Jump to content


Photo
- - - - -

Istorija vina


  • Please log in to reply
50 replies to this topic

#16 neutralac

neutralac
  • Members
  • 992 posts

Posted 09 March 2005 - 01:05

Nisam ranije primetio ovo Tejino pitanje. Uhudler je sorta razlicita od Isabelle (i to je sve sto o njoj znam). Viola je takodje razlicita sorta (nova stona sorta iz Italije).

Posted Image
Evo slike grozda Isabelle, ako je od pomoci. Inace, sorta je i stona i vinska. Licno ne volim miris labrusce (gout de fox... "lisicji miris", sorry Teja) koji inace dolazi od supstance zvane metilantranilit koje ima u grozdju sa makar malo labrusce u pedigreu.

Neki dan mi je podnet uzorak na prepoznavanje (lisce+grozdje). Jos sa vrata mi je po mirisu bilo jasno da je labruscin hibrid - pogled na list/grozd + saznanje da se ovde u okolini nalazi dosta Concorda, i eto im odgovora. Easy peasy. Concord je slican Isabelli.

Pio sam neka vina od tih hibrida u Kanadi. Zaista nisam uspeo da ih zavolim. Taj "lolly" miris-ukus (decija vocna bombona) me ipak ubija u pojam.

Indy, očigledno se razumiješ u vina.
Isabella (ili nešto slično njoj) se nekad mnogo uzgakala u mom kraju ( Kalničko prigorje)
Danas je zajedno sa direktorom ( Ili derektorom) proskribirana i država potiče njenu zamjenu drugim sortama.
Zanima se da li se slažeš s takvom državnom politikom iskorjenjivanja tradicionalnih sorti u korist sauvignona i chardonaya?
Što znaš o direktoru (ima crni i bijeli, a čini mi se da sam u nekim vinogradima vidio i rose, ali vrlo rijetko)?
Slijedeća tradicionalna, gotovo nestala sorta je farbaš. To je crno grožđe sitnog grozda. Ime je dobilo po izrazito tamnoj boji. za razliku od drugih crnih (crvenih) sorti kod kojih je samo lupina (kožica) tamna kod njega je taman i unutarnji dio ploda. Nekad se dodavao crnim vinima da bi se dobila tamnija boja, a danas ga je gotovo nemoguće naći.
Navodno se te sorte iskorjenjuju zbog metilnog alkohola i zbog pogodnosti za prouzvodnju "delanaca". Meni ih je žao, mada priznajem da ću između bijelog direktira i sauvignona uvijek izabrati sauvignon. (Za crni direktor i cabernet sauvignon nisam baš siguran. Naravno, ako je direktor dobro "podrumiran", tj, nije delanec. U Hrvatskoj se to još popularno zove Mirogojček po jednom zagrebačkom groblju)

#17 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 09 March 2005 - 01:41

2 neutralac

S obzirom da je u pitanju Hrvatska, situacija nalaze radikalne mere. Zemlje clanice EU (sto Cro uskoro postaje) prakticno ne mogu da povecaju povrsine koje imaju pod lozom (teoretski mogu da dobiju specijalnu dozvolu, ali to nije nesto na regularnoj bazi). U mnogim podrucjima Hrvatske povrsine pod lozom su veoma smanjenje zadnjih decenija. Ne znam tacno za Kalnicko vinogorje, ali znam npr u Istri da je 1880. godine bilo 33847 ha pod vinogradima u punoj zrelosti - sada je to 8277 ha (podaci od moje sarmantne kolegice Barbare).

Kakve sad to veze ima sa tvojim pitanjem? Pa, znaci, ako su povrsine vrlo ogranicene, mora da se vodi racuna o tome sta ce se gajiti. Konkretno, Isabelle (moram da priznam da ne znam nista o Direktoru) postoji malo vise od 100 godina i ne znam da li se moze podvesti pod tradicionalne u uzem smislu reci. Jedan problem sa tim sortama koje se lako gaje (tj. jeftino, jer nisu osetljive) i sto drzava zeli da kontrolise je to sto je jako tesko biti siguran da ne zavrse u bocama na kojima pise ne-znam-sta (kupazirane sa necim plemenitijim, npr). Tj. to moze da se utvrdi (kontrolom vinarija ili analizom vina), ali je skupo - lakse je ograniciti gajenje tih sorti.

Farbas je sigurno jedna od brojnih sorti bojadisera (ili teinturier). U ex-YU postojalo nekoliko tih sorti (najpoznatiji domaci je Zacinak, to je iz Timocke krajine, a strani su Alikant buse, Ancelota i Game bojadiser). Ima i nekoliko "novostvorenih" - ako nekom treba verovatno bi se nasli rasadnici sa tim materijalom.

U najmanju ruku, sve te "neobicne" sorte morale bi biti sacuvane u kolekcionim zasadima instituta, a koliko znam rejonizacija ne obuhvata okucnicu, tako da ljudi privatno verovatno mogu da gaje sta hoce (dok nije marihuana, il' tako nesto).

I meni je uvek zao kad se nesto krci, cak i kad se samo prekalemljuje. To je, ipak, cisto ekonomska odluka ovde u Australiji, dok u mnogim delovima Evrope o tome odlucuje drzavna regulativa.



Usput, moje cestitke Krizevcanima na sjajnom sajtu: http://www.krizevci.net/vinograd/

#18 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 09 March 2005 - 03:08

Ako ovim ne prizovem Raja, vise ne znam sta cu. :lol:



Poreklo, istorija i geografska rasprostranjenost najvaznijih sorti gajenih u Crnoj Gori

(Prema M. Ulicevic: Prilog proucavanju osobina najvaznijih sorata vinove loze gajenih u SR Crnoj Gori, 1966. Beograd).


Vranac ima obelezja crnomorske (pontica), kao i zapadnoevropske (occidentalis) ekolosko-geografske (e-g) grupe - ne moze se svrstati ni u jednu od njih.

Kratosija spada u crnomorsku e-g grupu sorti.

Bijeli krstac, kao i vranac, ima obelezja dve pomenute e-g grupe.

Po karakteristikama lastara i lista, razaklija bi spadala u crnomorsku grupu. Medjutim, po karakteristikama bobice, odgovara istocnoj (orientalis) grupi. U Siriji, Palestini i Maloj Aziji (juzni areal e-g grupe pontica) postoje stone sorte koju su, verovatno, nastale ukrstanjem sa stonim sortama e-g grupe orientalis. Ima razloga da se i razaklija ubroji u takve sorte.

Ni za jednu od pomenutih sorti nema podataka kad su uvedene u kulturu i odakle poticu. Jedino za razakliju postoji pomenuta pretpostavka da potice iz Male Azije.

Kratosija je u staroj Crnoj Gori najrasprostranjenija sorta. U starim nekalemljenim vinogradima ona dominira i u Crmnici, dok u mladjim vinogradima preovladjuje vranac. Kratosija je zastupljena i u starim vinogradima duz Crnogorskog primorja, dok se vranac poceo tamo siriti tek pocetkom 20. veka. U okolini Podgorice, Rijeke Crnojevica i Danilovgrada kratosija je jedina crna sorta u svim starim vinogradima. Kako se sorta prostire sve do same granice Albanije, nije iskljuceno da postoji i na drugoj strani granice. Od svih crnogorskih sorti jedino se kratosija pominje u prigodnim narodnim pesmama ("vino kratosija ... koje opija"). Zakljucujemo da je kratosija po svoj prilici autohtona crnogorska sorta, veoma davno nastala i uvedena u kulturu znatno pre vranca.

Do I svetskog rata vranac je bio u znacajnom obimu zastupljen samo u Crmnici. Izmedju dva rata on se tu i tamo poceo gajiti i na Crnogorskom primorju (Ulcinj, Bar, okolina Petrovca). Sredinom 20. veka siri se i u okolini Podgorice kao glavna crna vinska sorta. Nigde, ni u Jugoslaviji ni u svetu nije izasao van kolekcija, sortimenata ili oglednih vinograda (ovo vazi 1966. godine). U isto vreme, vranac se u manjoj meri uzgajao i u Konavlima.

Kratosija je danas (1966) upadljivo najzastupljenija sorta u privatnim vinogradima oko Podgorice i Danilovgrada (oko 80%) i Rijeke Crnojevica (oko 95%), u Crmnici je zastupljena priblizno kao vranac (40%), a na Primorju od Ulcinja do Kotora sa 5-10%. Ima je nesto malo i u Konavlima, kao i u Hercegovini. U drustvenim vinogradima oko Podgorice i Danilovgrada zastupljena je priblizno kao vranac, a u Crmnici i Primorju sasvim malo.

Bijeli krstac je u starim privatnim vinogradima najvise zastupljen u okolini Podgorice (oko 10%) i to posebno u cistim zasadima u Berima i Doljanima. To je, takodje, stara sorta ovih krajeva, jer je zastupljena u nekalemljenim vinogradima za koje ni najstariji zivi mestani ne znaju kada su sadjeni, niti su pak znali njihovi ocevi. Sadjen je, takodje, u znatnoj meri kao glavna sorta za bela vina u novim drustvenim vinogradima u Bjelopavlickoj ravnici, Zeti i Ljeskopolju. U Crmnici se moze naci samo poneki cokot ove sorte, i to najvise u Godinju.

Crvena razaklija se najvise uzgaja u okolini Podgorice, gde je ima oko 5%, nesto manje u Crmnici, a jos manje u Primorju juzno od Boke. U staroj Crnoj Gori to je bila jedina znacajnija stona sorta. Ova sorta je rasprostranjena u oblasti Egejskog mora i Mediterana pod imenom crveni drenak.

#19 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 03 April 2005 - 12:36

Problematika lezi u tome da se sve manje ljudi ( jer ih nema vise) bavi vinogradarstvom.

Uspeo sam da iščačkam nešto o tome.

Posted Image

"Rajac, čuveno vinarsko selo pored Negotina, sa još čuvenijim Rajačkim pivnicama,koje predstavljaju pravi vinarski grad, je 1889. godine imao 316 hektara pod vinogradima, šezdesetih godina prošlog veka oko 500 hektara pod vinogradima, a trenutno ima samo 80. U Timočkim selima su ostali samo starci i ove godine u Rajcu je posađen samo jedan novi hektar. Poslednjih godina vinogradari sve češće se odlučuju da grožđe u sopstvenim vinskim podrumima prerade u vrhunsko vino koje, međutim, krčme po ceni od 70 do 80 dinara po litru."
(link)


RAJAČKE PIMNICE

Negotin i Krajinsko vinogorje poznato je po dobrom i kvalitetnom vinu. Dobar glas se daleko čuje - 1885.god. glas o negotinskim vinima dopire do Francuske i Švajcarske, a već 1907. negotinska vina osvajaju medalje na londonskoj izložbi.

Na Balkanu ne postoje specijalno građeni objekti, van sela u blizini vinograda, kao u Negotinskoj krajini čija je isključiva namena proizvodnja i čuvanje vina. U Rajcu, to je kompleks objekata - pimnica (270) nastao od polovine 18. veka do tridesetih godina ovog veka. Pimnice su građene od tesanog kamena - peščara ukrašene plitkom plastikom i grupisane kao veća ruralna celina. Slične su sačuvane u selima Rogljevu i Smedovcu. U pimnicama se može degustirati i kupiti vino pripremljeno i negovano na tradicionalni način.


Posted Image

Posted Image

Posted Image

link

#20 neutralac

neutralac
  • Members
  • 992 posts

Posted 03 April 2005 - 21:50

U Hrvatskom zagorju postoje kleti, objekti u vinogradima namenjeni preradi grozdja i cuvanju vina. Sad, ili se ovaj kraj ne racuna u Balkan, ili informacija da su pimnice jedini objekti te vrste na Balkanu nije tacna.

Evo nešto više.

Tradicionalna zagorska klet građena je konstrukcijom na kanat od hrastovih greda među kojima se nalazi pleter oblijepljen ilovačom pomiješanom sa slamom. Pod je od nabijene zemlje, a prekrivene su slamnatim krovom.

Danas su vrlo rijetke pa nemam fotografije već samo umjetnička viđenja..







Suvremene klijeti su u biti vikendice u vinogradu. U podrumu se nalazi vinski dio, a iznad njega stambeni dio.



Često su udaljene od infrastrukture pa se ljudi moraju snalaziti.
Ovaj za struju koristi solarne panele, dok neki koriste generatore. Ipak većina je blizu električne mreže pa su problemi sa opskrbom vodom i kanalizacijom.



Bačvice, i ostali pribor je često ukrašen, najčešće duborezom, a ne nedostaje ni ironičnih komentara i napitnica m(vinskih pjesama). Ova je ukrašena «molitvom»



Uz vino su vezani i brojni običaji, a sam uzgoj je više dio razbibrige nego neka smislena gospodarska djelatnost. Znam ljude koji uopće ne piju, a imaju vinograde. U vinogradarske poslove se poziva prijatelje, a biti pozvan u vinograd se smatra posebnim znakom pažnje Naročito u berbu. Poziv u nju znači «Prijatelj si mi do groba!»

Najpoznatiji običaj je krštenje vina koje se obavlja početkom studenog na dan sv. Martina (11.11) pa se naziva i Martinje. Do tada se vino ne smatra vinom, ono je mošt, a tek krštenjem postaje vino. Naravno, ovaj ritual se poklapa sa završetkom fermentacije.
Krštenje slijedi Križevačke statute. Evo linkova.

http://www2.arnes.si...ti/statuti.html

http://www.krizevci....i/statuti3.html

Samo krštenje ima oblik katoličke mise.


Slijedeći važan trenutak je Vincekovo 22. 1. Sa njime počinje nova sezona vinogradarskih radova..
Ima oblik pučke fešte. Na trsove se vežu kobasice i sl. Izriču se dobre želje da se vinograd dobro obnovi i da puno «trsa».
http://www.hrvatska-...a/vincekovo.htm

Ima toga još ali i ovo je vjerojatno dosadilo svima

Do viđenja.

P.S. Ako nekog zanimaju detalji rado ću odgovoriti.

#21 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 04 April 2005 - 05:57

Pa to ti je baš posao za Indyja, ali ampelografskog :lol:

Glavni centar DNK istraživanja loze je na univerzitetu Kalifornija u Dejvisu (profesorka Kerol Meredit, mislim da je sad već u penziji). Dakle, postoji velika baza podataka u koje su smešteni "markeri" iz DNK praktično svake sorte do koje su mogli da dođu.

Pominjao sam kako su to iskoristili da identifikuju da je "veliki kalifornijski Zinfandel" u stvari, već skoro zaboravljena sorta Dobričić sa dalmatinskih otoka. To je, ono, kao sa verovatnoćom 99.999% ili tako nešto.

Vino ne može da se koristi u ovu svrhu (grožđe može, teoretski, mada se obično koristi mlado i zdravo lišće).

Za vino se može koristiti analiza antocijana uz pomoć HPLC. Ovo je samo delimično korisno - može da se razlikuje vino od "prave" evropske loze i ono od američkih hibrida, kao i vino od sorti tipa Pinot-a. Iz nekog razloga, Pinot grupa ima drugačiju strukturu monoglukozida od svih ostalih sorti evropske loze.

Antički narodi su u mnogome pili različito vino od nas, ne toliko zbog različitih sorti (mnoge su još uvek tu), nego zbog nepostojanja pasterizacije. Dakle, "ciknulo" vino se verovatno često pilo, posebno među onim siromašnijim. Nije možda ni bilo važno, posle drugog vrča... Inače, koristili su maslinovo ulje koje je plivalo odozgo na vinu da spreči kvarenje, tj. oksidaciju.

Evo i najstarije vinske "boce" ikad nađene (325. godina naše ere):

Posted Image


Za retsinu tvrde da se proizvodi 3000 godina. I jeste smola (borova) koja se stavlja u to vino, dajući mu specifični ukus. Verovatno je da je do ovoga došlo zbog slične upotrebe borove smole kao gore-pomenutog maslinovog ulja, dakle služila je kao "čep" da spreči oksidaciju i tako se naravno malo umešala u vino, pa se to nekome, eto, dopalo (sto ljudi, sto ćudi). I dopada se i danas.

Živeo nama Luj Paster... (pasterizacija vina je tako jednostavna, samo se vino "nežno" na kratko zagreje na 50-60C i... i ne kvari se! Trebale su hiljade godina da to nekome padne na pamet - naravno, danas imamo i savršenije metode da se rešimo neželjenih mikroba).

Edited by Indy, 04 April 2005 - 06:02.


#22 tarana

tarana
  • Members
  • 387 posts

Posted 04 May 2005 - 07:44

najstarije ikad otvoreno vino je s pocetka 17. veka i za cudo je belo...rizling...
pre dvesto godina u nemackim bolnicama pacijentima se preporucivalo uzimanje 2 litre vina dnevno...
sto se krokana tice, bilo je skromnih pokusaja da se loza podigne u alziru...
par preporuka za vina koje se mogu naci kod nas:
sva sa etiketom QUERCUS - posebno tokaj - slovenija
kaberne sovinjon - vipava slovenija
kjanti-lorenco sormani
balbi-crveni-argentina
kutjevacka graševina (nekad savršena) osciluje od berbe do berbe...

neštin - solidno vince iz privatne vinarije s fruške gore, koje nisam video godinu dana...a bilo ga je ranije..
od domaćih "fabrickih" ne mogu da preporucim nista a nije da nisam probo...
navip je katastrofa, a palicka su bledunjava...
onima koje ne bi da izdvoje 500-tinak dinara za flasu, preporucujem
aleksandriju - tikveš
skoro sam pio bermet - dezertno vino s nekim travama, i mada ne volim slatko vino, ostavilo je prijatan utisak..vrlo je jako i prave ga na fruskoj gori...

Edited by tarana, 04 May 2005 - 07:44.


#23 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 01 July 2005 - 14:07

Back to the Roots
A quest for exotic wines from ancient regions

©2005 San Francisco Chronicle


Burke Owens, Special to The Chronicle

Thursday, May 19, 2005


Posted Image
Sunlight plays over the gently moving water around the medieval village of Ston on Croatia's Peljesac peninsula, north of Dubrovnik. Villa Coruna, a small country restaurant, perches over the bay, within sight of nearby oyster beds. In the bright, open-air dining room, our tour guide, Andres Vukovic, calls out, "Oysters and wine for 12," although there are only six of us.

Within minutes the table is loaded with iced plates brimming with fresh- shucked thin-shelled, sweet and briny Adriatic oysters. But it is the wine that is memorable -- it is crisp, cellar-cool, scented with wild thyme and lemon, pale, cloudy and delicious.

"The innkeeper makes it himself from vineyards around Ston for his family and customers," Vuckovic says. The white wine, made from a grape called Posip, is fresh, good and honest -- truly of a place.

This wine epiphany -- and many others -- unfolded on a 20-day tour of the Mediterranean called "Hidden Treasures of the Old World" that explored ancient sites in France, Morocco, Tunisia, Malta, Egypt, Jordan and Croatia through a melange of wine, food, music, art, earth science, archaeology and politics.

As the associate curator of wine at Copia: The American Center for Wine, Food & the Arts in Napa, I was aboard to teach participants how beverages and food are intrinsic to all cultures.

To do this in the classic wine regions of Bergerac, France and Dubrovnik, Croatia is relatively easy. But Morocco? Tunisia? Jordan? The last thousand years of wine history in these lands is rather dry; Islam strongly discourages consuming -- or promoting -- alcohol. Wine is not seen locally, except where tourists are found.

"The government and tourism officials in North Africa and much of the Middle East are set against (wine tourism)," says Michael Karam, a Beirut- based wine journalist. "One: It's never been done before. Two: They don't want to promote alcohol tourism in their Islamic country. Three: Their laws do not allow direct sales by the wineries to the public."

Yet the lure of history was too strong to resist. We wanted to see some spots where winemaking goes back to ancient days -- and taste how it's doing today.

Morocco

The call to prayer rings out five times a day, echoing through the medina (old city) of Marrakech. This low-slung metropolis can be overwhelming. Narrow alleys are full of donkeys, carts, people and cars. Vendors sell everything from slippers to teapots, tiles, robes and spices. Snake charmers, dancers and musicians fill the major square just off the labyrinthine souk (market). But wine is only found in certain restaurants and hotels, such as La Mamounia, a wonderfully odd combination of Art Deco and Arabian Nights.

Our group's wine tasting took place in the courtyard of a restaurant in the medina called Yacout, which serves specialties such as pigeon bistilla (savory pastry), lamb tagine and steaming, aromatic couscous.

Moroccan wines are mostly red. The main growing area is about 200 miles north of hot, dry Marrakech in the 2,000-foot-high Meknes valley, west of Fez. Vines are also planted near the coastal cities of Rabat and Casablanca and in the Atlas Mountains.

Les Celliers de Meknes, which makes 2.3 million cases annually, is the largest producer.

A tasting of 15 Moroccan wines in two days time, all from Celliers des Meknes, revealed quality ranging from good to poor, with the average being low-grade decent. The best wines are reds made from Carignane, Cinsault and Grenache and are ripe and clean, with moderate character and flavor. However, some wines are made from older vineyards and show deeper flavors, similar to old-vine Zinfandels from Mendocino or the Sierra Foothills.

Unfortunately, wine is treated like a nonentity in many North African Muslim countries.

That said, Khalid, one of our guides, says, "I am Muslim and all my family are Muslim. We drink wine or beer with meals, especially on the weekends or when we have friends over. It is not strange or unusual in my circle."

Wine is produced, yes, but officially not consumed.

Tunisia

Tunisia seems more European than Morocco, and the wine was better than what we tried in Marrakech.

Our tasting took place on our first night in Tunis near the ruins of Carthage, the 3,000-year-old Phoenician city destroyed by the Romans in 146 B. C. It was an appropriate site, as the Phoenicians brought the vine to Tunisia in the first place. The setting was a cathedral built by the French in the late 19th century and now used for special events and concerts.

The star white wine was Muscat Sec de Kelibia produced by Les Vignerons des Carthage. Muscat is a very aromatic grape, produced in a dry style and grown in the Kelibia region, east of Tunis. Legend has Muscat originally grown in Tunisia by the Phoenicians, later the Romans and basically everyone since. Ripe aromas of rose, lilac, peach and melon surge from a glass of this deliciously dry example of truly Old World winemaking.

The reds are based on the same French varieties as in Morocco; of the two wines tasted, Domaine Magon, a Carignane-based blend, was the simplest and best balanced, with ripe flavors of cherry and licorice.

"The wine business has changed a lot in the last 20 years," says Raouf Ben Cheldi, wine buyer and manager of La Montazah restaurant. "Few Tunisians drank wine a generation or two ago, but now we find not only an interest in wine here, but outside investors coming to Tunisia."

In a tasting at his restaurant, Ben Cheldi poured six wines. The best were made by Selian, a Tunisian winery founded 10 years ago with Italian backing.

The red Selian Carignane, a white blend of Ugni Blanc and Chardonnay, and a rosé were all excellent and could have been produced in California, with clean, ripe, fresh flavors that reminded me of Santa Barbara.

Malta

Malta is in the center of the Mediterranean Sea, east of Tunisia and south of Sicily. This large island is twice the size of San Francisco, and though it's not quite as densely populated, it's not easy to accommodate both farmland and well over 400,000 inhabitants.

Posted Image
Malta has a complex human history stretching back 6,000 years. Since 1964, it has been an independent republic within the British Commonwealth.

Marks of past cultures abound. A mysterious 5,500-year-old stone temple sits underground, beneath a modern pizza parlor amid the streets of a busy town. Majestic battlements built by the Knights of Malta in A.D. 1600 to guard their city of M'dina overlook the National Stadium sports complex.

Tiny vineyards are planted wherever patches of arable land are available around this fairly flat, arid and windy island. Most of the fruit goes to table grapes or to cooperative wineries, where a small percentage is blended with large quantities of Italian and some North African grapes. Only one winery grows and produces wine exclusively from Maltese grapes -- Meridiana.

Meridiana's 47-acre estate vineyard and winery sits not far from the National Stadium in the island's Ta Qali area. Maltese partners Mark Miceli- Farrugia and Roger Aquilina, with a little financial help from Tuscany's Antinori family, have been growing grapes and making wine since 1996. They produce fine examples of Syrah, Cabernet Sauvignon, Merlot and Chardonnay.

"The most difficult thing for us is that the local authorities allow other wineries to blend grapes from other countries into their wine. We believe this is wrong. It is dishonest and it is not legal. How can you call a wine Maltese if it is made from Italian grapes?" says Miceli-Farrugia.

Battles with the Maltese agricultural ministry seem constant for Meridiana but are far from the only challenge.

"Malta has no lakes, no rivers, little groundwater and low rainfall," Aquilina says. "Our reservoir is underground. We pump the water to our drip irrigation system so that our vines can survive. The vineyard soils vary so that some clay sections hold water like a sponge while the sandy soils drain too well. The vineyard requires the most effort, but it is only when the fruit is extraordinary and we make world-class wine of Maltese character that I know we are succeeding."

Most of the 15,000-case production is consumed locally, but some is exported to the United Kingdom and Belgium. The Meridiana wines are well-made. Their only fault, if it is one, is how clean they are. At times they seem to lack Maltese passion, unlike Miceli-Farrugia himself.

Egypt

The ancient Egyptians loved wine and grew grapes aggressively in the Nile Delta, where wine grapes are still grown today.

We land in Luxor in a small cluttered airport. We drive past villages amid patches of palm and date trees and fields of sugarcane and grazing livestock. Everything exists within a short distance of the Nile; without its water, this desert region would be lifeless.

Our bus passes scenes from a storybook -- people driving donkeys loaded with bags, children playing among ancient stone ruins, cattle wading in the water and dhows, or sailboats, slowly moving down the Nile.

On a visit to tombs in the Valley of the Nobles, our guide, Moufid Mansour, tells of a nearby grave with grapevines in it.

"The Tomb of Sennefer is like a vineyard," he says. As it turns out, this ancient tomb holds the best wine experience of all.

The hill that cradles the Valley of Nobles is moderately steep. A narrow opening in the side of the hill has a flight of stairs leading down to a gated entrance. Through the gateway, I look down a narrow, dark staircase cut into the rock. No sign tells me this is the place, but it seems to match Moufid's directions.

Down I go, slowly at first. The tomb's low ceiling pushes me into a crawling squat as I slowly move into the darkness. Voices float up from the bottom, easing my anxiety about this subterranean adventure. Finally, after what seems like hours, I reach the bottom. Two other explorers are just heading up, leaving me alone with the caretaker of the tomb.

The ceiling and walls are covered with vibrant paintings of grapevines holding clusters of black grapes. This most beautiful of wine cellars originally held jars of wine for the afterlife and was dedicated to Osiris, the god of resurrection and of wine. Sennefer, mayor of ancient Thebes, hoped to live again in the afterlife and his tomb with its wine motif would place him in Osiris' good graces.

Both evenings in Luxor, we tasted Egyptian wines with dinner. Judging from our experience, modern wineries need to learn about cleanliness and keeping wine away from the air, as everything was oxidized, full of nasty yeast infections like Brettanomyces, or both. Ancient Egyptian wine history is fascinating, but when visiting, stick with the beer.

Jordan

Al 'Aqabah, on the Gulf of Aqaba, is a combination of hip urban chic intermingled with a society steeped in tradition.

Posted Image
Served with a lunch of fresh-caught fish at a trendy wharf restaurant is a white Sauvignon Blanc/Semillon blend wine from Lebanon's Bekaa Valley called Massaya. A winery formed by a Lebanese wine family in partnership with three French winemakers, Massaya is making superlative reds and whites in a clean, delicious style. Carignane, Syrah and Cabernet along with Chardonnay, Sauvignon Blanc and Semillon grow well in the warm Bekaa Valley. Massaya's fresh-flavored wines could easily hold their own against many from California.

During the tour's visit to the beautiful ancient city of Petra, we come upon a charming red wine from vineyards in northern Jordan. Saint George wines are produced from grapes grown outside the 4,000-year-old town of Madaba. The 2002 Saint George Grands Vins de Jordan Pinot Noir/Cabernet Sauvignon blend is a delicious medium-bodied, juicy red with mild, spicy aromas, though very little Cab or Pinot character.

Unfortunately, the other wines of Jordan we tasted did not live up to the Saint George. They were fairly thin and unpleasant. Or as Heikki Nikkanen, our tour physician, says, "I'll wait on the wine until something better is available. The beer is a safer bet. But the wines here are much better than in Egypt."

Croatia

Croatia has a serious but small wine industry, with tiny vineyards everywhere along the Dalmatian peninsula. Close to 60,000 acres are planted, some in the Balkan mountains to the east, but most along the Adriatic Sea. Much of the fruit goes to home winemakers and never leaves the town or village where it is grown.

On the Peljesac peninsula, we visited the Grgic Vina winery in the hamlet of Trstenik. Grgic Vina was founded by Napa Valley winemaker Mike Grgich, a Croatian emigre, in 1995. Grgich, who earned international fame as the winemaker at Calistoga's Chateau Montelena, founded his own Grgich Hills winery in Rutherford in 1971.

While Grgich Hills specializes in Chardonnay, Cabernet Sauvignon and Zinfandel, Grgic Vina focuses on local grapes like the white Posip and the red Plavac Mali, native to Croatia. Winemaker Kresmir Vuckovic believes the Croatian varietals are better than the international ones for Grgic Vina.

"We tried Chardonnay at first but it was not right here," Vuckovic says. "Our own local varieties give us the regional character we are looking for in wine. Many wineries produce Cabernet but not many make Plavac Mali. It makes us unique and shows pride in our heritage."

The Grgic Vina wines are exotic and familiar at the same time, with the white Posip showing a light Sauvignon Blanc freshness and the red Plavac Mali a brambly quality not unlike Zinfandel. That last is not too surprising as Zinfandel, a Croatian native itself, is likely one of Plavac Mali's parents.

By the time we returned home, we learned that the tradition of winemaking is still alive in some of its birthplaces, and that you can get pretty good wines in places further off the beaten path than most people imagine possible.

Burke Owens is associate curator of wine at Copia: the American Center for Wine, Food & the Arts in Napa. E-mail him at wine@sfchronicle.com.


http://sfgate.com/

#24 tarana

tarana
  • Members
  • 387 posts

Posted 05 September 2005 - 11:13

Krokan

Čaša delikatesa

Grof Gedeon Rohonci je još krajem 19. veka kremu Londona i Pariza pakovanja od šest polulitarskih butelja ovog vina prodavao čak za sadašnjih 600 evra - Neraščišćeni svojinski odnosi i sudski sporovi danas otežavaju ponovno lansiranje u orbitu ovog brenda

Premda je Srbija izvozila na stotine cisterni standardnih sorti vina godišnje, pokušaji stvaranja (obnove) prepoznatljivog brenda tek su u začetku. Vino Krokan sa Bisernog ostrva, mrtvaje Tise, cenjeno je, međutim, za stolovima diplomata i džet-seta. Ono malo što se nađe u slobodnoj prodaji dostiže cenu i od 20 evra za litar. Ipak, osnivač sorte grof Gedeon Rohonci je, krajem 19. veka, kremu Londona i Pariza pakovanja od šest polulitarskih butelja prodavao, preračunato po kupovnoj moći novca, čak za 600 evra!


Inicijal(etiketa)
Sorta grožđa "muskat krokan" je iz Alžira, preko Francuske, stigla na Biserno ostrvo i, kako zahteva rastresitu, peskovitu i aluvijalnu podlogu sa dosta sunca, opstala je samo na rukavcu Tise, nastalom sredinom 18. veka kada je, tada brza i poplavna, panonska lepotica na više mesta meliracionim radovima skraćena za 360 km i usporena. Krajem veka, bečki dvor je odlučio da zemljište u Turskom Bečeju (Novom Bečeju) proda trgovcima cincarske, jermenske i srpske narodnosti. 650 jutara na adi je otkupio Pavle Hadžimihajlov, dok je imanje grofu Gedeonu Rohonciju u miraz donela Izabela, unuka Hadžimihajlova.

Grof plejboj

Mada bez zemljoradničkog iskustva, grof se strasno upustio u uzgoj voća i vinograda i proizvodnju vina. Bio je i preteča marketniga u nas: na svetskoj izložbi 1890. godine u Parizu dobija prvu nagradu za "korpu bresaka". Posebnu pažnju je poklanjao ekskluzivnim vrstama, pa je gajio i prodavao tada gotovo nepoznate dinju, ananas, jagodu... Pažnju je poklanjao i ambalaži, dok je žig na pakovanju garantovao originalnost robe i bio jedna vrsta zaštite robne marke.

Sorta je podložna bolestima, osetljiva prema sivoj plesni i niskim temperaturama, zahteva svakodnevnu negu i ne postoji perspektiva da se sorta proširi i masovnije gaji. List je srednje veličine, petodelan, sa ošrim zupcima, bobice su okruglaste, mase do grama, žuto-zelene boje, prepoznatljivog ukusa i mirisa. Peskovita podloga je nezamenjiva i na živom pesku se može gajiti i nekalemljena. Vino u širi sadrži 18-20 odsto šećera, sadržaj ukupnih kiselina varira od šest do sedam grama po litru, a vino sadrži gotovo upola manje i šećera i kiselina.

Gedeon Rohonci je posebnu pažnju posvećivao buradima za vino i presi, čak je izgrađena i pruga uskog koloseka kojom se vino transportovalo do stanice u Bečeju. Grof je bio ljubitelj novca, žena, karata, lova... - plejboj u svom vremenu, pa je jednom, kaže legenda, iste noći izgubio i povratio i imanje i suprugu Izabelu! Mitska predstava doprinela je brendovanju krokana, pa je i nakon posleratne nacionalizacije Krokan bio rado služen za stolom Josipa Broza i njegovih najuvaženijih gostiju.

Pole promena, javlja se direktni pravolinijski naslednik Kristijan Šauška, američko-mađarski državljanin i uspešni proizvođač svetlećih emitera, sa namerom da obnovi proizvodnju eksluzivnog vina. Prethodno je, pre15-ak godina, obnovio posed od 100 ha vinograda u Tokaju i 11 ha u Vilonjiju, obnovio brend vina koja na tržištima SAD, Japana i EU prodaje po 80 evra za litar. Ovde su se preprečile prepreke: neraščišćeni svojinski odnosi, nepostojanje regulative o denacionalizaciji i sudski sporovi nastali kao rezultat "pomoći" preduzetnika posrnulom kombinatu Sokolac, u kome se našlo i imanje na Bisernom ostrvu.

Igor Gvozdenac, ovlašćeni zastupnik Kristijana Šauške, objašnjava da Sokolec nije razgraničio šta je od 7.300 ha državno, šta društveno zemljište i da su nevolje počele kada je 1997. godine Sokolac, mada je prethodne sezone zasadio 4,5 ha novih čokota krokana, ušao u sporni aranžman sa firmom iz Beograda, po kome se tadašnja garnitura obavezala da celokupnu proizvodnju krokana prodaje, za smešno malu svotu, "spasiocu". Vlasniku firme nije bilo teško da kultnu marku vina nametne za trpezom "kor diplomatika", zaštiti novu, veoma originalnu, bocu i čep sa znakom.

Prilikom novog stečaja 2001. godine, i jedna novosadska firma "pomaže" Sokolcu zamenom đubriva, nafte, pesticida, semenske robe za gotove proizvode po paritetima nepovoljnim po društveno poljoprivredni kombinat. Suštinski, partner je na svoje ime podizao kredite stavljajući pod zalogu imovinu Sokolca, naglašava Gvozdenac.

Na aukciji, proleća 2004. godine, Sokolac je otkupila subotička firma sa mešovitim kapitalom, ali nije ulagala obavezujuće investicije upravo stoga što se naknadno uverila u nejasne svojinske odnose. Epilog je više sudskih sporova između ovih subjekata u kojima mnogi mašu hipotekom nad zemljištem Sokolca.

Zagonetne hipoteke


CENA: Ono malo Krokana što se nađe u slobodnoj prodaji dostiže cenu i od 20 evra za litar
Gvozdenac ističe da se državno zemljište nikada nije moglo založiti, da je kombinanat samo korisnik, te da je stvar u tome što su sudovima podmetnuti ulošci iz zemljišnih knjiga sa datumima iz osamdesetih godina, kada se sve zemljište tretiralo kao društveno, kao potvrda da je zemljište i u današnjem pravnom tumačenju društveno. Sudije su, žmureći na jedno oko, stavljali zemljište pod hipoteku.

Zastupnik Šauške ističe da su mu bile potrebne godine arhivskog rada da bi, na osnovu sačuvanog davnašnjeg sudskog spora i mapi Bisernog ostrva, pronašao stare katastarke brojeve (sedamdesetih godina prošlog veka zamenjenih novim, baš radi zatiranja tragova nekadašnjeg vlasništva) i za 200 ha dokazao da je reč o nacionalizovanoj imovini Rohoncijevih. Zapravo, ispostavlja se da je Sokolac od 7.300 ha tek 300 kupio iz svojih sredstava, 4.200 ha je državno nacionalizovano zemljište, dok je ostatak u postupku utvrđivanja vlasništva.

Država je raspisala tender za zakup pomenutih 200 ha i među četiri takmaca, gde su učestvovali i poverioci novobečejskog kombinata. Pobeđuje firma Europana, Igora Gvozdenca, koja će za hektar zakupa plaćati 10.200 dinara. Ceo postupak bi trebalo da potvrdi Skupština Srbije i da zakupac uđe u posed.

Šaušku manje zanima mnogo veći deo imanja mimo Bisernog ostrva. Cilj mu je da obnovi vinograd, proizvodnju vina i, u drugoj fazi, eventualno i voćnjak. Spreman je da uloži bar tri miliona evra, pa i da plaća zakup državi za ono što je "i po pravdi Boga i po pravdi ljudi" njegovo!


LJUBITELJ: Krokan bio rado služen za stolom Josipa Broza i njegovih najuvaženijih gostiju
Gvozdenac, pak, ističe da je prava šteta što je vinograd veoma zapušten, biće teško iznaći kvalitetan matičanjak za neophodno rasejavanje. Presa je stara preko 40 godina, drvena burad vremešnija od pola veka. Kaštel, dvorac na adi, je oronuo, neophodno je prorediti zasade i iz špalirnog preći na tačkasti način rasporeda koji podrazumeva mnogo više ručnog rada. Poboljšanje starog brenda podrazumeva mnogo više rezidbe, dopušta tek dva-tri grozda po čokotu, umesto osam do deset, koliko se ostavljalo okaca u vreme društvenog gazdovanja dragocenim brendom. Spravljanje će se potpuno vratiti prvobitnom.

Premda bećar, Igor Gvozdenac garantuje da imanje i ženu nikada neće stavljati na kocku.



#25 Ziza

Ziza
  • Members
  • 7,727 posts

Posted 06 January 2006 - 11:39

Ispricavam se ukoliko je o Dingaču bilo rijeci na prethodnim stranicama.
Posto nema smisla da se blamiram vlastitim neznanjem o vinima, mogu bar prenijeti nesto o mom omiljenom vinu:


Izvorno hrvatsko : -
PRIJE 41 GODINU DINGAČ JE POSTAO PRVO
MEĐUNARODNO ZAŠTIĆENO VINO U HRVATA
Dingač - samo iz Dingača
Međunarodna registracija zatražena je zbog brojnih plagijata od Vardara pa do Triglava


Dingač, najpoznatije, najcjenjenije vino Dalmacije koje je desetljećima ponos i svjetski prepoznatljiva zastava dalmatinskih vinogradara, ovih dana slavi vrijednu obljetnicu.
Prije čak 41 godinu, 13. svibnja 1964. godine, Dingač Poljoprivredne zadruge “Dingač” iz Potomja na Pelješcu je, certifikatom Međunarodnog ureda za zaštitu industrijskog, književnog i umjetničkog vlasništva iz Ženeve (Bureaux Internationaux reunis pour la protection da la propriete industrielle, litteraire et artistique Geneve), postao prvo međunarodno zaštićeno (i to kao čuveno) vino s područja tadašnje Jugoslavije.
Zaštićen je i proglašen vrhunskim na temelju Elaborata za utvrđivanje osobina čuvenog vina kod crnog vina Dingač za položaj Dingač na poluotoku Pelješcu. Elaborat su izradili stručnjaci Instituta za jadranske kulture u Splitu i to po međunarodnom planu Ženevske konvencije. Cijelu proceduru je pokrenuo sjajni čuveni stručnjak Marcel Jelaska, zaslužan za mnogo šta dobroga u vinogradarstvu i vinarstvu Dalmacije pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Crno, puno, plemenito vino s etiketom na kojoj magarčić nosi košare pune grožđa i natpisom “čuveno vino Dingač” postalo je svjetski poznata marka koja je na nepcima širom svijeta svjedočila o vrhunskoj kvaliteti vina koje rađa Dalmacija. Dingač je kralj dalmatinskih vina koji se može svrstati uz bok najboljim svjetskim vinima te vrste, reći će znalac Želimir Bašić. Dingačem se na našim stranama oduvijek darivalo najdraže goste i najcjenjenije prijatelje, od američkog predsjednika Jimmyja Cartera do pokojnog pape Ivana Pavla Drugog.

Tajna je u kaliju
Kako je došlo do dobivanja međunarodnog certifikata o zaštićenom čuvenom vinu Dingač, prisjećaju se ovih dana u PZ-u Dingač u Potomju: “Sama ideja o zaštiti Dingača počela je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i to posredstvom Instituta za jadranske kulture iz Splita, odnosno njihova sjajnog stručnjaka Jelaske koji je godinama pratio vinograde Dingača po propisanoj proceduri i bio na čelu tima koji je potom izradio elaborat o Dingaču kao čuvenom vinu. To je bio pionirski rad Instituta. A koji je razlog zbog kojeg su taj poduhvat ljudi iz Potomja objeručke prihvatili? Tih godina Dingač je plagiran naširoko od Vardara pa do Triglava. Kako je i u to doba, dakle i prije službenog međunarodnog priznanja, Dingač bio poznat kao neupitno vrhunsko vino, njegovo ime je bilo dobar mamac za kupce, pa su mnogi, ako bi prodaja zapela, jednostavno svoje vino nazvali Dingačem i tako pokušavali riješiti problem. Imamo zbirku etiketa tih falših “Dingača”. Neki od tih “Dingača” su čak imali etikete s naslikanim meksikanskim kućicama!”
I zbog tih plagijata, kako bi se očuvao dobar glas i okus pravog Dingača, krenulo se u projekt međunarodne zaštite Dingača PZ-a Potomje, vele u zadruzi. Prva berba koja je međunarodnim certifikatom iz Ženeve zaštićena bila je ona iz 1961. godine.
“Ljudi iz Istravina na čelu sa inž. Ivanom Sokolićem, koji su tada stavljali u promet Dingač Poljoprivredne zadruge iz Potomja, pobrinuli su se za njegovu zaštitu i u Patentnom zavodu u Beogradu.”
Dingač je toliko dugo poznat kao neupitno najbolje vrhunsko vino Dalmacije, a i bivše države Jugoslavije, da i dandanas mnogi misle da je riječ o posebnoj sorti Dingač. A ime ovog vrhunskog vina dolazi zapravo od predjela. Dingač je ime prostora južne strmine poluotoka Pelješca i to od Trstenika do Potomja (od Žitkovića uvale, sa strane na istoku, do Začelinske uvale na zapadu). Riječ je o nevelikom prostoru od tek šest-sedam kilometara padine na kojoj su vinogradi plavca malog, a koja je na nekim mjestima i 50 stupnjeva nagnuta nad morem. Priča kaže da se u nekim vinogradima Pelješčani, obrađujući vinograde motikom (ponegdje je samo tako moguće), moraju vezati užadima da bi održali ravnotežu.
“Uz izuzetan položaj na strminama uz more, položaj koji je sličan nekima na susjednim otocima, ono što Dingač čini posebnim je velika količina kalija u tlu tih vinograda. Zbog toga je plavac mali, a i voće, koje rodi na padinama Dingača posebna okusa i vrijednosti, drugačije je, finije”, kažu u PZ-a iz Potomja.

Magarčić na etiketi
A tko je i što je plavac mali, sorta koja raste u vinogradima Dingača? Zna se, znanstveno je potvrđeno, da je riječ o dalmatinskoj autohtonoj sorti vinove loze koja je nastala križanjem drugih dviju dalmatinskih autohtonih sorti kaštelanskog crljenka (u Americi nazvanog zinfandel) i dobričića sa Šolte. Plavac mali je, napominje prof. dr. Edi Maletić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta, vodeća crna sorta Hrvatske, a glavna i najvažnija crna sorta srednje i južne Dalmacije.
- Plavac mali je kasna sorta kojoj odgovaraju samo položaji s obiljem sunca i topline, pa ga zato i nema nigdje sjevernije od Trogira, osim tu i tamo oko Primoštena.
Od kada se na padinama Dingača uzgaja ova vrhunska sorta, odnosno od kada zapravo postoji vrhunsko vino Dingač? Vlasnici zemljišta na Dingaču su stanovnici peljeških mjesta Potomje i Pijavičino i to od propasti Dubrovačke Republike. Od tada oni, dakle već najmanje 200 godina, na Dingaču uzgajaju plavac mali. Još u starim katastarskim mapama iz 1836. godine, koje je moguće vidjeti u zadarskom arhivu, na predjelu Dingač su ucrtani vinogradi, kažu u Zadruzi te napominju da je vrijednost grožđa s Dingača uvijek bila četiri puta veća od vrijednosti grožđa s kontinentalnog dijela Pelješca. U stara vremena su bečki trgovci uvijek unaprijed kaparirali vino dobiveno od grožđa s Dingača. Sav urod i vino prenosili su se od dingačkih strmina nad morem do Potomja, pa dalje do peljeških luka samo na leđima magaraca i zbog toga je pelješki magarac zaslužio svoje počasno mjesto na etiketi međunarodno zaštićenog vrhunskog vina Dingač.
Poljoprivredna zadruga iz Potomja koja je, osnovana 1959. godine, dobrim dijelom zaslužna za uzlet vrhunskog Dingača, danas je u vlasništvu 296 peljeških zadrugara koji poberu oko 80 posto grožđa na prostoru padine Dingač. O plasmanu njenog vrhunskog vina danas se brine Badel 1862. PZ “Dingač” Potomje od 1964. godine uredno, kao što to treba, svakih 10 godina obnavlja u Ženevi međunarodnu ragistraciju svog Dingača.

(Ne)zaštićeni brand
- Dingač je međunarodnom zaštitom dobio zaštitu branda, zaštićen je dakle kao marka. Uz grad Dubrovnik, Vegetu i Gavrilović, Dingač je bio četvrti brand po snazi u nekadašnjoj Jugoslaviji. Taj naš Dingač s magarčićem na etiketi koji je i na ženevskom cartifikatu, bio je prepoznavan širom svijeta. Naš Dingač je brand zaštićen kao Coca-Cola ili Peugeot, ali to kod nas posljednjih godina baš i nije tako. Šteta bi bilo da nam se takvo ponašanje razbije o glavu - vele u PZ “Dingač” Potomje odakle su pokrenuli proceduru da se njihovom Dingaču dodijeli oznaka Izvorno hrvatsko.
Neki vinogradari koji imaju vinograde u predjelu Dingač s vremenom su se izdvojili iz zadruge “Dingač” Potomje i danas na Pelješcu postoji 15 proizvođača vina s područja Dingača. Među ljubiteljima vina nerijetke su rasprave čiji je bolji i svatko ima svoj najdraži Dingač. Međutim iz PZ-a Potomje upozoravaju da bi vino Dingač trebalo bolje zaštititi i da u vinskom svijetu danas vlada poprilična anarhija koja bi mogla ili jest umanjiti vrijednost branda Dingač.



Preuzeto iz "Slobodne Dalmacije"

#26 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 07 January 2006 - 18:20

Da se vratimo malo na temu... šta je pio Tutankamon?

------------

King Tut's tipple 'was red wine'

King Tutankhamun was a red wine drinker, according to scientists who have been studying residue left in wine pitchers in the ancient pharaoh's tomb.

Wine was a luxury drink in ancient Egypt and bottles were labelled with the wine's name, year of harvest, source and even vine grower.

Until now the colour of the wine was unknown, as it dried out over time.

A team of Spanish scientists developed a new technique able to pinpoint an acid left by compounds in red wine.

New method

The boy king Tutankhamun, who died in 1352BC, was, like his counterparts, buried along with all of the goods and provisions that the ancient Egyptians believed their pharaoh would need in the next life.

"In death, the king had to have the same things he had in life," Maria Rosa Guasch-Jane, the leader of the Spanish research team, said. "The Egyptians wanted the dead to have the same food and objects that they had in life."

These included a number of pitchers containing wine, marked with details about the wine's provenance, just as a modern vintner would include today.

A jar from Tutankhamun's tomb was marked: "Year 5. Wine of the House-of-Tutankhamun Ruler-of-the-Southern-on, l.p.h (in) the Western River. By the chief Vintner Khaa.''

Over the thousands of years between the jars being placed in the tomb and their being removed and placed in the British Museum in London and the Egyptian Museum in London, the wine had dried out completely, giving little clue as to what had once lain within.

Light shed on Shedeh

Archaeologists had thought for some time that the wine drunk by ancient Egyptians may have been red - tomb paintings showing grapes being pressed into wine were illustrated with red and purple grapes.

But final proof came with the invention of Ms Guasch-Jane's technique, which uses both liquid chromatography and mass spectrometry together.

It revealed syringic acid in scrapings taken from two jars in King Tutankhamun's tomb.

Syringic acid is released by the breakdown of the compound malvidin, found in red wine.

The scientists were also able to use the tool on residues left in other jars to establish that the drink Shedeh, the most precious drink in ancient Egypt, was made from grapes, rather than pomegranates, as previously thought.


Story from BBC NEWS:
http://news.bbc.co.u...ast/4379286.stm

Published: 2005/10/26 17:53:33 GMT

© BBC MMVI

#27 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 15 February 2006 - 03:56

In the Christian religion God is presented as the keeper of a vineyard and the church as his vine. In the rite of the Holy Communion the faithful drink wine in representation of the blood of the Lord. The Orthodox Church has made St. Tryphon guardian saint of vines and vineyard workers, thereby assimilating extremely ancient beliefs concerning vegetation and fertility. This saint had for centuries been extremely well-known and venerated in the vine-growing regions of Macedonia. However, the settlement in Macedonia after 1924 of Greeks from eastern Romylia, eastern Thrace and the Black Sea region led to an increased reverence for the saint and the annual observance of traditions associated with him.

Posted Image
St. Tryfon, the guardian saint of vineyard workers and vines

In many parts of Macedonia St. Tryphon is commemorated even today in celebrations of great solemnity and splendour. At Goumenissa the festival known as Kourbani is held on 1st February.

A male calf is sacrificed and cooked. The priest blesses the meat, which is then distributed among the members of the community, who wash down the meat with large quantities of wine. We encounter a variation of the same custom at Trilofos and Stenimachos, close to Naoussa. At Gefyra, a village outside Thessaloniki, on the eve of the feast day of St. Tryphon the villagers feast on wine, and then on the feast day itself they carry the icon of the saint in procession and the priest says prayers over platters of kollyva — a preparation of boiled wheat distributed at funerals and memorial services. They also prepare kollyva on the feast day of St. Tryphon at Anchialos and Mesimvria, while the vine growers cast holy water on their vines.

The feast day of St. Tryphon is not the only traditional occasion in Macedonia associated with wine. Their origins are lost in the mists of time, but almost all of them have been observed without interruption up until the present day. Wine, companion in joy and grief, accompanies all the important moments in a man’s life, as well as forming part of his ordinary daily round. Wine has been — and still is — considered an essential adjunct to birth, baptism, betrothal, marriage and death. But every day of man’s life wine has accompanied the food on his table, especially to add savour to the meat dishes prepared on cold winter days.

Posted Image
Raki barels at Mount Athos

Wine is invariably present, too, at the local festivities and customs of Macedonia. At Amyntaio and Xyno Nero, even today, on the eve of the feast day of St. Barbara the villagers light great bonfires and make merry with music and abundant supplies of local wine. In the region of Naoussa on the day before Christmas Eve the local people light big fires for the occasion they know as the Kolde, which is followed by revelry with wine and tsipouro. In western and eastern Macedonia the traditional carnival festivities which take place at the beginning of January, the Ragoutsaria, the Momogeroi, etc., are always accompanied during the night hours by much consumption of wine.

As the modern world turns back to its traditions in search of its roots, the link between wine and culture is becoming ever stronger. All the festivities and revivals of popular customs involve the drinking of wine. The wine museums which have been established in Naoussa, Rapsani and Amyntaio are seeking to show the historical role of wine in our lives in the region of Macedonia; visits to wineries are intended to transform the image of wine from a simple consumer product to a decisive element in our cultural identity.

http://www.macedonia...ionCulture.html

#28 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 03 March 2006 - 03:24

Za (anglofone) ljubitelje tanane filozofije života isprepletene oko reke vina koja teče od početaka civilizacije do danas, preporučujem sledeće lepo čitanje...

A River Of Wine Runs Through It

By Natalie MacLean ("Nat Decants" web site)

The trouble with moderation is that it's hard to get excited about it. Until now. After September 11, moderation seems to be rarer than a California cult cabernet. Finding the moderate and the civilized in everyday life has become all the rage.

(dalje)


EDIT. Evo i prevedenog odlomka:


(Odlomak iz teksta "A River Of Wine Runs Through It")

...Pogledajte samo najslavniju vinsku naciju, Francusku, i iznenađujuće važnu ulogu koju je vino odigralo u II Svetskom Ratu. Prema knjizi "Vino i rat" (Don i Petie Kladstrup), Hitler je bio svestan vrednosti francuskog vina kao ratnog plena -- i ako ga je lično smatrao "vulgarnim sirćetom." (A to je trebalo da bude prvi indikator firerovog karaktera. Kao što je pisac o hrani A.J. Liebling primetio: "Nijedan normalan čovek ne moze da se oslobodi opojnih zadovoljstava; i nikakav asketa ne može biti smatran pouzdano zdravim. Hitler je bio arhetip asketskog čoveka. Kada su ga ostali Nemci videli da pije vodu u pivnici, to je trebalo da im poruči da se tom čoveku ne može verovati.")

Posle invazije, nemački "trgovci vinom u uniformi" (ili weinführer-i, kako su ih Francuzi nazivali) krenuli su u francuske vinske rejone da kupuju vino po prethodno fiksiranim, nerealno niskim cenama, a onda su ga prodavali znatno skuplje na međunardonom tržištu da bi finansirali ratnu mašineriju Trećeg Rajha. Ali, mnogi francuski vinari su se oduprli okupaciji skrivajući svoja najbolja vina u podrumima. U Domaine Drouhin, npr, vlasnikov osmogodišnji sin je skupljao paukove da bi pleli mreže ispred lažnog zida u podrumu, koji je sakrivao stvarno dobra vina. A pariski čistači tepiha su vlasnicima restorana poklanjali prašinu koju su dobijali udaranjem u ćilime, što su ovi koristili da bi boce mladih vina Nemcima predstavili kao stare.

Mnogi vinari su namerno stavljali pogrešne etikete na boce, a neki su išli i dalje: jedan prodavac iz Burgundije je snabdevao Nemce sa onim što su oni mislili da je džin, a u stvari je bio eau-de-Santenay, snažni purgativ. U drugim primerima vinske pobune, vinogradar Jean Monmousseaux iz doline Loare, švercovao je vođe Pokreta Otpora kroz nemačke kontrolne punktove u praznim vinskim buradima. Vlasnik zamka Pichon-Lalande, May-Elaine de Lencquesaing, sakrila je dve jevrejske familije u njenom lavirintu od vinskog podruma, dok su Nemci zauzimali prostorije iznad njega.

Bilo je i kolaboratora, doduše. Bordovski trgovac vinom Louis Eschenhauer se obogatio snažnom podrškom trgovini vinima sa nacistima. I većina vinara je nastavila da pravi vina za vreme okupacije, pre nego da iskorene svoje čokote i razbiju svoju burad, da nacisti ne bi profitirali od njih - neka vrsta strategije "sprženog vinograda". Ali, 1939, kada je II Svetski Rat započeo, izgleda da je i Majka Priroda prišla Pokretu Otpora: berba je bila užasno loša (a to je kasnije upravo bilo vino koje su Francuzi pokušavali da što je više moguće isporuče Nemcima). Suprotno tome, 1945, godina pobede, bila je izuzetna berba.

Edited by Indy, 03 March 2006 - 04:18.


#29 avramova

avramova
  • Members
  • 8,594 posts

Posted 04 March 2006 - 12:22

Za (anglofone) ljubitelje tanane filozofije života isprepletene oko reke vina koja teče od početaka civilizacije do danas, preporučujem sledeće lepo čitanje...

A River Of Wine Runs Through It

By Natalie MacLean ("Nat Decants" web site)

The trouble with moderation is that it's hard to get excited about it. Until now. After September 11, moderation seems to be rarer than a California cult cabernet. Finding the moderate and the civilized in everyday life has become all the rage.

(dalje)
EDIT. Evo i prevedenog odlomka:
(Odlomak iz teksta "A River Of Wine Runs Through It")

...Pogledajte samo najslavniju vinsku naciju, Francusku, i iznenađujuće važnu ulogu koju je vino odigralo u II Svetskom Ratu. Prema

Mnogi vinari su namerno stavljali pogrešne etikete na boce, a neki su išli i dalje: jedan prodavac iz Burgundije je snabdevao Nemce sa onim što su oni mislili da je džin, a u stvari je bio eau-de-Santenay, snažni purgativ. U drugim primerima vinske pobune, vinogradar Jean Monmousseaux iz doline Loare, švercovao je vođe Pokreta Otpora kroz nemačke kontrolne punktove u praznim vinskim buradima. Vlasnik zamka Pichon-Lalande, May-Elaine de Lencquesaing, sakrila je dve jevrejske familije u njenom lavirintu od vinskog podruma, dok su Nemci zauzimali prostorije iznad njega.

.

<{POST_SNAPBACK}>


Ova prica je simpaticna ali i vise manje konstruisana sa ciljem da Francuze
prikaze kao velike heroje u borbi protiv nacizma ( kompleks Francuza) .

Naravno da su Nemci kupovali ( ali i rekvirirali) vina , ali i konjak u Francuskoj!

Ali je besmisleno pomisliti da predmetni "Weinführeri" nisu imali pojma
o vinu. Nemacka je zemlja koja ima vinograde i poznavaoce vina. Führeri
nisu bili samo A.Hitler nego ilik iz cuvene "Luftwaffe" Herr Göring (onaj sto podseca
na naseg cuvenog marshala) a poznat po tome sto je za razliku od svog
pretpostavljenog bio i veliki "connaisseur". Voleo zenske ,dobro klopu i naravno
vino.

Nemci su slali poznavaoce vina a ne "klonfere" da kupuju vina.
Ista stvar je bila 1945 kada Ameri i Rusi salju specijaliste
za maznjavanje "kulture" u Nemacku!

Mislim ove stvari znam licno i personalno iz prica mojih poc.rodjaka
Nemaca koji su i licno ucestvovali u tim transakcijama jerbo su
bili vinari (Riesling - Frankenwein) !

Nonsens je pricati i pisati o tome kako su Nemci svoj rat finansirali
prodajom vina na "medjunarodnom trzistu"

Ko su bili kupci ?

Amerikanci?

Ta vina su zavrsavala u oficirskim menzama ( Luftwaffe Göringov, cuven
po dobroj klopi i odabranim vinima) ali i u podrumima nekih vaznih SS likova!

Lep pozdrav
Teja

#30 Indy

Indy
  • Members
  • 21,389 posts

Posted 04 March 2006 - 14:20

Za (ne)istinitost navedenih tvrdnji o istoriji francuskog vina za vreme II svetskog rata svu odgovornost snose iskljucivo:

Posted Image