Jump to content


Photo
- - - - -

Da li volite poeziju...


  • Please log in to reply
865 replies to this topic

#1 dare...

dare...
  • Members
  • 2,008 posts

Posted 27 October 2007 - 21:05

Idemo ponovo ispocetka... :rolleyes:

Vrati mi moje krpice

***

Padni mi samo na pamet!
Misli moje obraz da ti izgrebu.
Iziđi samo preda me,
Oči da mi zalaju na tebe.
Samo otvori usta,
Ćutanje moje, da ti vilice razbije.
Seti me samo na sebe,
Sećanje moje, da ti zemlju pod stopalima raskopa.
Dotle je među nama došlo!



Vrati mi moje krpice!
Moje krpice od čistoga sna,
Od svilenog osmeha, od prugaste slutnje,
Od moga čipkastoga tkiva.
Moje krpice od tačkaste nade,
Od žežene želje, od sarenih pogleda,
Od kože s moga lica.
Vrati mi moje krpice!
Vrati kad ti lepo kažem.



Slušaj ti čudo!
Skini tu maramu belu.
Znamo se...
S tobom se od malih nogu.
Iz istog čanka srkalo,
U istoj postelji spavalo.
S tobom zlooki nožu,
Po krivom svetu hodalo,
S tobom gujo pod košuljom.
Čuješ ti pretvorniče,
Skini tu maramu belu!
Šta da se lažemo.



Neću te uprtiti na krkače,
Neću te odneti kud mi kažeš,
Neću ni zlatom potkovan,
Ni u kola vetra na tri točka upregnut,
Ni duginom uzdom zauzdan.
Nemoj da me kupuješ,
Neću ni s nogama u džepu,
Ni udenut u iglu ni vezan u čvor,
Ni sveden na običan prut.
Nemoj da me plašiš!
Neću ni pečen, ni prepečen,
Ni presan posoljen,
Neću ni u snu!
Nemoj da se zavaravaš.
Ništa ne pali, neću!



Napolje iz moga zazidanog beskraja!
Iz zvezdanog kola oko moga srca,
Iz moga zalogaja sunca.
Napolje iz smešnog mora moje krvi,
Iz moje plime iz moje oseke.
Napolje iz mog ćutanja na suvom.
Napolje, rekao sam napolje.
Napolje iz moje žive provalije,
Iz golog očinskog stabla u meni.
Napolje, dokle ću vikati napolje!
Napolje iz moje glave što se rasprskava.
Napolje, samo napolje!



Tebi dođu lutke,
A ja ih u krvi svojoj kupam,
U krpice svoje kože odevam.
Ljuljaške im od svoje kose pravim,
Kolica od svojih pršljenova,
Krilatice od svojih obrva.
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba,
Da love, da vreme ubijaju.
Kakva mi je pa to igra?



Koren ti i krv i krunu
I sve u životu!
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju
I svaku svaku stopu,
U tri kotla namćor vode,
U tri peći znamen vatre ,
U tri jame bez imena i bez mleka.
Hladan ti dah do grla,
Do kamena pod levom sisom,
Do ptice britve u tom kamenu.
U tutu tutinu, u leglo praznine,
U gladne makaze početka i početka,
U nebesku matericu znam li je ja...



Šta je s mojim krpicama?
Nećeš da ih vratiš, nećeš.
Spaliću ti ja obrve,
Nećeš mi dovek biti nevidljiva.
Pomešaću ti dan i noć u glavi.
Lupićeš ti čelom o moja vratanca.
Podrezaću ti raspevane nokte,
Da mi ne crtaš školice po mozgu.
Napujdaću ti magle iz kostiju,
Da ti popiju kukute s jezika.
Videćeš ti šta ću da ti radim...
Seme ti i sok i sjaj
I tamu i tačku, na kraju mog života
I sve na svetu.



I ti hoćeš da se volimo.
Možeš da me praviš od moga pepela,
Od krša moga grohota,
Od moje preostale dosade,
Možeš lepotice...
Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava,
Da mi grliš noć u praznoj košulji,
Da mi ljubiš odjek,
Pa ti ne umeš da se voliš.



Beži čudo!
I tragovi nam se ujedaju,
Ujedaju za nama u prašini.
Nismo mi jedno za drugo.
Stamen hladan kroz tebe gledam,
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj.
Ništa nema od igre.
Kud smo krpice pomešali...
Vrati mi ih, šta ćeš s njima.
Uludo ti na ramenima blede.
Vrati mi ih, u nigdinu svoju beži,
Beži čudo od čuda.
Gde su ti oči?
I ovamo je čudo!



Crn ti jezik, crno podne, crna nada.
Sve ti crno, samo jeza moja bela.
Moj ti kurjak pod grlo,
Oluja ti postelja,
Strava moje uzglavlje,
Široko ti nepočin-polje.
Plameni ti zalogaji, a vostani zubi,
Pa ti žvaći izelice...
Koliko ti drago žvaći.
Nem ti vetar, nema voda nemo cveće.
Sve ti nemo, samo škrgutanje moje glasno.
Moj ti jastreb na srce,
Manje te u majke groze



Izbrisao sam ti lice, sa svoga lica,
Zderao ti senku, sa svoje senke,
Izravnao bregove u tebi.
Ravnice ti u bregove pretvorio,
Zavadio ti godišnja doba,
Odbio sve strane sveta od tebe,
Savio svoj životni put oko tebe,
Svoj neprohodni svoj nemogući,
Pa ti sad gledaj da me sretneš.



Dosta rečitoga smilja, dosta slatkih trica,
Ništa neću da čujem, ništa da znam.
Dosta, dosta svega!
Reći ću poslednje dosta.
Napuniću usta zemljom,
Stisnucu zube,
Da presečem ispilobanjo,
Da presečem jednom za svagda.
Staću, onakav kakav sam,
Bez korena, bez grane, bez krune.
Staću oslonjen na sebe,
Na svoje čvoruge.
Biću glogov kolac u tebi.
Jedino što u tebi mogu biti...
U tebi kvariigro, u tebi bezveznice!
Ne povratila se...



Ne šali se čudo!
Sakrila si nož pod maramu,
Prekoračila crtu, podmetnula nogu,
Pokvarila si igru!
Nebo da mi se prevrne,
Sunce da mi glavu razbije,
Krpice da mi se rasture...

Ne šali se čudo s čudom!
Vrati mi moje krpice!
Ja ću tebi tvoje.



Vasko Popa

Edited by dare..., 27 October 2007 - 23:55.

  • 0

#2 solar

solar
  • Members
  • 102 posts

Posted 28 October 2007 - 13:19

Dare, hvala ti za ovu pesmu.

Da li bi neko ko ima pesmu "Moja je ljubav sa ovoga sveta", Milana Ćurčina, bio ljubayan da je postuje ovde ili meni na PM?

Hvala unapred.
  • 0

#3 Šumejker-Levi 9

Šumejker-Levi 9
  • Members
  • 568 posts

Posted 28 October 2007 - 19:12

Dare, hvala ti za ovu pesmu.

Da li bi neko ko ima pesmu "Moja je ljubav sa ovoga sveta", Milana Ćurčina, bio ljubayan da je postuje ovde ili meni na PM?

Hvala unapred.


Čuj, istinu ću ti kasti:
Moja je ljubav od ovoga sveta.
Dal sam ti peti, ili tek treći
Mom osećaju to ne smeta.

Ni ti meni nisi prva
što ću kriti.
A i ko zna šta još može biti.

S anđelima te nisam poređivo
Da nadzemaljski stvor ja obožavam
i nisam hteo
ne razumi krivo
da dušu svoju ljubavlju spašavam.

Ja žene trebam
snage i poleta
Moja je ljubav od ovoga sveta!
  • 0

#4 solar

solar
  • Members
  • 102 posts

Posted 30 October 2007 - 15:26

Hvala puNo...
:rolleyes:
  • 0

#5 odmor

odmor
  • Members
  • 543 posts

Posted 02 November 2007 - 03:39

Sylvia Plath:


Mirror

I am silver and exact. I have no preconceptions.
Whatever I see I swallow immediately
Just as it is, unmisted by love or dislike.
I am not cruel, only truthful-
The eye of the little god, four cornered.
Most of the time I meditate on the opposite wall.
It is pink, with speckles. I have looked at it so long
I think it is a part of my heart. But it flickers.
Faces and darkness separate us over and over.

Now I am a lake. A woman bends over me,
Searching my reaches for what she really is.
Then she turns to those liars, the candles or the moon.
I see her back, and reflect it faithfully.
She rewards me with tears and an agitation of hands.
I am important to her. She comes and goes.
Each morning it is her face that replaces the darkness.
In me she has drowned a young girl, and in me an old woman
Rises toward her day after day, like a terrible fish.
  • 0

#6 Bebler

Bebler
  • Banned
  • 2,037 posts

Posted 05 November 2007 - 12:59

Samuel Taylor Coleridge

Kubla Khan

In Xanadu did Kubla Khan
A stately pleasure-dome decree :
Where Alph, the sacred river, ran
Through caverns measureless to man
Down to a sunless sea.
So twice five miles of fertile ground
With walls and towers were girdled round :
And there were gardens bright with sinuous rills,
Where blossomed many an incense-bearing tree ;
And here were forests ancient as the hills,
Enfolding sunny spots of greenery.

But oh ! that deep romantic chasm which slanted
Down the green hill athwart a cedarn cover !
A savage place ! as holy and enchanted
As e'er beneath a waning moon was haunted
By woman wailing for her demon-lover !
And from this chasm, with ceaseless turmoil seething,
As if this earth in fast thick pants were breathing,
A mighty fountain momently was forced :
Amid whose swift half-intermitted burst
Huge fragments vaulted like rebounding hail,
Or chaffy grain beneath the thresher's flail :
And 'mid these dancing rocks at once and ever
It flung up momently the sacred river.
Five miles meandering with a mazy motion
Through wood and dale the sacred river ran,
Then reached the caverns measureless to man,
And sank in tumult to a lifeless ocean :
And 'mid this tumult Kubla heard from far
Ancestral voices prophesying war !
The shadow of the dome of pleasure
Floated midway on the waves ;
Where was heard the mingled measure
From the fountain and the caves.
It was a miracle of rare device,
A sunny pleasure-dome with caves of ice !
A damsel with a dulcimer
In a vision once I saw :
It was an Abyssinian maid,
And on her dulcimer she played,
Singing of Mount Abora.
Could I revive within me
Her symphony and song,
To such a deep delight 'twould win me,
That with music loud and long,
I would build that dome in air,
That sunny dome ! those caves of ice !
And all who heard should see them there,
And all should cry, Beware ! Beware !
His flashing eyes, his floating hair !
Weave a circle round him thrice,
And close your eyes with holy dread,
For he on honey-dew hath fed,
And drunk the milk of Paradise.
  • 0

#7 david ben gurion

david ben gurion
  • Banned
  • 84 posts

Posted 14 November 2007 - 23:41

CRNI COVEK
CRNI COVEK Prijatelju moj,prijatelju moj bolestan sam mnogo,mnogo.
Sam ne znam otkud dodje ovaj bol.
Valjda sto vetar pisti nad pustim poljima,vetar iznemogo,
il sto ko on sumu u septembru pustosi i mozak..alkohol.
Glava moja mase usima,ko krilima ptica bleda,
Na vratu joj noge sto gube sve vise moc

.Crni covek,crni,crni,Crni covek na krevet mi seda.
Crni covek mi ne da da zaspim svu noc.
Crni covek vuce prstom po odvratnoj knjizi i,
mrmljajuc nada mnom ko nad umrlim monah,
cita mi zivot o probisvetu i nekoj kulizi zadajuc dusi tugu i strah....
Crni covek,crni,crni Pocuj,
pocujmrmlja mi on i veli,
mnogo je u knjizi misli bez mana.
Taj covek ziveo je u zemlji najodvratnijih hulja i sarlatana.
U decembru u zemlji toj,
sneg je djavolski cist,
i mecave pocinju prela bez jeda.
Bio je taj covek avanturist veliki i prvoga reda.
Bio je divan uz to poeta,
mada s nevelikom al ozbiljnom snagom,
i uz neku zenu od preko cetrdeset leta zvao je laficom i svojom dragom.
''Sreca je.. zborase on vestina uma i ruku.
Sve neveste duse nesrecne su,
ko cvetovi.
Ne mari nista,
sto veliku muku zadaju skrhani i lazni gestovi.
U oluji,
u buri kraj nedaca svih,
uz teske gubitke,
i uz tugu kletu biti nasmejan ,
prirodan tih ..najveca je umetnost na svetu'' .....

Crni covece ,dosta ,kakva sala.
Ne zabadaj svud nos,
i zato ne presedaj.
Nasto mi zivot pesnika od skandala.
Drugom ti to brajko pripovedaj.
Crni covek me gleda uporno,
pogled mu kulja Vec je i skrama plava tiho na oci pala,
ko da mi reci zeli da sam lopuza,
hulja,koja je nemolosrdno nekoga opljackala..............................


Prijatelju moj ,prijatelju moj,bolestan sam mnogo, mnogo.
Sam ne znam otkud dodje ovaj bol.
Valjda sto vetar pisti nad pustim poljima,
vetar iznemogo,
il sto ko on sumu u septembru pustosi i glavu ....alkohol.
Noc,
puna mraza Raskrsca pokoj gluv.
Sam sam kraj okna,
ne cekam ni gosta,
ni druga,
svu ravan pokrio krecnjak prtinast suv,
i drveta,
ko konjanici u vrstu stoje sred kruga.
A negde ptica place,
nocna ,zloslutna ,bleda.
Drveni vitezi seju kopitom topot lak,
i opet onaj crni,
u naslonjacu mi seda podignuv cilindar i zabaciv nemarno frak.
Pocuj,pocuj.
Krklja mi u lice i klima i naginje se,
sve vise pogledom prati,
ne videh nikoga dosad medj podlacima da tako nepotrebno od nesanice pati.
Ah,
recimo gresim.
Jer mesecina je ''bona''.
Zar jos dodati nesto svetu sna uz mimiku?
Mozda ce okruglih bedara tajno doci ''ona''.,
da joj citas svoju trulu i tesku liriku.
Ah,
volim pesnike divan svet i svita.
U njima uvek nalazim romane znane i bolne..
kako cupavoj studentkinji dugokosih rita prica o svetovima,
drhtec od strasti polne.
Ne znam ne pamtim,
u jednome selu mozda u Kalugi,Rjzvanu,snu,javi,
zivljase malisan u kuci seljackoj zutih vlasi.
I porastao je uz to poeta,
mada s nevelikom al ozbiljnom snagom,
i neku zenu od cetrdeset leta zvao je laficom i svojom dragom.
Crni covece,ti si gost strasna soja.
O tebi kruzi davno ta slavca mrska.
Besan sam,
razjaren i leti palica moja,
pravo u njusku da mu nos razmrska........

Umro je mesec.
Svitanje u oknu drema.
Ah,ti noci..Sta isprede,kao ala?
Pod cilindrom sam.
Nikoga samnom nema.
Sam sam... i parcad ogledala.


Sergej Jesenjin
  • 0

#8 david ben gurion

david ben gurion
  • Banned
  • 84 posts

Posted 14 November 2007 - 23:46

ANA SNJEGINA
1
— Selo je, dakle, naše — Radovo,
kuća, otprilike, dvesta.
Svakom, ko mu se pogledom radovo,
prijatna su naša mesta.
Bogati smo šumom i vodom,
imamo — pašnjaka, njiva.
Svu okolinu, pod svodom,
topola sama pokriva.
Od važnosti nam — niko nije bolovo,
pa, ipak, srećni smo bezumno.
Kuće nam pokriva pleh i olovo,
svak ima baštu i gumno.
Svak ima kapke šarene, ko jaja,
o praznicima — meso i kvas.
Nije zalud nekad pisar-policaja
voleo da malo posedi u nas.
Plaćasmo uredno zaduženja mnoga,
ali nadzornik, naduvena nosa,
uzimao je i preko toga
po mericu brašna i prosa.
A da bi izbegli napast: tu čast
i višak davasmo bez srca ledna.
Jer, naposletku, vlast je vlast,
a mi smo samo stoka jedna.
Al' ljudi su — sve grešne duše.
U mnogih oči su oštre — ko strele.
Seljaci susednog sela Krjuše
gledali su nas, ko vrane bele.
Življahu teško u veku dugom —
u selu ih je, više od pola,
oralo skupa jednim plugom
i s dva iznemogla vola.
Zar možeš tu da čekaš nešto —
tek kol'ko da se živet ume.
Oni su sekli i vrlo vešto
krali drva iz naše šume.
Jedanput smo ih zatekli tako ...
Drž za sekire i mi, i oni.
Ježili smo se podjednako:
čuo se čelik kako zvoni.
U tuči samrt nikog ne žali.
U opštoj gužvi, neko od grubi'
iz društva njinog tako raspali,
da nadzornika na mestu ubi.
Na glupom zboru našem bez sloge,
proširismo stvar, svedosmo zbir,
presudismo — okove na noge
i desetoricu — u Sibir.
Od tada u nas nastade pako.
Spade sa sreće dizgin mesni.
Već tri godine u nas kako
čas požar ili pomor besni.
***
Takve je tužne vesti čito
i pevao mi vozar uz put.
U krajeve radovske tad sam hito
da se odmorim koji minut.
Dušu mi pojede taj rat nago.
Za tuđ račun — nisam se stišo —
već sam pucao u telo drago
i grudima na brata išo.
Shvatih da sam — igračka svima,
sve sam gazda van fronta, tamo,
i rekav zbogom — topovima,
reših da stihom ratujem samo.
Prelomih pušku, kao na panju,
kupih "bukvicu" u jednom mestu,
eto, ja sam u takvom stanju,
dočekao — "sedamnaestu".
A sloboda grunu, ko klada.
U roze dimu smrdljivom celom,
u zemlji je vladao tada
Kerenski na konju belom.
Rat "do kraja!" "Pobednik biti!"
I istu raju, kao pre,
pokvarenjaci i paraziti
terali su na front da mre.
Ali ja im se nisam dao ...
Uz kanonadu smrti i krvi,
ja sam za drugu hrabrost znao —
bio sam u zemlji dezerter prvi.
***
Prilično dobar put, ja pratim
prijatan hladni tutanj, sred jela.
Mesec je svojim prahom zlatnim
prosto zasuo daljine sela.
— Tu je već i Radovo naše —
promrmlja vozar —
tu je, uz vrz!
Ne terah zalud konja na paše
kad je ovako ćudljiv i brz.
De, građanine, bakšiša malo.
Vi, k vodeničaru?
Tim pre! ...
Pogađali se nismo nimalo
za put koji do njega gre.
................
Dajem četrdeset.
— Ič ne pali.
Dajem još dvaest.
— Batali, bre.
Tako je gadan ovaj mali.
A malom je trideset dve.
— Šta ti je, bogati?
Zar nisi psina?
Da me odereš — to dobro znaš?
I meni odgovara tmina:
— Ponela je rđavo raž.
De, nek zvekne, neka poteku
i groševi — znaj, u slast,
popiću u krčmi rakiju neku
u vaše zdravlje i vašu čast...
***
Već sam na mlinu...
Jelova šuma
zasuta svicima usred tmine.
Mlinar od sreće da siđe s uma,
ne može, stari, ni da zine.
— Mili moj! Serguha!
Da nije varka?
Ozebe, bogme? Ti si se smrzo?
Da spremi samovar i pirog starka,
pa da ih stavi na astal brzo?
U aprilu se ne zebe tako,
još manje pred kraj, u času blagom.
Veče je bilo zanosno, lako,
kao osmejak na licu dragom.
Poljupci mlinara kakvi su da su,
od njih bi i medved mogo urlati,
pa, ipak, slatko je u teškom času
bar prijatelje dobre imati.
— Otkuda? Na kol'ko?
— Na celo leto.
— E, baš dobro, đavole mali!
Pečurki, jagoda, puno je ... eto,
pa ma kol'ko u Moskvu slali.
Al' šta je divljači! Prosto nadošla,
pa sama na pušku... ič se ne krije!
Zamisli, već je četvrta
prošla...
a kuća naša vid'la te nije ...
.................
***
Svrši se razgovor ...
Mi neimarski
ispismo samovar ceo, do dna.
Ko nekad, ogrnut u plast ovčarski,
k staji za seno koračam ja.
Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
ograda stara, sav dugi red ...
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'
imao šesnaeet godina, pre ...
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne!"
Daleki dragi dani nesveli —
nikad da iščezne ta slika, glas ...
Tih godina smo mi svi voleli,
ali su malo voleli nas.
2
— Ustaj, Serguša! Nije noć kratka!
Ni zora nije potekla,
a baka ti je, dušo slatka,
i pogačice ispekla.
A ja sad idem — baš izdangubih! —
k spahijki Snjeginoj...
Golube moj,
juče u podne ja za nju ubih
i divne šljuke, priličan broj.
Pozdravljam te, zoro života!
Dižem se, oblačim, izlazim ja.
U bašti s belih jabuka, s plota,
kao dim, rosa, diže se, sja.
I mislim u sebi:
kako je divna
slika
zemlje
i čovek, brat.
A kol'ko nakaza i mučenika
donese samo svetu rat!
I kol'ko ih je ubijeni'
i kol'ko će još pasti nji'!
Bride obrazi ispijeni
i u meni — sve drhti...
Ne, ne! Ne idem!
Ni u kom vidu!
Zato što vidim nekakvu svinju
kako vojniku-invalidu
u blato baca milostinju.
— O, dobro jutro i zdravo, stara!
Nešto si mi uvela, krine?
I čujem, kroz kašalj, odgovara:
— Brige me, bogme, satrle, sine.
I u nas ovde poredak puče.
Na žabokrečinu sve se svelo.
Nastaše opšte seljačke tuče —
sa selom, eto, bije se selo.
Svojim ušima čuh i tu bruku
od naših ljudi koji ne kriju:
čas Radovljani Krjušane tuku,
čas Krjušani Radovo biju.
A to sve znači da nema reda,
zbaciše cara, on ode ...
klet...
I, eto, poče da pljušti beda,
na ovaj naš šašavi svet.
Otvorili su apsane širom,
pustili hulje da mogu ići.
Sad ni na drum ne možeš s mirom,
nit možeš od njih glave dići.
Recimo, Krjušani... da bi l nijedni! ...
Treba ih stalno apsiti, brate,
a oni se, lopovi jedni,
eto, opet, kućama vrate.
Pron... neki... Oglobljin... u njih se vodi,
bukač, prznica... i šta još nije.
Uvek ljut na sve, svemu da škodi,
čitave nedelje samo pije.
Pre tri godine, kad ono brzo,
otpoče rat, taj nitkov grubi,
pred celim svetom, sam se navrzo
i nadzornika sekirom ubi.
Takvih se sada sijaset zbralo
da u slobodi gada nastvara.
Propade Rusija, sve je propalo ...
Pogibe naša matuška stara ...
Setih se priče vozara stroga!
drž kapu, štap, krenem na most,
da seljacima nazovem boga,
ko njihov stari znanac i gost.
Putanjom plavom grem u seti
i vidim, kako u susret k meni,
na čezama moj mlinar leti
po trošnoj zemlji, sav u peni.
— Serguha, mili! Oči jedine!
Pričekaj, hoću nešto... da ti!...
Stoj! Dok popravim samo dizgine,
pa ću te onda obradovati.
Zašto mi jutros ništa ne reče?
Banem ti k Snjeginim, ko balvan!
Stiže mi, velim, juče uveče
mlad i veseo — đavolan.
(Meni ta lica nisu strana,
znam ih, već ima deset leta.)
A kćer njihova udata, Ana,
upita:
— Da nije onaj poeta?
— Pa da — velim — ja ne znam druge...
— Je l' plav?
— Dabome, nije ini!
— I grgurave kose duge?
— I gospodin vrlo fini!
— A kad je došo?
— Tu, skoro, eto...
— Ah, mama, to je taj dečak mio!
Nekad je i on,
pamtiš li sve to,
u mene ludo zaljubljen bio.
Suštoj skromnosti bio je sličnost,
a sada!...
Gle ga...
Imo je sreće ...
Književnik...
Vrlo poznata ličnost...
Bez poziva nam on doći neće.
I mlinar kao u nekom slavlju,
žmirnu očima lukavije:
— Zbogom do ručka, i u zdravlju!...
Ostalo ostavljam za docnije.
Išo sam putem pravo u Krjušu
i štapom travu bio silnije.
Ništa mi nije ušlo u dušu,
i ništa me zbunilo nije.
Strujahu slatko dasi s branika,
mislima pjane magle mi teku...
Zgodno bi bilo s ženom vojnika
sad da otpočnem preljubu neku.
***
Tu je i Krjuša ...
Još od preklani
nisam video krovove znane.
Kao jorgovan, plavilom dani,
poprskali su tišine sane.
Ni psina neka da se bar čula,
zaista, našto ovde stražari —
u svakoga je koliba trula,
i u njoj peći, raklje, nogari.
Vidim, kod Prona, na akovima,
pred kućom — vreva strahovita.
Divane o novim zakonima,
o ceni stoke, raži i žita.
— Pomaže bog, braćo!
— O, naša diko!
— Zdravo, zdravo!
Uzmi tu krajnju....
Sedi! da čuješ i ti, sinko,
o našem seljačkom živovanju.
U Petrogradu, ima l' što novo?
Poznaješ valjda ministra kog?
Nije te seoski gazda skovo
onako tek, sveca ti tvog!
Ne grdimo te, de, ko bi mog'o.
Ti si — seljački, ti si, bre, naš,
ne razmećeš se ni slavom mnogo,
ti nećeš za pare — dušu da daš.
Uviđavnost tvoja s nama te zbrati,
izvuko si se iz naših rupa...
Reci:
Da l' će seljaku dati
gospodisku zemlju bez otkupa?
"Sad nije vreme
za tu rabotu!" —
viču nam i drže pridike duge.
A zašto smo onda na frontu
ubijali sebe i druge.
I svaki sa svojim zlovoljnim smeškom
gledao me je u oči pseći,
i ja, zauzet mišlju teškom,
ništa im nisam mogao reći.
Krckahu daske... i ja, Jesenjin,
pamtim —
nada mnom neko od nj i'
prozbori:
— Je-li,
ko je to Lenjin?
Rekoh im tiho:
To ste — vi.
3
Na sedeljkama je svak prepričavo,
tu se većalo uz šapat česti.
I ja sam od moje bake doznavo
u izobilju sve te vesti.
Jedanput kad se vratih iz lova,
legoh — na divan u mojoj sobi.
Oblak — provodnik vlage s ritova,
do kostiju me nekako probi.
Tresla me groznica, ko voda kladu,
čas vatra, jeza, od jutra rana.
I ja sam u tom kletom napadu
ležao oko četiri dana.
Moj mlinar, s uma siđe, zacelo.
Ode,
doveze nekog, sustalo...
Vido sam samo belo odelo
i nečji nosić priprćast malo.
A posle, kad mi odlaknu tako,
i drhtavica kada mi presta,
uveče, petog dana, nekako,
i moj nazeb, kao da nesta.
Ustadoh.
I čim sam na pod stao
drhtavom nogoni, obli me znoj —
začuh i glas, radostan kao:
— O!
Dobro veče, dragi moj!
Davno vas ne videh ... Iju, srama!..
Sad od deteta — došo je dan,
ja sam postala otmena dama,
a vi — pesnik, čuven i znan.
.........
Sednimo.
Prođe l' groznica? ... Sjajno!..
Niste ko pre. Mladost — izmakla.
A ja sam i uzdahnula tajno
kad sam se rukom do vas dotakla.
Da...
Nikad ljudi — prošlost da vrate.
U ponor teku dani opojni.
Nekad sam volela čitave sate
da sedim s vama kraj vrata dvojni'.
Zaj'dno sanjasmo o slavi mali...
Vi postigoste taj cilj uz rad,
da moja duša sve to batali
naterao je ... oficir mlad...
***
Slušao sam je, u času lednom,
i silom gledo viti stas dugi.
Zamalo ne rekoh:
Ućuti, jednom!
Nađimo neki razgovor drugi.
Al' ne znam zašto, tek joj odvratim
u nevreme, zbunjeno, blago.
— Da... Da...
Sećam se tek sad, pamtim.
Sedite, sedite.
Baš mi je drago.
Pročitaću vam poluglasno
o Rusiji
kafanskoj
stih istinski...
Obrađeno je tečno i jasno,
motiv — ciganski, sevdalijski.
— Sergej!
Vi niste dobri... Bez šale,
krivo mi je,
i žalim ja,
jer za vaše pjane skandale
cela zemlja gotovo zna.
Recite:
Otkud u vas ta mana?
— Ne znam.
— Pa ko će onda to znati?
— Zacelo, u jesen, mokrih dana,
rodila me je moja mati.
— Šaljivčina ste ...
— Ona pa nije ...
— Volite l' nekog?
— Ne, ne, Ano ...
— E, pa onda je još čudnije
što propadate tako rano:
Pred vama put se pruža živo ...
Tuštila se daljine sen...
Ne znam, zašto sam dodirivo
i rukavice i šal njen.
.....................
Smejo se mesec, ko klovn, sred pruća.
Iako duša osta bez cveta,
čudno bio sam pun nadahnuća,
kao da imam šesnaest leta.
Rastanak u zoru bi nam uz setu,
sa zagonetnim okom, rukama...
Ima nečega lepog u letu,
a s letom nečeg lepog u nama.
***
Moj mlinar ...
Eh, mlinar!... Nema vajde,
da izludim prosto bi hteo.
Udesio je opet gajde,
i ko poštar se razleteo.
I danas je s ceduljom bio,
ko da je zaljubljen neko, il' on:
"Dođite,
Vi ste mi prijatelj mio. S pozdravom —
Vaš Oglobljin Pron."
Idem,
Krjuša se približuje.
Vidim pred kućom Pronov stas:
on pijan oca i majku psuje
sirotom svetu na sav glas.
— Ej, ti, fukaro!
Počuj i znaj!
Svi k Snjeginoj...
Bup, što pre!
Imanje svoje ti nama daj
bez ikakve naknade, bre! —
I kad me opazi predupređen,
poče da spušta svoj lavež pseći,
i reče, iskreno uvređen:
— Još bi seljake trebalo peći.
— Šta ću ti, Proša? — otpočeh meko.
— Ni da oremo, ni da sporimo.
Odmah ću naći i konjče neko
pa zaj'dno... k Snjeginoj...
da zamolimo...
I spremiše nam drkelu neku.
Koža i kosti — usta — izdišu —
takve uz pride daju čoveku
da ih se samo kurtališu.
Kaskali smo u čase duge,
put nas zasmevo, zadavo brige,
na uzbrdici, uz sve jaruge,
sami smo, bogme, vukli taljige.
Stigosmo.
Kuća na sprat — divota,
doduše malo nagnuta spreda.
Dopirao je s pletena plota
uzbudljiv miris jasmina bleda.
Siđosmo.
Dođosmo već pred terasu
i, tresuć prašinu s ramena siva,
o nečijem poslednjem času
čujemo odozgo pričanja živa:
— Plakala — ne plakala — ič ne pomaže ...
On je sad leš ... Eh, moj ptiću!...
Neko u vrata lupa! Šta l' traže? ...
Napuderiši se...
Otvoriću...
Debela tužna dama diže
tešku polugu što vrata preči,
I moj ti Pron odjednom stiže
pa tras o zemlji, bez jedne reči.
— Da nam daš!...
ponovi tiho bez glume. —
Htela bi da ti ljubimo noge!
Ispade ko da ič ne razume,
bajagi brige je spopale mnoge.
Zatim kad dođe red na me, danu,
i procedi
uz pogled žešći:
— A vi, zacelo, tražite Anu?
Pričekajte...
Odmah ću reći...
Sad jasno vidim te dane kako
u sudbonosnom tekli su redu.
Al' meni nimalo ne beše lako
da vidim njeno lice i bedu.
Ja sam shvatio —
jadi se zbili,
htedoh pomoći u muku strogom.
— Borja je mrtav ... Borju ubili...
Ostavite me!
Idite zbogom!
Kukavica ste i bednik, nego!
On — umro ...
A ti — izvuče se ...
Ne, to je bilo preko jego.
Svak nije rođen da podnese.
Ko ošamaren, uz takvu bruku,
odvratih Pronu, dok hvata grč me:
— Imaju danas veliku muku...
Hajdemo, Prone, do neke krčme ...
4
Provedoh celo leto u lovu.
Ime i lik joj izbrisa bruka.
Uvredu moju
staru i novu
oplaka u ritu tužilja-šljuka.
O, zemljo naša sirota, slatka,
u doba cveta, soka i moći,
i leta su ti nekako kratka,
ko tople majske proletnje noći.
Zora hladnija, crvenija biva.
Oblak se spušta nekako nisko.
U okolnom lugu čuje se živa
pesma senica — pevanje blisko.
Moj mlinar od smeha prosto penuša,
neka ga radost golica, kolje.
— Na zečeve ćemo sada, Serguša,
pa da pucamo do mile volje!
Rad sam i lovu
kada se nema
čim da rastera čame ton.
Večeras nekako, dok sve drema,
k meni, ko mesec, upade Pron.
— Nek je sa srećom,
druže po lovu!
Došo je davno čekani čas!
Čestitam ti i vladu novu!
Sve ćemo sad — bup i tras!
Bez otkupa i bez nameti
bićemo zemlje gospodar slavni.
U Rusiji su sad Saveti
i Lenjin je — komesar glavni.
Druže!
Divota, sve se okreće!
Početak dobar baš je to bio.
Zamalo nisam umro od sreće.
Moj brat se u gaće umokrio.
Eh, babu li ti uz tarabu!
Pogledaj, golube, veselije!
Ja ću komunu kroz kasabu
prvi da krenem, što skorije.
Pron je Labuču, brata imao,
ko peti točak, seljak očajni:
pred teškoćama uvek je znao
da se pohvali, kukavac krajni.
Vidli ste takve junake vajne.
Na brbljanje ih sudba osudi.
Njemu su i dve bele kolajne
iz rata japanskog krasile grudi.
Muklo i glasa nekako pjana,
na pragu krčme nado bi dreknu:
— Slavnom junaku sa Laojana
pozajmite paricu neku ...
A posle, mrtav pjan bi uz buru,
i uzbudljivo, u ognju pravom,
o predatome Portarturu
slinio susedu svom nad glavom.
— Prijane! Peća! —
uz tugu kletu
drao se —
Teško mi... Ko pijan!... Ja?
Hrabrost moju na ovom svetu
samo Laojan jedini zna.
Takvi se vide, i u sve pletu.
Bez žuljeva im život je bio.
I eto, on je baš u Sovjetu,
a medalje je u sanduk skrio.
Al' ipak ista važna držanja,
ko neki sedi veteran,
pominjao je kraj čokanja
često Nerčinsk i Turuhan:
— Da, beše muka!
Al' mi — sve dalje!
Strah nas ipak ne moga da spreči, ...
............
I medalje, medalje, medalje
u svakoj su zvonile mu reči.
On je Prona jeo, kao crvi,
Pron mu majku psovo, ništa manje.
Pa ipak je on otišao prvi
da Snjeginim popiše imanje.
Otmicu brzina prati zjelo:
— Daj! Posle sud, pa kako mu drago!
Ceo majur dognaše u selo,
gazdarice čak, i njino blago.
A mlinar ...
Moj stari vodeničar!
Gazdarice uze k sebi, kud bi:
Natero me prosto, dokoličar,
da po tuđoj i ja brljam sudbi.
Opet prošlost dohrlila pusta ...
Tad sam svu noć gledao sustalo
njena divna, uzbudljiva usta,
i od briga — iskrivljena malo.
Pamtim — tiho ona se je klela:
— Oprostite ... Ne imadoh prava ...
Ja sam muža bezumno volela.
Čim se setim ... zaboli me glava ...
Uvredih vas —
uvreda slučajna...
Naglim sudom smatram grešku ovu ...
Tu je bila i žalosna tajna,
koju strašću prestupničkom zovu.
Do jeseni,
da, sa mnom bi bili,
i znala bi' ja za sreću našu...
Posle bi me prosto ostavili,
kao neku ispijenu flašu.
I susrete ... i ljubavnu hajku...
Morala sam sve da zanemarim ...
Nisam htela da uvredim majku
s njenim strogim pogledima starim.
Al' ja tada okretoh na drugo,
gledajuć je okom ustreptalo.
Ukočeno njeno telo dugo
unazad se malo zaljuljalo.
— Je l'te, Ana,
da li vam je žalno,
što se kuća vaša razorila?
Al' nekako čudno i pečalno
svoj je pogled ona oborila.
.............
Gle...
Već sviće? belina je veća!
Sjaj, ko žar je na snegu, i glogu...
Mene sve to na nešto podseća...
Ali našta?...
Pojmiti ne mogu...
Ah!... Da...
To je u detinjstvu bilo ...
Druga zora ... Ne jesenja, kleta...
Sedeli smo uz vratnica krilo ...
Imali smo po šesnaest leta...
Zatim, kad me nežno, delikatno,
pogledala, dok joj ruke streme,
reče tobož nekako nehatno:
— E, pa dobro...
Hajd'mo, već je vreme ...
.................
A uveče — odvede ih staza.
Kuda?
Ne znam kuda — o, da bruke!
Kroz ravnicu punu putokaza,
put ćeš naći bez ikakve muke.
Događaje tadanje ne pamtiim,
nit Pron kako završi poslove.
Brzo se tad u Petrograd vratim
da razbijem i tugu i snove.
5
O, surovi, grozni dani ovi!
Ko će sve to i da opisuje!
Zar ne čuše i dvorski svodovi
kako vojnik gnusno majku psuje?
Eh, smelosti!
Cvet — u daljnjem viru!
Zar se zalud gejački gad ote,
da dvorištem grmi na klaviru
svim kravama tambovske fokstrote.
Za zob, krompir, i za hranu mnogu,
uzimo je seljak gramofon, —
balaveć cigare kozju nogu,
slušao je tango tamo on.
Grčeć novac zarađeni stari,
psujuć porez, sve što se nameće,
do ludila on misli o stvari
koja između nogu se okreće.
A vreme je —
bujno odmicalo ...
Bez sreće je bivo težak gnevni.
U flašama ne istrule malo
"Kerenki" i para svakodnevni.
Gegula! Hranilac! Naše lane!
Zemlje, stoke, gazda ponositi,
za dve "katarinke" izgužvane
i da ga premlatiš dao bi ti.
Dosta!
Našto smeh, reči, i zvona!
Al' ni plakat opet dužni nismo!
Danas mi je o sudbini Prona
vodeničar uputio pismo:
"Serguha moj! O, oči jedine!
Zdravo, dušo, i sad ko i prije!
Već šesta će godina da mine
a Krjuša te opet vidla nije.
Obraduj me!
De, tako ti boga!
Dopadni nam, čim proleće prođe!
Ovde ima premnogo novoga,
al' u pismu — nezgodno mu dođe!
Narod je sad miran, a i ceste,
stišala se bura, nigde zvona.
Javljam ti da godine dvaeste
streljaše i Oglobljina Prona.
"Zemljo...
Ječe tvoja čuda glupa.
Verovao il' ne — um da stane —
Kad Denjikin stade da nastupa,
jedanput na Krjušane napane.
Tad i poče šala, komešanje,
ali takvo, da umreš od jeze.
Uz psovanje, škrgut i smejanje
poče sablja kozačka da veze.
Eto, tad su i žacnuli Prona,
Labuća se u slamu uvuko
i iziđe
čim ode kolona,
čim se odred kozački povuko.
Sada pijan i u beloj peni,
neumorno priča, gladeć bradu:
— Trebalo bi i orden crveni
za tu moju hrabrost da mi dadu!...
Oblaci su sasvim prošli crni...
Mada ne živimo — ko u loju,
ipak dođi, golube, navrni,
da olakšaš ti sudbinu moju ..."
***
Opet na putu —
kroz dalji tmure.
Julsku noć je sumrak dotako.
Škripe promuklo čeze i jure,
kao nekada — isto onako.
Prilično dobar put, ja pratim
tiho tutnjanje, uz miris jela.
Mesec je svojim prahom zlatnim
prosto zasuo daljine sela.
Promiču crkve, vir zasvetluca,
krajevi sela i plot poneki.
I srce opet, ko nekad kuca,
ko što je kucalo dana daleki'.
Opet na mlinu ...
Jelova šuma
zasuta svicima usred tmine.
Moj mlinar, ko nekad, da siđe s uma,
ne može stari ni da zine.
— Mili moj! Serguha! Da nije varka?
Ozebe, bogme? Ti si se smrzo?
Da spremi samovar i pirog, starka,
pa da ih stavi na astal brzo?
Sergunj! Moj zlatni! Oči jedine!
...................
Ostario si već i sam ...
Imam za tebe jedan dar, sine,
i evo, odmah ću da ti dam.
— Kakav dar?
— Ne...
Pismo je došlo.
Ne žuri, sokole, pričekaj!... Da!
Dva meseca je gotovo prošlo
kako ga s pošte donesoh ja.
Otvaram... čitam ... Dabome, zna se!
Ko može drugi! Rukopis kriv ...
I nemarno on vijuga se ...
I žig londonski nekako siv ...
"Živi ste? Baš sam od srca rada...
Živa sam, ko vi, al' duša ječi.
Tako se često ja sećam sada
bašte, vratnica i vaših reči.
Ja sam od vas ... vrlo daleko ...
Rusiju sada april obleće.
I plavičasta koprena meko
pokriva breze, jele i cveće.
I sad, dok ja u svakom slovu,
izlivam svoju tugu i muke,
Vi i mlinar ste, možda, u lovu,
vrebate tetrebe il' neke šljuke.
Do pristaništa često odlazim
i, uz radost il' strah pakleni,
međ parobrodima katkad opazim,
i gledam sovjetski barjak crveni.
Tamo su čvrsto sad gnezdo svili.
Moj put je jasan, put moj znani...
Ali vi ste mi ko nekad mili,
ko otadžbina, i majski dani..."
................
Pismo, ko pismo.
Zalud, neimarski.
Nikad ne bih piso ja pisma ta.
Ko nekad ogrnut u plašt ovčarski,
k staji za seno koračam ja.
Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
pognuta ograda, sav dugi red ...
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'
imao šesnaest godina, pre ...
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne!"
Daleki dragi dani nesveli!...
Nikad da mine ta slika i glas.
Tih godina smo mi svi voleli,
ali su, bogme,
voleli i nas.

Edited by Ljuban, 27 October 2008 - 15:08.

  • 0

#9 david ben gurion

david ben gurion
  • Banned
  • 84 posts

Posted 14 November 2007 - 23:48

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
  • 0

#10 david ben gurion

david ben gurion
  • Banned
  • 84 posts

Posted 14 November 2007 - 23:49

Ako mozes da sacuvas glavu kada je svi gube,a optuzuju tebe,
ako mozes da verujes sebi kada svi u tebe sumljaju,
ali im dozvolis da sumljaju,
ako mozes da cekas ,a ne umoris se od cekanja,
ili da slusas lazi ,a u njima ne ucestvujes,
ili da te mrze a da ne das razloga za mrznju,
a da ipak ne izgledas suvise lepo niti govoris suvise mudro,
ako mozes da sanjas- a da snovi tobom ne zagospodare
ako mozes da mislis -a da ti misli ne postanu cilj,
ako si u stanju da se suocis sa Trijumfom i Propascu
a da se prema njima ponasas jednako,
ako mozes da podneses istinu koju si izrekao
koju su hulje izopacile,da bi zavarale ljude,
ili da gledas stvari kojima si posvetio zivot-polomljene-i
pognes se da ih popravis pohabanim alatom,
ako si u stanju da prikupis sve svoje pobede i rizikujes ih u
jednom krugu ''krajcerica'' i izgubis i podjes ponovo od svojih pocetaka,
a o gubitku ne izustis ni reci,
ako si u stanju da prisilis srce,nerve i misice da ti sluze dugo,posto ih vise ne bude
i nastave tako kada u tebi niceg nema,osim volje koja im naredjuje NASTAVITE
ako mozes da govoris sa masom,a zadrzis cestitost,
ili hodas sa kraljevima -a ne izgubis obicnost,
ako svi na tebe mogu da racunaju,ali niko previse,ako neoprostivi minut mozes da ispunis dugim bekstvom od 60 sekundi
tvoja je zemlja i sve na njoj
i- jos vise- bices covek sine moj !!!

Edited by david ben gurion, 14 November 2007 - 23:52.

  • 0

#11 Vesna

Vesna
  • Sleepers
  • 18,721 posts

Posted 15 November 2007 - 13:13

Kipling zaslužuje original :rolleyes:
  • 0

#12 david ben gurion

david ben gurion
  • Banned
  • 84 posts

Posted 16 November 2007 - 17:17

NIRVANA


Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

DIS
  • 0

#13 dare...

dare...
  • Members
  • 2,008 posts

Posted 18 November 2007 - 13:10

Kipling zaslužuje original :huh:


IF

IF you can keep your head, when all about you
Are losing theirs and blaming it on you,
If you can trust yourself, when all men doubt you,
But make allowance for their doubting too;
If you can wait and not be tired by waiting,
Or being lied about, don't deal in lies,
Or being hated, don't give way to hating,
And yet don't look too good, nor talk too wise:

If you can dream - and not make dreams your master;
If you can think - and not make thoughts your aim;
If you can meet with Triumph and Disaster
And treat those two impostors just the same;
If you can bear to hear the truth you've spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the things you gave your life to, broken,
And stoop and build 'em up with worn-out tools:

If you can make one heap, of all your winnings
And risk it on one turn of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginnings
And never breathe a word about your loss;
If you can force your heart and nerve and sinew
To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: 'Hold on!'

If you can talk with crowds and keep your virtue,
Or walk with Kings - nor lose the common touch,
If neither foes nor loving friends can hurt you,
If all men count with you, but none too much;
If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds' worth of distance run,
Yours is the Earth and everything that's in it,
And - which is more - you'll be a Man, my son!


Radjard Kipling

I evo jedan malo lepši prevod istih sihova od strane Ive Andrića

- AKO –

Ako možeš da sačuvaš razum, kada ga oko tebe
Gube i osuđuju te.
Ako možeš da sačuvaš veru u sebe, kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju.
Ako možeš da čekaš, a da se ne zamaraš čekajući,
Ili da budeš žrtva laži, a da sam ne upadneš u laž.
Ili da te mrze, a da sam ne daš maha mržnji
I da ne izgledaš, u očima sveta suviše dobar,
Ni tvoje reči suviše mudre.

Ako možeš da sanjaš, a da tvoji snovi ne vladaju tobom,
Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu(same sebi) cilj.
Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi i Porazu
I da nepokolebljiv uteraš i jedno i drugo u laž.
Ako možeš da podneseš da čuješ, istinu koju si izrekao
Izopačenu od podlaca u zamku za budale.
Ako možeš da gledaš, svoje životno delo srušeno u prah
I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom.

Ako možeš, da sabereš sve što imaš
I jednim zamahom sve staviš na kocku.
Izgubiš i ponovo počneš da stičeš
I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak.
Ako si u stanju, da prisiliš svoje srce, živce, žile,
Da te služe još dugo, iako su te već davno izdali
I da istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više,
Do volje koja im govori: ’’Istraj!’’

Ako možeš da se pomešaš sa gomilom, a da sačuvaš svoju čast
Ili da opštiš sa kraljevima i ostaneš skroman.
Ako te najzad niko, ni prijatelj, ni neprijatelj, ne može uvrediti.
Ako svi ljudi računaju na tebe, ali ne preterano.
Ako možeš da ispuniš, minut koji ne prašta
Sa šezdeset skupocenih sekunda.
Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu.
I što je više, tada ćeš biti ČOVEK sine moj.

Radjard Kipling
(prevod Ivo Andrić)


Edit: Davide, crni čoveče... Vodi računa da duga pisanija ljudi nemaju strpljenja čitati, te će i tvoj doprinos ovome forumu biti mnogo uspešniji :rolleyes:

Edited by dare..., 18 November 2007 - 13:26.

  • 0

#14 david ben gurion

david ben gurion
  • Banned
  • 84 posts

Posted 18 November 2007 - 17:17

Dare prijatelju moj gresis jer su mi se ljudi javili i hvale bas tu dugacku poemu i traze od mene da napisem ko ju je napisao evo sad kazem da je poema ANA SNJEGINA od S.Jesenjina.Tako da ono sto ti volis u kratkoj formi neko drugi voli u detalje i duze ,ovde pocinjemo govoriti o ukusima a o njima mislim da ne bi trebalo ovde raspravljati a slozices se da je remek delo svetske knjizevnosti Faust od Getea pisan u posebnim stihovima toliko dobar da je to isto kao da gledas Mona Lizu u Luvru ali to se prijaetelju moj ne moze reci u nekoliko recenica ,verujem da ces promeniti misljenje i to ubrzo kad procitas jos nesto malo duze i malo dublje.Evo bas ti Fausta i preporucujem ako ga vec nisi procitao.Pozdrav. :rolleyes:

Edited by david ben gurion, 18 November 2007 - 17:19.

  • 0

#15 jcona13

jcona13
  • Members
  • 12 posts

Posted 19 November 2007 - 23:34

SLUGA MILUTIN

Jos malo i zanemecu pred tobom
Sluga Milutin kog si izmislila eto
i odsekla mu ruke do lakata i vise
u veliko nevreme oslepljeno leto

Kada je ugledao barsun seciva
i pred slikom zaboravio da dise
Naslikana grana od biserne skoljke
Nemoc mu je dala snagu da opise

Koja to nebiljka pesmu usvaja
te nudi nepokret kao vrednost
O strasna i divna nebeska sliko
Sluga Milutin ti nudi cednost

Ne vidi ne cuje niti govori
jedino te izmislja na svom celu
I ti mirises ko zadnja nada
zamena za svetlost u tamnom predelu

Kao devojcica sto odlazec' skakuce
s noge na nogu niz znane ulice
Za pravac nezna pa je zapitala
te Sluga Milutin pokaza na svice

Koliko je cekao Sluga Milutin
da je zaboravio da se otrezni
Tako mu kamen na celu izrastao
od tolike ljubavi prema zvezdi
  • 0