Svako ima pravo da veruje da je npr. Isus bezgrešno začet ili da je Muhamed prorok. To je njegova sloboda, da veruje u nešto i da to u šta veruje javno iskazuje i propagira. Recimo da ja mislim da su sve to gluposti i izmišljotine. Zašto se meni osporava pravo da to javno iskazujem i propagiram? Zato što će nekog zatucanog vernika to uvrediti? To onda znači da moja sloboda nije ograničena njegovom slobodom (ja mu ne branim da veruje i vrši religiozne obrede), nego njegovom zatucanošću.
Pravo slobodnog govora i izražavanja mišljenja mora svakako postojati. Što je sloboda izražavanja manje zakonski ograničena, to bolje po društvo i njegove članove.
Međutim, ako ja na nešto imam pravo, to ne znači da ja to pravo treba uvek i u svakoj prilici da koristim i da ne razmišljam o posledicama. To je u stvari pitanje obzira prema onima koji misle drugačije.
Recimo da imam komšiju koji je vernik, a ja nisam. Dobro se slažemo, osim po pitanju vere. Da li ja sad u ime slobode govora treba da ga ubeđujem da greši, ili čak ismevam zato što on veruje u, po mom mišljenju, gluposti? Ili treba on mene da ismeva ili možda čak mrzi što sam toliki idiot i slep kod očiju pa nisam sposoban da spoznam Istinu kao on? Ni jedno, ni drugo. Kao što filozof kaže, "neka se svako brine o svojoj bašti, pa će svi biti srećni".
Ali vera je loš primer jer je, kao i osećaj uvrede, lična stvar, ili bi barem trebalo da bude. Ako svi poštuju one koji drugačije misle i ne daju sudove o ličnim stvarima i malo razmisle pre nego što namerno kažu nešto što bi uvredilo osećanja onog drugog, ne bi ni bilo potrebe da se zakonski definiše šta je to uvreda, niti sloboda govora.
Naravno, to povlači autocenzuru, odnosno obavezu da ponekad sami sebe ućutkamo, iako smatramo da smo u pravu. Ja u tome ne vidim ništa loše, naprotiv, pod uslovom da se u tome ne ode u drugu krajnost i u ime političke korektnosti i nezameranja nikad ne govori ništa. Ne može čovek ni da neprekidno razmišlja "da li ću možda ovim što nameravam da kažem ili uradim stati nekome na žulj?" Kao i sve ostalo u životu i odnosima među ljudima, sve je pitanje nalaženja prave mere.
To je otprilike kao laganje. Da li je lagati loše? Da, u principu. Da li čovek može i treba uvek da govori istinu? Ne, ni slučajno jer će time možda sebe dovesti u opasnost, ili na neki drugi način sasvim nepotrebno povrediti drugo ljudsko biće. Stara je istina da bi čovek koji nije nikad izrekao nijednu jedinu laž u životu bio najusamljenije biće na ovoj planeti.
Drugo je pitanje kad neko laže isključivo radi toga da bi sebi pribavio neku materijalnu ili dugu korist. Po meni, to je slično kao kad neko zloupotrebljava slobodu izražavanja da bi namerno uvredio ili povredio drugog čoveka.
E sad, vrlo je teško objektivno dokazati da je postojala loša namera. Na primer, ne znaju baš svi nemuslimani da se u islamskoj kulturi i pas smatra nečistom životinjom (ne baš kao svinja, ali nije daleko). Ako je neko nacrtao lik proroka Muhameda na psećem telu, možda je to bilo samo iz neznanja jer u našoj kulturi pas ne asocira uvek na nešto loše. Međutim, moglo je da bude i sasvim namerno, radi ismevanja muslimana, ako je autor znao odnos muslimana prema psećoj vrsti. Kad god se radi o povređenim ličnim osećanjima, vrlo teško je objektivno i nepristrasno dokazati da je to učinjeno namerno. Pravnici bi to bolje objasnili.