Da kvotujem samog sebe, a da ne trolujem temu Opste diskusije...
.....................
(BTW, tenis pratim preko 40 godina, a tek 15-ak i kusur ga i igram - rekreativno - sta cu, "kasno paljenje")
.....................
Moj prvi izlazak u grad sa mojom prvom pravom/ozbiljnom devojkom (osnovnoskolske simpatije ne racunam). Imao sam jedva 16 godina. Hladno vece, boravak na otvorenom ne dolazi u obzir. Bioskop mi je izgledala neoriginalna i glupa ideja, pa, prema savetu starijeg prijatelja, odvedem je u kafic- priguseno svetlo, separei sa intimnom atmosferom, dobra a ne preglasna muzika (moze se lepo i tiho razgovarati). Ispao je dobar izbor i kafica i devojke, veza je potrajala godinu, 8 meseci i 26 dana. Cela vecnost u to tinejdzersko doba.
Kakve veze to ima sa ovim pdf-om?
Kafic se zove Match Ball, a vlasnik je - ej, 40 i kusur godina kasnije, jos uvek! - Boro Jovanovic. Nakon zavrsetka teniske karijere, otvorio je kafic, a kasnije i restoran sa istim imenom.
Boro je 1963. bio #6 na svetu, po nekim listama - ATP rang kakvim ga danas poznajemo jos nije postojao. U paru sa Nikolom Pilicem, bio je u finalu Wimbledona 1962 (izgubili su). Moderni ATP rang mu je bio #62, 1973.
U vreme mog izlaska sa devojkom (to se ne zaboravlja - 5. novembra 1975!), Boro je bio relativno sveze "penzionisan" iz tenisa, a kafic nov i slabo poznat, pa nije bilo previse saobracaja. Boro je bio tamo skoro svaki dan, vrlo susretljiv i fin covek. Posto je MatchBall na manje od 1/2 km od moje nekadasnje gimnazije, poceo sam da navracam cesce i razgovaram sa gazdom, i tako me je zainteresovao pa sam poceo da pratim tenis. Pre toga, samo bih primetio naslove u sportskoj rubrici ako bi on, Pilic ili Franulovic postigli neki zapazen rezultat.
Ako je neko zainteresovan, nasao sam intervju sa legendom jugoslovenskog tenisa, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji pre 16 godina:
ZAGREBAČKI GOSPODIN
Svako vrijeme nosi svoja pravila i zakone i čini mi se da su naši odnosi bili puno bolji, ljubazniji i prijateljskiji. Bez obzira na ishod meča izlazili smo na večere i partyje, prijateljevali bez obzira na vrijeme i mjesto. Danas, u modernom tenisu, rijetko netko s nekim priča, iza ugla čeka klinac koji vreba svoje mjesto na listi. Mi smo uživali u puno ljepšim vremenima i danas kada se srećemo na velikim turnirima imamo o čemu popričati
Piše: Goran ČOP
Cijela priča oko jugoslavenskog tenisa i njegova ozbiljnijeg uključivanja u svjetsku maticu, počinje još tamo od predratnih vremena Franje Punčeca, Josipa Palade, Franje Kukuljevića i Dragutina Mitića. Nekako se stabilizirala pravilnost pojavljivanja velikih imena jer je hrvatska sportska enciklopedija za dvadeset godina obogaćena velikom generacijom, da bi se sve nastavilo do 90-ih kada je Goran Ivanišević bio među najboljim igračima svijeta.
U "srednjoj generaciji" onoj iz 60-ih i 70-ih, iz Elvisova vremena i nešto kasnije, uvijek će se pamtiti Nikola Pilić i Željko Franulović, a zavidno mjesto zauzeo je i veliki teniski gentleman Boro Jovanović.Šesti na svijetu
Danas 61-godišnji Jovanović, pravi zagrebački gospodin, dane krati u svojemu kafiću Matchball premda je i nadalje član Upravnog odbora Hrvatskog teniskog saveza. Predstavnik je naše teniske organizacije u Europskoj i Svjetskoj federaciji, u komisiji je za muški tenis Svjetske federacije i u komisiji Europske zone Davis Cupa.
Kandidirao sam se i za Izvršni odbor Europske federacije, ali nekim čudom prijavnica s mojim imenom je ostala u Gundulićevom 10. Slutim da je ta mala sabotaža učinjena namjerno jer nekom nije odgovaralo da dođem u tako visoko tijelo ITF-a — započeo je Boro Jovanović.
S dosta ogorčenja na licu, s očitom melankolijom u pogledu, veliki teniski mušketir započeo je svoju priču. Ipak, krenuli smo od dana kada je odlučio da je tenis njegova životna priča.
Kada sam 1954. osvojio juniorsko prvenstvo Jugoslavije protiv Novosađanina Miletića, otišao sam kao prvak u Roland Garros. Tada sam, prvi put uživo, gledao velike igrače, bio sam na licu mjesta bez trenera pa sam učio sam, usvajao iz prve ruke. Tada je Otvoreno prvenstvo Francuske osvojio Lew Hoad, vidio sam njegov čuveni top spin. Dorađivao sam svoj backhand u tom smjeru i kasnije ga razvio u svoje glavno oružje. Dvije godine potom osvojio sam seniorsko prvenstvo Jugoslavije i uputio se u velike teniske arene.
— Kada je došao prvi veliki trofej?
U Kairu 1960. kada sam u finalu svladao Pietrangelija, nešto kasnije sam svladao wimbledonskog pobjednika Fraziera u Aleksandriji, sve u svemu 1961. i 1962. sam bio među najboljima na svjetskoj listi. Pamtit ću osvojeno međunarodno prvenstvo Italije u Rimu, a sasvim sigurno i finale Otvorenog prvenstva Njemačke. Društvo koje je bilo na tim turnirima je bilo iznimne sportske vrijednosti — tu su bili Emerson, Laver, Newcombe, Roche, Santana. Početkom 60-ih sam bio šesti na svijetu.Teniski show-business
Život bijelog sporta se dramatično promijenio 1967. kada je bio dozvoljen zajednički nastup na turnirima amaterima i profesionalcima. ITF i ATP Tour su potpisali kompromis iako na licima nije bilo puno zadovoljstva.
Prva trupa profesionalnog tenisa osnovana je 1967., profesionalci dotad nisu mogli igrati s amaterima jer je to bilo doba punog engleskog konzervatizma. Sve je, međutim, puklo, nije sve išlo glatko, pa je čak i Nikoli Piliću zabranjen nastup na jednom turniru. Vremenom se ATP razvijao i zabranio nacionalnim savezima da kontroliraju tenisače. Ja sam već zagazio u tridesetu kada sam počeo igrati u profesionalnom režimu i tu sam bio između 15. i 20. mjesta na svjetskoj listi. Igrao sam do 1974. kada sam prekinuo nakon jednih od brojnih konflikta s Teniskim savezom Jugoslavije i vodećim čovjekom tadašnjeg Saveza generalom Duškom Koraćem. Dobio sam šest mjeseci zabrane igranja zbog problema oko susreta Davis Cupa s Rusima u Moskvi. To je bilo takvo vrijeme jer su generali redovito bili predsjednici Saveza. Igrali smo za ništa, a obećavali su nam svašta. Bili smo prisiljeni igrati bez naknada, uvijek pod onim frazama — "za grb, za zemlju, za ponos, za ovo ili ono".
— Kakav je bio status tenisa prije tridesetak godina?
Tada je to bio, apsolutno, privilegiran sport, vrlo restriktivan i selektivan jer je bilo skupo obilaziti na turnire. Nije bilo niti trenera niti fizioterapeuta, savjetnika ili menadžera. Ja sam s 21 godinom bio u svjetskoj eliti i mi smo, a tu mislim na Lavera, Emersona, Santanu, nekolicinu igrača i mene, zarađivali kad smo došli na turnir do 600 dolara. To je bila za ono vrijeme solidna svota, ali apsolutna smijurija prema ovome danas. S vremenom je tenis evoluirao prema show-businessu, svoju su prigodu prepoznali TV i sponzori i moja je generacija imala pionirsku ulogu u razvoju tenisa iz amaterskog u potpuno profesionalizirani sport. Naše zarade su bile na puno nižoj razini nego što su bile kasnije, to se produžilo i na eru Björna Borga koji bi, da je igrao onako dobro pet godina kasnije, bio višestruko bogatiji.Pobjede protiv Emersona
— Pamtite li posebno neki meč, neku stranicu sportske biografije koja je iznad ostalih?
Na Otvorenom prvenstvu Njemačke 1962. pobijedio sam Roya Emersona, čovjeka koji ima najviše osvojenih Grand Slam turnira u povijesti — 12. Tada je u Njemačkoj bilo 6:3, 6:0, 6:3 za mene, velikom rivalu sam prepustio svega šest gemova i to je bio najbolji meč koji sam ikad odigrao. Bila je velika stvar dobiti tada Emersona na svakoj podlozi, a meni je to pošlo za rukom čak šest puta. Pamtit ću i Casablancu kada sam u pet setova dobio Santanu, bilo je pravih mečeva.— Kakav ste mehanizam sportske samokontrole imali u uvjetima potpuno individualiziranog nastupanja?
Bilo je teško jer se radilo sve samostalno, bez tima ljudi koji brinu o tebi. To je bio pravi "surviving" sistem i morao si svakodnevno davati sve od sebe i potvrđivati se. Današnjim igračima je puno lakše jer već kad imaju 13-14 godina pred nosom im je pravi ugovor kojim im je osigurana egzistencija. Štabovi oko tih mladih igrača su postali prava industrija i puno im je lakše nego nama. Ipak, činjenica je da svako vrijeme nosi svoja pravila i zakone i čini mi se da su naši odnosi bili puno bolji, ljubazniji i prijateljskiji. Bez obzira na ishod meča izlazili smo na večere i partyje, prijateljevali bez obzira na vrijeme i mjesto. Danas, u modernom tenisu, rijetko netko s nekim priča, iza ugla čeka klinac koji vreba svoje mjesto na listi. Mi smo uživali u puno ljepšim vremenima i danas kada se srećemo na velikim turnirima imamo o čemu popričati.
Drveni "dunlop"
Boro Jovanović rođen je 21. listopada 1939. u Zagrebu. Teniski reket, drveni "dunlop", u ruke je primio 1952. iako je tada tenis bio tek — drugi na listi. Ljubav prema nogometu i "modrima" iz Maksimira osvjedočena je u nekoliko juniorskih sezona Dinama, a nešto kasnije i Zagreba. Terena u Zagrebu za bijeli sport nije bilo previše, pa se igralo onako "na divljaka", po dvorištima i sličnim improviziranim mjestima. Uz tenis prihvatio se i stolnog tenisa i tu nije bilo slabih rezultata.
Mogao sam u nogometu igrati sve, a najviše mi se dopadalo igrati veznog igrača. Još za vrijeme moje aktivne teniske karijere moj je malonogometni sastav osvojio turnir Kutija šibica. Godinama sam haklao s "dinamovcima", sa Škorićem, Zambatom, Rorom, Braunom, Jerkovićem ...
Snobovski sport
— Uz tenis su se redovito vezale pikantne priče, o porocima i ljubavnicama. Tračerski listovi uvijek su zahvalnu materiju imali u teniskim arenama ...
Bilo je to drugačije vrijeme kada nije bilo toliko poroka, a dopinga uopće. Mislim da bi se danas u tenisu svašta pronašlo kada bi se pooštrila doping kontrola. Što se tiče statusnih stvari, tenis je bio snobovski sport oko kojeg su se uvijek vrtjeli poznati ljudi i oni kojima se takvim doživljavaju. Pamtit ću susret s engleskom kraljicom u Wimbledonu 1962., kada smo primili trofej za osvojeno drugo mjesto u paru Nikola Pilić i ja, iste godine u Monte Carlu sam bio pozvan na jedan prijem kod Grace Kelly.
— O čemu ste pričali, filmu ili tenisu ili o nečem trećem?
Nju tenis nije previše zanimao.
— Vratimo se u današnje vrijeme, nikada se niste bavili trenerskim poslom, a preduvjete ste, zacijelo, imali?
Nisam imao previše ambicija za bavljenje tim poslom iako priznajem da sam poželio biti izbornik Davis Cup reprezentacije. Pojavljivao sam se i kao kandidat u više situacija, ali uvijek je bio netko bliže "oltaru" pa sam ja ispadao iz utrke. Nisam prilagodljiv tip, možda sam i kompliciran, ali nikada nisam pripadao klanovima i oslanjao se na veze. Žao mi je da se nisam oprobao u izborničkoj fotelji. Možda će stvari u Savezu krenuti nabolje dolaskom Slavena Letice, ali najbitnije da se pronađe novac za financiranje naših nadarenih juniorskih selekcija. Ako krene dobro s povratnikom u reprezentaciju Goranom Ivaniševićem, možemo natrag u svjetsku skupinu, a tu je i Niki Pilić, pa su zaokruženi svi izgledi da bude bolje.
Edited by zoran59, 03 February 2017 - 03:00.
)
