Jump to content


Photo

Jedna prosta rec


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
46 replies to this topic

#46 Sleepers

Sleepers
  • Members
  • 8,129 posts

Posted 13 March 2003 - 20:18

Kinik - U Zagrebu vecer, pomalo prohladno, ali iznikle su prve visibabe i osjeti se proljece u zraku. Ja grickam stapice i citam tvoje postove i pitam se sto bi bilo kad bi bilo vise takvih ljudi kao sto si ti? Mozda nista posebno. Ali bi svijet bio ljepsi.

#47 Kinik

Kinik
  • Members
  • 43,426 posts

Posted 14 March 2003 - 02:20

2 Ziza
2 darky
......

Ah, .....
Nisam namerno hteo pisati ranije, da ne bude da se nabacujemo komplimentima. Hvala.
Razumem o cemu govorite, i siguran sa da nas ima mnogo. Jako mnogo. Mozda ne toliko glasnih.
A podsetio sam se i Dediceve pesme: "Kad bi svi ljudi na svjetu...."
Steta sto je to samo lepa pesma.

Zato stalno i pisem: svako od nas je jedan na svetu i samo jednom na svetu. To vreme mora upotrebiti na pravi nacin. A koji - pa, ako se malo potrudi, saznace. Ja sam se uvek trudio da saznam. Pitao sam, posmatrao, razgovarao, nije me bilo stid da nekom pomognem izvuci camac na obalu, ili da provedem dan pomazuci oko farbanja. Ranije sam umeo da sa drugom (sada je daleko) sednemo u "spaceka" - pa u Zagabriju. Necete verovati - samo na po "Ozujsko", malo "kibica" unaoloko, nekoliko butelja kutjevackog vina u "gepek" - pa nazad. To behu vremena.
...............
Losinj, Korculu, Vis, Lastovo, ... Split - to ne mogu zaboraviti. Najvise sam voleo jesen, ili zimu, kada ostanu samo domaci. Tada je sve bilo moje. Moj najdrazi prozor sa preostalim cvecem, more koje se "cuje". Uh, kako mi, kontinentalci, umemo blesavo voleti more.
Hektorovicevo "Ribanje", Krlezine "Zastave" - to sam uvek smatrao za moje. Ali nesto licno, intimno sto sam sam otkrio. Ponekad se pitam: hocu li jos ikada imati prilike da se prosetam zidinama Dubrovnika, da svratim u gostionu na tanjir slanih srdjela i casu (moze i vise) domacega "Plavca"? Verujte, to mi niko ne moze oduzeti.
Te male istine - to je mnogo velika stvar.
...............
No, kako izgleda, ja zivim u zemlji koja se, kao nekada Acteci, skroz predala obozavanju svog ljudozderskog boga Tlaloca, kome kroz istoriju samo prinosi ljudske zrtve. I tako, verovatno do sopstvenog kraja. Kako ziveti u zemlji u kojoj je zivot bedan a smrt velicanstvena? Gledam u novinama neke domace ratne invalide. Posto "nikad nismo vodili rat", niko nece da im prizna da su u "nekoj bivsoj republici" pogubili udove, pa ni pomogne. Za drzavu svi oni imaju sve na broju - i ruke i noge. Bez obzira sto su u kolicima i na stakama. Pa sad, imas jedne koji su "zdravi" bez ruku, nogu - jedne ili dve, kao i ljude koji imaju sve na broju ali se osecaju kao da su invalidi. Kako to podneti!?
Nas treba zaliti i sazaljevati. Jer mi smo sopstvene najvece zrtve.
Drugima nista ne mozemo dati, a sebi smo sve uzeli.

Zato, kad sam bio prinudjen da pravim izbor - ja sam tu zemlju odbacio.
Bez grize savesti. Tako da sada, pripadam samo sebi.
A to, ponekad, bas i nije lako.