Vasile Moldoveanu je rumunski tenor rodjen u Konstanci 1935. Obrazovanje je stekao na konzervatoriju u Bukurestu, gde je i zapoceo opersku karijeru sredinom 1960-ih. U Rumuniji medjutim nije dugo pevao, vec pocetkom '70-ih je napusta nakon poziva da peva u Nemackoj, u domovinu ce se vratiti tek nakon Causeskovog pada i kraja aktivne karijere, (nakon sto je nastavio karijeru na zapadu sud ga je u odsustvu osudio na smrt pa zatim i na zatvor). Posle internacionalnog debija '72, karijera mu je bazirana ponajvise u Stutgartskoj operi, uz nastupe sirom Nemacke. 1977 debituje u Metropoliten Operi gde ce se zadrzati sve do 1986, nastupajuci u Metu vise od 100 puta. Njegov repertoar u Metu se sastojao od lirskih i spinto rola standardnog italijanskog repertoara, 1980 se pojavljuje u tv prenosu Don Carlosa, sledece godine u Il Tabaru, a '84 u prenosima Simon Boccanegra i I vespri siciliani. Krajem '80-ih zavrsava karijeru u SAD i vraca se u Evropu gde nastupa narednih godina, te se povlaci sa scene. Esencijalno lirski tenor, tople boje glasa, lakim visokim notama, Moldoveanu je briljirao u italijanskim ulogama zahvaljujuci ne samo svom talentu, vec i dugogodisnjem muzickom odgoju, u specificnoj italijanskoj skoli pevanja, koja je dugo bila tradicija u Rumuniji. Shodno tome, izvrstan interpretator napolitanskih pesama. Anonimnost na zapadu duguje tome sto, dok je bio na vrhuncu, sva trojica "Tri Tenora" su vec blokirali druge tenore, i sto njemu slava nije bila medju ambicijama, nakon postignutog da peva u svim najznacajnijim operskim kucama osim Skale (nakon bega iz domovine i od siromastva, sasvim razumljivo), a u rodnoj Rumuniji ime mu se nije ni spominjalo, u tipicnom maniru komunistickih rezima tih godina. Bilo kako bilo, jedan je od onih pevaca, za koje se ljubitelji opere pitaju kako nisu ranije culi za njega, i koji pokazuju koliko je slava varljiv pokazatelj kvaliteta i u operi.
Danas je tacno 100 godina od rodjenja Maria Del Monaka, jedne od najsjajnijih zvezda posleratne opere i zlatnog doba opere, istinske operske legende i mita, medju najvecim, ako ne i najveci, dramski tenor u istoriji. Rodjen u Firenci u dobrostojecoj porodici, muzicko obrazovanje je poceo u rodnom mestu, da bi u Rossini Konzervatorijumu u Pesaru, diplomirao (tamo je upoznao jos jednu zvezdu i cestog saradnika, Renatu Tebaldi). Karijera, koja zapocinje 1941, nakon svrsetka rata je postala i internacionalna, i isla je samo uzlaznom putanjom: Izuzetan glas bio je uparen sa stasom i pravim italijanskim intenzitetom, i manirom, u svemu. 1950, u Buenos Airesu je debitovao u ulozi koja ga je proslavila, i koja ce biti njegova glavna tokom cele karijere: Otelo. U periodu '51-'59 nastupa u Metropolitenu, gde osim Otela, njegove najistaknutije role su Radames (Aida), Canio (I Pagliacci) i Andrea Chenier u istoimenoj operi. 1950-te se smatraju vrhuncem u njegovoj karijeri, i na sceni, i na plocama, bio je izuzetno uspesan komercijalno, snimci iz tog doba potvrdjuju sve ono zbog cega su ga kriticari cenili, a publika obozavala: Mocan glas mracne boje, neponovljive snage u srednjem i visokom registru, (glas koji se cuo i u poslednjim redovima u teatru), snazno vladanje scenom, uvek uzbudljivi nastupi. Cele karijere je pevao sirom sveta, a nastupao je jednom prilikom i u Beogradu. Uparen sa Tebaldi, cinio je jedan od najtrazenijih dua u operi tokom '50-ih, kao sto su tada na svoj nacin to bili Callas&Di Stefano.Tokom svog vrhunca, mane, koje su se odnosile na nedostatak suptilnosti i mekoce u pevanju, bile su minimalne, imajuci u vidu ogroman, gromoglasan, metalni glas. Doziveo je saobracajnu nesrecu 1963, nakon koje vise nije bio isti, i posle cega pevanje, inace liseno nijansiranosti, postaje sve gore, a nekad i vulgarno, te poslednje godine proredjuje nastupe i stanjuje repertoar, na sceni sve cesce peva samo Otela i retko gostuje van Italije. 1975 se povlaci sa scene, a '82 umire. Nasledje umetnika, pa tako i pevaca, je pre svega u jedinstvenosti, originalnosti. Po tome Del Monako ostaje cuven i dan danas: Niko pre (a ni posle) njega, nije zvucao ni nalik kao on, a svedocenja kolega, i ljubitelja opere koji su ga videli uzivo, tvrde da se podjednako isticao entuzijazmom i fanaticnom predanoscu na sceni. Ako bi sve legende opere, metaforicki receno, imale svoju boju u velikoj paleti, njegova bi bila jedna od najjacih. Oni koji ga kritikuju, iako u pravu kad se radi o pomenutim manama njegovog pevanja, to neretko rade tako sto analiziraju nastupe, koji datiraju iz vremena je vec prosao svoj zenit, a zna se da iza svakog, ostaje tj pamti se, ono najbolje. Opera danas je, daleko siromasnija talentom, nego u njegovo doba, pogotovo u fahu dramskog tenora, te se njegov vokalno-dramski intenzitet, smatra ne samo unikatnim, vec i neprevazidjenim.