865 replies to this topic

[villiem]

This seems to be the problem

With our Doors friends

outside of the US

Who do not know how to use the word

suicide in context

to Rock and Roll

[villiem]

Lone

Dye of emptiness
Psalm in bitter fume
Being goes insane
The candy of the doom

The last mystery of my body is pain
colied as a snake in the hole

Day when I tasted the darkness
forbidden was torn apart
Seeds fell on the buried land of will
bred lack of understanding

Promise in the air want to feed the poor
will I see the same when I walk alone

Brand new God in dust of preceding ones
the temple built upon the old foundation

Burn dogma in the twilight
we want to see the great blaze in the sky
Black honey can not bewilder
the emissary of forsaken ones

The War is ower, wecome sunrise
i am raising the green spray of birth
Forgotten, engraved wishes
primal Instict from my mother Earth

RED DAWN OF UNDERSTANDING

[villiem]

Milan Mladenovich

NBGD

[villiem]

Kraj mora, kraj sveta
kraj svega

Padam na glavu
i nije mi nishta

I nishta ne osecam
Sve brze, sve jasnije, sve skorije

Niko nece da prizna

Hocu da svetlim
Hocu da skachem

Ja za Zivot svoj
dajem Zivot svoj

cane

[Sigmund]

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,
trepere modre zvezde u daljini.«

Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripašće drugome. Ko pre mojih poljubaca.
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Iako je to poslednja bol koju mi zadaje
i poslednji stihovi koje za nju pišem.


Pablo Neruda

Edited by Sigmund, 30 December 2007 - 22:40.

[dare...]

Za sve one, male i velike, mlade i stare, muške i ženske, drugare i drugarice, kolege i koleginice... Koji su manje ili više. voleli i želeli, a nisu se usuđivali da zatraže više, strahujući da mogu izgubiti i onu naklonost i prijateljstvo koju već imaju...

***

Čeznem da ti kazem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek, ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.

Tagora

Edited by dare..., 31 December 2007 - 10:14.

[villiem]

She eyes me like
A pices when I am weak
I have been lockeed
Inside your
Hearth shaped box, for weeks

I have been drawn into your
magnet tar pit trap

I wish i could
Eat your cancer when you turn black

Hey Wait I got a new Complaint
Forever in debt
to your
priceless
Advice

...cobain


Za male, velike, one koji zele i koji traze i za one samo hrabre....Dare care

Edited by villiem, 01 January 2008 - 03:11.

[Sigmund]

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.

I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptirice sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.

Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao daleka.
I kao da se žališ, leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas te moj ne dostiže.
Pusti me da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.


Pablo Neruda

[KristinaS]

PSALM TUŽNE NEVESTE

Za blagost koju si našla u samoći mojoj
uzneću te iznad ljudi svojim glasom košnice
napuštene.
Otrgnuću sa prstiju tvojih sve ono što te okiva,
svaki beleg koji zatamljuje tvoju kožu
i neće više biti prstenja u žilama tvojim.
Onda ćeš mi doći tako nova
kao da nikad teret nisi osetila na plećima svojim.

Vratiću ti krv nataraške
da te vidim u petnaestoj godini kako jedeš trešnje.

Ja sam onaj koga si kao devojčica
u školjkama čula kako plovi.

Onaj koji je slatke priče narandžama pričao
kada si se sa prstenom ponovo igrala.

Onaj koji je tkao lanene snove i anđele
na oltarnicima belim.

Onaj koji je na dan tvoga prvoga straha
stavio bulke u ložnicu tvoju.

Još pesnik bio nisam,
ali narandže su već naslućivale cvetove svoje;
mislio sam:

''Kada te budem sreo,
nastaviću da te tražim svakoga dana.

Ljubiću te u različite sate
da bih izmenio dolazak noći.

Ostavićeš na njivi svoju odeću sa mirisom žene
da bi zemlja znala da treba da procveta.

Kad dođe vreme orhideja, staviću ti ih u kosu.
Tvoje malene uši će ih postideti.

Ješćemo plodove šumske i hodaćemo bosi
da nam usne imaju ukus rose.

Nećemo ulaziti u gradove ni u hramove
da ne bi bilo ljudske tvorevine između kože i boga.

Bićeš povratak za onog sina moga
koji je izgubljen od početka sveta.

Kad budeš njihala ruke i bude te ganula
uspavanka,
razmišljaće vrba što bdi nad obalama.

I tvoja belina će umilostiviti vodu
gde vodenica sanja svoje najbolje brašno.

A kada bude trebalo bdeti radi hleba,
napunićeš mi usta gradom da umiriš poljupce.

Sklonićeš se od kiše u školjku,
a moja će ruka uzeti tvoju pesmu i podići je do
mog uha.

Skočićeš u rečnu dubinu
da bi ne padajući skočila sa oblaka na oblak.

Zarićeš ruke u zemlju vlažnu od kiše
da bi označila mesto za ljiljane.

Prvog dana kada budeš zapevala, posećićemo drveće
jer tog dana gnezda će biti nepotrebna.

Kad čuju tvoj glas, pčele će prestati da rade, a saće će ostati prazno.''
To ti ja govorim.
Sad slušaj šta ti velim.

''Pevaj dok ne osetiš
da te bole ošni kapci.
Misli na mene dok ti san
ne odleti sa lastavicama.
sanjaj me dok noć ne bude
primorana da se sakrije u zvonima.

Voli me dok ti se oči
ne napune suzama.

Plači dok od suza
ne pobegnu ptice.
Zovi me dok ne poraste
trnje u mojim ušima.
Čekaj me dok ribe
ne popiju sve reke i zapevaju.
Jer jednoga dana to će se dogoditi.''


Horhe Rohas

[Jeanne d'Arc]

NE,JA TE TAKO VATRENO NE LJUBIM

Ne,ja te tako vatreno ne ljubim,
Lepota tvoja ne blista za mene;
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

U času dok te zadivljeno gledam,
S ochima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom,vec sa srcem svojim.

Ja s dragom zborim,koje vishe nema,
na tvome licu trazim crte njene,
u ustima ti-usta davno nema,
u ochima ti-sjaj ugasla zene.

Mihail Ljermontov

[Sigmund]

Ljubavi moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema života do ovoga koji živimo.

Prah u žitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao ploveće sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Onu livadu na kojoj se nađosmo,
o maleni beskraju, vraćamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što nije imala rođenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje i usne.

Pablo Neruda

[Pareidolia]

Insomniac

The night is only a sort of carbon paper,
Blueblack, with the much-poked periods of stars
Letting in the light, peephole after peephole ---
A bonewhite light, like death, behind all things.
Under the eyes of the stars and the moon's rictus
He suffers his desert pillow, sleeplessness
Stretching its fine, irritating sand in all directions.

Over and over the old, granular movie
Exposes embarrassments--the mizzling days
Of childhood and adolescence, sticky with dreams,
Parental faces on tall stalks, alternately stern and tearful,
A garden of buggy rose that made him cry.
His forehead is bumpy as a sack of rocks.
Memories jostle each other for face-room like obsolete film stars.

He is immune to pills: red, purple, blue ---
How they lit the tedium of the protracted evening!
Those sugary planets whose influence won for him
A life baptized in no-life for a while,
And the sweet, drugged waking of a forgetful baby.
Now the pills are worn-out and silly, like classical gods.
Their poppy-sleepy colors do him no good.

His head is a little interior of grey mirrors.
Each gesture flees immediately down an alley
Of diminishing perspectives, and its significance
Drains like water out the hole at the far end.
He lives without privacy in a lidless room,
The bald slots of his eyes stiffened wide-open
On the incessant heat-lightning flicker of situations.

Nightlong, in the granite yard, invisible cats
Have been howling like women, or damaged instruments.
Already he can feel daylight, his white disease,
Creeping up with her hatful of trivial repetitions.
The city is a map of cheerful twitters now,
And everywhere people, eyes mica-silver and blank,
Are riding to work in rows, as if recently brainwashed.

Sylvia Plath

[kastigulja]

Dan


Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne moze,
ovo ruglo danje ,malodusno , sivo ,
ni kise da se pokisne do koze,
ni vjetra , ni sunca - niceg zivog.

I to tako tinja - izvan ljudi , mlako ,
niko tim ne zivi . Vicem srdit vani:
Dane ,djubre jedno , ne svice se tako ,
gubi se natrag pa pristojno svani...


Vito Nikolic

[KristinaS]

Basna

Roda
odevena u kostim od novog prolećnog perja
i jedan sasvim olinjali
ćelavi đeram
ćaskali su stojeći na jednoj nozi
o filozofskim temama
onako iz puke dosade

a znaš li
kazala roda
znaš li da nikada nećeš poleteti
jer ravnodušni se linjaju
a krila rastu samo od prevelikih želja
đeram ocedi kap vode s njuške
i reče
žmirkajući limeno prema suncu

lako je vama
gospođo
kad ste udati za vetar
a ja sam se zemljom oženio

naravoučenije ove basne
izgubljeno je u perju roda
koje su odletele

M.Antić

[madera]

The Evening Primrose

You know the bloom, unearthly white,
That none has seen by morning light-
The tender moon, alone, may bare
Its beauty to the secret air.
Who'd venture past its dark retreat
Must kneel, for holy things and sweet,
That blossom, mystically blown,
No man may gather for his own
Nor touch it, lest it droop and fall....
Oh, I am not like that at all!

Dorothy Parker