorio je tabački mesdžid u Starom Gradu kod apoteke „Sutjeska”. Ta džamija je jedinstvena u Evropi, stara je oko 200 godina, a nije imala munare. Najteže granatiranje bilo je na Alipašinom polju i olimpijskom naselju Mojmilo.
Promijenjen je naziv Ulice JNA. Od danas to je Ulica branilaca Sarajeva.

13.05. 1992.

Mnogo je vijesti o stravičnim zločinima. Najteža je iz Bratunca: tamo je ubijeno nekoliko stotina Muslimana, a leševi su im ostavljeni na ledinama pored Drine.
Generalni sekretar UN Butros Butros Gali odbacio prijedloge za slanje mirovnih snaga u BiH.

14.05. 1992.

Savjet bezbjednosti UN obznanio da JNA mora biti povučena iz BiH.

15.05. 1992.

Svakodnevno, na prvom spratu naše zgrade, skupljaju se stanari. To budu naša mala sjela. Priča se. Radio javlja da je kod Bihaća JNA digla u zrak veliki aerodrom ispod Plješevice.

16. i 17.05. 1992.

Već dva dana u Sarajevu traje nestašica kruha. Redovi građana čekaju pred prodavnicama „Velepekare”. Četnički snajperisti gotovo svakog dana ubijaju po desetak Sarajlija.

18.05. 1992.

Sa JNA i SDS dogovoreno je i najavljeno tronedjeljno primirje i deblokada saobraćajnica. Ali, granatiranje i dalje jednako traje. Mi smo ostali bez hrane. Nemamo ništa.

19.05. 1992.

Ništa od primirja. Konvoj međunarodne pomoći u lijekovima i sanitetskom materijalu, koji je pošao iz Beograda i stigao u Sarajevo do Višegradske kapije, tukla je artiljerija JNA sa Lapišnice i gotovo sve uništila. Uspio se izvući samo jedan šleper, ali sa oštećenim tovarom. Četnici su na Ilidži zadržali konvoj sa oko pet hiljada djece koja su s pratiocima krenula u Split.

-.-PHOTO: DANI-.-Pod snajperskom vatrom: Žitelji Sarajeva u bekstvu
http://www.e-novine....slike/slike_3/r ... 5542_2.jpg

20.05. 1992.

Objavljena je naredba sa zakonskom snagom o stvaranju oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Danas sam shvatio da počinje dugi rat, ne smijem o tome govoriti Sandri. Istekao je rok da jedinice JNA napuste teritoriju BiH.

21.05. 1992.

Četnici su postavili uvjete za oslobađanje konvoja s djecom, koje su vlasti BiH prihvatile i konvoj je nastavio svoj put za Split. Zapaljivim granatama potpuno je uništena olimpijska dvorana „Zetra”. EZ je uvela ekonomske sankcije prema Srbiji i Crnoj Gori.

22.05. 1992.

Bosna i Hercegovina je skupa sa Hrvatskom i Slovenijom primljena u članstvo Ujedinjenih Nacija.

23.05. 1992.

Sa položaja na Vracama četnička artiljerija je gađala i zapalila Srednju ekonomsku školu u Pofalićima i dječije obdanište u Hrasnom, a oštećena je zgrada Skupštine BiH, kao i hotel „Holiday Inn.

24.05. 1992.

Počelo je iseljavanje vojnih kasarni. Kolone njihovih vozila usmjerene su na Pale, a odatle će ići u Srbiju.

25.05. 1992.

Skupština grada donijela je odluku o racionisanom snabdijevanju građana.
U Lisabonu Konferencija o BiH bez ikakvog napretka. Najveći spor je oko „srpskih koridora” na sjeveru Bosne, oko Sarajeva i podjele doline Neretve i Mostara.

26.05. 1992.

Četnici sa Poljina i Nahoreva granatirali i porušili sarajevsko Porodilište u kojem se nalazilo 130 žena i 70 novorođenčadi.

27.05.1992.

Danas sam slučajno ostao živ. U našoj ulici poginulo je dvadesetak ljudi, a ranjeno ih je više od 150. Veliki masakr u Ulici Vase Miskina u Sarajevu. Od tri ispaljene četničke minobacačke granate, prva je pala među građane koji su u redu čekali pred prodavnicom kruha i na mjestu ubila 16, dok je teže i lakše ranjeno 169 osoba. Druge dvije granate pale su nekoliko desetina metara dalje od tog mjesta. Deset sekundi prije prve granate, izašao sam iz reda za kruh i pošao do pijace.

U gradu nikada ne možeš tačno znati odakle dolazi detonacija. Tako ni ja nisam znao gdje su pale granate. Narod je trčao izbezumljeno, čovjek je išao kroz prolaz kod Trikoteksta i kao lud vikao » gdje mi je dijete, gdje mi je dijete». Ljudi su imali krvave ruke. I cipele. Onda je pala četvrta. Pretrčao sam od prolaza do ulaza u zgradu. Izgledalo mi je da je do ulaza dvjesto metara. Kad sam otključavao ulaz od stepeništa, pala je peta. U totalnoj tišini, samo krici ranjenih. Sandra mi je rekla da je Mirza Bezdrob ranjen. Sišao sam do njega. Rana iznad pete. Rekao je da je u redu za kruh, iza njega, stajao Zoran Hušner. Njega nije bilo u zgradi. Sa Đidinog prozora gledamo Mladena, Zoranovog oca, kako izgubljeno hoda po Vase Miskinovoj. Kasnije je otišao do Koševske bolnice gdje su odvozili poginule i ranjene. Prvo je išao u mrtvačnicu i izmedju izmasakriranih tjela tražio sina. Na sreću, Zoran je samo teško ranjen u nogu.

28.05. 1992.

Sad smo već svi očajni. Masakr u Sarajevu je odjeknuo širom svijeta. Video snimci pobijenih i ranjenih žena i ljudi pokazali su tragičnu zbilju glavnog grada BiH. Četnici uvećavaju broj noćnih granatiranja.

29.05.1992.

Isto stanje: granate, pogibije, paljevine...Stan Gojka i Melike, na prvom spratu, pogođen je sa dvije rakete. Između prozora zinula je rupetina. Na prozorima roletne, a kroz rupetinu čitavo nebo, puno zvijezda. Po prvi put sam pomislio da možemo umrijeti.
Savjet bezbjednosti UN izglasao ekonomsku blokadu SR Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore.

Uz sve što preduzimaju četnici, u Sarajevu se dešava i unutrašnje zlo. Bande pljačkaša rade i noću i danju, updaju u stanove, kradu automobile i sve do čega stignu. Nema prodavnice u gradu koja nije temeljito opljačkana.

30.05. 1992.

U velikom požaru, nastalom granatiranjem, potpuno uništen Orijentalni institut. Izgorjela je kompletna rukopisna zbirka, arhiv sa 40.000 fotokopija, zbirka tapija i cjela stručna biblioteka. Šteta je neprocjenjiva. Radna akcija u Zgradi. Pomažemo Gojku i Meliki da dovedu u red stan. Nemamo vijesti ni o kome.

Šta je sa tetka Aidom i njenim, šta je sa Jakovom Jurišićem, šta je sa Ilijom, šta je sa našim starcima. Volio bih da im javim da smo dobro. Slao sam poruku preko Crvenog krsta, preko prijatelja davao Androtov broj telefona u Splitu, pokušavao preko radio-amatera. Kako li je mojim starcima u Komiži? Često mislim na njih. A tek kako je njima, ne znaju da li smo živi. Ponekad se vajkam što nismo na vrijeme otišli iz Sarajeva, a onda mislim, ako bi opet morao da biram, opet bih ostao.

Četnici s brda, uz artiljerijsko i minobacačko granatiranje, sve više koriste višecjevne bacače raketa (VBR) koje se mogu navoditi na ciljeve, a imaju razornu snagu.

31.05. 1992.

I dalje redukcija vode. Još se popravlja stan na prvom katu. Savjet bezbjednosti UN uputio je poruku režimu u Beogradu da obustavi nasilje i agresiju u BiH, jer će se u protivnom suočiti sa oštrim i teškim mjerama.

link

Edited by shivaja, 11 December 2008 - 19:55.


#250 qmedic

qmedic
  • Members
  • 1,144 posts

Posted 12 December 2008 - 20:04

e nesto da te citam bas skroz, ali sto se tice pripreme genocida u srebrenici, pripremali su ih mediji i politicke vodje. pocetak-potpisnici memoranduma-sanu.

a mozes i ti tu da upadnes...kao pripremac.

A vi probajte na parče, lakše je.

#251 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 12 December 2008 - 20:33

ne mogu, majke mi. :ph34r:

#252 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 12 December 2008 - 20:59

Ratni dnevnik iz Sarajeva 1992–1993 LINK
Objavljeno: Pet, 12. 12. 2008. 15:53
BEZ HRANE, VODE I STRUJE (3)
Bez hrane, vode i struje (3)

Izvor: blog.sarajevorose.com
Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunarodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...

-.--.-



Piše: Edo Hozić

01.08. 1992.
Imamo struje i čitav dan gledamo prenose iz Barcelone. Imali smo nekakav TV kanal iz Rijeke! Na njemu gledamo more, plove brodovi, lovi se riba, ima i turista oko Rovinja.
Na Stupu, iz Nedžarića, četnici pucali na autobus koji je iz Sarajeva vozio djecu, štićenike Doma "Ljubica Ivezić" i ubili dvoje (jednogodišnjeg Rokija Sulejmanovića i dvogodišnju Vedranu Glavaš). Poslije, na Ilidži, iz autobusa izvadili i zadržali devet beba "sa srpskim imenima", mada im se ne znaju ni očevi ni majke. U autobusu su i naše komšinice Ilja i Taša.

02.08. 1992.

Četiri mjeseca rata. Ne sjećam se kako izgleda mir. Teške borbe oko grada.

Knjiga "Biografija Sarajeva '92-'93" koju je pripremio i uredio Edo Hozić, jedan je od najpotresnijih dokumenata čiji sadržaj svedoči o golgoti glavnog grada BiH pod opsadom pomahnitalog Karadžića i njegovih ubica. Hozić je na jednm mestu sakupio sve najvažnije i najbolje tekstove objavljene po sarajevskim dnevnim novinama i magazinima tokom 1992. i 1993. godine, sve uokvirio svojim ratnim dnevnikom iz tog vremena - i pred čitaoca izneo najstrašnije slike ratnog užasa koji se nikada neće zaboraviti. Ova obimna knjiga u čijem stvaranju su učestvovali Gojko Berić, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović - imaće uskoro svoju beogradsku promociju, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čitaoci e-novina u nekoliko nastavaka, imaće priliku da pročitaju dnevničke beleške autora iz prvih godina sarajevske opsade.



Iznad zgrade fijuču granate. Prije, svi smo silazili u sklonište. Sad sjedimo i gledamo TV. Na ženevskom skupu iznijet podatak da u BiH postoji devet konc-logora sa preko 100.000 zatočenih lica, pretežno Bošnjaka.


03.08. 1992.
Nikad duže nisam bio van Sarajeva. Sve ovo šta se dešavalo protekla četiri mjeseca, svodilo se na stubište, Miskinovu, Fond i pijacu. Par puta bio sam na Baščaršiji, dva puta do Pozorišta. Pojma nemam kako izgleda Obala, Marin dvor, Grbavica, Skenderija. U gradu si, a nisi u gradu. Prostor po kojem se krećem manji je od najmanje kasabe u Bosni. Dobrinja mi je na drugoj planeti. Semizovac druga galaksija.
Jedno od najvećih granatiranja Sarajeva. Gađana su sva naselja u gradu svim vrstama mina i granata. U nekim naseljima ima struje, ali nigdje nema vode.
U gradu je izgubilo živote 18 lica, a ranjeno je 57.


04.08. 1992.
Oko, i u samom gradu, vode se, izgleda, presudne borbe. Najavljivalo se: kucnuo je čas za ofanzivu jedinica Armije BiH od Zenice ka Sarajevu. Možda sutra budemo deblokirani! Bez obzira na pucnjavu, otišao sam do pijace. I isplatilo se. Kupio sam gulaš, mesni narezak, napolitanke, zelene šljive, luk i cigarete. Sandra je poludila kad je ugledala gulaš. Upravo samo na TV, od Šibera, čuli da je kucnuo čas odluke! Rasplet ove pat situacije je sasvim blizu.

05.08. 1992.
Prošla su dva sata noću. Nevrijeme, gromovi, munje. Vani se vode borbe. Sandra i ja dežuramo. Mislim da niko u gradu ne spava. Čekamo odluku. Razmišljam o geografiji. Dvadeset kilometara od nas, na primjer, u Kiseljaku, ljudi se kupaju na bazenu, jedu banane, za njih rat ne postoji. Čudna geografija. Upravo smo na CNN-u vidjeli tenkove u jarku u blizini Aerodroma. Dobro je. Sada nam najveći problem stvara nedostatak vode. A na Ilidži je najveći izvor iz kojeg se Sarajevo snabdjeva vodom.

06.08. 1992.
Vani gruva. Teškom artiljerijom razvaljuju centar grada. Još jedna teška noć pred nama. Tuku nas raketama. Došla voda u sarajevski vodovod. Krizni štab zdravstva BiH saopćava da je proteklog dana u Sarajevu poginulo 30, a ranjeno 96 građana.

07.08.1992.
Na njemačkoj, engleskoj i američkoj televiziji non-stop scene iz konclogora. Svima je to neshvatljivo. Donio sam 15 litara vode pa smo zalili WC, da ne smrdi. Oko 14 sati malo smo legli, probudila nas Šefika. Došla kod nas u WC. Kaže, kod nje smrdi! Predsjednik SAD George Bush izložio plan o sprečavanju sukoba. I Rusija zahtijeva energičnu istragu povodom otkrića masovnih ubijanja u BiH. U Sarajevu samo na dva mjesta 10 ubijenih i 19 ranjenih.

08.08. 1992.
Donio sam 40 litara vode iz Sjemeništa. Na pijaci kupio nekakve listove kupusa i dvije mrkvice veličine malog prsta. I kalodont. Baš sad granate padaju direktno na nas. Sandra je u skloništu. Sutra će na radiju reći da je ovo bio “relativno miran dan”. I da se granatirala Opština Stari Grad. Baš tim rječnikom. Radio neće reći da su nas oni s brda granatirali. Ne, već da je granatirano. Sarajevo bez struje. Pola grada je i bez vode.

09.08. 1992.
Cijeli grad je bez vode. Četiri dana bez struje. Srušen je visokonaponski dalekovod. Stanovi velikom brzinom mjenjaju vlasnike. Preko noći u zgradi osvanu neki novi stanari. Neki su rodbina izbjegla iz granatiranih stanova. Drugi su izbjeglice koje su, ko zna kako, uspjele ući u opkoljeno Sarajevo. Svi dolaze sa svojim pričama, neki ih znaju lijepo ispričati, ja volim one koji to teško i mucavo izgovaraju.

10.08. 1992.
Nema velikih novosti. Odem do Fonda, a tamo smo dobili komšije. U prizemlje je uselila brdska brigada. Komandir se zove Puška. Dok ovo pišem, počele su granate padati oko kuće, po parku, po Miskinovoj. Sandra je u skloništu. Potvrđena je vijest da je juče grupa pripadnika HVO ubila Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u Hercegovini, čije su postrojbe upale u Trebinje i otjerale četnike.
"Merhamet" je otvorio sedam narodnih kuhinja i samostalnu pekaru. Sarajlije prkose pjesmom napadačima: na otvorenim prozorima privatnih stanova i radionica, svakodnevno, punom snagom, "do daske", trešte pjesme o braniteljima grada.

11.08. 1992.
Herojska odbrana Goražda. Sinoć sam starcima napisao pismo. Poslaću ga preko Adnana. Jutro mirno. Ovih dana ležemo oko 22 sata. Nema struje, voda je ogroman problem. Da se bar Ilidža oslobodi. Tamo su četnici zavrnuli pipu. Danas smo jeli grašak iz vremena Stipe Šuvara i Štefana Korošeca.
U Savjetu bezbjednosti UN konsultacije pred sjednicu na kojoj treba biti usvojena rezolucija o upotrebi vojne sile u BiH.

-.-Izvor: www.britains-smallwars.com-.-

Izvor: www.britains-smallwars.com

12.08. 1992.
Nema struje. Kao da smo u grobu. U New Yorku se još konsultuju.

13.08. 1992.
Na pijaci kupio repe. I kruh. Enjo u Kamernom otvorio izložbu! U Fondu sam razgovarao sa Ivanom Kalcinom. Imam ideju da sa dobrim kulturnim programima Bosna izađe u Evropu. Nema struje. Već danima jedemo nešto, Sandra se dobro snalazi. Sinoć smo po prvi put vidjeli bosanski pasoš. Čičo Galijatović treba poslom u Njemačku. Pasoš je prva liga. Žestoko granatiranje sarajevskih bolnica.
U Savjetu bezbjednosti usvojene dvije rezolucije: broj 770, da se silom zaštiti doturanje humanitarne pomoći u BiH, i broj 771, da se osuđuje narušavanje ljudskih prava u BiH, uz prijetnju upotrebe sile da se ona spriječe. Ministar V. Britanije Douglas Herd ponovo stigao u Sarajevo.

14.08. 1992.
Predsjednik Francuske F. Miteran odbacio mogućnost vojnog angažovanja Francuske u BiH. Eto, ono u šta smo svi sumnjali, sad se pokazalo tačnim. Ne bih ovdje o časti, ipak je on političar. Ali, tu je jedna zagonetka. Jesu li političari rođeni takvi, ili takvi postanu? Mirna je noć. Sandra je iz podruma donijela vode pa nam je kaca puna.

15.08. 1992.
Jutros je došla struja! I otišla. Vode nema. Kupio bibera i žvaka. Sandra je na balkonu Hušnerovih ugledala punu vreću krompira. Ušla je nazad u stan šokirana. Večer uz svijeću. Bili nam Ferka, Adnan i Edin. Malo smo tračali komšije i bodrili se. KEBS okrivio Srbiju za kršenje ljudskih prava u BiH. Granatirana Bolnica "Koševo".

16.08.1992.
Opet nestanak vode i struje u Sarajevu. Stanari po čitav dan izlaze iz zgrade sa kanisterima i donose vodu. Na pijaci samo žvake. Nema kruha, nema novina. Nakon pet vjekova Bosna je danas opet dobila svoj novac.

17.08.1992.
Sve što sam jučer zapisao, mogao bih opet. Ničega nema a i volje za ovakvim životom pomalo nestaje. Ponovo smo u Fondu pričali oko Sarajevskog bijenala savremenih umjetnosti. Bili su Spaho, Ale, Enjo. Predsjedništvo ove države daje patronat izložbi nekog Hebiba. Dođe mi zlo od države, a od Hebiba ne dođe. Više ni ne zapisujem da je, na primjer, malo prije, u sred bijela dana, oko podne, granata u Titovoj ubila sedam ljudi. To je svaki dan tako. Normalno je. Na Baščaršiji je granatiranje izazvalo više požara. Zapaljen je Hotel "Evropa". EZ će, najavljuju, početi kontrolu embarga protiv Srbije i Crne Gore.

18.08.1992.
Hotel “Evropa” je izgorio. Dosta kuća u centru je izgorilo. I trgovki po Baščaršiji. Zatvoren sarajevski aerodrom. Britanci su optužili srpsku stranu tj. četnike da su gađali avion koji je nosio humanitarnu pomoć. Edin predlaže da Sandra i njegova mama sa konvojem UNPROFOR-a idu u Split. Sandra neće ni da čuje. Nisam više pametan. Sad je očito da pale grad. Čitavo vrijeme dok traje ovaj užas, radio svira.
Islamske zemlje uputile zahtjev za saziv vanredne sjednice Generalne skupštine UN u vezi sa stanjem u BiH.

19.08. 1992.
Prošla je jedna tiha noć. Stižu vijesti o raskolu u SDS-u, o smrti Plavšićke i Maksimovića. Sinoć smo kod Ferke jeli putera i džema. Jutros, čuje se samo tu i tamo po neki pucanj. Kruha, vode i struje, nema. Dolazila voda dok sam bio u Fondu, pa je Sandra napunila kadu, kacu, kanistere. Ovoliko vode nisam video od početka rata. Kao i u protekle dvije sedmice, sjedimo Sandra i ja uz kandilo i pomalo igramo karte. Niko ne govori o ljetu i Komiži, ni o tome kako bi bilo da je mir. A oboje mislimo o tome. Objavljen izvještaj istražnog tima Senata SAD, sadrži niz provjerenih podataka o brutalnom ponašanju Srba u BiH, teroru i zločinima nad Bošnjacima.

20.08. 1992.
Mirno jutro. Odozgo, od Ahme, prokapalo u kupatilu. Šta se može. Ne mogu očekivati da zove vodoinstalatera. Nema ni cigareta. Ni vode. O struji ni ne sanjaj. Nema kruha. Žedni i gladni u mraku. O tetki Aidi već dugo ništa ne znamo. Adnan je ponudio da je u Predsjedništvu stavi na listu za razmjenu. Nisam pametan. Vatikan priznao RBiH. Svijet je šokiran TV snimcima iz četničkih konc-logora u Omarskoj kod Prijedora i na Manjači koje su napravili američki snimatelji.

21.08. 1992.
Mirnodopsko jutro. Jutra su već svježija i to nam svima govori da zima dolazi. Sarajevo je već danima bez vode i struje. U Fond je, iz “Merhameta” stigla humanitarna. To nam je sredio moj profesor, Atif Purivatra. Dobili smo riže, brašna, šećera, keksa, grožđica, nekakav dječiji vitaminski puding i deterdžent. Titova je sva u krvi. Na Marindvoru granate su zapalile nekoliko spratova zgrade Vlade BiH. U granatiranju tokom dana poginulo je 11 građana, a 20 je ranjeno.

22.08. 1992.
U Sarajevu nova razaranja. Sa prozora s četvrtog sprata gledamo kako pale. Na radiju, do dosade, iste fraze: “Demokratska Evropa”, “Na isteku dvadesetog milenija”, “Nestajanje granica”, itd. Sigurno su i krajem 19. stoljeća isto pričali. Isto će se pričati i na isteku XX stoljeća. Ako bude postojalo, ako se prije ne uništi, čovječanstvo će opet odnjegovati nove Miloševiće, Karadžiće, Hitlere, Napoleone i Cezare koji će na isteku ili na početku nekog milenija klati i razarati.
Granate su padale na Glavni štab UNPROFOR-a. U granatiranju i od snajperskih hitaca, u zadnja 24 sata, u Sarajevu je ubijeno 19, a ranjeno 104 civila.

23.08. 1992.
Generalna skupština UN počela raspravu o BiH. Već je 20 dana otkad u Sarajevu nema struje. Granatiranje grada je svakodnevno. Pogibije i ranjavanja.

-.-Izvor: www.haverford.edu-.-

Izvor: www.haverford.edu

24.08.1992.
Pet sati ujutro. Raketama razvaljuju stari dio grada. Jeziv je fijuk rakete.
U zadnja 24 sata u Sarajevu je poginulo 32, a ranjeno od granatiranja i snajperskih hitaca 131 civilno lice.

25.08. 1992.
Vijećnica, simbol grada Sarajeva, ranije nekoliko puta pogođena granatama, opet je granatirana, zapaljena i izgorjela je sva, osim zidova, a u njoj i ogromne količine knjiga Univerzitetske biblioteke, koje su bile neprocjenjive vrijednosti. Pepeo spaljenih knjiga pada po našem balkonu. Zona sumraka. Puca se i po Trebeviću. Imam osjećaj da se nešto sudbonosno događa.
Londonska mirovna konferencija osudila Srbiju i Crnu Goru za agresiju na BiH. Zatraženo je osnivanje međunarodnog suda pravde koji bi sudio ratnim zločincima.

26.08. 1992.
U skloništu od šest ujutro. U Sarajevu je bila paklena noć, naročito od 21 do 23 sata. Na Trgu Pere Kosorića granate su izazvale požare u neboderima i uništena su 93 stana. U jednom stanu je izgorjela petočlana porodica Rondić. Adnan nam je poslao pismo za Komižu. Znam da moji roditelji gledaju TV i da znaju šta nam se dešava. Pokušavam da ih tješim, a i to je teško.

27.08.1992.
I dalje isto, Sarajevo je pod granatama: nema vode i struje. Širi se epidemija enterokolitisa. Mnogo je raznih (neprovjerenih) vijesti o teškim četničkim zločinima širom Bosne i Hercegovine, od klanja i strijeljanja do silovanja i dr. Malo je hrane. Ne znam ni kad, ni šta smo zadnje jeli.

28.08.1992.
Sišli smo u sklonište u noći, u pola dva. Detonacije potresaju cijelu zgradu. Sandra u skloništu čuva ploče Marie Callas. Ako sve uzgori da, eto, to spasimo. Ovog trenutka Brano nam je donio poruku od naših iz Komiže. Od 31.07. Suze mi teku.
Nakon gotovo pet mjeseci dobre vijesti. Londonska konferencija dala je rok od 96 sati da se u BiH cjelokupno teško naoružanje stavi pod kontrolu UN. Lord Carrington i J.Cutileiro podnijeli ostavke. U Vrapčićima kod Mostara, na smetljištu, nađena masovna grobnica sa 88 tijela ubijenih ljudi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

29.08.1992.
Jedan od najmirnijih ratnih dana. Ne zavaravamo se. Svakog trena može roknuti. Danas smo od “Napretka” dobili hrane. Sandru sam okupao, sad će ona mene. Šega je to kupanje. Kao kad kupaš djecu.
Još nije počelo odbrojavanje 96 sati datog roka. Održan susret Tuđman – Izetbegović.

30.08. 1992.
Čitavu noć strahovite eksplozije potresale su Stari Grad. Dok ovo pišem, iznad zgrade lete granate. Tako je, izgleda, po cijelom gradu. Intenzitet rušenja se udvostručio. Struje nema, voda dođe do podruma, plin štedimo kao da je zrak. Sve u svemu, dobro je. Maloprije je granata sa Poljina pogodila broj 15 i ubila Nikolinu mamu. U Sarajevu, na Alipašinom polju, jedna granata ubila je pet civila i dvoje ranila.

31.08. 1992.
Ofanziva Armije BiH je u punom zamahu. U Goraždu su branioci izvršili snažan protivnapad i odbacili četnike tako da je 80% grada pod kontrolom Armije BiH. Protekla noć bila je mirna.
Jučerašnja topovska granata koja je ubila našu susjedu, zatekla je Sandru ispred vrata od stana Hadžiomerovića. Pošla kod Hike da skuha rižu. Kad je ruknulo, čitava zgrada se pomjerila iz mjesta. Istrčao sam pred vrata od stana da vidim gdje je Sandra. Ona je, gotovo izbezumljena, stajala sa tom šerpicom ispred Hikinih vrata. Kad god je gledam, srce mi se steže. Njen mozak ni sad ne može da pojmi svo ovo zlo. Isprepadana je i mršava. Tješim se da će sve ovo proći brzo i da će se ona onda moći vratiti svom ritmu u kući, svom načinu života, svojim operama. Onda je došao Kalcina, donio vina pa smo se pogostili. A u novinama čitulja Petru Gleđi. Niko mu izuzev rođene djece nije mogao pomoći.
U avgustu 1992. godine u odbrani Sarajeva poginula su 274, a ranjeno 452 starješina i vojnika Armije RBiH.

01.09.1992.
Hvata me ludilo. Legnemo oko 21 sat. Nema ulja za kandilo. Žestoke borbe oko Sarajeva. U gradu nema vode i struje. Javljeno je da je Carringtona zamijenio Lord Owen. Opet se pojavio i Marc Golding.

02.09. 1992.
Jutros sam na pijaci kupio, za 10 maraka, 10 jaja. Odmah smo za ručak ispekli četiri. Ko ovih mjeseci nije bio u Sarajevu, nikad neće saznati kakav je ukus pečenog jajeta. Stare vijesti kao nove: avioni i artiljerija pod komandom Ratka Mladića tuku i ruše gdje stignu po BiH. Prije dva dana otvorili smo konzervu za preživljavanje. Svaki kat je dobio po jednu. Meni i Sandri pripalo je kilo. Halid Kuburović dao nam je pet krušaka.

03.09. 1992.
Presrela me nečija policija na pijaci, pogledala moju radnu obavezu i odvela me negdje poviše Kovača, na kopanje rovova. Jedva sam tamošnjeg komandanta ubijedio da me pusti kući. Stigla je i humanitarna: po tri lanč paketa, konzerva tunjevine, brašno i riža. Četnici su oborili jedan italijanski avion koji je nosio humanitarnu pomoć. Golding izjavio da je početak odbrojavanja 96 sati za stavljanje teškog naoružanja pod kontrolu UN još "neizvjestan".

04.09.1992.
Bez vode, bez struje, sa epidemijama, Sarajevo počinje da živi svoj šesti mjesec u paklu. Američka humanitarna pomoć je izvrsna. Upravo smo pojeli jedan lanč paket, meso, špagete, te kašu od jabuka. To je sve upakovano u kesice koje se stave u ključalu vodu. A tek kafa sa šlagom! A Ferka nam dala ulja bez kojeg smo ostali. Sreća je da na spratu dva stana imaju uveden plin. I kod Ferke često kuhamo.
Opet je zatvoren sarajevski aerodrom. Grad je i dalje bez vode i struje. Granatiranje je samo povremeno, ali je ipak tokom dana poginulo 10, a ranjeno 63 Sarajlija.

05.09. 1992.
Kiša. U Sarajevu to znači jesen. Padala je cijelu noć i još pada. Osjećam tjeskobu. Možda zbog kiše. Otvorili smo sve američke pakete.
Uz glavna jela tu ima i bombona, kikiriki putera, želea od jabuke, keksa, kafe, šibica, toalet papir, tobasko sos. Čudo! Za ručak smo pojeli krompir sa šunkom. Spavao sam, a sad je na redu američki kakao sa francuskim mljekom u prahu. Da ne bude zabune; mi toga imamo u gramima, ali zadovoljstvo mi je da bar pišem o tome u metrima. Svi stanari su depresivni. Osim Ante Mišića. I u vrijeme kad sam bio bolesni optimist, moj je optimizam u poređenju s Antinim bio snažan jauk. Anto je maloprije dolazio po knjigu. I onako u prolazu, sjevajući očima ispod naočara, kaže: “Stari, gotovo je za najviše dva dana“. Hladnoća, a stanovi razbijeni, prozori provaljeni, vrata uništena, nikakva zaštita pred dolazećim hladnim danima. Pišemo pismo u Komižu. Na prvom spratu ostali smo do 23 sata. Ne zbog bombi. Bio je to jedan lijep večernji izlazak na druženje.

06.09. 1992.
Jutro je. Vedro i hladno. Nedjelja. Samit nesvrstanih u Džakarti oštro osudio bosanske Srbe za "odvratnu politiku čišćenja teritorija". Cyrus Vance i Lord Owen naložili Karadžiću da do 12. septembra sve teško naoružanje oko Sarajeva, Goražda, Bihaća i Jajca stavi pod kontrolu UN, ali ta artiljerija i dalje tuče po istim ciljevima.

07.09.1992.
Počela konferencija u Genevi o događajima u bivšoj Jugoslsaviji. Nastavlja se granatiranje.

-.-Izvor: cache.daylife.com-.-

Izvor: cache.daylife.com

08.09. 1992.
Na ulicama i dalje presreću ljude i vode ih na kopanje. Svakodnevne pogibije i ranjavanja civila na sarajevskim ulicama. Došla struja!

09.09. 1992.
Struja je nakon 36 dana došla i do broja 13 u Vase Miskinovoj. Život baš izgleda ljepše. Kupio sam 30 litara vode za 10 maraka. Napadnut konvoj UN na ulazu u Sarajevo. U gradu 20 poginulih.

10.09. 1992.
Posljednja tunjevina i riža. Teror lokalnih policajaca ne prestaje. Radna dozvola ne znači puno. Vode i staro i mlado.
Vance i Owen izjavili da u BiH ne može biti podjele po etničkim principima. U Sarajevu ranjeno 74 civila. Turska zatražila vojnu intervenciju Evropske zajednice u BiH.

11.09. 1992.
U Sarajevu relativno mirno. Prije podne je bilo struje, ali nije bilo vode. Popodne, obratno: došla voda, nestalo struje.

12.09.1992.
U gradu je mirno. Vode nema. Ferka nam je dala litru. Konvoji za Split i Beograd su otkazani. Krenut će vjerovatno u ponedjeljak. Idu i Dervina djeca. Dervo me je molio da mu posudim nešto para, pa smo mu dali 500 maraka. Ostalo nam je još 1700. Sve smrdi. Sa Dervom, u Muzeju književnosti, pogledao izložbu o Sefardima. Iznenada, artiljerija s brda oko Sarajeva teško napala gradska naselja.

13.09. 1992.
Pasulj. Nismo ga dugo jeli. Ferka nam je dala 10 litara vode. To je kao okean. Nezgodno mi je uzimati vodu od nje jer znam da je nisu natočili iz slavine, neko je morao ići po vodu. Rok za stavljanje teškog oruđa pod kontrolu UN više niko i ne pominje. Granatiranje, plus avio-bombardovanje. Večerali kod Ferke. Veselo, baš smo se smijali.

14.09.1992.
Voda došla i iz podruma smo iznjeli 90 litara. Za to nam je bilo potrebno oko sat vremena. Širom BiH oglašavana zračna uzbuna.
Ministri vanjskih poslova EZ saglasni da od Savjeta bezbjednosti UN zatraže zabranu vojnih letova iznad BiH. Za te i takve vijesti mi jednostavno ne pokazujemo interes, jer su sve akcije UN, osim dotura humanitarne pomoći, bile jalove.

15.09. 1992.
Sredina septembra. U ovo doba godine na sarajevskim pijacama pucaju tezge od voća i povrća. Ove godine ima koprive. Pade mi na pamet da smo Sandra i ja, kroz čitavo ovo ljeto pojeli jedan paradajz veličine oraha, jednu kajsiju veličine graha i onih pet Kuburevićevih krušaka. Ratni profiteri nemaju milosti. Stiglo je pismo-poruka od staraca iz Komiže. Čitamo ga nekoliko puta. Dobro je. Proći će ovo.
Iz Savjeta bezbjednosti UN je vijest da će biti povećan broj vojnika UN u BiH na 8.000. Plavi šljemovi su dobili pravo da silom krče prolaz za humanitarne konvoje koji stižu u BiH.

-.-Izvor: photo-facelift.com-.-

Izvor: photo-facelift.com

16.09. 1992.
Dan je miran i toplo je. Ima vode i struje. U Fondu sam bio do 12:30 i dogovarao se sa Ilijom o publikaciji koja bi se ticala kulture, kulturocida, duhovne fronte. Pokoja fotografija, a uz «Oslobođenje» i «Večernje», ima dobrih tekstova u časopisima »Nedjelja», «Zemlja», «Svijet». Završio sam i program međunarodne saradnje.

17.09.1992.
Jutros oko šest sati, iznad nas je proletjela granata. Nakon toga niko normalan ne bi mogao zaspati. Mi jesmo. Sandra je napravila već drugi ručak od jedne konzervice goveđeg mesa, a pokazuje mi da te konzervice ima i za treći ručak. Zaspali smo oko ponoći, uz pucnjavu. Kao da se ratovalo u susjednom stanu.

18.09. 1992.
Struje ima češće nego predhodnih dana, ali sada se pojavio nekakav zvuk (kao usisivač) koji tek tu i tamo prestane. Dolaze hladnoće, ljudi su u panici. Imenovan ambasador SAD u BiH.
Goražde je potpuno oslobođeno, napadači posve odbijeni. U zadnja 24 sata u gradu Sarajevu poginulo je 24, a ranjeno 170 civilnih lica.

19.09. 1992.
Subota. Malo se puca. Naši malo napreduju, pa se o tome priča pet dana, onda četnici nešto vrate, pa je to tema par dana, a sve stoji kako je i bilo. Danas je za ručak riža – solo.

20.09. 1992.
Razgovori o BiH, svi razgovaraju o BiH, samo nama u BiH nije do razgovora. Mi bi tišine i da se najedemo. Sve ove dane po Sarajevu grmi. Dok ovo pišem padaju granate negdje po Marindvoru. Nisam bio na Marindvoru od početka rata. Ponovo je veći dio grada bez struje. Isto je i sa vodom.

21.09. 1992.
Od ranog jutra strahovite eksplozije u blizini. Pobjegnemo u kupatilo, pa onda malo po malo, opet sjednemo na dvosjed. Ujutro voda dođe pa natočimo. I danas je pasulj za ručak. Jučer su kod Stele dolazila tri policajca, i po njima, tu će se useliti par ljudi, zato što je Stela sama, a stan velik. U sarajevskom zoološkom vrtu četnici pobili sve životinje koje su zatekli.

22.09.1992.
Svanuo je prvi dan jeseni. Proljeće i ljeto su za nama. Proveli smo ih u džemperima i skijaškim jaknama. Jedemo samu rižu, a Sandra pravi supu od nekakvog humanitarnog praha. Ljudi su odavno bez para. Pet kila šećera košta sto pedeset milijardi. Jesen počinje, a mi smo već danima u mraku, u hladu, u gladi...
Nagovještaja da će biti bolje nema. Oguglali smo na sve, a najviše na konferencije. U Generalnoj skupštini UN predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović zatražio osnivanje međunarodnog suda za ratne zločine. Zatražio je i ukidanje embarga na uvoz oružja RBiH i osnivanje fonda solidarnosti za obnovu porušene zemlje.

23.09. 1992.
Veliku radost nam donio Dinko vijestima da su svi (Aida, Mustafa, Minja i on) živi i zdravi. Smijestili su se u ulicu Omera Maslića. Sa sobom su ponijeli i nešto stvari, a preko mosta «Bratstvo i jedinstvo» prešli su petog ili šestog jula. Ferka nas je pozvala na ručak: klepe i čorba sa mesom. Preko Fikreta Libovca dobavit ćemo nešto biljne masti i čokolade, a trebao bih iz Fonda donijeti pet kg keksa. Danas mi je Ilija dao pakovanje riže, i to one najbolje, što se sama jede. Vladan mi je dao soli. A Šaćira dvije glavice luka. Sandra kuha kod Ferke, ponekad kod Hike i Maline. U Fondu sam započeo posao oko ispomoći za umjetnike. Na Radio Beogradu priča je oko zabrane uvoza nafte u Srbiji. Kažu, kako grijati škole, kako ići na posao. Kod nas nema škola, ni fabrika. Sve su srušili.
Generalna skupština isključila SR Jugoslaviju iz članstva UN. Republički štab za zdravstvenu i socijalnu bezbjednost građana BiH (ranije Krizni štab) saopćio je da je u proteklih pet i po mjeseci od početka agresije na BiH evidentirano u Sarajevu 2.252 poginula, teško ranjenih 13.059, lakše ranjenih 15.587 i 7.120 nestalih. U tih pet i po mjeseci u Sarajevu je izgubilo živote 225 djece.
Nova četnička ubilačka taktika: najprije ne pucaju, pa mi povjerujemo da je nastupio mir, izađemo iz skloništa i hodamo po gradu, tražimo hranu, rođake i prijatelje, a onda topovi i minobacači odjednom prorade.

24.09.1992.
Nakon jučerašnjeg sretnog dana, danas opet radost u našem domaćinstvu: iz Beograda, preko «Dobrotvora», stigao paket! Međutim, ti paketi putuju već dva mjeseca pa je pitanje šta je u njima ostalo zdravo. Ovog dana je u Sarajevu smrtno stradalo 9, a ranjeno 98 građana.
Glad je u cijelom gradu. Ako nešto stigne na pijacu, prodavci traže 15 do 20 puta veće cijene od normalnih (predratnih).

-.-Izvor: flickr.com-.-

Izvor: flickr.com

25.09. 1992.
Paket je preko Caritasa stigao u Sarajevo i sada se nalazi na Čengić vili. Još uvijek smo u mraku. Jedemo rižu i makarone - solo. Danas sam iz Fonda donio pet kila keksa pa smo nešto dali Ferki, a ona nama ulja. Sinoć je dolazio Kalcina, pa su Adnan i on malo svirali. Pjevali smo do 23 sata! Čitav dan fijuču granate i gradom odjekuju eksplozije. Iluzija više nemamo. Ovo će trajati vječno.

26.09. 1992.
Lijep je i sunčan dan u Sarajevu, bez granatiranja. Struje nema. Išao sam u Caritas i zamolio da moj paket prebace sa Čengić vile. Paket je iz Beograda, stigao preko Grbavice. Stalno pričamo o paketu. Nagađamo šta sve ima u njemu. Gladni smo. Jeli smo makarone od jučer, večere i tako preskačemo već duže vrijeme. Kazaljke se večeras vraćaju jedan sat unazad. Da možemo spavati sat duže. Zdravo jeseni.

27.09.1992.
Još jedan lijep dan u Sarajevu. I dalje nema struje, a nema ni vode, niti se može nabaviti kruh. Bio Gojko. Pričamo o ovome oko nas. O ideji koja je pokrenula ovo zlo. Nikada u toku istorije nisu ustanci i eksplozije bez duhovnog vođstva bili opasni postojećem stanju. Kada se ideja služi nagonom za nasiljem, ili se taj nagon služi idejom, tek tada nastaju krvave revolucije. Tada ideja komada zajednicu na prijatelje i neprijatelje, pristalice ili protivnike, junake ili zločince, vjernike ili jeretike. Pošto priznaje samo svoju ideju i prihvata samo istinu kao jedinu, taj se fanatizam osloni na nasilje kako bi ubio svaku drugu istinu. Sve inkvizicije i cenzure, lomače i giljotine, streljačke vodove i konc logore, svako gaženje duhovne slobode, silovanja i tjeranja sa ognjišta, svo zlo kroz ljudsku povjest, donijela je kruta ideologija. U našoj krvavoj stvarnosti ona se zove ideja srpstva.

28.09. 1992.
Sada se smrkava, a tek je pet popodne. Najočitiji dokaz da smo izmakli od ljeta i topline. Cijeli dan pravim koncept za knjigu «Biografija zločina». Razmišljam o saradnicima, dizajnu, o obliku knjige. Danas su mi bili Sem Mehmedinović i Marko Vešović pa sam neke svoje ideje testirao u razgovoru sa njima. Još nismo došli do paketa. Ali zato o njemu stalno razgovaramo.

29.09. 1992.
Još ništa od paketa. Adnan nam je obećao da će ga on preuzeti. Došao Tadić, a odmah iza njega počelo je teško granatiranje. U Genevi su se, radi pregovora o miru, našli na dogovorenom sastanku A. Izetbegović, F. Tuđman i predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić.

30.09.1992.
Naš sretan dan! Prvo u nekakvom mercedesu, kroz čitavo Sarajevo, jadno i spaljeno, do Caritasovog skladišta na Čengić vili. Onda, sa paketom na leđima, sve nazad, nazad, ko zna koliko je to kilometara, nisam se umorio. Kiša. Tek, paket je u kući! Ulje, so, šećer, kafa, špageti, sapun i još poneka sitnica. Na paketu, adresa napisana ćirilicom. U pismu objašnjavaju da su samo tako adresirane pakete prihvatali. Oko nas užas. Djevojčice, nakon pakla u konc logorima, u petom mjesecu trudnoće. Silovanja i silovanja. Najgore prolaze oni kojih se razlog za rat uopšte ne tiče. Kad sve prođe, svi ti političari i religiozne vođe neće se stidjeti što su bili glavni potpirivači, raspaljivači i pokretači stvari koje su dovele do rata i razaranja. Najgore u ratu prolaze djeca.
Sa sastanka u Ženevi nema vijesti. U septembru 1992. godine u opkoljenom Sarajevu živote su izgubila 254 branitelja, a bilo je 400 ranjenih.

#253 XXL

XXL
  • Members
  • 18,731 posts

Posted 13 December 2008 - 00:33

Murat Hurtić, šef ekspertnog tima“DO SADA SMO NAŠLI TIJELA ČETIRI HILJADE UBIJENIH”Potraga za tijelima nestalih iz srebreničkog egzodusa na području Kamenice biće nastavljena i naredne godine, kazao nam je Murat Hurtić, šef tuzlanskog tima Instituta za traženje nestalih. Iako još uvijek, zbog obima posla na ovom lokalitetu, nema konačne brojke ekshumiranih tijela, Hurtić kaže kako se radi o oko četiri hiljade osoba ubijenih nakon pada Srebrenice u ljeto 1995. godine. “Primarne grobnice u kojima su ovi ljudi zakopavani nastale su u ljeto 1995. godine, nekoliko dana po padu Srebrenice. U Kamenicu su prebacivani od septembra do novembra iste godine, a radi se uglavnom o ubijenima iz Pilice i Branjeva”, tvrdi Hurtić, dodajući kako su prva saznanja o postojanju masovnih grobnica u Kamenici on i njegovi suradnici dobili još 1997. godine. Ne želi govoriti o tome na koji način on i njegovi suradnici dolaze do informacija o lokacijama grobnica, kaže kako se uglavnom oslanjaju na ono što im jave povratnici, a velika, ogromna pomoć su bile i špijunske fotografije iz zraka, na kojima se jasno mogu razaznati bageri i kamioni kojima su dovožena i zatrpavana tijela likvidiranih. Rahman Nukić pojašnjava kako se znaju imena ljudi koji su radili na bagerima kojima su kopane grobnice, ali i imena vozača iz Zvornika koji su vozili kamione i autobuse sa tijelima pogubljenih. “Sve se zna, i koji su bageri u pitanju i koji su registarski brojevi vozila. No, nije na nama da sudimo, nadamo se da će naši sudovi procesuirati sve one koji su u ovome učestvovali, jer se ovo nikada ne smije zaboraviti”, kaže Nukić. Treba kazati i kako je tijelo brata Kasima, ubijenog 1993. godine, dok je kao zarobljenik kopao rovove srpske vojske oko Sarajeva, prvo tijelo koje je ekshumirao Murat Hurtić. “Ovo jeste težak, neopisivo težak posao, ali ga ja moram raditi sve dok se ne pronađe i posljednje tijelo ubijenih. Meni je Bog to dao u zadatak i ja ću dati sve od sebe da taj zadatak i obavim.”

#254 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 18 December 2008 - 10:13

Ratni dnevnik iz Sarajeva 1992–1993.
Objavljeno: Uto, 16. 12. 2008. 15:29
KRVAVI ZIMSKI UŽAS (5)
Krvavi zimski užas (5)

Izvor: dailymail.co.uk
Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunarodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...


Piše: Edo Hozić

01.12.1992.
Kalendarski, ušli smo u deveti krug ovog pakla. I danas čitav dan gruva. Danas sam išao do „Dobrotvora” i gurao se da vidim ima li iz Beograda nešto za nas, nije nas bilo na spisku. Saznao sam da je pet šlepera paketa u Lukavici. Inače, Fond je preselio u Muzej književnosti. Bio Fikret na ručku. Vlada Velike Britanije odlučila da primi 4.000 izbjeglica iz BiH.

02.12.1992.
Dogovorio sam se sa Lovrenovićem da knjiga počne uvodom izdavača. Iliji je to prihvatljivo. Berićeva ideja je bila da u uvodu nešto napiše Silajdžić, Muhamed Filipović ili tako neko. Meni se čini da knjiga time dobija previše na
političkoj dimenziji. Dan

Knjiga „Biografija Sarajeva '92–'93” koju je pripremio i uredio Edo Hozić, jedan je od najpotresnijih dokumenata čiji sadržaj svedoči o golgoti glavnog grada BiH pod opsadom pomahnitalog Karadžića i njegovih ubica. Hozić je na jednm mestu sakupio sve najvažnije i najbolje tekstove objavljene po sarajevskim dnevnim novinama i magazinima tokom 1992. i 1993. godine, sve uokvirio svojim ratnim dnevnikom iz tog vremena – i pred čitaoca izneo najstrašnije slike ratnog užasa koji se nikada neće zaboraviti. Ova obimna knjiga u čijem su stvaranju učestvovali Gojko Berić, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović – imaće uskoro svoju beogradsku promociju, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čitaoci e-novina imaće priliku da u nekoliko nastavaka pročitaju dnevničke beleške autora iz prvih godina sarajevske opsade.

je bio hladan. Ložimo peć jer struje nema. Okolne zgrade gledaju TV.

03.12.1992.
Danas smo dobili prvo pravo pismo od straraca iz Komiže, a u njemu i pismo od Androta i Živke iz Splita. Pismo je „svježe” jer je putovalo samo dvije sedmice do nas. Starci javljaju da imaju bašticu sa blitvom i salatom i da su dobili telefon. Poslali su nam sliku i vidim da su i oni mršavi. Stalno gledaju vijesti i brinu. Andro i Živka su dobro. Luka im je postao prvačić, a Neno maturant. Ne znaju kako poslati paket. Danas sam sa svojom ekipom završio knjigu. Odabrani su tekstovi. Sad bi trebalo organizirati prekucavanje. Predvečer su došli Gojko i Melika. Onda je došao Enjo, a iza njega Semezdin. Raifa zvala Sandru na sutrašnje žensko sijelo kod Bezdrobovih. Ženi se Amer. U gradu poginulo 22, a ranjeno 47 lica.

04.12.1992.
Čitavo prijepodne radio sam sa Berićem. Smrzli smo se. Pljušti kiša. Struja je, nakon sedam dana, opet došla. Gledamo iskaz uhvaćenog četnika koji priča kako je po Vogošći klao i ubijao silovane djevojke. Gledamo i ne vjerujemo šta vidimo i čujemo. Pismo koje smo jučer primili još nas pravi sentimentalnim i plačljivim. Jeli smo rižu sa malo mesa iz konzerve.
Izetbegović se u Splitu, na povratku iz Džede, susreo sa Matom Bobanom.

05.12.1992.
Veoma težak dan, bombardovanje bez prestanka. Nema vode. Predsjednik Vlade RBiH Akmadžić ići će, na poziv Vancea, u Genevu na razgovore.

06.12.1992.
Četnici su uspjeli osvojiti Otes.

07.12.1992.
U Sarajevu 14 ubijenih i 108 ranjenih civila. U Mostaru Izetbegović razgovarao sa čelnicima Hrvatske zajednice. Nemamo kruha.

08.12.1992.
U Genevi urađene mape o budućem ustrojstvu BiH. Hoće li mir?

09.12.1992.
Danas se slavi. Jedinice Armije BiH preotele kotu 850 na brdu Žuč. Žuč je brdo u srcu grada. Sa tog su brda četnici imali pogled na cijeli grad. U gradu su poginula 24, a ranjena 174 građanina.

10.12.1992.
Zima je. Naša peć, kad je podložena, dobro zagrije sobu. Ima granatiranja, ali nešto manje nego prethodnih dana. Poginulo je osam, a ranjeno 45 građana.

11.12.1992.
Svaki dan dešavaju se neki pregovori, nešto se dogovara, nekad nam se učini da bi se nešto moglo i desiti. Uvijek se razočaramo. Na sarajevskom aerodromu opet su otvoreni razgovori predstavnika Armije BiH, četnika i HVO.

-.-Izvor: static.panoramio.com-.-

Izvor: static.panoramio.com

12.12.1992.
U Genevi član Predsjedništva RBiH Mirko Pejanović zatražio da se Sarajevo proglasi međunarodno zaštićenom zonom. Ja mislim, moj Mirko, od toga ništa.

13.12.1992.
U zadnjih deset dana u svijetu je donešeno niz rezolucija i apela za uspostavljanje mira BiH i preduzimanje mjera protiv kršenja dosadašnjih rezolucija Savjeta bezbjednosti UN, osuda agresorskih zločina, najava odlučnih mjera i sl. Ovdje se promjene ne vide. Svakog dana ginu ljudi, gladuje se, smrzava se.

14.12.1992.
Generalna skupština UN objavila zahtjev Srbiji i Crnoj Gori da do 15. januara prestanu sa agresijom i da uspostave saradnju s legitimnom vladom RBiH. U Sarajevu je smrtno stradalo sedam, a ranjeno 83 građana.

15.12.1992.
Ministri KEBS-a nisu postigli saglasnost o ukidanju embarga na uvoz oružja u BiH. Grad je već danima bez kruha, vode i struje. Nema ni plina. U toku dana u gradu je smrtno stradalo sedam, a ranjeno 49 civilnih lica.

16.12.1992.
U Sarajevu prilično miran dan; samo povremeno granatiranje. I dalje je grad bez vode i struje, a u bolnicama nema grijanja, nema nafte i kisika. Posredstvom „farmaceuta bez granica” dobijena je pošiljka lijekova i sanitetskog materijala teška tri tone.

17.12.1992.
Poslije osam dana, najzad, u prodavnice je stigao kruh. Ima teškoća i za štampanje novina („Oslobođenja”) jer je počelo nestajati novinskog papira, a nestaje i nafte za agregate. U sarajevskim mjesnim zajednicama organizovana je nastava u osnovnim školama, većinom u skloništima, tako da se osigura bezbjednost djece.

18.12.1992.
Opet su četnici žestoko granatirali. Ubijeno je 11, a ranjeno 64 civila. Generalna skupština UN usvojila rezoluciju kojom od Savjeta bezbjednosti UN traži ukidanje embarga na uvoz oružja u RBiH i da odobri vojnu intervenciju ukoliko Srbija i Crna Gora do 15. januara ne prestanu kršiti ranije rezolucije Savjeta.

19.12.1992.
Zima je stegla. Ložimo našu peć, odlično grije. Stalno smo uz nju. Na sarajevskom aerodromu još traju pregovori o izmještanju artiljerijskih oruđa raspoređenih oko grada. Nema vode, nema struje... Ničeg nema.

20.12.1992.
Američki biznismen George Sorosh poklonio je 50 miliona američkih dolara Republici BiH. S tim sredstvima će dobrotvorne organizacije uvećati količine pomoći koju donose u BiH. Baš me zanima da vidim hoće li se humanitarna popraviti, hoće li iko ikada dobiti tri lanč paketa.

21.12.1992.
Kalendarski, počinje zima. Mi mislimo da ovdje, u Sarajevu, ona traje vječno. Danas sam sa Gojkom pilio gredice na tavanu. Dolazio Miroslav Prstojević. Britanski premijer Mejor posjetio britanske vojnike u Tomislavgradu (Duvno). U Sarajevu je poginulo devet građana, a ranjena su 53.

22.12.1992.
Umorio sam se od ovog dnevnika. Struje, vode i ničega nema od pamtivjeka. Ponovo sa Enjom učim engleski. Enjo je u depresiji. Danas je Badnjak. Kućni katolici spremaju hurmašice i slično. Kalcina je dobio pet pisama, pa sam mu ih odnio. Opet sa Gojkom na tavanu. I tako, pilimo mi gredice, kad eto ga Bogner. Čuo on zvuk pile i glasove i pomislio da su tu ...i. U sarajevskom hotelu „Holiday Inn” održan je Prvi kongres bosanskohercegovačkih muslimanskih intelektualaca.

-.-Izvor: www.subiako.com-.-

Izvor: www.subiako.com

23.12.1992.
Prilično miran dan u gradu. U sarajevskoj katedrali održana misa povodom predstojećeg Božića.

24.12.1992.
Ulice u Sarajevu zaleđene. Ljudi drhte od studeni. Stotine građana u redovima čekaju na mjestima gdje mogu natočiti vodu. Rekonstruisana je Vlada RBiH na čelu s Milom Akmadžićem. Ministri koji već dugo borave u stranim zemljama zamijenjeni su.

25.12.1992.
Dobili smo paket iz Beograda! Svega! Boranija i grašak su nešto što smo već zaboravili da postoji. Otišao sam po vodu do Pivare. Proslava Božića kod Mišića. Anto nas uvjerava da je kraj blizu! Papa Ivan Pavao II uputio je božićnu molitvu za mir u BiH. Francuska je potvrdila da će učestvovati u vojnim operacijama u BiH.

26.12.1992.
Dan hladniji od jučerašnjeg. Malo je i granatiranja. Obično pred policijski sat odem po vodu kod Pivare. Kroz mrkli mrak, kanisteri klepeću i mrmor ljudi.

27.12.1992.
Sad nam je Ferka donijela pismo od staraca. Njihova sirotinja izgleda mi gore od ovog rata. Da mi je da stignem do njih, da ovo stane, sve bi bilo u redu. Djeluju mi uplašeno. Daju nam savjete, kažu da sklonimo slike sa zidova i slično. Oni ne mogu znati kako je u Sarajevu. U Genevi sastanak C.Vance i Lorda Owena sa A. Izetbegovićem i F. Tuđmanom u vezi sa predstojećim trojnim pregovorima koji će početi 2. januara 1993. godine u Genevi.

28.12.1992.
Opet nas granatiraju. Teške eksplozije. Želudac nam se prevrće. Išao sam do Fonda, odnosno Muzeja književnosti. Tamo Afan Ramić postavlja izložbu. Izrazio sam mu saučešće zbog pogibije sina. Ko zna kako je Afanu teško. Ali, djeluje čvrsto. Izložba se otvara sutra. Dobra je. Po čitav dan zezamo se sa ovom našom peći. Veliki su minusi, mraz i mi zbog toga volimo našu peć. Kad smo pred Ferkom pročitali pismo iz Komiže, Ferka je plakala. I kaže: „E, moja Cico.” Izetbegović se susreo sa generalnim sekretarom UN Butrosom Galijem.

29.12.1992.
Predali smo Radi Cimermanović pismo za Beograd. Ona će ga poslati preko Jevrejske opštine. Velika je zima. Najavljeno da vode i struje u Sarajevu neće biti „do daljnjeg”. Ferka nam je dala malo plinsko kuhalo i na tome kuhamo jutarnju kafu. Sad Sandra mete kuhinju. Naša mala peć prlja oko sebe kao da je velika. Čekamo Enju da dođe na čas. Poslije ćemo ukrasiti stan. Ide Nova godina. Tako loša kao ova neće biti. Opet išao po vodu. Smočio pantalone, a one se stvrdnule kao karton. Sutra se kupamo. Donio sam 30 litara.

30.12.1992.
Neshvatljivo: B.B.Gali u izvještaju Savjetu bezbjednosti UN predložio slanje 10.000 vojnih posmatrača koji bi kontrolisali 123 granična prelaza u RBiH (a unutar granica neka pokolj traje.) Ukrasili smo stan. Svi su u zgradi ukrasili svoje stanove. Nemamo baš jelke i borove ali zidovi i vrata se šarene i svakome odmah može biti jasno – dolazi Nova godina!

-.-PHOTO: STOCK-.-

PHOTO: STOCK

31.12.1992.
Evo i posljednje stranice dnevnika u 1992. Dakle, istekla je najgora, nezamisliva, krvava 1992. Vani, tek po neka eksplozija. Hladno maglovito jutro. Ako ništa, san nas dobro služi. Spavamo u komadu, od 21 do 7. Sanjamo puno. Naročito Sandra. Sanjali smo Izetbegovića, Tuđmana, Karadžića, pa Komižu, starce, Androta i Živku, komšije. Jedino nismo sanjali mir, onako kako je nekad bilo. Sada smo naložili vatru. Danas je kupanje. Ona 10 litara, ja 10. Zato hajcam našu peć, da nam bude toplo. Danas će i spiza biti bogata; gulaš sa makaronima, prebranac (iz beogradskog paketa), piroške sa sirom i jabukama (feta i jabukin sok iz humanitarne) i kuglice od hrane za preživljavanje. Bila je ovo mračna, jeziva godina. Pa opet, kad gledam, ostali smo ljudi, prijatelji, komšije. Butros Butros Gali je u Sarajevu. Opa! Saznali smo da je paket iz Beograda na Caritasovom skladištu na Čengić vili. Šta da se radi. Prvo sam na karoseriji nekakvog kamiona, sa još petnaestak ljudi, od zgrade Predsjedništva stigao do Elektroprivrede. Na Marindvoru je haos. Užas. Sa paketom na leđima, sve nazad, pored Željezničke stanice, i za dva sata evo me u stanu, iznad otvorenog paketa, čučimo ja i Sandra i gledamo tunjevinu u konzervi od dva kilograma, džem od kajsija, devet kutija pirea, supe, bademe, med, sardine...Sretna Nova!
U posljednjih 24 sata u Sarajevu su poginula četiri, a ranjeno 13 civila. Nisu dati podaci o umrlima od studeni i gladi. U decembru 1992. godine u jedinicama Armije RBiH bilo je 349 poginulih i 435 ranjenih branilaca. Ukupno, od 6. aprila do 31. decembra poginulo je 1.983, a ranjeno 3.097 vojnika i starješina iz redova branilaca grada, prema evidenciji I korpusa Armije RBiH.

01.01. 1993.
Sinoć smo slavili do dva sata. Prvo kod Galijatovića. Ferka je spremila svašta, pa smo jeli i jeli. I pili. Onda, iza ponoći, svi smo prešli kod Ante i Mire Mišić. Ante nas je opet bodrio. Rat je, kaže Anto, gotov do polovine januara. Spavali smo do devet sati. Nova je godina počela dobro. U Sarajevu snijeg, hladnoća.

02.01.1993.
Počelo zasjedanje Genevske konferencije o BiH. Izetbegović, Karadžić i Boban sjeli za isti sto. Mape su izvađene. Po Vance-Owenovom prijedlogu BiH bi bila podijeljena na deset regija, a Sarajevo bi bilo otvoreni grad kojim bi upravljale tri nacionalne zajednice. Svi smo skeptični. Sandra misli da će ovo trajati u nedogled. Dolazio Fikret. Dolazio Lapenda. Napisali smo pismo za Komižu. Kažemo roditeljima da će sve biti bolje u 93-oj. General Nambijar je predložio primirje u narednih 72 sata.

03.01.1993.
Podrum će nas ubiti. Toliko prašine, grebemo po starom uglju, nema se snage. Bio Enjo, a poslije je dolazio i Ilija. Delegacija RBiH u Genevi ne prihvata ponuđene mape o podjeli države po etničkom ključu.
Sarajevo je punih 28, a Goražde 250 dana bez vode i struje. Došlo do sukoba jedinica HVO i Armije BiH u Gornjem Vakufu.

04.01.1993.
U Sarajevu redovito granatiranje. Temperatura je minus 15°C. Opet sam kilav. Sinoć sam, od Pivare, na sankama, dovukao u dva navrata oko 110 litara vode.
U Genevi bez uspjeha završena prva faza pregovora o BiH. Od tri ponuđena dokumenta, Boban i Tuđman potpisali sve, bh. delegacija prihvatila dva, ali je imala primjedbe na mape predviđenih regija, dok agresorska strana nije prihvatila ništa.

05.01.1993.
Stanje u Sarajevu i RBiH nepromijenjeno.

06.01.1993.
Izetbegović iz Geneve otputovao u SAD. Kuvajt i RBiH uspostavili diplomatske odnose.
Konvoji sa hranom i lijekovima za istočnu Bosnu ne prolaze, jer ih četnici zaustavljaju. Večeras će Srbi slaviti njihov Božić. Plašimo se granatiranja.

07.01.1993.
Opet su racije po ulicama. Sreo sam Juraja Pajanovića, vratio se sa petnaestodnevnog kopanja. U humanitarnoj smo dobili po litar ulja, kilo riže, četiri konzerve i po dva sapuna. Zima je nevjerovatna. Ide dolje i do minus 20. Ložimo, ali to ne pomaže. Četnici su od ranog jutra, ne samo u Sarajevu, započeli sa snažnim granatiranjem; tako proslavljaju pravoslavni Božić.

08.01.1993.
Ledara. Grad nema struje ni vode već 32. dan. U Sarajevo, na aerodrom, stigla je delegacija Republike Turske, ali joj nije omogućeno da dođe u grad. S tom delegacijom je razgovarao potpredsjednik Vlade RBiH Hakija Turajlić. Na povratku s aerodroma, četnici su zaustavili vozilo UN u kojem je bio Turajlić, i onda ga, u vozilu, ubili. Izetbegović se u Parizu susreo s predsjednikom Francuske Miteranom. UN opet odgodile odluku o zabrani vojnih letova iznad BiH.

09.01.1993.
Još smo užasnuti zbog ubistva Hakije Turajlića. Ubili su ga pred očima francuskih vojnika.

-.-Izvor: www.aetherometry.com-.-

Izvor: www.aetherometry.com

10.01. 1993.
Uglja u podrumu ponestaje. U gradu nestaju stabla iz parkova, nestaju pomalo i parkovi. Temparatura se popela do nule pa je puno lakše. Tražili smo od Ahme Gološa da se priključimo na njegov plin. Odmah je pristao. Sutra moram nabaviti potreban materijal.
U Genevi nastavljeni pregovori. Delegaciju RBiH predvodi dr Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova. Izetbegović je u Dakaru, učestvuje u radu Islamske konferencije. Na poziv pape Ivana Pavla II, kršćani i muslimani Evrope započeli dvodnevnu molitvu za mir na Balkanu; predstavnici pravoslavne crkve nisu se odazvali pozivu.

11.01. 1993.
Opet grmi na sve strane. Sandru hvata panika. Ulice su puste. Maloprije su dolazili Edo Numankadić i Meho Zaimović. Dogovorio sam sa Mehom da on dizajnira knjigu. Halid bi danas trebao da nam uvede plin.

12.01. 1993.
Platili smo oko 220 maraka za materijal potreban za uvodjenje plina, sve skupa proći ćemo sa 300 maraka i ja sam zadovoljan. Trebao bih do „Svjetlosti” da se vidim sa Lovrenovićem. Evo ga! Plin je uveden! Halide, svaka ti čast!

13.01. 1993.
Plin nam život znači. Neopisivo veselje. Halid je napravio i plinsku grijalicu. Bio je Enjo, a poslije je došao Meho Zaimović. Popili smo kafu, pa otišli do Gavrila Grahovca u „Svjetlost”. Kod Gavrila – ledara. On se smrzava. Pričali smo o knjizi i Gavrilo je odmah prihvatio da je „Svjetlost” objavi. Kod kuće, za ručak, grah. Sad je Sandra od Ferke donijela čitav kruh-tepsijaš, vruć. Kaže joj Ferka: „Ovaj odmah da mu daš da jede”.

14.01.1993.
Srpska nova godina počela je urnebesnom pucnjavom. Zašto ti odozgo ne slave praznike kao ostali ljudi? Sandra pere kuhinju. Sinoć smo Adnan, Halid i ja išli do Pivare i dovukao sam 50 litara vode. Dani su duži i topliji. Evropska zajednica, u saopćenju s ministarskog sastanka u Parizu, uputila ultimatum bosanskim Srbima da u roku od šest dana bezuslovno prihvate ženevski mirovni plan.

15.01.1993.
U redu za vodu pred Sarajevskom pivarom četnička granata je ubila osam, a 19 lica je ranjeno. Nas je za malo promašilo. I dalje odjekuju detonacije. Čujem Enju kako kašlje dok se penje uz stepenište. Ružno sam posjekao ruku popravljajući plinsku peć. Sa Enjom sam otišao do ambulante i tamo su mi nešto šili na ruci. Ništa strašno.

16.01.1993.
Sandrina i moja godišnjica. Devet godina se navršava od kako smo zajedno. Lijepo smo proživjeli sve te godine, a bit će još lijepote u životu kad ova nesreća ode sa brda iznad Sarajeva. U rano jutro počelo je iseljavanje iz stana preko puta. Koferi, vreće, stara baka Rosa. Odlazi Malina. Sinoć je bio Rade. Malo je mirniji. To je dobro.

17.01. 1993.
Još nisam, ali u 22 sata, kročit ću u petu deceniju života. Volio bih da noćas, u 22 sata, počne mir, da prorade telefoni i da razgovaram sa svojima. Znam da se to neće desiti u 22 sata, ali će se desiti jednog dana. Na proslavu mog 40. rođendana došli su nam Galijatovići. Konvoj od 80 tona hrane i lijekova konačno stigao u Žepu.
Papa ponovo pozvao međunarodnu zajednicu da spriječi nasilje i osvajanja u BiH.

18.01. 1993.
Dan je počeo lijepim vjestima. Voda je stigla u grad. Nakon mjesec i po dana nešto vode i struje poteklo je prema nama. Povremeno granatiranje Sarajeva. Dolazili Enjo, Ilija, Hajrudin i Fikret.

19.01.1993.
Sinoćnji pokušaj da iz stana od Galijatovića uspostavimo vezu sa Komižom, nije uspio. Cijelo smo veče sjedili uz telefon, živci su bili nategnuti, nadali se, željeli da se nakon devet mejseci čujemo sa starcima i, ništa. Došla nam je humanitarna, graha, brašna i konzerva sardina. Raifu i njenu kći Elmu, dok su prelazile Drveniju, umalo nije ubila granata. Ništa im nije bilo, ostale su u šoku.
Na sarajevski aerodrom stigla je humanitarna pomoć u 21 avionu.

20.01. 1993.
Moram otići da previjem ruku, a vani baš gruva. Jasna Šarić, djevojka iz susjedne zgrade, poginula je kod Pivare. Tako, malo po malo, odlaze ljudi. Imala je 30 godina. U Fondu sam saznao da je i Vladan Savić, moj kolega, dobio poziv za vojsku. Vance i Owen stigli u Sarajevo. Tzv. Skupština Republike Srpske prihvatila ženevski sporazum. U posljednja 24 sata u Sarajevu su četiri poginula i 27 ranjenih civila.

21.01.1993.
Dolazio Enjo i donio cigara. Bio je Meho Zaimović. Enjo je sa Petrom Skertom dogovorio da u utorak dođe do mene pa da se dogovorimo oko štampanja knjige. Opet sam se prehladio. Imunitet mi je nikakav. U Sarajevu jedan od mirnijih dana.

-.-Izvor: lh5.ggpht.com-.-

Izvor: lh5.ggpht.com

22.01. 1993.
Uplatili smo 10 minuta razgovora sa Komižom. Moći ćemo pričati samo tri. Vode nema pa ću morati do Pivare. Tamo, gdje ljudi u redovima čekaju da napune svoje kanistere, četnici stalno bacaju granate. Fistula u ustima je narasla na veličinu trešnje. Boli. Sandra se baš istanjila. Nije više vesela. Stalno brine. U Sarajevu novo granatiranje, uobičajeno. Struja katkad nakratko dođe pa nestane.

23.01. 1993.
Dok su Enjo i Sandra radili engleski, Đido i ja smo razvlačili kabel iz njegovog do našeg stana. Sad imamo struje. Za TV. Jučer me Nora Bogner pita kad ćemo u Komižu. Znam da povremeno Nora krene u Ljubljansku mljekaru po mileram, ali svaki put se žacnem dok je gledam kako govori besmislice. U Genevi novi susret Izetbegovića i Tuđmana. U Sarajevu granatiranje po ustaljenom običaju.

24.01.1993.
U Genevi razgovori o mapama bh-provincija. Nema vode, nema struje. Ništa dobro ne mogu zapisati. Ipak, na kraju ovog mraka, iza nekih vrata, sija svjetlo. Ako budemo imali dovoljno snage, sve će ovo jednom izgledati ružno, a daleko.

25.01. 1993.
Danas, na času engleskog, govorili smo o sebi, familiji, poslu. Ja sam rekao da u našem stanu nema ničega: ni hrane, ni vode, ni struje, ali ima ljubavi. Voda gotovo svakog dana dođe u podrum. Neki dan, Đido je na stepeništu vikao iz sveg glasa: „Građani, stigla je voda u podrum. Seljaci već toče”. Iz nekih naših komšija izbija sebičnost. Voda dođe, a oni nikom ne kažu. Konferencija u Genevi bez napretka. Smrtno je stradalo šest, a ranjeno 31 lice.

26.01.1993.
Pada snijeg. Fin, kao sa novogodišnjih razglednica. Bio Enjo, a onda su došli Sanjin Jukić, Ilija i Skert. Onda i Afan Ramić. Sandra je skuhala kafu. Imali smo dobar razgovor o knjizi. Nakon toga, razgovarao sam sa Ivanom. Ilija mi je predložio da recenziju napiše Atif Purivatra. Ja mislim da smo se o tome već prije dogovorili. Danas mi pade na pamet da bi i ovaj moj dnevnik mogao biti dio te knjige. Ima smisla. Zbog toga što se kroz njega može iščitati šta smo jeli, kako smo se grijali, snalazili, a i spominjem dosta interesantnog svijeta. Nakon više od dva mjeseca upalili smo TV. Ne možemo vjerovati. Večeras bi trebali dobiti termin za razgovor sa Komižom. Imamo tremu. Svoj praznik Sv. Save četnici su proslavili salvama granata po sarajevskim stambenim naseljima.

-.-Izvor: mech.uwa.edu.au-.-

Izvor: mech.uwa.edu.au

27.01.1993.
Nismo uspjeli da se čujemo sa Komižom, ali smo dobili pismo od roditelja. Šta da se kaže: pismo nas uvijek obraduje, do suza rastuži. I oni tamo žive jadan život. U Sarajevu ništa novo. Upravo je jedna prozviždala iznad zgrade. Sandra čuči u kupatilu. Jutros je jedna minobacačka ubila četvoro ljudi kod zgrade Televizije. Ti su jadnici deset mjeseci bježali od granata i snajpera, krili se po podrumima, vukli vodu u kanisterima, jeli ko zna šta i tužili se na jadnu humanitarnu pomoć, mrznuli se i stigli da smršaju deset, petnaest kilograma i dočekali svoj red. Deset su mjeseci imali sreće, a onda je više nisu imali. Na pregovorima u Genevi, Karadžić je zatražio podjelu Sarajeva.

28.01. 1993.
Pregovori u Genevi ne napreduju. Granatiranje traje. Sarajevo nema vode ni struje. U cjelini je stanje teško. Bio nam je Meho, predložio izbor slova za knjigu. Sa Adnanom sam do 22 sata radio na obradi knjige i sad idem da legnem, zadovoljan.

29.01. 1993.
Isto. Isto. Sve isto. U Sarajevu je poginulo pet, a ranjeno 25 civila.

30.01. 1993.
Prioritetni vod, preko kojeg gledamo TV, radi besprijekorno. Uspostavio sam vezu sa Fojnicom, sa Mirom Petrovićem, pa će se on potruditi da nas spoji sa Komižom. Danas nas tuku sa svim oružjima. VBR-ovi, haubice, minobacači. Jezivi urlik iznad krovova. Smrtno stradalo 20, a ranjeno 30 Sarajlija. U Genevi je završena konferencija o BiH. Krah.

31.01. 1993.
Čitav dan nas ruše. Svijet i dalje kao voajer. Bez humanosti, svi smo mi osuđeni na poraz, bez obzira kojim znanjem raspolagali. Sve je uzalud ako postanemo nezainteresirani za tuđu nesreću. Već, skoro će godina, mi smo jedini grad na svijetu bez vode. Bez struje. Gdje se gine. U živom TV prenosu. Kao u Koloseumu. Dan sunčan. Temperatura minus 12°C. U gradu 25 poginulih i 109 ranjenih. U januaru 1993. godine poginuo je 121 borac odbrane Sarajeva, a 178 je ranjenih.
LINK

#255 shivaja

shivaja
  • Members
  • 1,828 posts

Posted 18 December 2008 - 10:31

Ratni dnevnik iz Sarajeva 1992–1993.
Objavljeno: Ned, 14. 12. 2008. 11:31
POD KIŠOM ČETNIČKIH GRANATA (4)
Pod kišom četničkih granata (4)

PHOTO: STOCK
Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunarodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...


Piše: Edo Hozić

01.10. 1992.
Vijest iz Geneve: potpisan sporazum o demilitarizaciji Sarajeva. Probuđene su nade. Pijemo kafu. Ujutro se oblače džemperi i debele čarape. Hladno je. Sandra našla knjigu iz 1910. godine. Knjiga je od mog djeda Sabita, a u njoj pismo kojim se objašnjava isplativost kupovanja radnje u Kotor Varošu. Moj je stari tada imao dva mjeseca. Na zadnjoj stranici knjige, neko je (Advan ili Arfan), nacrtao svoju ruku. Donio sam sa Adnanom dvije stare gusane peći koje nemaju gornjeg dijela. Te su peći nekada stajale u kupatilima i na njima su se nalazili bakreni kazani u kojima se grijala voda. Davno smo odnjeli te peći na tavan i zaboravili na njih. Mislili smo da nam više neće trebati. Ni danas nema vode ni struje.


Knjiga „Biografija Sarajeva '92–'93” koju je pripremio i uredio Edo Hozić, jedan je od najpotresnijih dokumenata čiji sadržaj svedoči o golgoti glavnog grada BiH pod opsadom pomahnitalog Karadžića i njegovih ubica. Hozić je na jednm mestu sakupio sve najvažnije i najbolje tekstove objavljene po sarajevskim dnevnim novinama i magazinima tokom 1992. i 1993. godine, sve uokvirio svojim ratnim dnevnikom iz tog vremena – i pred čitaoca izneo najstrašnije slike ratnog užasa koji se nikada neće zaboraviti. Ova obimna knjiga u čijem su stvaranju učestvovali Gojko Berić, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović – imaće uskoro svoju beogradsku promociju, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čitaoci e-novina imaće priliku da u nekoliko nastavaka pročitaju dnevničke beleške autora iz prvih godina sarajevske opsade.


02.10.1992.
U «Oslobođenju» udarni naslov: «Mir na vidiku». Eh, kad bi bilo. Ja ne vidim izlaza iz ovog pakla. Međutim, svi smo nekako uzbuđeni. Svi vjerujemo. Jutros je temparatura bila oko tri stepena iznad nule.
Dan kao i prethodni. Pripremamo peć. Samo ne znam šta ćemo ložiti čitavu zimu. Sad kad vode nema, stalno bih je pio. Počinju magle.

03.10. 1992.
Pogoršalo se vrijeme. Predviđaju jaku zimu. Mjesec dana u Sarajevo nije stizala humanitarna pomoć. Opet je otvoren aerodrom, a svakome je na usnama pitanje „Do kada?” I dalje nema vode i struje. Grah (odličan) za ručak.

04.10.1992.
Bosna je svjetsko zamorče na kojem se, radi čitavog istočnog bloka, ispituje izdržljivost i količina čelika po glavi stanovnika. Bit će Bosna cjelovita. Ne zato što se dobro borimo i što nam je dobra diplomatija. Svijet će intervenirati ograničeno po srpskoj artiljeriji ali će natjerati Beograd da opere ruke od Radovana. I tada će doći mir. Koliko će nas taj mir dočekati, to bog zna. Sad, sa kišama, zima je ušla u stan. Imamo samo lončić vode. Suđe se kamara, banja smrdi. Osluškujem da čujem žabe iz kupatila. Hladna je i olovka kojom ovo pišem. Na prozore od stepeništa stavili smo najlon pa je toplije.

05.10.1992.
Jutros smo Ferka, Adnan i ja išli po vodu na Bistrik. Sve na toj strani je strašno izgranatirano. Donio sam 20 litara vode. Danas počinje sedmi mjesec ove agonije. Sinoć, na redovnoj sesiji na prvom katu, dogovorio sam sa Gojkom da zajedno pogledamo tekstove koje bi trebalo štampati u knjizi. Cijeli dan bombardiraju Sarajevo. Ručali smo opet kod Ferke.

06.10. 1992.
Danas je mojoj Milkici rođendan. Sandra je napunila 26 godina. Kupio sam joj minđušu u obliku ljiljana. Probudili su nas topovi. Ovog su časa popucala stakla na balkonskim vratima i prozori na maminoj sobi. Rođendan kakav Sandra, nadam se, više nikada neće proslaviiti.
Još jedan susret Izetbegovića sa Tuđmanom.

07.10.1992.
Probudile su nas kanonade. Od pet sati gađa se grad. Sarajevom tutnje topovi. Savjet bezbjednosti UN usvojio rezoluciju kojom se osniva Komisija za ispitivanje ratnih zločina u BiH. Sarajevo je još bez vode, struje, plina i humanitarne pomoći. Ljudi masovno sijeku drveće u parkovima, grabe se i za granje i za korijenje. Pala je i jaka kiša: mnogi su sakupljali kišnicu ispod kućnih oluka.

08.10.1992.
Hladan i miran dan. Opet ručali kod Ferke. Kruh, ispečen u fijakeru, nadošao i rumen, izgledo je kao fićin točak sa braon felgama.

09.10. 1992.
Grad je i dalje bez struje, vode i plina. Samo po jedna ili dvije granate; sasvim rijetko. Sandru je zabolio stomak. Brinu nas i najbezazlenije stvari. Najnaivnije bolesti, na primjer zubobolja. Kome ići kad bolnice ne mogu pomoći ni ranjenicima. Strašan život. Bez vode, struje i plina. Telefon je nešto za šta nismo sigurni da je ikada postojalo.
Savjet bezbjednosti UN, najnovijom rezolucijom naredio zabranu svih vojnih letova iznad BiH.

10.10. 1992.
Danas sam u Fondu dogovorio sa Ivanom Lovrenovićem i Miljenkom Jergovićem da Gojko i ja napravimo svoj izbor tekstova iz «Oslobođenja», oni će svoj, a Sem i Marko Vešović njihov, pa da kroz ta tri filtera dođemo do najkvalitetnijeg izbora za knjigu. Sandra je napravila njoke od kukuruza i riže, a Ferka supu i kruh, pa smo opet jeli kod Galijatovića. Vratio se Čičo iz Njemačke.

11.10. 1992.
Kiša. Prilično je hladno. Moral je pao. Teško je. Čini se da smo ostavljeni sami. Dogovorio sam sa Berićem da radimo na tekstovima. Sinoć smo slušali Čičinu pripovjest sa puta po Njemačkoj i Hrvatskoj. On je pesimista u pogledu skorog završetka rata. Gojko i ja radili smo oko tri sata, a tada je počelo gruvanje pa smo pobjegli u kupatilo, a zatim na prvi kat. Ferka nam je opet dala makarona pa smo ih pomješali sa rižom i dobrano se napucali.

12.10. 1992.
Jednako je: ni bolje ni gore. Kiša i iz neba i iz zemlje. Jutro je. Ferka nam je dala sedam svjeća, jednu smo, evo, već upalili. Stanari sa kantama hvataju kišnicu. Bila nam je Lada Pervan pa smo malo i sa njom protresli politiku. Za ručak je bila pita od zelja. Struja nije došla, voda nije došla, plin nije, Alija nije, ministara nema, hrane nema, mira nema. Samo depresije i nade da će ipak biti bolje. Na Radio Beogradu prenos nogometnih utakmica!

14.10.1992.
Najzad: opet je dijeljena humanitarna pomoć. Po osobi: keks, pašteta i nešto riže. Sad je već prava zima. Samo brojimo dane i čitulje.

15.10.1992.
Pušten je plin! Svi koji imaju uveden plin moći će ugrijati vodu i skuhati hranu, a i ogrijati se. Radim na knjizi. Dolazili Fikret Libovac i Kalcina. Kao da sam se prehladio.

-.-PHOTO: STOCK-.-

PHOTO: STOCK

16.10. 1992.
Prehlađen. Dolazili Gojko i Tadić. Ručali Ferkin pašta fažol. Mljac. Gori svijeća. Sandra kaže kako je Italija zemlja snova. Vani, topovi i kiša tuku po nama. Ležimo i pričamo. Kako je došlo do ovoga?
Ne može postojati teža krivica, gori zločin, veća i vječna odgovornost za pojedinca koji masi pruži razlog da pali i ubija. Jer masa je uvijek spremna za nasilje. Ako bi nekome palo u zadaću da brani na sudu takvog bjednika, pa ako bi rekao da taj kolovođa možda nije sam smislio svo zlo i nesreću, ako bi ga branili tako da kažu da je on, doduše, natjerao masu u strast ali da ga je masa u divljem naletu pretekla...Tako bi se, možda mogao braniti Robespjer, ali ne Karadžić, Mladić, Milošević. Nemoguće je u tako kratkom vremenu razviti svu silu raznovrsnih zala, otvoriti konc logore, sistematski silovati djevojčice, ma...
Delegacija RBiH u ženevskim pregovorima. U Njujorku je otvoreno izrečen skepticizam o ukidanju embarga na uvoz oružja. U Sarajevu mlazevi kiše i granata.

17.10.1992.
Upravo smo preko Crvenog krsta dobili, treću po redu, poruku od staraca. Svaka do sada prispjela poruka izazove poplavu emocija. To što je poruka pisana na nekom drugom planetu je jedna stvar, to što je pišu nama najdraži je druga, a treća stvar je da nam svaka poruku ulije novu snagu da ovo izdržimo. Prehlada popušta. Čudno je kako nas bolesti mimoilaze. Već je 27. dan kako je Sarajevo bez vode, struje i kruha iz „Velepekare”.

18.10. 1992.
Jutros prepričavam Sandri svoj san. Pomalo i dodajem, da sve izgleda još lijepše. Ljeto je, Komiža, svi su prijatelji tu, a ja nju, Sandru, prvo vodim na picu kod Miše, a kasnije na sladoled kod Ringa.

19.10. 1992.
Nakon, ko će izbrojati, mjesec i po... bila struja. Devet minuta. Taman smo upalili TA peć da se puni. A jučer smo kompletirali peć za loženje pa smo mirniji. Bio Mirsad Bečirbašić. Baš je smršavio. Bio zemljotres. Luster se ljuljao. A Sandra se isprepadala. Održan susret Izetbegović – Ćosić. Lord Owen i Cyrus Vance predložili kompromisno rješenje za novi ustav BiH. Na sarajevski aerodrom sletjelo 14 aviona sa pošiljkama humanitarne pomoći, a teret je bio hrana, deterdženti, higijenski pribor i lijekovi.

20.10. 1992.
Izetbegović se susreo i sa Tuđmanom.
U Sarajevu bilo struje sedam minuta i nestalo. Granatiranje uobičajeno. Stigla voda u podrum, pa Sandra trči gore – dolje. Adnan joj pomaže. Ja ležim pod temperaturom, nezgodno mi je zbog Adnana, ali snage nemam. Na balkonu sam iscjepao drva i naložio peć. Naša mala peć grije odlično. Za sad je držimo na balkonu, još ne znam gdje je postaviti. Najvjerovatnije je moramo postaviti u kuhinju, skinuti kuhinjske elemente i probušiti zidne pločice jer je tu negdje, sjećam se, dimnjak.

21.10. 1992.
Kažu da je pola grada dobilo struju. Danas će, vele, dobiti još četvrtina. Zanima nas kad će grad biti 100% snabdjeven. Tek tada smo, naime, i mi na redu. Mi smo slijepo crijevo u Sarajevu. Postoji dispečerski centar za struju, tamo je velika tabla sa hiljadu lampica, crvenih, žutih, zelenih, i pored table – prekidač. Tabla je za grad a prekidač za nas. Mi nemamo veze sa lampicama. Mi smo u vezi sa nekim Mehom koji ponekad pritisne prekidač, pa Sandra i ja gledamo Sky news. A kad na tabli, bilo koje farbe, lampica zažmirka, naš Meho prvo ugasi prekidač, pa onda gleda šta je. Stela nam je kupila raštike pa je Sandra napravila super zeljanicu. Peć još ne postavljamo. Čekamo Mehu. Možda pritisne. Na sarajevskom aerodromu počeli pregovori o demilitarizaciji Sarajeva; Armiju BiH predstavlja Stjepan Šiber.

22.10. 1992.
Sve oko nas sija, sva su svjetla upaljena, samo u našoj kući mrak. I bolje. Bar se nećemo živcirati kad struje opet nestane. Posljednjih dana stalno slušamo o sukobima Armije BiH i HVO. To nije dobro, to je najgore što nam sad treba. Oko 18 sati dobili smo struju.
A. Izetbegović se, poslije brojnih posjeta stranim zemljama i sastanaka sa svjetskim političarima, vratio u Sarajevo. Izjavio je da se nada deblokadi Sarajeva. Ne znam. Nadamo se.

23.10.1992.
Struje je bilo tokom noći pa se peć napunila. Odmah je druga atmosfera u stanu. U Sarajevu malo granatiranja. Sukob Armije BiH i HVO prijeti da pređe u pravi rat. Valjda neće. Nije nam jasno kome to odgovara? Je li to zbog teritorija? Zbog gradova, sela, granica?
Nije teško upaliti fitilj i pokrenuti mase. Pogotovo ne ako unaokolo već bjesni rat. Nije ih teško motivirati jer, masi je konkretno, opipljivo uvijek jasnije od apstraktnog. U političkom životu uvijek će biti više pristalica parola koje razdvajaju, koje proklamuju neprijateljstvo umjesto prijateljstva. Za većinu nas ideja razdvajanja ima veći podstrek od ideje spajanja. Uvijek je bilo lakše naći, s druge strane rijeke, neprijatelja od prijatelja, kao što ga je uvijek bilo lakše naći i u drugoj religijskoj zajednici. Nacionalizam najlakše na mržnji može raspaliti svoj zločinački plamen. Ako se otvori taj, novi, front između Armije BiH i HVO, to će značiti propast za sve nas.

24.10. 1992.
Glavni odbor HDZ BiH imenovao Matu Bobana za predsjednika umjesto Stjepana Kljujića. Ovo je loša, loša vijest.
Od jutra je kišovito i prohladno. Otvorena je kuhinja za oko 300 starijih profesora i 25 akademika. Snimam kamerom Sandru kako pravi pitu. Riža, mrkva, raštika. Struje ima. Kroz TV ulazi u naš život puno toga što smo zaboravili da postoji. Hrana, smijeh, muzika. Danas se navršilo 200 dana rata.

25.10. 1992.
Nema struje. A bilo je tako lijepo. Bio Miljenko Jergović sa prijateljem. Dogovarali se oko knjige. Stigla nam je humanitarna: po pola kg krompira, deterdženta i po jedan lanč paket. Došao Tadić. Ostaće da prespava. Ima vode u slavinama!

26.10. 1992.
Jutro hladno a voda iz slavine i vodokotlića žubori kao izvor. U posljednjih sedam mjeseci ovo se dešava po treći put. Zajamčena mjesečna penzija u RBiH iznosi 6.043 bh. dinara dok je na pijaci u Sarajevu cijena jedne obične tikve od 15 do 20 hiljada bh. Dinara (!).

27.10. 1992.
Voda, struja i plin katkad dođu, zatim na duže vrijeme opet nestanu. Hladnoća je sve veća. A granatiranje je povremeno. Uši su nam granitne postale.
Izetbegović otišao u posjetu Arapskim Emiratima.

28.10. 1992.
Enjo i Rade ručali kod nas. U Genevi obznanjen nacrt novog Ustava RBiH.

29.10. 1992.
Danas sam dao krv, dali su mi lanč paket. Krvi stalno treba, bolnice nemaju rezerve. Otišao sam sa Selimom Arnautom u onaj prostor u kom se nekad nalazila prodavnica sportske opreme u V. Miskinovoj. Dosta je ljudi stajalo u redu za davanje krvi. Dolazio Fikret. Opet je bio Miljenko. Sutra će preuzeti «Oslobođenja». Svi, osim nas, imaju struju. Javlja se o teškim borbama u Jajcu.

30.10.1992.
Iz Jajca, u koje su upali četnici, povlači se kolona izbjeglica. Došla nam je struja. Bio Rade i donio šećera i slatkiša. Brano hoće u Kanadu, Adnan, možda, u Zagreb. Ko će ovdje ostati.
Izetbegović je stigao u Tiranu, traži pomoć za smještaj izbjeglica iz BiH.

-.-PHOTO: STOCK-.-

PHOTO: STOCK

31.10.1992.
Dan mrtvih. Juče, prilikom granatiranja više dijelova grada, u Sarajevu je ubijeno 26, a ranjeno više od stotinu građana Sarajeva. Započela je proklamovana Nedjelja mira za djecu. U Sarajevo došao James Grant, izvršni direktor UNICEF.
U oktobru 1992. godine u Sarajevu je bilo 140 poginulih pripadnika jedinica Armije RBiH koje brane grad.

01.11.1992.
Pad Jajca nas je deprimirao. A. Izetbegović i F. Tuđman dogovorili da se formira zajednička komanda oružanih snaga u RBiH; Armija RBiH i HVO. Daj Bože.
Alarmantno stanje u zdravstvu u RBiH; treba hitno zbrinuti u nastupajućoj zimi 130 hiljada ranjenih, preko 1.000 amputiraca, preko 1.500 bolesnika.

02.11.1992.
Ferida Duraković rekla mi je da smo dobili tri poruke preko Crvenog krsta. Otišao sam do kino «Partizana», tamo je smješten Crveni krst. Strahovito je pucalo. Za mene je to potpuno nepoznat kraj, tamo nisam išao od početka rata. Ne znam gdje se smije preći ulica, koji je put siguran. Odmah sam, čučeći, otpisao. Jedna je poruka išla za Beograd, dvije u Komižu. Objavljeno je da srpska strana napušta ženevske pregovore.

03.11.1992.
Sandra je razgovarala sa tetkom Aidom. Oni su dobro. Rade bio na ručku. U Fondu pravio spiskove umjetnika koji trebaju dobiti veću pomoć. Humanitarna: pola kg krompira, pola litre ulja, 250 grama pasulja i pola kilograma brašna po osobi. U Sarajevu četiri poginula i 20 ranjenih civila.

04.11.1992.
Novi predsjednik SAD je Bill Clinton. Bravo, bravo. Proći će mjeseci dok on ne sjedne u fotelju, a do tada ovi sa brda ima da nas ubijaju. Sjedimo u mraku. Upalili smo kandilo i redamo pasijans. Kandilo troši puno ulja. Sa uljem stojimo dobro jer smo kupili 5 litara za 100 maraka. Kilo sirove kafe košta 40 maraka. Odmah iza ručka na krov naše zgrade pala je granata. I tako. Dok u zgradama oko nas ljudi gledaju TV, mi kao slijepi miševi sjedimo u mraku. U Sarajevu kiša i novo zahlađenje.

05.11.1992.
Bez struje i vode. Legli smo u 21, a probudili se u 7 sati. MUP BiH primljen u Interpol. Komisija za ratne zločine u BiH započela s radom.

06.11.1992.
Situacija u BiH se komplicira. Opet su porušeni dalekovodi, nema vode. Dao sam 50 maraka za 10 kg krompira. Uveliko najavljivana „Nedjelja mira za djecu” donijela je sarajevskim mališanima po pola kilograma hrane od UNICEF-a.
U Sarajevu poginula četiri, a ranjeno 20 civila.

07.11.1992.
Hladno je, bez struje, bez vode. Ručali bez kruha. Teški dani za nama i pred nama. Poginulo je pet lica, a ranjeno 18. Napadi na Olovo, Goražde i Maglaj.

08.11.1992.
Opada nam kosa i to je strašno. Bojim se da ću oćelaviti. Stan je hladan. Naravno da nemamo ni vode ni struje. Za ručak, rotkva. Enjo dolazi već peto jutro za redom. Sandra nas uči engleski. Sunčan dan.

09.11.1992.
Jure Pelivan je najavio ostavku Vlade RbiH. Vance i Owen u Genevi pripremili novi plan o obustavi vatre na cijeloj teritoriji RbiH. Iako je u gradu bilo relativno mirno, poginulo je pet, a ranjeno 25 Sarajlija.

10.11.1992.
Konvoji za Beograd i Split, nakon dva mjeseca odlaganja, otišli. Lijep dan. Šetnja sa Tadićem. Ostao je da spava kod nas. Donio nam je brašna i deterdženta. Razgovarao sam sa Nikolom Kovačem i Avdom Hebibom o situaciji u Fondu. Ona brdska brigada hoće da nas istjera na ulicu. U Sarajevu su ubijena četiri, a ranjena 42 civilna lica. Mile Akmadžić imenovan je za novog predsjednika Vlade RBiH.

11.11.1992.
Kišan dan. Došla struja i voda. Bio Enjo pa smo učili engleski. Sa Ilijom išao do Kamernog. Prije rata, tamo sam inicirao otvaranje galerijskog prostora i to je veoma dobro vodio moj prijatelj Ademir Arapović. Sad taj prostor izgleda tužno. Sreo sam se sa Miljenkom, Semom i Ivanom Lovrenovićem. Gojko nije mogao doći, a Vešović nije ni došao. Sutra ću Ivanu dati svoje brojeve «Oslobođenja». Danas, začudo, niko nije ni poginuo niti ranjen. Članovi Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) od početka rata izveli su 40 predstava.

12.11. 1992.
Dao sam mjesečnu platu za teglu meda. Otkad nam je Ferka dala brašna i krompira, ishrana se popravila. Enjo i dalje dolazi. Jeli smo piroške sa lanč paketom. Mrak.
Najvažniji događaj dana je dolazak snijega u Sarajevo. Što od granata, što od snajperista, u ovom danu je ubijeno pet, a ranjeno 24 civila.

13.11.1992.
Sredio sam da dižem penziju za Starog. To je ništa, ali i on će biti zadovoljan da zna da ga negdje broje. Posljednji konvoj Jevreja odlazi. Ponovo je Sarajevo bez struje, jer su četnici oborili nekoliko dalekovoda.
Skupština Grada Sarajeva donijela odluku da se sarajevski Trg Pere Kosorića preimenuje u Trg heroja.

14.11.1992.
Mraz. Za 100 maraka: šest lanč paketa, šteka cigareta, malo mrkve i novine.

-.-PHOTO: STOCK-.-

PHOTO: STOCK

15.11.1992.
Struje nema dva dana. O vodi i ne sanjaj. Danas smo imali radnu akciju. Kuhinju smo demolirali, na mjesto štednjaka postavili peć i sada ložimo. Svi prozori u stanu su popucali ali sa našom malom pećicom život je ljepši. Dok svakog dana gledamo mrtve po ulicama, dok hodamo ulicama po kojima su još topli tragovi krvi, dok nemamo struje, nemamo vode, plina, hrane, telefona, sreće i smijeha... Srbiji prijete embargom? Zar nije taj embargo davno izglasan? Zar nisu izglasali i 96 sati u kojima će ukloniti topove sa brda? Zar nisu dogovorili da nema ucijene strujom i vodom? Tako nam ti tamo u UN dođu kao vijeće staraca, krezubih i ružnih, što jedu djecu. Do ovog dana Republika BiH uspostavila je diplomatske odnose sa 16 zemalja.

16.11.1992.
Donio sam u stan vreću od 25 kg mekinja! Razgovarao sam sa M. Prstojevićem oko štampanja knjige. U Sarajevo je doputovala delegacija Organizacije islamskih zemalja. Humanitarni avioni donijeli sarajevskim bolesnicima lijekove i kisik.

17.11.1992.
Fond mora napolje, na ulicu. Razgovarao sam sa Semom, dolazio je i Gojko, predao svoj izbor tekstova. Opet je bio i Enjo. Prosijavali smo mekinje. Za ručak ćemo imati pravi crni, seljački kruh. U Sarajevu se vrlo teško dolazi do kruha.
Novi obrok humanitarne pomoći sadrži: jednu konzervu ribe, pola kg sira, pola kg šećera, 300 gr leće, pola lanč-paketa i tubu paradajz pirea po jednoj osobi.

18.11.1992.
Od «Napretka» dobili po četiri lanč paketa. Gubici u Sarajevu su – četiri poginula i 25 ranjenih.

19.11.1992.
I danas sam uspio ući u Fond. Još sutra i gotovo. Bio je Fikret na ručku. Na pijaci sam potrošio 50 maraka: pola kg germe i tri konzerve. Pomalo se puca. U cijelom Sarajevu su tri osobe smrtno stradale.

20.11.1992.
Sandra je nakon šest mjeseci izašla na ulicu. Otišli smo samo do Markala. Bilo ju je strah. Ovog dana u Sarajevu je poginuo jedan, a ranjeno 10 civila. Došao Enjo pa smo naložili peć i skuhali kafu. Kasnije dolazio i Ilija. Šaćira nam donijela germe koju smo dali Enji. Cijene na pijaci: za osrednju glavicu kupusa prodavač traži 15 njemačkih maraka, isto toliko za 10-15 glavica crnog luka, a prodaju se i konzerve mesa iz humanitarne pomoći, „feta” sir iz Danske, paštete, riža i dr. što je iz ruku humanitaraca dospjelo u ruke švercera.

21.11.1992.
Dobili smo foliju za prozore. Dolazili Ilija, Enjo i Vladan pa smo otišli do «Napretka». Tamo su slavili 90 godina od osnivanja ovog Hrvatskog kulturnog društva. Sandra je donijela vode iz podruma. Začudo, imamo struje. U Sarajevu je poginulo troje, a ranjeno 21 lice. Pop pjevač Michael Jackson darovao je Sarajevu hranu, odjeću i lijekove u vrijednosti dva miliona američkih dolara.

22.11.1992.
Sandra je opet išla do pijace. Ima veliki strah i misli da će, čim izađe na ulicu, granata pasti pred nju. Puno ljudi osjeća takav strah. Ja na to ne mislim. U novinama vidimo da je doktor Ožegović, veterinar, umro. Bio je najbolji veterinar na svijetu. Opet granatiraju. Umrla je gospodja Hilda Novak.

23.11.1992.
Umrla je Ferkina mama. Stari ljudi teško podnose sve ovo, zimu, glad. Donio sam još jednu vreću mekinja. Tako je lijepa, plemenita i pametna ona izlizana: Smrt fašizmu, sloboda narodu. U gradu su tri lica poginula i 35 ranjeno.

24.11.1992.
Enjo i ja napredujemo sa engleskim. Sklapamo i kratke rečenice. Za 100 maraka kupio sam četiri konzerve, pola kg sira za mazanje i kilo kafe. Od jučer nam je ostalo goveđeg umaka, a Sandra je skuhala i tri krompira. Ispekla je na našoj pećici kruh. Dolazio je Tadić. Sav je nesređen. Poslao je nekakav novac prema djeci i ženi i sad se brine oko toga. Ukupno je u Sarajevu smrtno stradalo šest i 25 je ranjenih.

25.11.1992.
Na sreću, ništa novo. Tužni, jadni. Fikret nam je donio kilo mljevenog bibera. Četnici vratili humanitarne konvoje koji su bili upućeni u Goražde i Srebrenicu. Granatirali Sarajevo. U Sarajevu poginulo šest, a ranjeno 55 građana. Grad je opet ostao bez struje i vode.

26.11.1992.
Dan i noć nas tuku. Govori se o deblokadi Sarajeva, a «tajni» naziv je Koverat. Uvečer, po običaju, ubijemo sat, dva na stepeništu. Svi su raznoraznim kablovima dovukli struju sa okolnih zgrada. Sve zgrade oko nas, zamisli, imaju struju. Na sarajevskom aerodromu, na inicijativu francuskog generala Moriona, održan sastanak hrvatskog generala Janka Bobetka i komandanta četnika Ratka Mladića. Bez prisustva predstavnika Armije RBiH, oni su se dogovorili i potpisali primirje između svojih vojski u BiH.

-.-PHOTO: STOCK-.-

PHOTO: STOCK

27.11.1992.
Popodne nam je došla struja. A baš smo se lijepo davili u dimu iz naše pećice. U hladnoj «Svjetlosti», konačan dogovor sa Gojkom, Ivanom i Miljenkom oko knjige. Svi su puni elana da se posao čim prije okonča. Kupio sam pastu za zube i dva kg keksa. Gledamo TV Beograd. Stvarno mi nije jasno kako su partizani pobijedili. Pa na ulici, u studiju, u politici, čini mi se i u kolijevci, sve go četnik. Ponovo snažna granatiranja po Sarajevu. Poginule su tri, a ranjene 23 osobe. Imamo struje. Život je lijep. Opet sam napisao pismo starcima u Komižu. Stari me je pitao za Jakova Jurišića. Ne znam šta je sa Jakovom.

28.11.1992.
Prvi put od početka rata u Srebrenicu stigao konvoj s humanitarnom pomoći. Zbog toga smo svi veseli. Bože, nama jeste teško, ali njima... Poslao sam, preko Adnana, pismo u Komižu. Struje ima. Kad struje ima, svi su nervozni. Sijalica treperi i stalno se iščekuje kad će nestati. Vani se puca. Koliko oni gore imaju municije? Ložeći ovu našu peć mogli smo izazvati požar. Upalio se dimljak. Onda smo to gasili, polivali.
U Švicarskoj su se sastali patrijarh Pavle, nadbiskup vrhbosanski Puljić i reis-ul-ulema ef. Selimoski i uputili apel da se prekinu neprijateljstva.

29.11.1992.
Ona humanitarna pomoć, koju smo preko Fonda tražili za umjetnike, završila je ko zna gdje. U podrumu sam pronašao starog uglja i donio dvije kante. U Sarajevo doputovao papski nuncij iz Beograda, a i nobelovac Eli Vizel.

30.11.1992.
Nad gradom vlada mir i psihoza iščekivanja. Znam da se nikome ko nije proveo ove mjesece u Sarajevu neće moći objasniti nesreća i beznađe koje smo osjećali. I ovaj očaj. A znam da će se o ovome pisati knjige i snimati filmovi. Znam da ćemo decenijama biti sinonim za nesreću i opomena drugima koji neće htjeti hladne glave rješavati probleme. U Genevi započela s radom vanredna sjednica Komisije za ljudska prava UN o silovanju i ubijanju u BiH.
U novembru 1992. godine u opkoljenom Sarajevu bilo je ukupno 87 poginulih i 181 ranjenih u redovima branilaca grada, pripadnika Armije RBiH.


(Nastavak feljtona u utorak, 16. decembra)
Povezani članci:
Bez hrane, vode i struje (3) | Zlo sa brda (2) | Četničko orgijanje (1)
LINK