Alpinizam nije mrtav, postoje, i uvijek ce postojati ljudi koji ce penjanju i planinama prilaziti viteski i sportski; postojace uvijek ljudi koji su zeljni da na taj nacin, u ljepoti koja moze da ubije - ispitaju sebe. Penjanje
visokih 8000 + metara planina tj. masama najzvucnijeg Everesta, je danas uglavnom privilegija bogatih, ali to je, laici nisu svjesni, samo jedan mali dio alpinizma koji cesto sa sportom i onim sto bi alpinizam trebao biti ima malo veze. Hilariju svaka cast, ali ruku na srce osvajanje "osamtisucnjaka" je u svojoj istoriji imalo samo jednu koliko-toliko "pure" fazu, za vrijeme Mesnera i Kukucke, tako da danasnjica bas i nije neki izuzetak. Ostatak te istorije, ako cemo da poredimo i fokusiramo na negativnom, je prozet glomaznim drzavnim ekspedicijama i (drzavnim) novcem, nista manjom pomoci Serpi nego danas, tonama gvozdjurije, kilometrima fiksne uzadi, patriotizmom, steroidima, skandalima i sl.
Nego, Hilari, njegova meni omiljena:
There are many people who, when they're in a moment of danger, will resort to prayer and hope that God will get them out of this trouble. I've always had the feeling that to do that is a slightly sneaky way of doing things. If I've got myself into that situation, I always felt it's up to me to make the effort somehow to get myself out again and not to rely on some super-human human being who can just lift me out of this rather miserable situation.
That may be a slightly arrogant approach, but I still feel that in the end, it's up to us to meet our challenges and to overcome them.
Edited by U prolazu, 12 January 2008 - 22:36.