Malo je čudno i to za naziv. DSS, koja je na vlasti, imala je problema prilikom registracije, tj. kada se odvojila od DS-a, jer su joj tadašnje vlasti osporavale da na ime bivše stranke dodaju odrednicu Srbije. Kukali su i dokazivali da se mogu tako nazvati, navodeći primere Coca Cola i Pepsi Cola, uz bućkuriš sačinjen od sličnih primera iz zemlje i sveta. No dobro, nekako se odbraniše, ali su izgleda zaboravili sopstvene argumente i stavili su takve odredbe u zakon. Da li ovaj član znači da je zabranjeno registrovati neku potencijalnu Srpsku hrišćansku crkvu, Crkvu evangelista, Srpsku evangelističku crkvu ili nekakvu Crkvu NLO-fanatika?2. Registracija
Naziv verske organizacije
Član 19.
U Registar se ne može upisati verska organizacija čiji naziv sadrži
naziv ili deo naziva koji izražava identitet crkve, verske zajednice ili verske
organizacije koja je već upisana u Registar ili koja je ranije podnela zahtev za upis.
A u registar su kao tradicionalne crkve upisane: Srpska Pravoslavna Crkva, Rimokatolička Crkva, Slovačka Evangelička Crkva a. v., Reformatska Hrišćanska Crkva i Evangelička Hrišćanska Crkva a. v.
Sam tekst zakona ukazuje na to da postoje nekakvi beli medvedi, vlasnici monopola na prodaju "nečega" koji su jednakiji od drugih prodavaca "nečega". Umesto da se sve to lepo naplati kroz poreze (18% PDV-a) na usluge koje crkva pruža, gde bi država mogla zaraditi pozamašnu sumu od onih koji plate 50€ za krštenje ili venčanje, ovako samo kvari odnose sa CG, koja je zemlja regiona i sa kojom treba sarađivati. Da se razumemo, ja sam ateista, pa su mi SPC i CPC jednako daleke, ali država bi mogla da gleda sopstvene interese, a ne interese jedne religijske firme na račun druge. Namerno sam upotrebio reč firma, jer se crkve i ne razlikuju od firmi. Normalno je da pop, fratar, hodža ili rabin od nečega hrane porodicu, a to rade svojim poslom, odnosno vršenjem verskih obreda. Ne vidim nikakav racionalni razlog zbog čega bi crkve, odnosno sveštenici imali bilo kakav povlašćen položaj u odnosu na pekara, frizera, lekara, profesora ili prodavca, koji plaćaju porez na ono što zarade. Isto tako, ne vidim potrebu da se njima ograničava vršenje delatnosti, jer svako ko ima sredstava može otvoriti frizerski salon, stolarsku radnju ili pekaru, a svako ko ima kvalifikacije i želi da radi može da se slobodno bavi svojim poslom.
Osim ekonomske strane, postoji i aspekt ljudske slobode. Pravo je pojedinca da veruje u Isusa, Muhameda, Budu ili u vanzemaljce. Ukoliko CPC hoće da gradi hramove po Srbiji, za to bi trebalo da se obrati nadležnima za urbanizam, kako je neko već i rekao, i to bi bilo to. Kanonska priznatost ili nepriznatost ne bi smele imati nikakvu važnost za državne, već samo za crkvene vlasti. Međusobno (ne)priznavanje npr. budista i Jehovinih svedoka može da bude predmet spora samo između njih samih, a ne zadatak države.