gde me nadje??? Hahahahaaa
Na principu apela i molbi ne pociva nijedno uredjeno drustvo, posebno ne na apelima na svest!
Zavisi šta misliš pod apelima na svest. Apeli na svest uglavnom rezultuju često time da su oni koji se pozivaju na te apele i pale na njih gori od onih koji na apele ne nasedaju, zato sto apeli na oodredjene kulturne vrednosti cesto postaju izgovor u cije ime se cini ono sto nije dobro. Najveca zla u istoriji ljudskog roda jesu ucinjena u ime uzvisenih moralnih, humanistickih ili religioznih vrednosti. Štaviše, apeli gotovo uvek idu zajedno sa ovim totalitarizmom koji kritikujem. Kada se apel poziva na državnu intervenciju on te oslobađa od odgovornosti da budeš čovek, jer se svoje lične odgovornosti odričeš i prepuštaš državi i policiji da budu tvoja savest i razum. Zato totalitarizam na državnom planu i jaka manipulativna ideologija (ili religija) uglavnom idu zajedno. Oni ne menjaju karakter naroda, već ga sputavaju u izražavanju gradeći kolektivno licemerstvo i sve njegove simptome (duh inkvizicije koji progoni one koji otvoreno ispoljavaju oni što bi većina želela a ne sme iz straha od kazne). Što su ljudi gori, to imaju veću potrebu za jačim totalitarizmom države. “Najviše zakona ima u najpokvarenijoj državi.” (Tacit) Kako država ljude oslobađa sve više od lične odgovornosti, oni postaju zavisnije od njene uloge, a sami sve nezreliji i samim tim iskvareniji.
Ali ukoliko apeli nisu usmereni na formalnu promenu ponasanja, već na preuzimanje na sebe svesti o sopstvenoj odgovornosti i reformu sopstvenih motiva ponašanja, tada oni oslobađaju ljude od potrebe za autoritarnoscu (za rešenje problema putem krivičnih zakona). To je bio temelj društvenog uređenja prosvećenih naroda zapadne Evrope. Do žezdesetih godina strah od kazne i samim tim uloga države u kreiranju svesti i karaktera prosvećenih naroda zapadne Evrope nije imala gotovo nikakvog značaja, jer je većina ljudi na samom sebi nosila svest o sopstvenoj odgovornosti za svoje postupke. Evo kakav je duh postojao pre vek i po i Nemackoj, i slican njemu u celoj prosvecenoj Evropi XIX veka, bez ikakve uloge državnih zakona (citat je napisan negde oko 1851. godine):
"Svuda vidite sretnu i zadovoljnu čeljad. Nigde ne vidite pakosti i zavisti. Svak se raduje tuđem dobru, svak sažaljeva tuđu nesreću. Nemačka društva tako su uređena i udešena da vam se čini da svaki živi samo na korist i na zadovoljstvo svojega bližnjeg. Ovo je zemlja gde se brinu da i stoka oseti blagodati pitome civilizacije. Svaki čovek obavezan je da čovečno i sa svojom stokom postupa." (Ljubomir Nenadovic, Sabrana dela, 682)
Tek gubljenjem te svesti dolazi do formiranja mnoštva novih zakonskih regulativa. O tome kako su se zapadnjaci našli u čudu pojavom Jugovića na njihovim prostorima kada su naši ljudi počeli da čine svakakva zla koja uopšte nisu bila zakonski regulisana jer samim zapadnjacima nije padalo na pamet da tako nešto čine, možete pogledati ovaj zanimljiv tekst Borisa Dežulovića u PDF formatu
"Ne možeš ti našega čovika zajebat". Većina našeg naroda smatra da je dozvoljeno sve ono što zakonom nije praktično sankcionisano, dok zapadnjak još uvek u priličnoj meri ima svest o sopstvenoj odgovornosti bez obaziranja na to šta kaže zakon, ali i to se sve više kod njih gubi, posebno tamo (Amerika) gde ima puno doseljenika iz neprosvecenih zemalja.
Dakle, hoću da kažem da državna prisila nije put za prosvećivanje naroda jer rađa licemerstvo i oslobađa ljude lične odgovornosti reforme sopstvenog karaktera, jer tu odgovornost na taj način država sa njih preuzima i stavlja na sebe samu, i tako onemogućava narodu da odraste. Kada ti kao malom detetu roditelj preti kaznom za prekršaj pravila ponašanja, tada te on oslobađa od odgovornosti da odrasteš (jer te čini zavisnim od njega i kažnjavanja), a kada na tebe stavlja odgovornost da sam radiš na sebi, na reformi svcog karaktera, na preuzimanju na sebi svesti o sopstvenoj odgovornosti (bez toga da ti on sam propisuje šta sve kada treba da radiš), tada te on navodi da odrasteš i da postaneš čovek.
Kada se mi ovde na Balkanu trudimo da novim zakonskim regulativama rešimo naše medjusobne probleme to onda predstavlja neš uspon iz starog veka (uslovno rečeno veka divljaštva) u srednji vek (vek represije i licemerstva), a kada Zapad pokušava da mnoštvim novih zakonskih regulativa reguliše odnose između ljudi, šta to drugo predstavlja nego vraćanje Zapada unazad, vraćanje u srednji vek?!
Zaključak: Rešenje nije u širenju straha od kazne, koja rađa licemerstvo, već u reformi karaktera i ljubavi prema drugim ljudima i svim ostalim živim bićima.
U ova dva teksta (klikni na podvučeno) je sažeto objašnjena razlika izmedju
prosvećivanja i totalitarizma, i zatim objašnjenje
kako su narodi zapadne Evrope izašli iz tame srednjeg veka i uspešno reformisali svoju svest i karakter.