Jump to content


Photo

Florans Artman-Domankusic


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
4 replies to this topic

#1 Mataruga

Mataruga
  • Members
  • 461 posts

Posted 10 April 2002 - 20:36

www.politika.co.yu/ilustro/2197/1.htm#nastavak

Ko je Florans Artman-Domankušić

Njena omiljena reč: sankcije!

Malo ko zna da je ova Francuskinja, sada portparol Karle del Ponte, dugo živela i radila u Beogradu kao dopisnica pariskog "Monda". Zbog svoje "blagonaklonosti" prema Jugoslaviji svojevremeno joj je bila otkazana akreditacija



Ranije su nam sankcijama pretile države, međunarodne organizacije, vojni savezi... Sada nam to isto radi jedna žena, predstavnik za štampu jednog tužioca. Florans Artman-Domankušić, Francuskinja, portparol Karle del Ponte, Italijanke, u sudu koji je smešten u Holandiji. Kao ljutiti štrumpf, na svakodnevnim konferencijama za štampu diže prst i pokazuje ka jugoistoku Evrope:

- Ne može jugoslovenska vlada da odugovlači sa izručenjem optuženih za ratne zločine. Ta priprema zakona o saradnji sa međunarodnim tribunalom mi liči na kupovinu vremena. Ako u dogledno vreme ne počne saradnja, tražićemo da se obnove sankcije ovoj državi. One su delom ionako suspendovane na određeni rok dok se ne vidi kako će se ponašati nova vlast.

Oguglali na pretnje, često ne ulažemo mnogo napora ni da vidimo ko nam to preti i zašto.

Upozorenje iz Pariza

Dr Mariza Mari Matei iz pariskog "Teleobjektifa", nedavno je pismom javno upozorila srpsku "sedmu silu":

"Kako je moguće da niko nije našao za shodno da istraži način rada Florans Artman-Domankušić u vreme dok je bila dopisnica "Monda" iz Beograda. Koliko je ona nepristrasna i neutralna, a samim tim i Haški sud, vidi se po njenim člancima o Gospiću i Vukovaru pre bombardovanja (grad u kojem je živelo 67 odsto Srba pre nego što ga je zaposeo Tomislav Merčep), pa o Marinom Selu i Pakračkoj poljani, o Paulinom Dvoru... kad je istovremeno sa svećom u rukama po Vojvodini tragala da pronađe negde neku hrvatsku žrtvu i kad bi je našla, pokazivala bi je kolegama stranim novinarima koje je sačekivala i ’prisvajala’ redovno na aerodromu u Surčinu o čemu ju je obaveštavao muž, jedan od direktora aerodroma. Nije li čudno da je iz arhive tribunala nestao baš sada dosije o stradanju Srba u Gospiću 1991. godine, kada je gospođa Artman- Domankušić postala pomoćnik za štampu gospođe Del Ponte..".

Posted Image

Na zapadu, tu je u pravu gospođa Matei, prethodni rad se veoma ceni za dalju karijeru. To što kod nas neko može danas da priča i radi jedno, sutra drugo, što kratko pamtimo i još brže zaboravljamo, izgleda da više govori o nama nego o drugima.

Nego, da vidimo, dakle, da li to Florans Artman-Domankušić nama preti sankcijama tek onako ili se tu nešto iza brda valja.

Ova 37-godišnja dama, sa francuskim pasošem, dobila je prvu ličnu kartu za strance u Beogradu 2. juna 1989. godine, kao supruga inženjera Emila Domankušića, zaposlenog na aerodromu u Surčinu. Emil je sin generala Stjepana Domankušića rodom iz Slobodnice kod Slavonskog Broda, koji je bio zamenik načelnika Uprave bezbednosti Državnog saveta odbrane, a kao kontraobaveštajac poznat je bio u određenim krugovima po nadimku Omega.

Pola godine kasnije, tačnije 1. januara 1990, Florans Artman-Domankušić dobija posao u pariskom listu "Mond" i odmah postaje dopisnica iz Beograda. Sa tada navršenih 26 godina ona je, ipak, početnica u teškom i odgovornom poslu izveštača sa trusnog područja kakav je naš. Predaje zahtev za stalnu akreditaciju Saveznom ministarstvu za informacije i dobija vrlo brzo pozitivan odgovor tako da je od 20. aprila te godine akreditovani dopisnik ovog uticajnog francuskog lista.

U zahtevu za akreditaciju je navela da je od 1985. u Beogradu, da govori srpski, hrvatski, italijanski, španski i engleski, što je uz maternji francuski sasvim lepa brojka i dobra preporuka za ceo svet. Tada je navela da je rođena u gradiću Nevil na Seni, a kasnije se izjašnjavala da je rođena u Parizu. Pošto se akreditacija produžava svake dve godine, u sledećem "izjašnjavanju" je navela da boravi u Beogradu od 1987. godine.

Ima "stav"

Njeni prvi tekstovi u "Mondu", onima koji ni ne moraju da čitaju između redova, govore o autoru koji unapred ima "stav".

Tako su, po pisanju Florans Artman-Domankušić, Srbi okupirali trećinu teritorije Hrvatske, ilegalno su naoružani i da tada (još nepriznata republika Hrvatska) treba, ako hoće u Evropu, da se oštro obračuna sa ultranacionalistima. Naravno, čitaoci "Monda" preko njenog pera nisu mogli da saznaju da su ti Srbi starosedeoci, da tu žive odvajkada, da imaju kuće i imanja i da nisu došli iz Srbije s okupatorskim namerama.

Tada je Jugoslovenska narodna armija, u kojoj joj je svekar Stjepan imao zaista zavidan položaj, u njenim tekstovima pisana pod navodnicama, kao tobože jugoslovenska. A kada su smenjivani generali, i Srbi i nesrbi, ona je to odmah protumačila etničkim pročišćavanjem, ne spominjući ko je sve za koga radio, špijunirao, odavao tajne ili jednostavno nije sprovodio komande.

Među prvima je brže-bolje otišla u Hrtkovce, selo u Sremu, i ono što se tamo dešavalo (sukob izbeglica Srba iz Hrvatske i hrtkovačkih Hrvata) nazvala "sramotom Srbije".

"Plaše se Hrvati iz Hrtkovca za svoje živote. Prete im. Naročito noću. Franjo Berićević se sa porodicom sprema da ode, bilo gde, a sestre Maglič su već napustile kuću koju su godinama kućile... Mobilizaciju ovde namerno sprovode. Hoće da Hrvate strpaju u srpsku vojsku i pošalju na hrvatski front", pisala je tada Florans-Artman-Domankušić, nazivajući slučaj Hrtkovce probom da se zaplaše i proteraju svi Hrvati iz Srbije".

Nije spominjala da su tajno, pre toga, što je tih dana i obelodanjeno, 32 mladića Hrvata iz ovog sela otišla i prijavila se u Zbor narodne garde.

Kada su počeli sukobi u Bosni, Zvornik je, po njoj, "oslobođen" od srpske paravojske. Vapaj svetu da Srbija prestane sa agresijom na Bosnu, imao je isti efekat kao i da su Srbi starosedeoci okupirali u Hrvatskoj svoja sela.

"Muslimani žele multietničku demokratsku Bosnu, a Srbi hoće da od nje naprave veliku Srbiju" - ta rečenica pročitana u uticajnom "Mondu" imala je posebnu poruku celom svetu.

"Civilizacija laži"

Florans-Artman-Domankušić se tada pozivala na anketu koju je sama pravila i dokazivala da "ako Srbi u Bosni ovako nastave, neće izdržati ni nekoliko meseci. Srušiće im se zamišljena bajka kao kula od karata"...

Slično je prognozirala i Srbima u Srbiji. Uz ime Slobodana Miloševića obavezno i često su išli atributi moćnik, krvnik... Za opoziciju je pisala da je slaba i nemoćna i da odobrava velikosrpske prohteve moćnika. Za omladinu i studente koji su se 9. marta 1991. godine pobunili napisala je u svom listu da "iako su se pobunili, većina predstavlja zarobljenike ,civilizacije laži’".

I to dokazivala ovako:

"Ankete pokazuju", piše ona, "da četrdeset odsto ispitanih slepo veruje u sve ono što čuje u TV dnevnicima državne televizije. A mnogo veći broj misli da je izolacija Srbije rezultat svetske zavere prema ovoj naciji, a ne rezultat srpske nacionalističke politike koja je i dovela do krvavih sukoba na prostoru bivše SFRJ".

A o "drugoj strani", ovako kaže:

"Bosanska teritorijalna odbrana je samo naredila blokadu kasarni JNA i oduzimanje oružja... A jugoslovenska glasila su brže-bolje to protumačila ovako ,Bosna i Hercegovina je objavila rat JNA’".

Kada je u Ujedinjenim nacijama raspravljano da se Srbiji odobri uvoz u humanitarne svrhe, ona je svojim komentarom bila protiv: "Time bi OUN prhvatile da hrane propagandni aparat Slobodana Miloševića koji je prema Komisiji svetske organizacije za prava čoveka, odigrao primarnu ulogu u raspirivanju nacionalističke mržnje".

U intervjuu Florans Artman-Domankušić sa tadašnjim komandantom Jugoslovenskog Ratnog vazduhoplovstva generalom Božidarom Stevanovićem (1993. godine), rekla je da se ne isključuje "bombardovanje Srbije" i pitala je kakva je spremnost da se ona brani. Zatečen, general se snašao i odgovorio: "Sposobni smo da se branimo, ali ne verujem da bi do toga moglo da dođe. Ako bi i došlo, na obe strane bi bilo mnogo gubitaka..".

Kao što je među prvim novinarima iz sveta Hrvatsku pre priznanja nazivala državom, tako je isto žurila da Bosnu prva proglasi državom, pre formalnog priznanja u Ujedinjenim nacijama.

U razgovoru sa Ibrahimom Rugovom bila je puna hvale za njega, čoveka svetskih manira, tolerantnog i demokratu u duši.

Naši se bune

"Mond" retko ko čita u Srbiji pa su njeni tekstovi više pažnje izazivali u Francuskoj i u svetu nego kod nas. Zato je Nedeljka Gluščević iz Jugoslovenskog kulturnog centra u Parizu, koja je inače bila u prilici da vidi i čita svaki broj "Monda", među prvima reagovala, obraćajući se i zvanično i nezvanično našim vlastima i uticajnim ustanovama, skrećući pažnju na zluradost pisanja spomenute dopisnice iz Beograda.

I nije samo gospođa Gluščević nego i mnogi Srbi u rasejanju, klubovi naših ljudi i razna udruženja. Više puta su i samom "Mondu" upućivana pisma protesta, a samo bi po koje prošlo, u skraćenom obliku, redakcijsko sito. U nekoliko odgovora našim ljudima "Mond" se zalagao za to da je reč o slobodi štampe, o mišljenju na koje svako ima pravo i tako dalje.

I baš na pritužbe naših ljudi iz dijaspore tadašnji Savezni ministar za informacije Slobodan Ignjatović je Florans Artman-Domankušić u aprilu 1994. godine odbio da potpiše dalju akreditaciju.

Po jednoj verziji, njoj je, kada je redovno podnela zahtev za produženje akreditacije na dve godine, jednostavno, zahtev odbijen, što se poklapa sa datumima prvog izdavanja - april 1990. i prvog produženja - april 1992. Dakle, u aprilu 1994. godine, bez obzira kako, Florans-Artman-Domankušić je uskraćeno dalje izveštavanje iz Beograda.

Tri godine kasnije, u maju 1997, ona je u beogradskom listu "Intervju" tvrdila da joj je uskraćen boravak, što nije tačno.

"Vraćanje akreditacije značilo je, zapravo, automatsko izbacivanje iz zemlje, jer većini dopisnika inostranih listova je, kao strancima, novinarska akreditacija bila i osnova za pravo boravka. Moj život u Beogradu nije bio vezan samo za novinarstvo. Ja sam zakonski imala pravo boravka i na osnovu braka sa jugoslovenskim državljaninom. Ipak, vlasti u Beogradu su mi zabranile povratak u zemlju gde sam živela osam godina i gde se školovalo dvoje moje dece koja su imala i jugoslovensko državljanstvo. Na kraju, pošto sam proterana, četiri meseca kasnije mi je dozvoljeno da dođem na petnaest dana, s tim da odem u Savezno ministarstvo informacija i potpišem odluku prema kojoj mi je zabranjen rad na osnovu sto trideset i nekog člana Krivičnog zakona koji se obično koristio protiv Albanaca i sličnih "terorista" jer sam, navodno, vodila aktivnosti koje ruše ugled Jugoslavije u svetu. Nisam je potpisala jer se u njoj nisam prepoznala..".

O tome da je proterana nismo našli nikakav trag u spomenutom ministarstvu, ali su i "teroristi" u međuvremenu postali teroristi za celi svet, ali ne i za Florans Artman-Domankušić.

Godinu dana posle njenog "proterivanja" 1995. godine inženjer Emil Domankušić je dao otkaz na aerodromu "Beograd" i odselio se iz zemlje. Njegov stan u Ulici Svetozara Ćorovića, koji je bio i sedište dopisništva "Monda", prodat je, a i stan u Karnegijevoj, koji je Domankušić svojevremeno dobio, prodao je.

Putem Interneta pronašli smo da sada radi kao jedan od šefova aerodroma u istočnom Timoru.

Da radimo zajedno

Da je Florans Artman-Domankušić volela da pomaže kolegama iz sveta, dokaz je sijaset zajedničkih reportaža sa našeg područja. Tako je sa dopisnicom "Fajnenšel tajmsa" boravila na Prevlaci, s jednom drugom u Vukovaru i gde sve ne. U razgovoru za "Intervju", u maju 1997. godine, izjavila je:

"Nikada nisam išla za ’scoop-om’ (ekskluzivitet). Uvek sam delila informacije. Ako radite zajedno, onda sakupite više podataka. Pored toga, ukrštate i poredite informacije i konfrontirate stavove, dođete do više raznih izvora, a to je sve potrebno, naročito u okolnostima kada je rad novinara otežan. Bila sam često u opasnim situacijama, a tada je zaista bolje biti zajedno sa nekim. S jednom koleginicom sam, na primer, otkrila Ovčaru, novembra 1992. godine. Pre toga je postojao podatak samo da je u okolini Vukovara postojala masovna grobnica. I ništa više. Niko nije hteo da kaže ko su žrtve..".

I tako "zahvaljujući" Florans Artman-Domankušić, priča o Ovčari je obišla svet. Srbi su okrivljeni da su tu masovno streljali Hrvate, a kada je istina mnogo kasnije isplivala na videlo i utvrdilo se da su tu pokopani i Srbi i Hrvati i Rusini i Slovaci, svi oni koji su stradali u ratnom vihoru, i da je to urađeno zbog straha od zaraze, a i da je broj stostruko manji nego što se nagađalo, Florans Artman-Domankušić više nije bila novinar "Monda".

Pre dve godine je u Parizu objavila knjigu "Milošević - dijagonala jednog laufera", ali nije doživela publicitet i zaradu kakvu je očekivala. U knjizi je dala viđenje ovog političara okrivljujući ga za sve ružno što se dogodilo protekle decenije na Balkanu.

Ali, izgleda, da je to bila dobra "ulaznica" za Haški tribunal. Postala je, kao stručnjak za Miloševića, glasnogovornik Karle del Ponte prošle jeseni. Iznenada, i na čuđenje mnogih, jer takvo radno mesto do tada nije postojalo. Luiz Arbur, prethodnica Karle del Ponte, nije imala portparola.

Mnogima se dopalo kako nova službenica Florans Artman, prećutkujući dodato prezime Domankušić koje i dalje nosi u pasošu, šarmantno i lepo kotrlja "r" pričajući i srpski i hrvatski, po potrebi. Kada je počela da deli lekcije predsedniku Koštunici, da preti sankcijama čitavom narodu, onda se oglasila i dr Mariza Mari Matei iz "Teleobjektifa" da ukaže o kome je, zapravo, reč i posumnja u volšeban nestanak haškog dosijea pobijenih Srba u Gospiću pre deset godina.

Istovremeno, penzionisanom 33-godišnjem generalu Mirku Norcu u Hrvatskoj, inače bivšem kelneru iz Sinja, preti Hag zbog zločina u Gospiću pre deset godina, kada se kleo da jedino Maksu Luburiću može da položi račune i nikom više. Sada se Norac krije negde u Hercegovini, demonstranti ga u Hrvatskoj štite od odlaska u Hag, proglašavajući ga za narodnog heroja, a hrvatska štampa špekuliše da je tajni dosije protiv njega "provaljen" na vreme i dojavljeno mu da se "skloni".

Bilo bi zanimljivo da Florans Artman-Domankušić prokomentariše "slučaj Norac". Mogla bi da odgovori zašto ne traži od Hrvatske da ga isporuči i ako to ne učini, da joj zapreti sankcijama.

To bi bio objektivan i nepristrasan gest portparola jednog nepristrasnog suda. Sve drugo može drukčije da se shvati.


Ozren MILANOVIĆ

[ Izmena poruke: Mataruga na dan 2002-04-10 21:37 ]

#2 zorana*

zorana*
  • Members
  • 680 posts

Posted 11 April 2002 - 22:29

kad smo vec 'kod nje':

http://www.dan.cg.yu...ti/vijest08.htm

Ima li kraja haškim listama?


~(Povodom zlonamjerne i osione izjave Florans Artman, portparola Haškog tribunala)

Izjavom da usvajanje Zakona o saradnji sa Haškim tribunalom "nije dovoljno" i da "slijede nove optužnice", kao i da "taj dokument ne
zadovoljava Haški tribunal", portparol glavnog tužioca Karle del Ponte, Florans Artman, manifestovala je zlu volju te "ad hoc" tvorevine i potpuno
ogolila njihove prave namjere. "Dan" je u jednom od prethodnih brojeva (iz pera ovog autora) postavio pitanje - koliko je, uistinu, dug haški
spisak - i, eto, pokazalo se da je bio (nažalost) potpuno u pravu! Optužnice ?e se i dalje liferovati iz Haga, sve, kako re?e Florans Artman, do
2004. godine. Zatvorene ili otvorene - svejedno, ali bi?e "adresirane" na lica iz Srbije i Crne Gore!
Ovakva ocjena portparola haškog tužioca je u istoj ravni sa ocjenom ameri?kog stru?njaka za Balkan Dejvida Bajdnera koji otvoreno (do
surovosti) tvrdi da "Srbija nikad ne?e u?initi dovoljno da zadovolji SAD"! Neko ?e, naravno, re?i da ocjene dolaze sa razli?itih strana, ali treba
znati ko, u stvari, podržava i finansira (uz islamski lobi, posebno Saud Arabije) Haški tribunal i na ?iji "mig" može da u?ini "ovo, ili ono". Ri?ard
Holbruk je svojevremeno izjavio da je odli?na saradnja SAD sa Tribunalom, a DŽejmi Šej, portparol NATO, za vrijeme agresije na našu zemlju,
javno je rekao da "SAD i NATO finansiraju Haški tribunal i da sa njim imaju odli?nu saradnju", odgovaraju?i na pitanje može li se Alijansa na?i
na sudu za ratne zlo?ine, jer "bombarduje Srbiju i SRJ bez odluke UN".
Za sada je veoma izvjesno da se na listama nalazi cjelokupno politi?ko i vojno rukovodstvo Srba iz Srbije, ili RS. "Stanovnici" Ševeningena
drugih nacionalnosti su znatno "nižeg ranga", malobrojni su u toj "ad hoc" tvorevina, a i na listama za "?ekanje". I ne samo to! Profesor Kosta
?avoški upozorava za "Dan" da se Srbi terete za najteže oblike - genocid, Hrvati tu i tamo za zlo?in protiv ?ovje?nosti, a muslimani -
eventualno za povredu ratnog prava! Postoji i nepisano pravilo na koje ukazuje za "Dan" prof. dr Ivan ?ukalovi?, da u Ševeningenu treba da
bude 75 do 80 odsto Srba, deset do petnaest odsto Hrvata i ostalo muslimana. ?im se taj odnos promijeni - kre?e se u "lov na ljudske glave".
Florans Artman je iz Haga, eto, poru?ila da taj "lov" nije prestao, niti ima neki rok, ili kraj! Naprotiv! On je kao beskona?na traka na kojoj se
mogu, prema potrebi, "dopisivati" imena i držati odre?ene narode (u ovom slu?aju Srbe) u situaciji da se mogu na?i na inkvizitorskoj listi
Tribunala. Karla del Ponte je, nedavno, ozbiljno zaprijetila i novinarima da mogu da se na?u na tim listama. Ako, dakle pišu - kriti?ki o tom sudu.
Prof. dr Dragoljub Mi?unovi? je prije neki dan zavapio? "Mora se razgovarati sa Tribunalom - ima li nekog kraja njihovim zahtjevima"? Ovo
pitanje visokog državnog funkcionera dobija na aktuelnosti poslije pomenutih "poruka" i, ne bi bilo zgoreg, da se to i u?ini. Predsjednik SRJ
Koštunica, srpski premijer ?in?i?, predsjednik Savezne skupšine Mi?unovi? - morali bi da u?ine taj korak. I zbog funkcija, ali i zato što su se
naj?eš?e sretali sa tužiocem. Umjesto ?utanja i zabijanja "glave u pijesak" otvoreno treba razgovarati i pokazati da Srbija i Jugoslavija nijesu,
bar ne još neki "protektorat" na kome Karla del Ponte trenira "strogo?u". Jer, badava su rije?i premijera Srbije ?in?i?a da ga "ne interesuje
mišljenje iz Tribunala, ve? su važna djela koja ?e se ?initi na osnovu zakona" (bez ocjene o najavljenim novim optužnicama). Htjelo, ili ne htjelo
da se prizna - "poruke" Artmanove iz Haga imaju krajnje ponižavaju?i odnos prema Srbiji i srpskom narodu. Nažalost, sude?i po tonu tih
izjava, potvrdi?e se rije?i prof. dr Ivana ?ukalovi?a, koji je u Haškom tribunalu zastupao interese naše zemlje prilikom su?enja tragi?no
preminulom Slavku Dokmanovi?u, da ?e se sada i?i dalje - pošto je politi?ki i vojni vrh na optužnicama, krenu?e se po dubini. Pa dokle se
stigne do 2004. godine.
Naravno, ne može, a da se u završnici ovog komentara, ne postavi pitanje? Nije li ovako arogantan i osion odnos prema našoj zemlji i
proistekao iz našeg "lijepog vaspitanja" (aktuelne vlasti) da bez pogovora izvršava sve naredbe i zahtjeve koji dolaze spolja i da ?ak ?ini i više
nego što se od nje (nas) traži?

G.PETROVI?

#3 Mataruga

Mataruga
  • Members
  • 461 posts

Posted 12 April 2002 - 10:49

sta to jeste?

#4 adrijan

adrijan
  • Members
  • 9 posts

Posted 26 April 2002 - 06:31

Vec duze vreme, nam se servira misljenje o Haskom tribunalu kao o nuznom zlu i kao instituciji samo jednog dela nepravednog sveta, onog koji nije shvatio pravu istinu o nama. Da li je bas tako ?
Ima li mesta krivici vecinskog dela birackog tela? Koliki je bio otpor ratu od 1991 do 1999 ,koliko lazne neinformisanosti, koliko opravdanja za rat, koliko , ratnih poklica? Jeste li razmisljali sta bi se desilo da nije bilo NATO bombardovanja? Kako je moguce da vecina odgovornih glasaca sa ovih prostora nasedne na pricu o lebenraumu?
Ko je odgovoran za takvo stanje svesti svoga naroda? Ko je izazvao toliki kolektivni autizam i paranoju? Setite se vrhunca sunovrata, onog nesrstnog referenduma. Pet miliona i tri stotine hiljada glasaca okrenulo je ledja civilizaciji. Kako da se nazove rat u kome na 8,5 ubijenih civila pogine jedan koji nosi oruzje? Da li se prestalo sa izazivanjem straha i mrznje?
Mozda bi se o Haskom tribunalu moglo razmisljati i kao o nuznom dobru.

#5 zorana*

zorana*
  • Members
  • 680 posts

Posted 19 May 2002 - 13:33

sta da se radi sa ovim adrijane?
da delimo pravdu selektivno, sta velis.




http://www.globalpol...e/icc/index.htm



"...will the court become another political tool used by the West to bully leaders
of developing countries, while Western leaders continue to perpetuate conflict without fear of repercussions? Or will the ICC
have the the kind of institutional independence necessary to dispense justice in a fair and even-handed manner?"