Istim onim avionima koji su 3 godine doterivali Draži pomoć da je koristi u obračunu sa NOV i jugoslovenskim komunistima.
Činjenica je da je do dolaska savezničke vojne misije na čelu sa generalom Fitzroyem Macleanom (sredina 1943) pomoć išla četnicima.
Citat iz knjige generala Fitzroya Macleana, šefa Savezničke vojne misije u Jugoslaviji.
(„Eastern Approaches“, izdano 1953. Zora Zagreb)
F.Maclean opisuje razgovor sa talijanskim pukovnikom, nakon partizanskog zauzeća Livna.
Pukovnik je vodio talijansku jedinicu koja se, nakon talijanske kapitulacije, borila na strani partizana.
„Dugo sam razgovarao i s onim talijanskim pukovnikom. On je bio sav sretan, što je našao nekog, sa kim može pričati na svom vlastitom jeziku, i kome može slobodno istresti sve, što mu je na duši.
Što se pak mene tiče, ja sam bio sretan, što mi se pružila prilika, da poslije toliko godina ponovo govorim talijanski.
Ubrzo sam otkrio, da je njemu glavna briga, kako će se sa svojim ljudima dokopati Italije, kamo je njegov general, za kojeg je bilo očigledno da ne želi ništa prepustiti slučaju, odmaglio prvim avionom kojeg se domogao.
Pukovnik se nije ni najmanje trudio da prikrije stravu što ju je osjećao.
Kazao mi je, da su partizani bili upravo grozni neprijatelji.
Zapitao sam ga, da li se gdjegod susreo sa četnicima. Na to pitanje razvedrilo mu se lice. Odvratio je, da su svi četnički vođe, na koje se namjerio, bili „veoma civilizirani ljudi“ i da se s njima lako izlazilo na kraj, iako su njihovi obični vojnici bili ponekad nedisciplinirani i zadavali jada.
Zapravo, jedno od najljepših sijela, kojih se sjeća od početka rata, bila je gozba priređena u njegovom štabu, kako bi se proslavila vijest da je kralj Petar odlikovao Karađorđevom zvijezdom popa Đujića, jednog od glavnih Mihajlovićevih komandanata u Dalmaciji.
A ono što je tu gozbu učinilo još ljepšom, dodao je talijanski pukovnik, bila je činjenica da je Đujić to visoko odlikovanje dobio za hrabrost pokazanu u borbi protiv neprijatelja, a eto, on je to slavio usred neprijateljskog štaba.“No nakon Macleanovih izvještaja i izvještaja Billa Deakina situacija se potpuno preokrenula.
Vojnu pomoć su najvećim dijelom primali partizani.
Tvoja tvrdnja o "bombardiranju" je potpuno netočna.
To jednostavno nije bilo tehnički moguće.
Bacanje pomoći na području Jugoslavije je počela u svibnju 1942. i to sa četiri B-24 Liberatora, posebno prilagođenih, koji su te godine izvršili 25 misija.
U ožujku 1943. u Libiji je osnovan 148. squadron u smislu povećanja kapaciteta u slanju pomoći u Jugoslaviji i u tu svrhu je modificirano 14 bombardera tipa Halifax.
Tek otvaranjem aerodroma u Italiji, u Bariju, zračna podrška je postala ozbiljna i relativno efikasna. Avione su tada mogli pratiti lovci, što je dotada bilo nemoguće.
U to vrijeme su uz sve veće partizanske jedinice bili prisutni članovi Savezničke vojne misije, koji su bili neka vrsta veze između tzv Balkan Air Force i jedinica na terenu, pa su često djelovali koordinirano. (npr.Leskovac ili most kod Litije u Sloveniji).
Isti oni ljudi koji su 3 godine sedeli u bunkerima i nasladjivali se ŽRTVAMA KOJE NARODI SSSR PODNOSE U BORBI PROTIV FAŠIZMA. /Čerčil i Ruzvelt, da ne bi bilo zabune; Čerčil V.: "Treba pustiti komuniste da što više iskrvare pa se tek onda uključiti
Klasična jednostrana, rekao bih sovjetska, tvrdnja.
Reći da su Britanci
3 godine sedeli u bunkerima dok je
SSSR krvario je blagorečeno smiješna.
Britanci su u ratu od 1939. i teško da su se naslađivali. (Rusi su za to vrijeme dijelili Poljsku sa Hitlerom)
Činjenica jest da su u ljudskim žrtvama Rusi imali najveći broj žrtava, ali to je prvenstveno rezultat Staljinove gluposti i u kasnijim fazama rata ruske vojne doktrine.
Isto tako je činjenica da je SSSR primio ogromnu pomoć u vojnom i drugom materijalu prvenstveno od strane USA, odnosno zahvaljujući F.D.Rooseveltu i njegovoj politici
zajma i najma.
Mislim da je neukusno raspravljati
tko je zaslužniji za nacistički poraz.
Bez
zajedničkog savezničkog napora to bi teško bilo moguće.
Naravno da je svaki od Saveznika imao svoje
političke interese, ali su oni uglavnom gurnuti u drugi plan pred
vojnim interesima - poraz Njemačke i Japana.
