Jump to content


Photo

Tražim pomilovanje


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
9 replies to this topic

#1 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 01 July 2007 - 09:51

Jedina Zvezdice,

„Tražim pomilovanje“

Desanka Maksimović

Žao mi je što ovoga puta neću moći i ja da tražim pomilovanje za vojnička groblja, za naivne, za nesvaćene i one koji se spotiču preko praga...

Ovoga puta tražim pomilovanje za ljubav, za one koji vole, za voljene, za sve one koji vole i greše.

Celog života sam želeo da volim, celog života sam žudeo za ljubavlju, nadao sam joj se svakog dana iza svakog ćoška, ispod svake klupe, u parku, u moru, na brdu, u tunelu! Tražio sam svetlo na kraju tunela! Tražio sam spas za svoju dušu, spas za svoje srce. Bio sam voljen i voleo sam, ali želeo sam još, bio sam sebičan. Nisam se zadovoljavao sitnicama koje život znače, želeo sam samo nju! Želeo sam moju zvezdu, moju zvezdicu, moj trn u oku, trn koji ne želim da izvadim, dodir koji govori, poljubac koji miriše, telo koje uzdiše, osmeh koji ostaje.

Onda je došla. Ušla je u mene, stopila se sa mnom, zaposela moju dušu, moje telo, moj um, drhtao sam, sanjao sam, stajao sam i poljubila me je! Poljubila me je, ona je mene poljubila! Sećam se tog poljupca, sećam se tog dodira, sećam se tih usana, sećam se tog šapata, te lepote prvog poljupca! I nije istina da je samo on pravi, kao u pesmi, svaki sledeći bio je još lepši, još duži, još stvarniji! Morao sam da joj odlazim i dolazim, ali svaki put kad sam odlazio, nisam odlazio sam. Nosio sam sa sobom i deo nje, nosio sam njene mirise, nosio sam njene uzdahe, imao sam na sebi njene poljupce, bila je na meni, bila je u meni, oko mene, čuo sam njene glasove, držao sam njene dodire, milovao sam njene meke svilene obraze.

„Hiljade i hiljade godina

Ne bi bilo dovoljno

Da se opiše

Kratki sekund večnosti

U kome si me ti poljubila...“

Jacques Prevert

Vraćao sam joj se i opet odlazio, ko lane me čekala. Mmmm, kako miriše, mmmm kako uzdiše, mmmm kao je volim! Desila mi se ljubav, desila mi se ljubav za kojom sam tragao celog života! Hmm, celog žvota! Nije još toliko dug, ali nije ni kratak! Imaćemo šta da pričamo našoj deci. Kako sam je upoznao, kako me je prvi put poljubila, i kako me je svaki sledeći put ljubila, kako su nam usne pucale od zadovoljstva, kako me je dodirivala, kako me je gledala, kako sam ja nju gledao, kako sam je terao da pešači petnaest kilometara po Zlatiboru, kako sam je grlio na Seni koja protiče kroz Pariz, kako sam je učio da pliva, kako smo šetali gradovima, kako sam se budio pored nje, kako me je čekala, kako sam joj odlazio i dolazio, kako sam je zaprosio, kako smo išli i tamo i vamo i ovde i onde, kako mi je oduzela ono što sam samo za nju čuvao, oslobodila je moje telo, moj um, dušu, srce. Prvo me je zaposela, a potom i oslobodila i čuvala samo za sebe! Neću se stideti najdraža naša nerođena deco da vam bilo šta od ovoga ne ispričam, podelićemo sa vama sve i biće nam zadovoljstvo da znate. Jer ljubav je i davanje! Ali i primanje! Jedno bez drugog ne idu. Govorio sam joj to i sećam se da je i ona meni govorila to! Volim da joj dajem svoju ljubav svakim satom, svakim uzdahom, svakim treptajem, pogledom , dodirom. Ali bez lažne skromnosti volim i da primim njenu ljubav! Greje me, štiti me, obavija me, dira me, mazi i stalno podseća...

Ali nekih stvari šu se stideti, ali ću ih isto tako ispričati. Skupiću hrabrost i reći! Neću se okretati, neću skrivati pogled, neću više ćutati, neću više dozvoliti ono čega ću se stideti! A stideću se svake njene suze, svake njene proplakane noći, svake njene samoće, svakog mog neodgovora, svakog mog nerazumevanja, moje neodgovornosti, moje lenjosti, neozbiljnosti i gluposti! Nije zaslužila i ne sme više zaslužiti. Ne smem dozvoliti, moram je spasiti, moram je imati, moram uvek biti tu i kad se smeje i kad baš mora da plače, neka plače na mom ramenu, neka plače u mom zagrljaju. Stisnuću je! Ona me je i naučila tom izrazu. Stisni me, stisnuću te! Volim da je stisnem, volim kad me stisne! Moram da je stisnem, moram da je podržim, moram da je imam, jer ona je moj svet, ona je moj život, ona je moj put, moj početak i moj kraj.

Kako bih je opisao, a da vam ne pokažem njenu sliku? Ona je Afrodita, Atina, Artemida, Hera, Hestija, Demetra. Ona je moje otkriće Amerike, ona je moj put oko sveta, ona je moje sletanje na Mesec, ona je moj Svemir, moj nemir, moja ceznja. Pitala me je koliko je volim. A ja samo joj odgovarao odavde do svemira i nazad! I jos dalje od toga. I volim je i želim je i trabam je i znam da i ona mene voli i želi i treba i hoće! Kako znam to! To se ne zna, to se oseća! Moram je spasiti, moram je imati, ne smem je pustiti da plače, ne smem joj dozvoliti da plače, stisnuću je. Biće moja i ja njen! Samo moja i samo njen!

Svi koji vole i greše! Želim da joj pokažem da nije pogrešila kada me je poljubila, želim da joj pokažem da nije pogrešila kada me je pozvala za svoj sto, želim da joj pokažem, moram to uraditi! Ljudi se ne menjaju, ili... Možda je u pravu što se tiče toga, ali mogu promeniti svoje navike, mogu promeniti svoje neozbiljnosti u ozbiljnosti, mogu promeniti svoje neodgovornosti u odgovornosti, mogu promeniti svoje živote, ako ne sebe. Moraju zbog nje, njenog veličanstva Žene, zbog sebe, zbog nas samih, zbog života, zbog naše dece!

Zato ne želim da je ostanem željan, želim da je želim, kao što sam je poželeo prvog dana kad sam je sreo, želim da joj dam, želim da mi da, želim da želimo do kraja života!

Zato i ja tražim pomilovanje za nju, za sebe, za našu decu, za sve ljude ovoga sveta koji vole, koji su voleli, koji ce voleti! Ne smem i neću da se predam, ne smem da odustanem!



„Ja ne odustajem

Jedino s njom sebe vidim
Ja ne odustajem
Od one za koju živim
Ne, ne odustajem

Lei e` da vero tutto quello che ho
Lei e`la sola che io voglio e che sempre vorrei
Adesso e sempre l'amore resiste
Non vivo senza di lei...“

Gibonni

U Beogradu 1. juna 2007 godine Tvoja Mrvica

#2 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 01 July 2007 - 09:53

A kako je sve počelo?

A sve je počelo kao u bajci tog novembra, sasvim slučajno, sasvim iznenada, nisam ni sanjao da će mi se desiti ljubav. Ljubav za koju nisam znao da postoji, ljubav koju sam samo gledao na filmovima, ljubav koja je prodrmala moje telo i moj razum! To je bilo neopisivo, to je bilo božanstveno, to je bilo neizrecivo, što bi rekao moj brat to svet nije video!

Secaš se, sećam se! Sećam se svakog minuta tog dana, sećam se trenutka dok još nisam ni krenuo u Novi Sad! Sećam se da sam obukao košulju i sećam se da me je neverovatno boleo stomak! Da nije bilo mog druga iz vojske, svega ovoga ne bi ni bilo! Zahvalan sam mu do kraja života što me je upoznao sa tobom i ako te pre tog dana nikad nije ni video.

Oni su pili pivo, a ja čaj. A onda je došlo ko grom iz vedra neba: „One dve devojke gledaju u nas svo vreme“. Bio sam okrenut ledjima. „Koje dve devojke“? – uzviknuo sam tiho. Bacio sam pogled preko ramena i video da niko ne gleda u nas - „Ma šta pričaš“? „Jeste, jeste, gledaju“ – rekao je kum. Krenula si u toalet, krenuo sam za tobom ne bih li te sreo na pola i sreo sam te! Mislio sam da me nisi ni primetila! „Ma nije me ni primetila“ – rekao sam drugarima. Ali jesi na moju neverovatnu sreću, videla si me, omirisala si me pogledom! I dan danas nosim taj pogled na sebi. Vratio sam se za sto i uzeo stolicu na kojoj sam sedeo i počeo da se okrećem zajedno sa njom, pogled mi je bio uperen u pravcu vašeg stola. Pročitao sam joj sa usana: „Okreće stolicu“. Tad sam znao, tad mi je bilo neprijatno, tad mi je bilo... ne znam, ne mogu opisati taj osećaj, pamtiću ga do kraja života!

„Ovde već postaje gužva, predlažem da pređemo za jedan sto, jer više nećemo moći da se gledamo“! – rekao i uradio nešto što do tad nikad nisam, prišao vašem stolu! „Prećićemo za vaš sto, samo pod uslovom da ste crnogorci“ – rekla si i nasmejala se. Vratio sam se za naš sto i izložio situaciju. „Odlaze, kakvi seljaci“ – uzeli smo jakne i počeli da se oblačimo. Hteli smo da krenemo, ali prema vašem stolu! Seli smo! Tad je sve bilo gotovo, tad sam znao, tad sam video, tad sam shvatio! Vreme je stalo, sedeo sam i gledao te! Sve oko nas je počelo da se usporava, kao u Matrix-u, samo smo mi bili u korak sa vremenom, ti i ja! Ljubav na prvi pogled! Jeste, ma koliko to izgledalo kao fraza, bila je to ljubav na prvi i drugi i treći pogled! Bila je to ljubav na sve poglede! Hranio sam se iz tvog pogleda, hranio sam se iz tvog osmeha, pogledom sam upijao tvoje pokrete. Želeo sam da se taj dan nikad ne završi, međutim neko je morao sve to da pokvari – „Jao Željana, moram kući, radim ujutru, moram na posao rano, bla, bla, bla“. Ubrzo zatim negde kod Sremskih Karlovaca ili pre dobio sam poruku - „Pazi kako voziš“ – u potpisu Željana. Tad je opet sve stalo, tad sam uzleteo, tad sam rekao u sebi – „Ona je ta“!!! Kasnije mi je bilo žao sto nisam upoznavao još ljudi koji bi me pitali kako smo se nas dvoje upoznali. Pakosno sam želeo da me to pitaju, navodio sam ih pričom da me to pitaju, samo da bih im ispričao svoju sreću!

Sećam se prvog poljupca, kao da je juče bio – „Jel mogu da te poljubim“ – drhtao sam, tresao sam se od straha, klecala su mi kolena, srce je kucalo dvesta na sat. Ali si me spasla, kao da si znala, kao da si predostila – „Jel mogu ja tebe da poljubim“? Tad je po milioniti put opet sve stalo, tad se zaista sve zaustavilo. Osetio sam te usne na svojima, usne sa kojih med kaplje. Oduvek mi je bilo žao što ja nisam napisao tu pesmu. Kad bih znao nacrtao bih taj poljubac, nacrtao bih svoju sreću.

#3 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 01 July 2007 - 09:54

Nedolublenoj Lubavi,

Mač u kamenu

Zar je tako teško mene voleti, zar je tako teško mene dvoriti, zar je tako teško pored mene se buditi, zar je tako teško mene imati? Zar je tako teško...

„Svi ste vi isti!“ – nisi mi govorila. Ponekad si imala želju da mi to kažes, ponekad sam ti davao priliku da mi to kažes, ponekad sam plakao jer si to pomislila. Ali znala si da nisam isti! Znala si da sam malko drugačiji, znala si da sam dete zarobljeno u telu odraslog čoveka! Detinjast, nezreo, neodgovoran, neozbiljan – volela si me takvog, žudela si za mnom svakog dana, svake noći, dozivala me u snu, budila se pored mene, pripijala se uz mene, stapala se uz mene, i ako si želela da budem odrastao i dorastao. Bili smo jedno, što se kaže. Bili smo mač u kamenu.

Afrodita, Atina, Artemida, Hera, Hestija, Demetra! Šta je prevelika idealizacija nečije ličnosti? Da li to uopšte postoji? Svaki čovek je avanturista, neko više, neko manje, neko na ovaj ili onaj način! Ali svako od nas traga i žudi za nekim idealima. Ti ideali ga vode kroz ceo život, vuku ga, guraju, šamaraju kad je potrebno! Traže smisao života! Vode u ekstazu, vode u propast! Nisam nikoga idealizovao, pa ni tebe! Samo sam hteo da kažem da si drugačija! Samo sam hteo da te volim takvu kakva si. Nije što si moja, ali takva jesi! Nisam ti delio komplimente, nisam ih nikad pre delio jer nisam znao kako se dele, ali si videla u mojim očima da ti ih delim! Bio sam nespretan, naivan i glup. Mislio sam jedno, a govorio sasvim drugo, začarala si me i volim što jesi, volim što si moje srce zaposela i ne dam ti da me pustiš. Ti si moj ideal, gurala si me i vukla kad ja nisam mogao, govorila, molila, ljubila, mazila, pazila! Pazila si me kao svoje dete. Ja sam samo hteo da odrastem pored tebe, ja sam samo hteo da me izvedeš, povedeš. I hoću da odrastem! Ako treba i preko noći. Hoću i ja tebi da budem ideal. Dozvoli mi. Ne dozvoli da te ostanem željan, kao u pesmi. Pričam ti priče sad, molim te, kumim te, izvinjavam ti se, ali te ne lažem! Ne smem da te slažem više ni jedan put! Ni zašta! I neću!

Pogledaj me! Pogledaj me u oči, zagledaj se duboko unutar njih! Za trenutak ćeš videti dečaka kako plače. Plače, jer mora da ide. Rećiće ti da te voli, ali da mora da ide, jer želi tvoju sreću, jer želi jednoga dana da se igra sa tvojom decom, jer želi da im bude drug i prijatelj. Obećaće ti to! Mahaće ti i biće ti ga žao jer si ga i takvog volela. Nemoj zaplakati za njim, jer će se on jednoga dana vratiti. Znaš i sama da hoće, pusti ga da ide, mora. Nestajaće, bledeće, pretapaće se slike u očima, Kad budeš pomislila da je nestao u magli tvojih sećanja, primetićeš da ti se vraća, da opet dolazi. Slike će biti opet jasnije. Samo to nije on. Videćeš čoveka, visokog i ponosnog. Videćeš ga sve jače i sve bolje. Videćeš njegove crte lica, njegovu gordost i osmeh! Videćeš njegovu sreću, videćeš svoju sreću, daleko ćeš videti. Bistro i čisto. Približavaće ti se. Biće vrlo blizu tebe, dobro ćeš ga videti, ali ti ništa neće biti jasno. Pitaćeš ga za dečaka, da li ga je video. Rećiće ti da je dobro i da ti je poručio da kad god budeš želela da ga vidiš, on će doći i biti sa tobom, jer te voli više od sebe. Zatvori oči tad. Otvori ih za sekund ili dva. Nećeš ga više videti u očima! Neka ti ne bude žao zbog toga, jer ću stajati ispred tebe! Videćeš me, gledaćeš me i nećeš moći da veruješ da sam to ja! Uzmi me za ruke, oseti moju senku na sebi, oseti miris života i sreće koji će se leteti u vazduhu! Oseti ekstazu trenutka, oseti moj dah na vratu i nasmej se kao nekada! Oseti moje ruke na tvojim ledjima! Oseti jagodice mojih prstiju na svom telu, oseti vetar izmedju mojih dlanova i tvoje kože. Stisni me, stisnuću te, kao onda kad si me prvi put poljubila, kada sam osetio med na tvojim usnama, kada si osetila moj dah u svojim ustima, kada sam osetio tvoj dodir na svojim grudima, kada si osetila moj strah od prvog poljupca, kada sam osetio tvoje srce kako kuca. Kako kuca za mene! Tako uradi i videćeš večnost, videćeš sreću! Videćeš neverovatnu i bezgranični sreću oko sebe, videćeš duboko i daleko, videćeš i ono što nikad nisi mogla da predpostaviš da postoji. Videćeš daleka prostranstva u mojim očima, videćeš nepregledne pašnjake naših snova, videćes želju u meni. Želju koja ne prestaje, želja koja je nepremostiva. Videćeš našu decu, videćeš ponovo onog dečaka, samo što više neće plakati. Smejaće se i voleti te kao što te je celog života voleo i želeo. I ja ću biti tu! Jedino čega neće biti, neće biti raznih Artura i Merlina. Zabićemo ga još dublje i još jače, bićemo mač u kamenu!



KROJ

“Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duse. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrktati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.“



Miroslav Antić







U Beogradu, 5. juna 2007. Lubi te Tvoj Mirišljavi

#4 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 01 July 2007 - 09:57

Akrostih



Želja! Želja za tobom



Želja je u meni i oko mene,

željom prekrivam tebe.

Ne da mi da zaspim,

njome te častim!



Ekstaza! Ekstaza sa tobom



Pozivaju se sve sreće,

svi poljupci, sve reči.

Pozivaju se dodiri,

svi treptaji, svi drhtaji.

Pozivaju se šapati,

svi uzdasi, sva milovanja.

Na našu jedinu stazu,

u našu ekstazu.



Ljubav! Ljubav naša



Ljubav je kada na pogled moj

dobijem osmeh tvoj.

Ljubav je kada na dodir tvoj,

dobiješ drhtaj moj.

Šta da ti pričam kad znaš i sama,

da je naša ljubav vrlo jaka. Najjača!



Atina! Moja želja



Natočite sreće, natočite vina,

rodila se naša kćerka Atina.



Nada!



Svakog jutra, svakog dana,

u meni ne prestaje da gori nada.

Svako veče kad u krevet legnem,

nadam se da ću se ujutru probuditi kraj tebe.



A Mia? Tvoja želja



Ko je ona slatka devojčica što leptiriće sniva,

to je naša kćerka Mia.

Edited by patrola, 01 July 2007 - 09:57.


#5 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 01 July 2007 - 09:58

LJUBAV I OSTALI STRAHOVI

Pročitao sam nekada davno ili mi je neko rekao da sposobnost pričanja sa samim sobom imaju iskljucivo visoko inteligentni ljudi! E sad, da li sam visoko inetligentan ili nesto drugo, prosudite sami! Šta čoveka tera da radi takve stvari, šta ga tera da čini loše ili dobro, šta ga tera da se ponaša ovako ili onako? Šta ga tera da se ponaša neobjašnjivo, neuračunljivo i izgubljeno? Da li je to ludilo, bes, ljubav, samoća, nesreća, patnja...

Uhvatio sam sebe kako prelazim i po nekoliko kilometara dnevno u našem malom stanu od sedamnaest kvadratnih metara! Tabanam li tabanam, izlizaće mi se đonovi na papučama, vrtim se u krug, ali se plašim da će se ulubiti pod na tim mestima pod mojim nogama, pa povremeno proširim maršutu do kuhinje i kupatila u jebenih sedamnaest kvadratnih metara. Da imamo bar još jednu sobicu, pomislim da svega ovoga ne bi ni bilo! Ne bi bilo suza, ne bi bilo lošeg vremena, ne bi bilo dreke, vike. A nas bi bilo! Tabanam i pričam! Da li sam prso ili sam nadprosečno inteligentan? Da li baš pričam sam sa sobom ili pričam sa tobom, ne znam? Kao da me slušaš, jer uvek kažem nešto što ne treba, pa brzo povučem reč. Onda opet nastavim da pričam, ali pažljivije, smirenije, opuštenije sve dok opet ne pređem tu granicu, granicu poštovanja prema tebi i sebi. I tako redom! Ponekad se nadam da nešto nisi čula, nadam se da nisi bila koncentrisana. Ali mi ni to ne da mira pa moram sve da ponovim da vidim šta sam rekao ili šta nisam rekao, pa onda ipak čuješ. Da li sam rekao ovo ili ono, da li je trebalo ovako ili onako da se izrazim. Da li sam previše otvoren? I prema tebi i prema sebi? Da li treba da kažem sve ono i što mislim i što ne mislim, da li treba da ćutim. Nisu džabe stari Grci rekli da je u ćutanju mudrost. Da li? Milion pitanja bez odgovora. Medjutim svi odgovori su ispred mene, svi odgovori su u ovom tekstu!

Nisam prso! Jedino šta sam to je da sam ludo zaljubljen. Zaljubljen sam do ušiju, čak i sad kada je nema, ona to zna! Nisam siguran u priču koji mnogi poturaju da bi oprali sebe, da ljubav prolazi, da bledi, a da ostaje navika. Ljubav je uvek tu sa nama, samo je potiskuju problemi, nevolje, strahovi. Ljubav ostaje večno u našim srcima, taji, osluškuje i strpljivo čeka da ponovo eksplodira onda kada je najteže, onda kada se čini da nam nema spasa, da nam nema izlaza. Ljubav mora da pobedi! Neću joj se suprotstavljati, nemoj ni ti. Neka nas spase, pusti je da radi u nama, pusti je da živi, prepusti joj se. Neću ja da ti pričam šta je ljubav, u ostalom zajedno smo je upoznali te nevembarske večeri. A što se tiče inteligencije, znaš i sama da tvoju ljubav nisam kupio novcem!

S kim pričam? Sa tobom, čak i kada nisi ovde! Nije šala, ali ti i ja jesmo povezani. Da li je to telepatija ili neka druga bolest ne znam, ali znam da misliš i znaš da mislim! Ipak se mi dobro poznajemo, znamo kako dišemo, znamo kako ljubimo, znamo kako plačemo, znamo kako osečamo, znamo kako patimo... I to je ljubav. Svaki tvoj plač, svaki moj plač, svaki naš poljubac, svaka naša patnja je takođe ljubav hteli mi to da priznamo ili ne. Šta je ljubav u dobru? Ljubav u dobru odlazi upravo tamo da taji i da osluškuje i čeka! Tu dolazi ljubav u zlu! Da otvori naša srca! Da nas ponovo ponese jedno drugom, da preplavi polja naše trenutne nesreće, da sruši kule naše nesloge, da počupa korenje lošeg vremena iza nas. Da zapali vatru, da ponovo zapali naša srca, da uskomeša lavu naših osećanja i strasti. Moj vulkan se komeša i samo još čeka tvoj da ponovo zapalimo svet svojom ljubavlju. Uvek jačom i uvek snaznijom! U rečenici: „Nikad ne reci nikad i uvek“ uvek ću reći uvek. UVEK!

Otvoren? Ne! Iskren? Da! Previše iskren? Da! I sama znaš da sam te lagao, i sama znaš da nikad nisam znao da lažem, ni mamu, ni tatu, ni drugove, ni tebe. Negde su moje laži prećutno prolazile, ali sam se uvek loše osećao zbog njih. A onda sam naučio da ni jedna laž nije vredna plača, nerviranja, patnje. A onda sam pokušao da budem iskren i sam sam sebe uplitao i gubio u lavirintu svoje iskrenosti, govorio svašta i gubio te! Jedinu utehu sam pronalazio u tome što me poznaješ i što znaš da sam sve radio iz dobre namere. Da, dobre namere, ali i gluposti, nezrelosti i nedoraslosti situaciji! To je moj gresi s kojima sam se ozbiljno posvadjao. I neću se miriti! Ali će uvek ostati dobra namera!

„U ćutanju je mudrost“. Gle kurca u slamnatom šeširu. Ne treba ćutati i zavlačiti se po mišijim rupama i bežati od odgovornosti! Neću ti više nikada ćutati ni u dobro ni u zlu! Ni kada plačeš, ni kada se smeješ! Plakaću sa tobom, smejaću se sa tobom, ponosću se tobom, ponosićes se sa mnom! I pametno ću zboriti. UVEK!

#6 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 01 July 2007 - 09:59

Slovo o hrabrosti...



Secate li se pismenog zadatka iz tada srpskohrvatskog jezika: Šta je hrabrost? Ja se sećam. Takođe se sećam da sam tad dobio pet. Čista ko suza. Bez ijedne ispravke, bez ijedne prepravke crvenom hemijskom. Nastavnica je pročitala moj rad pred celim razredom, žao mi je što nisam sačuvao taj rad da vam pokažem. Posle toga ređale su se dvojke i trojke iz pismenih zadataka, nisu me voleli budući nastavnici i profesori! Sećam se tada da sam izmislio susret sa opasnom lisicom, imao sam svega dvanaest, trinaest godina! Bio sam svestan da je lisica opasan protivnik, ali sam skupio hrabrost, dohvatio neki štap i počeo da mašem njime i da vičem! Lisica je pobegla!



Hrabrost – treba nam, svima nama, vama koji ovo citate, onima koji se spremaju u rat, onima koji čekaju, onima koji se vraćaju, onima koji strepe, onima koji se nadaju, koji se plaše, koji se ne plaše, onima koji umiru, onima koji se rađaju, onima koji su voleli, koji vole i koji će voleti! Treba nam hrabrosti! Ja ću pokušati da vam napišem nešto pametno o hrabrosti u ljubavi!



Sećate li se prvog pogleda, sastanka, prvog poljupca, dodira? Znam da se sećate! Takođe znam da vam nije bilo svejedno, znam da su vam se tresla kolena, znam da ste nešto neraygovetno mrmljali sebi u bradu, srce vam je lupalo i tuklo u grudima, htelo je da iskoči. Ali ipak ste se pogledali, ipak ste se poljubili, ipak ste se dodirnuli. Zato što ste imali hrabrosti da to učinite! A kada dođu nevolje i kad dođe tuga povlačimo se u sebe. A hrabrost je uvek prisutna, samo je ne koristimo dovoljno često, zaboravljamo na nju, zaboravljamo da postoji, okrećemo se drugim stanjima svesti, okrećemo se svojim nemirima, svojim patnjama i borimo se sa njima bez pomoći hrabrosti! Pronalazimo utehu na drugim i trećim stranama, neko će nam već pomoći, neko će nešto uraditi za nas što bi nas spaslo i osvestilo! Najviše i jedino možemo pomoći sami sebi! Čekamo da problemi sami nestanu, kako došlo, tako otišlo. Vraga!



Trenutno mi treba hrabrosti da završim ovu priču.



Trebalo nam je hrabrosti da budemo zajedno, da živimo u slozi i ljubavi, da se volimo i poštujemo, da budemo jedno. Sad nam opet treba hrabrosti, ali da ostanemo zajedno. Zar tako puno tražim od tebe i od sebe. Da i od sebe! I meni treba hrabrosti. Najlakše je otići, okrenuti se i nestati. Ne kažem, ne kažem! I za to treba hrabrosti, ali je tu hrabrost trenutna, jednokratna pomešana sa besom i strahom.

Sećaš li se, imala si hrabrosti kada smo išli u Pariz, prvi put si letela avionom, secaš li se kako smo stukli onu flašu viskija za tren!

Sećaš li se, imala si hrabrosti da dođemo i ostanemo u Kušadasiju u kome je taj dan kada smo došli eksplodirala bomba.

Sećaš li se, imala si hrabrosti i volje, kada sam te vodio po šumama, gorama i zabitima Zlatibora.

Sećaš li se, imala si hrabrosti...



Znam! Zato sam se i oženio tobom, jer si hrabra žena. Ceo svoj život si se borila i maksimalno koristila svoju hrabrost! I ja te volim i zbog toga! Ali šta se sad desilo, zašto si je odbacila kada ti je tako lepo koristila ceo život. Moraš, moram i moramo da se izborimo za tvoju, moju i našu hrabrost. Ja ću se boriti za tvoju, ti se bori za moju, samo tako ćemo povratiti našu! To je težak i trnovit put, „put kojim se ređe ide“. Opet nam treba one trenutne hrabrosti da pođemo njime. Samo da pođemo i da se ne okrećemo! Neka nam se pogledi izgube u dolini naših snova, neka nam se nemiri izgube u moru naše sreće, neka nam se strahovi izgube u kosmosu naše ljubavi! Rekao sam ti već, vremena još uvek ima, pusti da nas vreme izleči, ali ne na sporednim putevima, nego na ovom kojim malo ko ide! Siguran sam da ćemo usput videti ruševine, da ćemo videti stradanja i patnje, da ćemo videti trnje i šiblje. Ali se ne boj, imaj hrabrosti, daj mi hrabrosti, držaću te za ruku, pokriću te sobom, neću te dati, ne želim da se ogrebeš, ne želim da patiš i stradaš jer moju hrabrost nosiš u sebi, kao i ja tvoju. Nije to put bez kraja, na njega će se nastaviti svi naši drugi, treći, četvrti, N-ti putevi. Daj mi je, dajem ti je!

#7 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 01 July 2007 - 10:00

Posveta

Posveta obicno dolazi na pocetku, nekad na kraju! Ja cu je staviti ovde da je ne zaboravim! Verovatno ovo moje pisanije nece ostaviti traga na svetsku i srpsku knjizevnost. Ali moze posluziti kao primer sta treba, a sta ne treba raditi u ljubavi! Sve ovo posveceno je jednoj Željani! Ali i ne samo njoj! Posveceno je svim Jovanima, Ivanima, Srdjanima, Petrovima, Markovima i ostalim i njihovim Draganama, Željanama, Jelenama, Danijelama itd. Posveceno je svim ljudima koji su voleli, koji vole, koji ce voleti, koji su prestali da vole, koji yele ponovo da vole i da budu voljeni! Posveceno je svima vama koji ovo citate!

Nastavice se...

#8 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 04 July 2007 - 01:10

Ozdravljenje

Vera i nada u ozdravljenje

„Boli me noga, boli me koleno“ – ponavljao je iz dana u dan. „Ma to si se negde udario, šta si radio, seti se?“ – pričali smo mu. Koleno je blago oticalo, bol je bio sve nesnosniji, kakav to je samo on znao, a mi smo pretpostavljali: možda se udario, možda je od ubrzanog rasta – i ja sam imao bolove. Razne analize i rentgenski snimci nisu ništa naročito pokazali. Otišli smo na ortopedsku kliniku da uradimo biopsiju. Bleda lica lekara nisu nam ulivala nikakvu nadu, ostalo nam je da sačekamo dva, tri dana, preduga tri dana. Najzad dobili smo rezultate, ali još uvek nismo bili spremni da se součimo sa njima, tako da smo nalaze poslali za New York na analizu! Sve dileme i sve sumnje bile su otklonjene! Te 1995. godine počela je teška i neravnopravna borba za život moga rođenog i jedinog brata. Oboleo je od osteosarkoma potkolenice – jednog od najtežih oblika kancera. Odmah ću vam reći, živ je i zdrav!!! Živ je i zdrav jer smo se borili, svi mi, on najviše i mama i tata i ja, borili i verovali!

I ja verujem. Uvek sam verovao, verujem i sada! Dve stvari su mi najteže pale u životu! Prvu sam vam sad ispričao, a drugu vam pričam ovih dana i pričaću je koliko god bude trebalo! Pričam tebi, pričam vama, prepričavam sebi! I ako se ove dve stvari ni u jednom slučaju ne mogu meriti, čak ni bol nije isti, povezuje ih jedna stvar! Vera u ozdravljenje! Ja verujem, možda bi i ti trebalo da počneš! Ima nade za nas i znaš da još nije kasno! Ne govorim ti o ulivanju lažne nade! Jer mi je ti ne možeš ulivati i da želiš i da ne želiš! Jedino je mogu sam sebi ulivati, ali ja to ne radim! Ja čitam iz tvog srca, iz tvoje duše i naučio sam da prepoznam kada dajem sebi lažnu nadu! A i ti to znaš. Pogledala si me drugim očima zadnjih nekoliko dana i to ti smeta! Videla si da rastem! Videla si da se Fenix diže i da otresa polako prašinu sa sebe, videla si da da širi krila i da se sprema da poleti! To te je uplašilo, a trebalo te je ohrabriti! Uplašila si se, jer je tvoj štit postao krt i postojala je mogućnost da se raspadne i pretvori u pepeo! Ali to ne treba da te plaši! Ne tražim od tebe da se predaš, jer se nikad nisi predavala. Ne želim tvoj poraz, jer bi to bio i moj poraz! Želim da i mene primiš pod taj štit, a ja ću nas krilima prekriti. Toliko o lažnim nadama!

Govor srca! To je ono što nam se dešava kad se pogledamo! Shvatam da ne želiš više da se gledamo i čujemo! „Malo bi trebalo da smanjimo ovo viđanje i zvanje, za tvoje dobro“ – kažeš mi. A šta je sa tvojim dobrom, a šta je sa našim dobrom! Znam da vodiš rat sa svojim srcem. Grešiš ako misliš da će meni biti bolje ako se ne budemo čuli i videli. Ja to mogu! Mogu da te ne zovem, mogu da te ne vidim, sve mogu, ali mislim da nema svrhe! Smatram da ti mene moraš pustiti, a ne ja tebe! Ti mene moraš pustiti u svoje srce! Znam ja sve da to nekad nije pametno slušati srce! Bolje je razum! Ali ovoga puta moraš poslušati srce, jer ti i ja nismo stranci, nismo neznanci! Iako smo mislili da ne poznajemo jedno drugo, ti i ja se i suviše dobro poznajemo! Ne možeš me preći, jer ti čak i u glasu poznajem kad ti nije dobro. Pre neki dan si bila spremna svašta da uradiš, mogao sam to iskoristiti, ali to nije put, to nije lek!

Najlakše je otići i živeti s tim kao sa hroničnom upalom zgloba! A teško je ostati! „Šta ako se vratim i za tri dana vidim da sam pogrešila što sam se vratila!“ – rekla si mi. A jedan prijatelj nam je povodom toga rekao: „...Tvoj trud da definišeš problem govori da imaš razloga za dijalog. Njegov trud da nešto napiše govori da ima razloga da reši problem…” Za tri dana, kao što sam ti rekao, ne može biti bolje, za tri dana se ni grip ne leči, a kamoli duša! Istina je, koliko mi to ne želeli da priznamo, naš brak je bolestan. Bolestan i treba ga amputirati!? NE!!! Treba ga lečiti i izlečiti! A to jedino i samo možemo ti i ja, zajedno! To je isto borba, ali na sreću ne za život tebe i mene, nego za život naše porodice! Govorio sam o hrabrosti i rekla si mi da ti je udarilo u srce! Kardio! Ponovo ću je pomenuti. Treba nam hrabrosti, ali i vere! Moramo verovati u ono što radimo! Vera! Prvo vera u sebe, pa tek onog drugog, pa tek onda u zajedništvo! Da bi meni verovala, moraš sebi verovati! Možda sad govorim neke stvari koje mi ne idu u prilog, ali isto tako moram biti iskren prema sebi, da bih bio iskren prema tebi i prema svim ovim ljudima koji ovo čitaju! I kao što je rekao naš prijatelj: “Dobar zajednički i neutralan prijatelj, profesionalni psiholog ili medijator mogu da veslaju u tom brodu zvanom dijalog,” ali i mi sami! Niko nam drugi ne može pomoći koliko možemo sami sebi, odnosno jedno drugom!

Vreme! Prolazi! Ali ga ima, rekao sam ti! Ima ga za nas! To znaš i sama! Sad si tamo negde. Otišla da ne misliš, otišla da se opustiš, da izađeš. A misliš! Prepoznajem ti u glasu! Ne dozvoli da nas pregazi vreme. Vidiš da nas čeka! Vidiš da nas zove, vidiš da je sa nama. Poveruj mi sada, samo poveruj! I poslusaj ovu pesmu, kao da je ja pevam! Bolje nemoj, jer znaš da ne znam da pevam! Ali kao da sam je ja pisao za tebe! Andjele!!!

Andjele

Govore ljudi
sta im je volja
ako to jos ne znas
nisi ni ti bolja

Sve ce ti reci samo da sude
da naude meni, da me ne volis vise
a ja sanjam snove lude
i dacu sve da tako bude

Andjele, andjele
istina nije da nesto krijem od tebe
pogledaj me, pogledaj me
vidis li nisam vise svoj
vidis li da sam samo tvoj
andjele, andjele

Govore ljudi
i tako te lazu
sve sto pricaju ti
neka meni kazu

Svi ce pomoci, samo da sude
al' istinu pravu ja cu ti reci
samo s tobom noci lude
i dacu sve da tako bude

Zamolio bih svakoga ko bude ovo poslednje procitao da ostavi svoj neki komentar! Imajte na umu da sam ja taj koji je doveo do ovoga i da sam ja taj koji zeli to da ispravi! Kao sto sam rekao to je manje od 3 minuta vaseg vremena! Svaki, ali bas svaki pozitivan ili negativan komentar je vise nego dobro dosao! Vreme prolazi, ali ga ima!

#9 dare...

dare...
  • Members
  • 2,008 posts

Posted 04 July 2007 - 13:28

"-Ljubav nikada ne umire prirodnom smrću...
Ona umire jer ne znamo kako da napojimo njen izvor, umire zbog slepoće zablude ili izdaje. Umire od bolesti i rana, umire od dosade, od iscrpljenosti i nedostatka sjaja..."


Anais Nin


Niko ti ne odgovara, jer nema šta pametno da ti kaže...

Sve što ti se bude reklo, kašće ti se samo... Pre ili kasnije... Na ovaj ili onaj način...

Nekada su reprize dobre, i možeš ih gledati do u beskonačnost... Nekada su samo blede kopije onoga što je nekada bio doživljaj. Mlake i bljutave. Tada ih je bolje preskočiti i okrenuti se novim stvarima...

#10 patrola

patrola
  • Members
  • 10 posts

Posted 04 July 2007 - 19:48

Hvala Ti!