bjezi bona indira, gdje ces dinu medj maka, daria i ivu
jedino mu ovu priznajem - podjonio nenada
ladies and gentlemen, boys and girls, in a few seconds we will be landing in the most beautiful country you have ever seen. in preparation for this experience we ask you to fasten your seat belts and try to relax. please note that enter to this country is on your own risk. thank you for flying with us and enjoy the music.
neko eko ima pemziju,
a neko eko, bogami, i platu
šta to, zato, ima mujo naš,
mujo i dalje ima svoju fatu
neko eko, neko eko ima pemziju,
a neko eko, bogami, i platu
šta to, zato, šta to zato ima mujo naš,
mujo i dalje ima svoju fatu
burek, pita zeljanica,
janjetina i lukmira
izašla mu na nos duša
ko u moju pjesmu dira
neko eko ima parlament,
a neko cara i carevu krunu
šta to, zato, ima mujo naš,
mujo i dalje ima dobru ćunu
neko eko, neko eko ima parlament,
a neko cara i carevu krunu
šta to, zato, šta to zato ima mujo naš,
mujo i dalje ima dobru ćunu
sogandolma, japrak,
baklava i halva
fildžan, džezva,
cigara i kahva
ne šećeri sitno,
bolja ti je kocka
crk'o svak
ko u bosnu bocka
neko eko ima šubaru,
a neko eko šarenu kukulju
šta to, zato, ima mujo naš,
mujo i dalje ima svoga sulju
neko eko, neko eko ima šubaru,
a neko eko šarenu kukulju
šta to, zato, šta to zato ima mujo naš,
mujo i dalje ima svoga sulju
pet u pola s puno luka,
janjetina ispod sača
babo nam je ost'o švabo,
pape nam je ost'o ćaća
sogandolma, japrak,
baklava i halva
fildžan, džezva,
cigara i kahva
ne šećeri sitno,
bolja ti je kocka
crk'o svak
ko u bosnu bocka
fundamentalisti noooo
unitaristi nononononoooo
neokomunisti noooo
nadrealisti - eto, to je to
*na stihove nenada veličkovića iz zbirke "poezija remontizma"
Sarajevo
Started by
niko
, Jan 22 2006 18:21
97 replies to this topic
#32
indira
-
- Members
- 122 posts
Posted 29 January 2006 - 04:48
Mora i Dino folirant. Ih, nije dzamijski komesar Dzamaludin Latic,
sa cim se odma' i neopozivo slazem - da ne moze. Komesari ne.
Bosna je bosanski lonac i sarma i japrak - meso i zelje
u raznim varijantama.
Nikad glot grah i go kupus, nikad goli cevapi.
Bez pravog somuna, luka, kajmaka, mozes ih zadrzati sto se
mene tice.
Ne moze i bez Dine. Evo i zasto? Mnogo je vise
onih koji pjevaju Dinu, nego onih koji znaju
jedno slovo Gorcina. A one sto su otisli, vise je
lijecilo ' je l' Sarajevo gdje je nekad bilo', nego mnoge mudre rijeci.
A Sarajevo je i njihovo,
koliko je i moje bilo. I bez svih njih razlicitih, ukljucujuci i celavog,
rahljavog hodzu, ja ne mogu u miru sa sobom,
ni u mislima drzati Sarajevo. To bi isto bilo,
kao da zamisljam da su Ferhadijom hodili smo: Andric,
Mesa, Tin, Mak, Avdo, Izet, Ljiljana Talajic, Berber,
Dimitrijevic (otac i sin) i tako - samo elita. *U Napretku 'Hor Jevreja'
trenira Nabuko, Gertruda terca Travijatu ( zena koja uvijek u
zanimljivom drustvu pjevushi) izmedju vickasto-bezobraznog Dzavida Husica i uvijek zabavnog Zuke Dzumhura; kod katedrale gudaci
gude Vivaldija, u muzeju grada gostuje Bienale Venecije;
Danis i Kusta zajedno glancaju Palme i Oscara; Professore Eco se zbuni, posto ga umjesto gospodina Taiba, na Butmiru doceka razbojnicki brat Senad, te ne zna da li da potpisuje 'Baudolino' ili da fata prvi avion za civilizaciju;
Bono i Pavarotti diskutuju u Holiday-u, kako je bas eto ovdje plemeniti pupak svijeta i koliko je uputno pjevati o prvoj pricesti tamo neke Miss i Bozicu u gradu, gdje, em niko nista ne vjeruje, em oni sto vjeruju, vise klanjaju, nego sto klece.
Hafiz. dr Gavrankapetanovic odbija (nadam se) izvrsiti operaciju
skidanja mesa sa kostiju, u zivog pacijenta. Zatim dodje Susan Sontag i kaze -keep the spirit boys and girls. Godo ce ipak jednom ipak doci. Mocart u kabini Vojadzera ili Enterprajza.
Nigdje Halida&Halida, Shemsu Suljakovic ni spomenuti, kamo li
Nadu Mamulu ili Safeta Sarajliju. A gdje su ostali brojni plagijatori,
nekulturnjaci, pjevaci, sviraci, anti-nivoi, pali gradjani - sto stvarno, sto u glavama svojim, lazovi i mufljuzi, koji su se upisali u zastitni znak grada?
Grad vostanih figra. **Jaje bez soli. Nesto sto se istim imenom zove i na sebe lici. Muzej. Ne znam gdje bi onda
tako sterilni, oni fini pokupili inspiraciju. *** Ako bismo pisali nesto
za knjizevni casopis 'Zivot', aferim da odabir obavlja neki od Lovrenovica,
ali ovo je zivot Sarajeva, a ne iskljucivo fina, pisana rijec istog.
To bi bio seljocid, ravan urbicidu, koji ne razumije da Sarajevo,
kao metafora Bosne, opstaje samo u ukupnom zbiru svih svojih paradoksa,
sto nacionalnih, sto nekulturnih.
Pobjeda na oko jednoga, znaci zapravo samo privremeno jacanje,
svih torzionih sila, onog drugog faktora.
Sto bi rekao jedan smjeholog "They say a little knowledge is a dangerous thing, but it's not one half so bad as a lot of ignorance. "Dakle, Dino mora.
MORA
~ Abdulah Sidran
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko,
kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.
KRIVAC
~ Dario
Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.
Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.
Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.
Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.
A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.
Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...
Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...
Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...
Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.
Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...
Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...
Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.
Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.
Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...
U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...
Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...
Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.
Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...
Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...
Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."
Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...
Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.
Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?
Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"
Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..
edit: *, **, *** + kucografija
sa cim se odma' i neopozivo slazem - da ne moze. Komesari ne.
Bosna je bosanski lonac i sarma i japrak - meso i zelje
u raznim varijantama.
Nikad glot grah i go kupus, nikad goli cevapi.
Bez pravog somuna, luka, kajmaka, mozes ih zadrzati sto se
mene tice.
Ne moze i bez Dine. Evo i zasto? Mnogo je vise
onih koji pjevaju Dinu, nego onih koji znaju
jedno slovo Gorcina. A one sto su otisli, vise je
lijecilo ' je l' Sarajevo gdje je nekad bilo', nego mnoge mudre rijeci.
A Sarajevo je i njihovo,
koliko je i moje bilo. I bez svih njih razlicitih, ukljucujuci i celavog,
rahljavog hodzu, ja ne mogu u miru sa sobom,
ni u mislima drzati Sarajevo. To bi isto bilo,
kao da zamisljam da su Ferhadijom hodili smo: Andric,
Mesa, Tin, Mak, Avdo, Izet, Ljiljana Talajic, Berber,
Dimitrijevic (otac i sin) i tako - samo elita. *U Napretku 'Hor Jevreja'
trenira Nabuko, Gertruda terca Travijatu ( zena koja uvijek u
zanimljivom drustvu pjevushi) izmedju vickasto-bezobraznog Dzavida Husica i uvijek zabavnog Zuke Dzumhura; kod katedrale gudaci
gude Vivaldija, u muzeju grada gostuje Bienale Venecije;
Danis i Kusta zajedno glancaju Palme i Oscara; Professore Eco se zbuni, posto ga umjesto gospodina Taiba, na Butmiru doceka razbojnicki brat Senad, te ne zna da li da potpisuje 'Baudolino' ili da fata prvi avion za civilizaciju;
Bono i Pavarotti diskutuju u Holiday-u, kako je bas eto ovdje plemeniti pupak svijeta i koliko je uputno pjevati o prvoj pricesti tamo neke Miss i Bozicu u gradu, gdje, em niko nista ne vjeruje, em oni sto vjeruju, vise klanjaju, nego sto klece.
Hafiz. dr Gavrankapetanovic odbija (nadam se) izvrsiti operaciju
skidanja mesa sa kostiju, u zivog pacijenta. Zatim dodje Susan Sontag i kaze -keep the spirit boys and girls. Godo ce ipak jednom ipak doci. Mocart u kabini Vojadzera ili Enterprajza.
Nigdje Halida&Halida, Shemsu Suljakovic ni spomenuti, kamo li
Nadu Mamulu ili Safeta Sarajliju. A gdje su ostali brojni plagijatori,
nekulturnjaci, pjevaci, sviraci, anti-nivoi, pali gradjani - sto stvarno, sto u glavama svojim, lazovi i mufljuzi, koji su se upisali u zastitni znak grada?
Grad vostanih figra. **Jaje bez soli. Nesto sto se istim imenom zove i na sebe lici. Muzej. Ne znam gdje bi onda
tako sterilni, oni fini pokupili inspiraciju. *** Ako bismo pisali nesto
za knjizevni casopis 'Zivot', aferim da odabir obavlja neki od Lovrenovica,
ali ovo je zivot Sarajeva, a ne iskljucivo fina, pisana rijec istog.
To bi bio seljocid, ravan urbicidu, koji ne razumije da Sarajevo,
kao metafora Bosne, opstaje samo u ukupnom zbiru svih svojih paradoksa,
sto nacionalnih, sto nekulturnih.
Pobjeda na oko jednoga, znaci zapravo samo privremeno jacanje,
svih torzionih sila, onog drugog faktora.
Sto bi rekao jedan smjeholog "They say a little knowledge is a dangerous thing, but it's not one half so bad as a lot of ignorance. "Dakle, Dino mora.
MORA
~ Abdulah Sidran
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko,
kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.
KRIVAC
~ Dario
Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.
Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.
Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.
Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.
A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.
Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...
Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...
Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...
Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.
Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...
Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...
Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.
Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.
Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...
U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...
Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...
Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.
Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...
Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...
Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."
Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...
Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.
Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?
Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"
Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..
edit: *, **, *** + kucografija
Edited by indira, 29 January 2006 - 19:02.
#34
Tisina
-
- Members
- 111 posts
Posted 29 January 2006 - 12:09
Kašikara
U mojoj zgradi jedan je dječak dobio nadimak Kašikara samo zato što nije precizno odredio performanse projektila koji je pet minuta ranije pao u dvorište. On je rekao da je to bila kašikara, ručna bomba, a bila je granata od 85 milimetara.
Tako u Sarajevu danas nastaju nadimci.
Tako u Sarajevu danas rastu djeca. Svaka djevojčica imala je više vatrenih krštenja od Ramba. Zato, oni, dok gledaju filmove, s podozrenjem prete scene koje nisu dorasle njihovoj stvarnosti. Idu dva klinca ulicom:
"Za koga navijaš?"
"Jel u ratu ili u fudbalu?"
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
U mojoj zgradi jedan je dječak dobio nadimak Kašikara samo zato što nije precizno odredio performanse projektila koji je pet minuta ranije pao u dvorište. On je rekao da je to bila kašikara, ručna bomba, a bila je granata od 85 milimetara.
Tako u Sarajevu danas nastaju nadimci.
Tako u Sarajevu danas rastu djeca. Svaka djevojčica imala je više vatrenih krštenja od Ramba. Zato, oni, dok gledaju filmove, s podozrenjem prete scene koje nisu dorasle njihovoj stvarnosti. Idu dva klinca ulicom:
"Za koga navijaš?"
"Jel u ratu ili u fudbalu?"
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Edited by Tisina, 29 January 2006 - 12:49.
#35
niko
-
- Banned
- 1,846 posts
Posted 29 January 2006 - 14:50
Zlatan Fazlić Fazla
Svi smo mi negdje tu
Emir je dugo ratovao,
Izgubio je nogu, izgubio je san.
U augustu pocinje zima,
A noc mu je zamjenila dan.
Leka je ranjen, jos je ovdje,
Nije htio da mijenja grad,
Sale je brzo promjenio sebe
Za jedan manji vinograd.
Svi smo mi negdje tu, al nigdje nas nema...
Ana jos voli svoga Marka,
Al nekako izdaleka.
Ona voli u Parizu,
A on nju ovdje voli i ceka.
Celi je bomba uzela vid,
Samo sjedi, suti i slusa,
A u meni je neko digao zid,
S jedne strane srce, s druge mi je dusa.
Svi smo mi negdje tu, al nigdje nas nema...
Adi je puklo nesto u glavi,
Tamo unutra je strasno duboko.
I samo pjeva kao da slavi,
cas misli da je leptir,
cas da je soko.
Krle vec dugo se smuca po svijetu,
Mati mu je tu, stara i sama.
A u meni je neko digo u zrak planetu
I nestade svjetla i nasta tama.
Svi smo mi negdje tu, al nigdje nas nema...
Svi smo mi negdje tu, al vise nas nema...
Maj 94. sta reci nego: jebo te zivot bez rakije...
--------------------------------------------------------------------------------
Jedna ruža za Jovana
"Divjak, ne daj im da prođu", doviknuo je neko dok je Jovan Divjak posredovao pri izvlačenju Alije Izetbegovića iz četničkog zarobljeništva. Ta rečenica u sebi je imala sva očekivanja od vojnika kojem se vjerovalo. Rođeni Beograđanin, bosanski prvoborac, heroj, oficir, gospodin, Sarajlija… Jovan Divjak je simbolizirao borbu za Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva bi ona trebala biti. Zasmetao je onima koji su ovu državu vidjeli drugačije. Penzionisan je, iako je o vojsci i ratovanju znao više nego svi Izetbegovićevi minder-ratnici. Čin je vratio zbog onoga što su Vođini favoriti činili civilima. Ostao je tu, u gradu koji je branio. I dalje je heroj i general. Oficire, uostalom, ne čine činovi, a heroji se ne proglašavaju na stranačkim sijelima
--------------------------------------------------------------------------------
poznala sam ga mnogo prije nego što smo se prvi put sreli: na obroncima Sarajeva, tamo gdje su neki hrabri momci, njih i po trojica zaduženi za jednu pušku, čuvali linije odbrane skrivajući se iza posljednjih kuća. Ovdje se iz grada popeo samo Jovan Divjak! Ovu rečenicu fotoreporter Emil Grebenar i ja slušali smo sa isto onoliko poštovanja sa koliko su je teritorijalci, kako smo ih tada zvali, izgovarali: kada sam to napisala i nakon povratka iz Faletića, gdje je tamošnjem stanovništvu dat rok od 24 sata da se povuče iz svojih kuća, Jovan Divjak je došao da se zahvali novinarima koji odlaze na front?! On je pak svoje dnevne i noćne posjete braniocima pravdao potrebom da u tim prvim, najtežim danima, savjetom i razgovorom pokuša pomoći. I bio je neumoran - nerijetko je, tek što bi prošao kroz slalom od snajperskih hitaca, nadomak četničkih položaja pravio stoj na rukama.
Sem njega, u prvim mjesecima agresije borci su uživo imali priliku vidjeti još jedino Mustafu Hajrulahovića Talijana. Možda su i zato njegove posjete pamćene i prepričavane, a njegova uputstva - u tim trenucima zlata vrijedna - ponavljana poput zakletvi. Ne, nikada ih nije lagao niti im obećavao skori kraj rata: jedan je od rijetkih, ako ne i jedini koji nije vjerovao u spas s neba, zapadne intervencije i slična čuda. Bit će to duga i teška borba, ali nema dileme - pobjeda će biti naša!, znao je reći, duboko ubijeđen u ono što govori.
Poezija u maskirnoj uniformi Pukovniče, nema šta da brinete: ovdje srpska noga kročiti neće! Koliko je samo puta nasmijao Sarajlije prepričavajući ovu vlastitu (ne)zgodu s linije: ovaj visoki oficir bivše JNA, rođeni Beograđanin, a borac za Sarajevo, sa svim svojim vojnim diplomama, činovima i porodicom, bio je dobrovoljac opsjednutog grada. U Dobrovoljačkoj je uredovao prilikom razmjene Izetbegovića, u Predsjedništvu je svakodnevno posredovao između građana sablaznutih ratom i ponekog bahatog branioca, na ulicama je umirivao penzionere, u Glavnom štabu Oružanih snaga okupljao intelektualce i primao strane novinare prijatno iznenađene njegovim francuskim, za razliku od ruskog kojeg su jedino natucali ostali oficiri, ili talijanskog kojim su se nekad i međusobno sporazumijevali narodni komandanti. Trenutke odmora provodio je recitirajući poeziju u Kamernom ili igrajući šah u prvim zemunicama nastalim na frontu.
Da postoji valjana ratna statistika, posve bi sigurno bio rekorder u broju saslušanih ljudskih sudbina: od Vječne vatre do Markala trebalo mu je skoro sat vremena - na tih stotinjak metara bilo je barem duplo više onih koji su mu htjeli nešto reći ili ga naprosto samo pozdraviti. U prvim anketama neprikosnoveno je čuvao vrh top-liste omiljenih: tu ljubav građana, poštovanje boraca, uglađeno ponašanje, obrazovanje i nadasve znanje, te potpunu nesklonost štabovima iza sedam čuvara - nadređeni su mu sve teže praštali. Ostao je nepokolebljiv, istrajno vjerujući u ideju Bosne i Hercegovine (nikada nije pisao skraćenicu - BiH), naoko neosjetljiv na sve što se dešavalo oko njega, samo još osjetljiviji na tuđu bol i tuđe probleme.
Za moj rođendan, 27. jula 1992, izveo me na položaje Armije BiH duž Šipa i Kobilje Glave. Domaćini, sretni što ga vide, pokazuju mu obližnji voćnjak objašnjavajući da su tu naši. Pronalazimo trojicu momaka, jedan od njih je s rukom u gipsu i među njima top. Kažu da su Ćelini i da su došli samo da ga probaju: Jovo bi da im objasni moguće posljedice, oni neće ni da čuju. Dva ispaljenja, niti jedan pogodak: zauzvrat, s Poljina, granate zasipaju kuće duž ulice 27. romanijske brigade. Jovo pomaže da se ranjenici smjeste u auto i ne zaboravlja da mi iz jedne bašte donese ružu. Rođendansku.
"Neću da razgovaram sve dok pukovnik Divjak ne prizna da je prešao na islam", bezobrazno ga je na aerodromskim pregovorima dočekao Milan Gvero. Dostojanstven i miran, kakav je u zvaničnim prilikama umio biti, pristojno je sačekao da rečenice tadašnjeg komandanta opsade Sarajeva budu prevedene oficiru UNPROFOR-a, a onda odgovorio: "Učinit ću to onoga časa kada Gvero siđe s drveta." I vratio se u Sarajevo: sutradan je i poslovično neutralnim unproforcima bilo neprijatno - zamolili su ga da u ime Armije BiH nastavi razgovor, preuzimajući zadatak discipliniranja suprotne strane.
Pise. Vildana Selimbegovic
--------------------------------------------------------------------------------
Zabranjeno Pusenje
BALADA O GIGI BOSNICU
KK"Kosevo"je bila ekipa solidna
Boro,Skeli,Cuba,Trile
U dusu svak se zna,
Al`drmala se tom fildzan ligom
Zbog legendarnog kapitena Gige Bosnica
Bilo je to zlatno doba naseg basketa
Rusi poslase u Sibir pet-sest trenera
A mi se kladili jesul`rolinzi
Bolji kod Gige il`kod Delibasica
23-eg maja protiv KK"Alhosa"
Dosli da ga vide ljudi malo vazniji
Al`Gigo je svu noc sa rajom ruzio
Toga dana nije bio najprecizniji
I tako malo rada puno talenta
Malo povrede a malo"Vecchia"
Tek jednog dana Gigo Bosnic zakuca
Na vrata zaboravljenih asova
Tih dana mu se u glavi desi neki kvar
Prica o politici,za nacionalnu stvar
Zavrce ture na sanku,kazu radi za stranku
Procenat ispod 31,is`o je na Gazimestan
I tako malo rada puno talenta
Malo povrede a malo"Vecchia"
Tek osvanu Gigo tog aprila kraj haubice
Konacno je imao cijeli grad ispod sebe
Za sve dosudjene korake
Za sve sudijske nepravde
Za sve promasene zicere
Za sve sto ga nisu voljele
Za Kosevo,Za Vratnik,Maltu
Za citav svijet
Gigo Bosnic puni sad
Kalibar 155
U rovu,u mraku,kraj terena"Koseva"
Izgorile su table,pala je konstrukcija
Al`samo jednu stvar bi`jos da upitam:
Bi li prica ta bila drugacija
Da je usla ona trica protiv KK"Alhosa"?
FEBRUAR 1993: Sarajevo blues
Pojmovnik opsjednutog grada
--------------------------------------------------------------------------------
STAKLO. 1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.
2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.
FOTOGRAFI. Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"
2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.
Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
ŽIVOTINJE. Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandži…
Svi smo mi negdje tu
Emir je dugo ratovao,
Izgubio je nogu, izgubio je san.
U augustu pocinje zima,
A noc mu je zamjenila dan.
Leka je ranjen, jos je ovdje,
Nije htio da mijenja grad,
Sale je brzo promjenio sebe
Za jedan manji vinograd.
Svi smo mi negdje tu, al nigdje nas nema...
Ana jos voli svoga Marka,
Al nekako izdaleka.
Ona voli u Parizu,
A on nju ovdje voli i ceka.
Celi je bomba uzela vid,
Samo sjedi, suti i slusa,
A u meni je neko digao zid,
S jedne strane srce, s druge mi je dusa.
Svi smo mi negdje tu, al nigdje nas nema...
Adi je puklo nesto u glavi,
Tamo unutra je strasno duboko.
I samo pjeva kao da slavi,
cas misli da je leptir,
cas da je soko.
Krle vec dugo se smuca po svijetu,
Mati mu je tu, stara i sama.
A u meni je neko digo u zrak planetu
I nestade svjetla i nasta tama.
Svi smo mi negdje tu, al nigdje nas nema...
Svi smo mi negdje tu, al vise nas nema...
Maj 94. sta reci nego: jebo te zivot bez rakije...
--------------------------------------------------------------------------------
Jedna ruža za Jovana
"Divjak, ne daj im da prođu", doviknuo je neko dok je Jovan Divjak posredovao pri izvlačenju Alije Izetbegovića iz četničkog zarobljeništva. Ta rečenica u sebi je imala sva očekivanja od vojnika kojem se vjerovalo. Rođeni Beograđanin, bosanski prvoborac, heroj, oficir, gospodin, Sarajlija… Jovan Divjak je simbolizirao borbu za Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva bi ona trebala biti. Zasmetao je onima koji su ovu državu vidjeli drugačije. Penzionisan je, iako je o vojsci i ratovanju znao više nego svi Izetbegovićevi minder-ratnici. Čin je vratio zbog onoga što su Vođini favoriti činili civilima. Ostao je tu, u gradu koji je branio. I dalje je heroj i general. Oficire, uostalom, ne čine činovi, a heroji se ne proglašavaju na stranačkim sijelima
--------------------------------------------------------------------------------
poznala sam ga mnogo prije nego što smo se prvi put sreli: na obroncima Sarajeva, tamo gdje su neki hrabri momci, njih i po trojica zaduženi za jednu pušku, čuvali linije odbrane skrivajući se iza posljednjih kuća. Ovdje se iz grada popeo samo Jovan Divjak! Ovu rečenicu fotoreporter Emil Grebenar i ja slušali smo sa isto onoliko poštovanja sa koliko su je teritorijalci, kako smo ih tada zvali, izgovarali: kada sam to napisala i nakon povratka iz Faletića, gdje je tamošnjem stanovništvu dat rok od 24 sata da se povuče iz svojih kuća, Jovan Divjak je došao da se zahvali novinarima koji odlaze na front?! On je pak svoje dnevne i noćne posjete braniocima pravdao potrebom da u tim prvim, najtežim danima, savjetom i razgovorom pokuša pomoći. I bio je neumoran - nerijetko je, tek što bi prošao kroz slalom od snajperskih hitaca, nadomak četničkih položaja pravio stoj na rukama.
Sem njega, u prvim mjesecima agresije borci su uživo imali priliku vidjeti još jedino Mustafu Hajrulahovića Talijana. Možda su i zato njegove posjete pamćene i prepričavane, a njegova uputstva - u tim trenucima zlata vrijedna - ponavljana poput zakletvi. Ne, nikada ih nije lagao niti im obećavao skori kraj rata: jedan je od rijetkih, ako ne i jedini koji nije vjerovao u spas s neba, zapadne intervencije i slična čuda. Bit će to duga i teška borba, ali nema dileme - pobjeda će biti naša!, znao je reći, duboko ubijeđen u ono što govori.
Poezija u maskirnoj uniformi Pukovniče, nema šta da brinete: ovdje srpska noga kročiti neće! Koliko je samo puta nasmijao Sarajlije prepričavajući ovu vlastitu (ne)zgodu s linije: ovaj visoki oficir bivše JNA, rođeni Beograđanin, a borac za Sarajevo, sa svim svojim vojnim diplomama, činovima i porodicom, bio je dobrovoljac opsjednutog grada. U Dobrovoljačkoj je uredovao prilikom razmjene Izetbegovića, u Predsjedništvu je svakodnevno posredovao između građana sablaznutih ratom i ponekog bahatog branioca, na ulicama je umirivao penzionere, u Glavnom štabu Oružanih snaga okupljao intelektualce i primao strane novinare prijatno iznenađene njegovim francuskim, za razliku od ruskog kojeg su jedino natucali ostali oficiri, ili talijanskog kojim su se nekad i međusobno sporazumijevali narodni komandanti. Trenutke odmora provodio je recitirajući poeziju u Kamernom ili igrajući šah u prvim zemunicama nastalim na frontu.
Da postoji valjana ratna statistika, posve bi sigurno bio rekorder u broju saslušanih ljudskih sudbina: od Vječne vatre do Markala trebalo mu je skoro sat vremena - na tih stotinjak metara bilo je barem duplo više onih koji su mu htjeli nešto reći ili ga naprosto samo pozdraviti. U prvim anketama neprikosnoveno je čuvao vrh top-liste omiljenih: tu ljubav građana, poštovanje boraca, uglađeno ponašanje, obrazovanje i nadasve znanje, te potpunu nesklonost štabovima iza sedam čuvara - nadređeni su mu sve teže praštali. Ostao je nepokolebljiv, istrajno vjerujući u ideju Bosne i Hercegovine (nikada nije pisao skraćenicu - BiH), naoko neosjetljiv na sve što se dešavalo oko njega, samo još osjetljiviji na tuđu bol i tuđe probleme.
Za moj rođendan, 27. jula 1992, izveo me na položaje Armije BiH duž Šipa i Kobilje Glave. Domaćini, sretni što ga vide, pokazuju mu obližnji voćnjak objašnjavajući da su tu naši. Pronalazimo trojicu momaka, jedan od njih je s rukom u gipsu i među njima top. Kažu da su Ćelini i da su došli samo da ga probaju: Jovo bi da im objasni moguće posljedice, oni neće ni da čuju. Dva ispaljenja, niti jedan pogodak: zauzvrat, s Poljina, granate zasipaju kuće duž ulice 27. romanijske brigade. Jovo pomaže da se ranjenici smjeste u auto i ne zaboravlja da mi iz jedne bašte donese ružu. Rođendansku.
"Neću da razgovaram sve dok pukovnik Divjak ne prizna da je prešao na islam", bezobrazno ga je na aerodromskim pregovorima dočekao Milan Gvero. Dostojanstven i miran, kakav je u zvaničnim prilikama umio biti, pristojno je sačekao da rečenice tadašnjeg komandanta opsade Sarajeva budu prevedene oficiru UNPROFOR-a, a onda odgovorio: "Učinit ću to onoga časa kada Gvero siđe s drveta." I vratio se u Sarajevo: sutradan je i poslovično neutralnim unproforcima bilo neprijatno - zamolili su ga da u ime Armije BiH nastavi razgovor, preuzimajući zadatak discipliniranja suprotne strane.
Pise. Vildana Selimbegovic
--------------------------------------------------------------------------------
Zabranjeno Pusenje
BALADA O GIGI BOSNICU
KK"Kosevo"je bila ekipa solidna
Boro,Skeli,Cuba,Trile
U dusu svak se zna,
Al`drmala se tom fildzan ligom
Zbog legendarnog kapitena Gige Bosnica
Bilo je to zlatno doba naseg basketa
Rusi poslase u Sibir pet-sest trenera
A mi se kladili jesul`rolinzi
Bolji kod Gige il`kod Delibasica
23-eg maja protiv KK"Alhosa"
Dosli da ga vide ljudi malo vazniji
Al`Gigo je svu noc sa rajom ruzio
Toga dana nije bio najprecizniji
I tako malo rada puno talenta
Malo povrede a malo"Vecchia"
Tek jednog dana Gigo Bosnic zakuca
Na vrata zaboravljenih asova
Tih dana mu se u glavi desi neki kvar
Prica o politici,za nacionalnu stvar
Zavrce ture na sanku,kazu radi za stranku
Procenat ispod 31,is`o je na Gazimestan
I tako malo rada puno talenta
Malo povrede a malo"Vecchia"
Tek osvanu Gigo tog aprila kraj haubice
Konacno je imao cijeli grad ispod sebe
Za sve dosudjene korake
Za sve sudijske nepravde
Za sve promasene zicere
Za sve sto ga nisu voljele
Za Kosevo,Za Vratnik,Maltu
Za citav svijet
Gigo Bosnic puni sad
Kalibar 155
U rovu,u mraku,kraj terena"Koseva"
Izgorile su table,pala je konstrukcija
Al`samo jednu stvar bi`jos da upitam:
Bi li prica ta bila drugacija
Da je usla ona trica protiv KK"Alhosa"?
FEBRUAR 1993: Sarajevo blues
Pojmovnik opsjednutog grada
--------------------------------------------------------------------------------
STAKLO. 1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.
2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.
FOTOGRAFI. Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"
2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.
Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
ŽIVOTINJE. Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandži…
#36
Tisina
-
- Members
- 111 posts
Posted 29 January 2006 - 21:58
Svakidašnja konverzacija
Život se odvija u pauzi između dvije granate. Dok sam u jednoj takvoj pauzi punio kanistere, priđe mi Dino, dječak od deset godina. Do hrane se teško dolazi, i on je svojim rastom na nivou dobro razvijenog sedmogodišnjaka. Sitan povijen, s prvim sijedim dlakama u kosi. Pitam ga jesu li mu svi živi i zdravi? Kaže:" Jesu, samo mi je mama umrla, baba poginula, tata je prekjuče ranjen u nogu, a sestra je u bolnici, ima žuticu."
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Život se odvija u pauzi između dvije granate. Dok sam u jednoj takvoj pauzi punio kanistere, priđe mi Dino, dječak od deset godina. Do hrane se teško dolazi, i on je svojim rastom na nivou dobro razvijenog sedmogodišnjaka. Sitan povijen, s prvim sijedim dlakama u kosi. Pitam ga jesu li mu svi živi i zdravi? Kaže:" Jesu, samo mi je mama umrla, baba poginula, tata je prekjuče ranjen u nogu, a sestra je u bolnici, ima žuticu."
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
#37
Tisina
-
- Members
- 111 posts
Posted 30 January 2006 - 09:54
Pise: Miljenko JERGOVIC
--------------------------------------------------------------------------------
DA JE BAREM BILO VISE MILOSTI KAD VEC NIJE BILO
pameti i da se nismo, svi zajedno, nasli prognani iz vlastitog zivota, mozda bi jednog dana neki studenti pisali diplomske radove na temu: "Kako su ljetovale stare Sarajlije". Ali od toga, naravno, nece biti nista. Sva nasa priznata proslost dogodila se prije nasega rodjenja, a starim Sarajlijama nazivaju se samo oni koji su zivjeli i umrli u Baseskijino vrijeme ili oni koji su zivjeli u jednako davna vremena iz kojih ljudi sto su sasvim oglodali nasu pravu proslost crpe svoje razloge. Stoga diplomski rad na temu "Kako su ljetovale stare Sarajlije" nikada nece biti napisan.
A da je bilo drukcije i da smo nastavili zivjeti ono sto smo zapoceli, mogao se uzeti primjer S.V.-a. Taj sesnaestogodisnjak je pocetkom jula 1981. krenuo na more sa cenerom u dzepu. Ostat ce minimum tri sedmice, iako se za te pare ne moze kupiti ni autobusna karta do Ploca. Iz kafane Posta ispracaju ga podsmjesljivi pogledi onih koji su imali vise para a manje hrabrosti, pa su to ljeto odlucili zapiti na sarajevskom asfaltu, uvjereni da ce ljeta i mora biti jos bezbroj, pa zasto da se covjek bezveze zlopati. Za razliku od S.V.-a oni nisu vjerovali da je svaki dan u zivotu posljednji i da se izgubljeno vrijeme nikada ne nadoknadi.
S.V. se s mora vratio nakon mjesec dana s osam hiljada u dzepu. Ne zna se na sta je potrosio te dvije hiljade, ali je jasno da je njegov zivotni trosak po glavi stanovnika bio manji od zivotnog troska gradjanina Burkine Faso, najsiromasnije zemlje na svijetu. Prica o S.V.-u se pretvorila u legendu koja ce se prepricavati cijele zime, sve do sljedeceg ljeta kada ce netko drugi sa cenerom poci na more i postati jednosezonski heroj ulicnog Pantenona, onaj koji se bogovima toliko priblizio da osjeca vjetar koji stvara lepet njihovih trepavica.
Smisao tih ekstremnih slucajeva i smisao mitova koji su se iz njih radjali bio je, medjutim, u tisucama petnaest, sesnaest, sedamnaestogodisnjaka koji su na more odlazili s nesto vise novca u dzepu, ali jos uvijek toliko malo da nema tako jeftine turisticke ponude koja bi im omogucila da na moru ostanu duze od tri dana. A ostajali su najmanje tri sedmice. Cak i oni koji su mogli doci do para i ciji bi ocevi dobro istresli svoje novcanike samo da su znali s kakvom im sicom djeca idu na more, cak i takvi su se trudili da sustignu ideal totalnog morskog kokuzluka.
Pocetkom osamdesetih islo se najcesce u Makarsku, Ston ili Trpanj. Pola Sarajeva preselilo bi se u ta mjesta u kojima je bilo na stotine nasih vikendica koje su uz plaze i divlje kampove bile glavna meta S.V.-a i njemu srodnih adolescenata i pubertetlija. Nadjes vikendicu cure iz razreda, recimo u Brocama kod Stona, svratis onako ko fol bezveze, napnes sav svoj sarm, iskoristis sve sanerske potencijale, prodajes pricu koja ide te sezone, a ona se ne moze zivim cudom nacuditi kako si samo bezvezan bio u Sarajevu, a sad si tako super. Ostanes kod nje sto duze, po mogucnosti do duboko u noc, a onda pogledas na sat, uhvatis se za glavu i lafo se izbezumis jer si, eto, zakasnio na sve. Tako te ona pozove da tu prespavas, vidi koliko ima mjesta, malo se neckas, kazes - mogu ja i na plazi, ali si vec izvan sebe od radosti, jer ako zanocis jednom, zanocit ces jos barem deset puta, a onda put pod noge do sljedece zrtve.
Puno veci problem nije bio ni s ishra nom. Opet se uvalis nekome ili kupis pola hljeba, Zdenka sir i Carnex pastetu ili naletis na neku ribarsku noc na kojoj se besplatno dijele przene srdele. Istini za volju, znalo je biti i drugacije i nigdje se nije gladovalo kao sto se znalo gladovati na moru. Ali o tome niko nije pricao jer bi takva prica bila ispod casti. Valja spomenuti samo jednu od tipicnih, vjerovatno laznih, ali ilustrativnih prica s ljetovanja: "Doso ja u Zaostrog, kad tako, okupila se grupa hasisara na molu, bilo ih je sigurno dvadeset, ako ne i vise. Kupili hljeb, za drugo nemaju para, pa ga umacu u more i jedu. Brata mi, bas umacu u more i jedu."
Eto, i tako su ljetovale stare Sarajlije! Tudjini i blagostanju ucili su se na moru, ne znajuci da ce im ta znanja trebati u zivotu. Ali bili su to dostojanstveni ljudi koji su vjerovali da su u julu i augustu bolji od ostatka svijeta i nikakav im problem nije bio maznuti Beogradjanku, a jos im je manji problem bio izmisliti da su maznuli Beogradjanku. Ako vjeruju u Boga, danas ga mole da im vrati ono bez cega su ostali. Ali Bog nikada ne daje ono cega se covjek sam odrekao. Bog ne cuva ljudima uspomene.
--------------------------------------------------------------------------------
DA JE BAREM BILO VISE MILOSTI KAD VEC NIJE BILO
pameti i da se nismo, svi zajedno, nasli prognani iz vlastitog zivota, mozda bi jednog dana neki studenti pisali diplomske radove na temu: "Kako su ljetovale stare Sarajlije". Ali od toga, naravno, nece biti nista. Sva nasa priznata proslost dogodila se prije nasega rodjenja, a starim Sarajlijama nazivaju se samo oni koji su zivjeli i umrli u Baseskijino vrijeme ili oni koji su zivjeli u jednako davna vremena iz kojih ljudi sto su sasvim oglodali nasu pravu proslost crpe svoje razloge. Stoga diplomski rad na temu "Kako su ljetovale stare Sarajlije" nikada nece biti napisan.
A da je bilo drukcije i da smo nastavili zivjeti ono sto smo zapoceli, mogao se uzeti primjer S.V.-a. Taj sesnaestogodisnjak je pocetkom jula 1981. krenuo na more sa cenerom u dzepu. Ostat ce minimum tri sedmice, iako se za te pare ne moze kupiti ni autobusna karta do Ploca. Iz kafane Posta ispracaju ga podsmjesljivi pogledi onih koji su imali vise para a manje hrabrosti, pa su to ljeto odlucili zapiti na sarajevskom asfaltu, uvjereni da ce ljeta i mora biti jos bezbroj, pa zasto da se covjek bezveze zlopati. Za razliku od S.V.-a oni nisu vjerovali da je svaki dan u zivotu posljednji i da se izgubljeno vrijeme nikada ne nadoknadi.
S.V. se s mora vratio nakon mjesec dana s osam hiljada u dzepu. Ne zna se na sta je potrosio te dvije hiljade, ali je jasno da je njegov zivotni trosak po glavi stanovnika bio manji od zivotnog troska gradjanina Burkine Faso, najsiromasnije zemlje na svijetu. Prica o S.V.-u se pretvorila u legendu koja ce se prepricavati cijele zime, sve do sljedeceg ljeta kada ce netko drugi sa cenerom poci na more i postati jednosezonski heroj ulicnog Pantenona, onaj koji se bogovima toliko priblizio da osjeca vjetar koji stvara lepet njihovih trepavica.
Smisao tih ekstremnih slucajeva i smisao mitova koji su se iz njih radjali bio je, medjutim, u tisucama petnaest, sesnaest, sedamnaestogodisnjaka koji su na more odlazili s nesto vise novca u dzepu, ali jos uvijek toliko malo da nema tako jeftine turisticke ponude koja bi im omogucila da na moru ostanu duze od tri dana. A ostajali su najmanje tri sedmice. Cak i oni koji su mogli doci do para i ciji bi ocevi dobro istresli svoje novcanike samo da su znali s kakvom im sicom djeca idu na more, cak i takvi su se trudili da sustignu ideal totalnog morskog kokuzluka.
Pocetkom osamdesetih islo se najcesce u Makarsku, Ston ili Trpanj. Pola Sarajeva preselilo bi se u ta mjesta u kojima je bilo na stotine nasih vikendica koje su uz plaze i divlje kampove bile glavna meta S.V.-a i njemu srodnih adolescenata i pubertetlija. Nadjes vikendicu cure iz razreda, recimo u Brocama kod Stona, svratis onako ko fol bezveze, napnes sav svoj sarm, iskoristis sve sanerske potencijale, prodajes pricu koja ide te sezone, a ona se ne moze zivim cudom nacuditi kako si samo bezvezan bio u Sarajevu, a sad si tako super. Ostanes kod nje sto duze, po mogucnosti do duboko u noc, a onda pogledas na sat, uhvatis se za glavu i lafo se izbezumis jer si, eto, zakasnio na sve. Tako te ona pozove da tu prespavas, vidi koliko ima mjesta, malo se neckas, kazes - mogu ja i na plazi, ali si vec izvan sebe od radosti, jer ako zanocis jednom, zanocit ces jos barem deset puta, a onda put pod noge do sljedece zrtve.
Puno veci problem nije bio ni s ishra nom. Opet se uvalis nekome ili kupis pola hljeba, Zdenka sir i Carnex pastetu ili naletis na neku ribarsku noc na kojoj se besplatno dijele przene srdele. Istini za volju, znalo je biti i drugacije i nigdje se nije gladovalo kao sto se znalo gladovati na moru. Ali o tome niko nije pricao jer bi takva prica bila ispod casti. Valja spomenuti samo jednu od tipicnih, vjerovatno laznih, ali ilustrativnih prica s ljetovanja: "Doso ja u Zaostrog, kad tako, okupila se grupa hasisara na molu, bilo ih je sigurno dvadeset, ako ne i vise. Kupili hljeb, za drugo nemaju para, pa ga umacu u more i jedu. Brata mi, bas umacu u more i jedu."
Eto, i tako su ljetovale stare Sarajlije! Tudjini i blagostanju ucili su se na moru, ne znajuci da ce im ta znanja trebati u zivotu. Ali bili su to dostojanstveni ljudi koji su vjerovali da su u julu i augustu bolji od ostatka svijeta i nikakav im problem nije bio maznuti Beogradjanku, a jos im je manji problem bio izmisliti da su maznuli Beogradjanku. Ako vjeruju u Boga, danas ga mole da im vrati ono bez cega su ostali. Ali Bog nikada ne daje ono cega se covjek sam odrekao. Bog ne cuva ljudima uspomene.
#38
Tisina
-
- Members
- 111 posts
Posted 30 January 2006 - 21:00
Ozren Kebo-Sarajevo za pocetnike
DIJALOG U TUDJINI
-Vidi se da dolazite iz Sarajeva?
-Po cemu se vidi da dolazim iz Sarajeva?
-Pa,vasi tekstovi su puni seksa i krvi.
-Ali,ja vise ne pisem o seksu.
-Znaci,ostala je samo krv.
DIJALOG U TUDJINI
-Vidi se da dolazite iz Sarajeva?
-Po cemu se vidi da dolazim iz Sarajeva?
-Pa,vasi tekstovi su puni seksa i krvi.
-Ali,ja vise ne pisem o seksu.
-Znaci,ostala je samo krv.
#39
indira
-
- Members
- 122 posts
Posted 30 January 2006 - 21:29
Lutka na koncu
~ Dario Dzamonja
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...
Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...
Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).
Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...
Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...
Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.
(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...
Ali tad sam već krenuo u školu.
Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.
Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.
Učiteljica Mirza (a kasnije Štefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet.
"Kekec" i "Šuma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.
Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.
(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)
Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.
Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije
Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...
Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.
“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:
"U pozorište."
"Pozorište???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!
Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:
"Ti mene ništa ne slušaš."
“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem
"Volim te, dušo, ali Mojcu više."
Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.
- - - - -
Priča iz tržnice
~Dario Džamonja
''Ti ne piješ Nihade?'', upitao sam ga dok smo stajali u beskrajnom redu, sred gužve u ''Markalama'', sa spiskom svih mogućih meza koje smo trebali kupiti za noć ovog zadnjeg dana u godini.
Upitao sam ga to tek tako, da razgovorom prekratimo ove minute ''ko godine'' čekanja. Činilo se da se red sprijeda uopšte ne pomjera.. Da nije bilo svih onih silnih ljudi iza mene, koji su mi pružali iluziju da i nisam tako daleko, ja bih već davno digo ruke od ovog zadatka koji mi je povjeren i bio bih u ''Vlašiću'', preko puta, na zagrijavanju...
Nihad je odlučno odmahnuo glavom.
To mi se učinilo kao nedovoljan odgovor, pa sam insistirao:
''Ni kapi?''
On je duboko uzdahnuo i zaustavio da kaže nešto, ali je onda lagano ispustio vazduh kroz nos, ponovo odmahnuo glavom, prekrstio ruke na grudima i s mirom Bude zagledao se preko glava ljudi ispred nas, dajući mi na taj način do znanja da je naš razgovor na tu temu završen.
U nekoj drugoj prilici bilo bi mi jasno i shvatljivo da je dalje propitkivanje, u najmanju ruku, nepristojno, ali večeras je bila Nova godina, slavićemo je zajedno, to nas na neki način veže, daje mi pravo da budem uporan:
''Nikada, Nihade?''
Trgnuo se na ovo pitanje, pogledao me preneraženo, kao da sam izustio najgoru psovku ili uvredu, ali kad je vidio da se iza mojih riječi ne krije ništa drugo osim dosade izazvane ovim premještanjem s noge na nogu, rekao je:
''Pio sam, ali nije to za mene...''
Bilo mi je krivo što sam počeo ovaj glupi, nepotrebni razgovor, jer sam očekivao da će sad izložiti istoriju neke svoje bolesti koja ga priječi da pije ili, još gore, da će mi početi pričati kako je on ranije, nekad, pio nemjerljive količine; neku od onih naivnih, prozirnih priča, koje ljudi koji nikad nisu pili (kao da se stide toga?!), iskonstruišu u sličnim prilikama...
Ali, Nihad me je pogledao ravno u oči, neka sjena mu je zatamnila lice, a glas mu je postao mukao:
''Hoćeš da ti ispričam'', i ne čekajući da potvrdim, nastavio:
''Prije tri godine... Takođe, za Novu godinu...Isto ovako: gužva, frka, nabavljanje hrane i pića u zadnji čas, skupljanje para, pravljenje spiskova ko će sve doći i s kim će doći, donošenje ploča, dogovaranje telefonom...
Dva dana prije toga niti sam imao s kim slaviti, niti me je ko pozvao. Moje društvo se odalečilo od mene, iz nekih njima poznatih razloga, a koga god sam sreo, govorio mi je, a da ga to nisam ni pitao, kako neće nigdje ići, kako će Novu godinu dočekati sam, s roditeljima, uz televizijski program, sa djevojkom...
Meni je bilo svejedno. U stvari, nije mi bilo ovo prvina da ne znam gdje ću, da već sam sebe zamišljam kako sjedim u kući, ispred televizora... Ali uvijek bi nešto, u zadnji čas ispalo...
Tako je bilo i ovaj put: sreo sam Minku...'', u jednom dahu mi je ispričao Nihad, i tek kad je pomenuo to ime, odmah je brzo dodao:
''Ne znaš je ti!'', shvatio sam da mi priča nešto što nikad nikom nije pričao i meni je bilo neprijatno da slušam dalje, ali on je nastavio:
''Nismo se bili vidjeli od gimnazijskih dana, ali dovoljno je bilo i to jedno veče da mi se učini da smo sve ove godine proveli zajedno...''
''Neki njeni prijatelji su nas pozvali da slavimo s njima. Sve je bilo dobro da ne može biti bolje... Osim toga, da sam se ja taj dan, odmah ujutro, napio ko svinja, da sam već u šest sati bio u onoj fazi – niko ko ja!
I to bi bilo sve u redu da me u toku večeri nisu uvukli (a nije me vala niko uvlačio – jedino što sam i radio sve vrijeme bilo je traženje povoda za svađu) u neku glupu diskusiju, tipa je li bolji ''Željo'' ili ''Sarajevo''? Te stvari se u normalnim prilikama završe odjednom, zaboravi se šta se prethodni minut pričalo, ali ovaj put sam ja osjetioda me vrijeđaju, nipodaštavaju, da sam ugrožen, da moram da se branim...
Nema pojma s kim sam se sve svađao i na koji način sam, nakon svega, napustio taj stan. Znam samo da me je Minka odvukla do moje kuće, da me umirivala, da je uspjela da me umiri, da smo spavali zajedno...
Probudio sam se sutradan, oko podne, sam...
Potražio sam cigarete na stolu, zapalio, pokušao da se prisjetim šta se sinoć desilo i uspijevalo mi je da pohvatam samo neke nepovezane odlomke od kojih se nije dala sklopiti nikakava cjelina...
Digao sam ruke od toga. Bilo mi je važno da se sjećam ostatka večeri, provedenog s Minkom, koji je protekao (tako se bar meni činilo) u najboljem redu, a bolio me je kurac šta će ono društvo misliti o meni.
Onda mi je pogled pao na jedan papirić, na poruku koju mi je Minka ostavila na stolici pored kreveta.
Uzeo sam taj papir. Tamo je stajalo, kao u silnoj žurbi, naškrabano:
NE ZOVI ME NIKADA
Buljio sam s nevjericom u ta slova, osjećao se kao da me je neko maljem udario, ponovo čitao naglas...
Uzalud sam pokušavao da se sjetim, da nađem mogući razlog ovakve poruke...
Jedino što sam mogao da se sjetim je taj osjećaj da je sve bilo dobro, ali poruka je bila tu – jasna i nedvosmislena''.
Učinilo mi se da je Nihad završio svoju priču, pa sam rekao nešto što se obično kaže u takvim trenucima:
''Šta ćeš...'' ili ''Ima toga...'', ali on je nastavio:
''Najgore u svemu tome je bilo što me je obuzeo stid, zbog nečega što sam (očito!) uradio, a čega se nisam mogao sjetiti...
Minku sam poslije toga nekoliko puta sreo na ulici i bježao sam, krio se od nje, nisam joj smio pogledati u oči...
Zaustio sam da mu kažem:
''Meni se nešto slično desilo...'', pa da na licu mjesta izmislim neku sličnu priču, da pokažem da ga razumijem, da saosjećam s njim, ali Nihad je gledao pred sebei pričao sam sebi:
''Poslije jedno pola godine, kada sam raspremao krš po kući, među nekim papirima, računima za struju i kiriju, našao sam onu Minkinu poruku, onu istu poruku!
Pisalo je:
NAZOVI ME NIHADE...
Nihad je stajao pred tezgom, stigli smo na red, a prodavac je bio nestrpljiv:
''Narod čeka a vi se tu zajebavate...''
Nihad se prenuo, bacio pogled na papir koji je držao u ruci i pročitao, doslovce, ono što je pisalo:
''30 deka pršuta – užičkog (narezati)
pola kg. vrata – suhog...''
~ Dario Dzamonja
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...
Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...
Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).
Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...
Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...
Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.
(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...
Ali tad sam već krenuo u školu.
Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.
Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.
Učiteljica Mirza (a kasnije Štefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet.
"Kekec" i "Šuma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.
Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.
(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)
Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.
Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije
Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...
Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.
“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:
"U pozorište."
"Pozorište???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!
Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:
"Ti mene ništa ne slušaš."
“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem
"Volim te, dušo, ali Mojcu više."
Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.
- - - - -
Priča iz tržnice
~Dario Džamonja
''Ti ne piješ Nihade?'', upitao sam ga dok smo stajali u beskrajnom redu, sred gužve u ''Markalama'', sa spiskom svih mogućih meza koje smo trebali kupiti za noć ovog zadnjeg dana u godini.
Upitao sam ga to tek tako, da razgovorom prekratimo ove minute ''ko godine'' čekanja. Činilo se da se red sprijeda uopšte ne pomjera.. Da nije bilo svih onih silnih ljudi iza mene, koji su mi pružali iluziju da i nisam tako daleko, ja bih već davno digo ruke od ovog zadatka koji mi je povjeren i bio bih u ''Vlašiću'', preko puta, na zagrijavanju...
Nihad je odlučno odmahnuo glavom.
To mi se učinilo kao nedovoljan odgovor, pa sam insistirao:
''Ni kapi?''
On je duboko uzdahnuo i zaustavio da kaže nešto, ali je onda lagano ispustio vazduh kroz nos, ponovo odmahnuo glavom, prekrstio ruke na grudima i s mirom Bude zagledao se preko glava ljudi ispred nas, dajući mi na taj način do znanja da je naš razgovor na tu temu završen.
U nekoj drugoj prilici bilo bi mi jasno i shvatljivo da je dalje propitkivanje, u najmanju ruku, nepristojno, ali večeras je bila Nova godina, slavićemo je zajedno, to nas na neki način veže, daje mi pravo da budem uporan:
''Nikada, Nihade?''
Trgnuo se na ovo pitanje, pogledao me preneraženo, kao da sam izustio najgoru psovku ili uvredu, ali kad je vidio da se iza mojih riječi ne krije ništa drugo osim dosade izazvane ovim premještanjem s noge na nogu, rekao je:
''Pio sam, ali nije to za mene...''
Bilo mi je krivo što sam počeo ovaj glupi, nepotrebni razgovor, jer sam očekivao da će sad izložiti istoriju neke svoje bolesti koja ga priječi da pije ili, još gore, da će mi početi pričati kako je on ranije, nekad, pio nemjerljive količine; neku od onih naivnih, prozirnih priča, koje ljudi koji nikad nisu pili (kao da se stide toga?!), iskonstruišu u sličnim prilikama...
Ali, Nihad me je pogledao ravno u oči, neka sjena mu je zatamnila lice, a glas mu je postao mukao:
''Hoćeš da ti ispričam'', i ne čekajući da potvrdim, nastavio:
''Prije tri godine... Takođe, za Novu godinu...Isto ovako: gužva, frka, nabavljanje hrane i pića u zadnji čas, skupljanje para, pravljenje spiskova ko će sve doći i s kim će doći, donošenje ploča, dogovaranje telefonom...
Dva dana prije toga niti sam imao s kim slaviti, niti me je ko pozvao. Moje društvo se odalečilo od mene, iz nekih njima poznatih razloga, a koga god sam sreo, govorio mi je, a da ga to nisam ni pitao, kako neće nigdje ići, kako će Novu godinu dočekati sam, s roditeljima, uz televizijski program, sa djevojkom...
Meni je bilo svejedno. U stvari, nije mi bilo ovo prvina da ne znam gdje ću, da već sam sebe zamišljam kako sjedim u kući, ispred televizora... Ali uvijek bi nešto, u zadnji čas ispalo...
Tako je bilo i ovaj put: sreo sam Minku...'', u jednom dahu mi je ispričao Nihad, i tek kad je pomenuo to ime, odmah je brzo dodao:
''Ne znaš je ti!'', shvatio sam da mi priča nešto što nikad nikom nije pričao i meni je bilo neprijatno da slušam dalje, ali on je nastavio:
''Nismo se bili vidjeli od gimnazijskih dana, ali dovoljno je bilo i to jedno veče da mi se učini da smo sve ove godine proveli zajedno...''
''Neki njeni prijatelji su nas pozvali da slavimo s njima. Sve je bilo dobro da ne može biti bolje... Osim toga, da sam se ja taj dan, odmah ujutro, napio ko svinja, da sam već u šest sati bio u onoj fazi – niko ko ja!
I to bi bilo sve u redu da me u toku večeri nisu uvukli (a nije me vala niko uvlačio – jedino što sam i radio sve vrijeme bilo je traženje povoda za svađu) u neku glupu diskusiju, tipa je li bolji ''Željo'' ili ''Sarajevo''? Te stvari se u normalnim prilikama završe odjednom, zaboravi se šta se prethodni minut pričalo, ali ovaj put sam ja osjetioda me vrijeđaju, nipodaštavaju, da sam ugrožen, da moram da se branim...
Nema pojma s kim sam se sve svađao i na koji način sam, nakon svega, napustio taj stan. Znam samo da me je Minka odvukla do moje kuće, da me umirivala, da je uspjela da me umiri, da smo spavali zajedno...
Probudio sam se sutradan, oko podne, sam...
Potražio sam cigarete na stolu, zapalio, pokušao da se prisjetim šta se sinoć desilo i uspijevalo mi je da pohvatam samo neke nepovezane odlomke od kojih se nije dala sklopiti nikakava cjelina...
Digao sam ruke od toga. Bilo mi je važno da se sjećam ostatka večeri, provedenog s Minkom, koji je protekao (tako se bar meni činilo) u najboljem redu, a bolio me je kurac šta će ono društvo misliti o meni.
Onda mi je pogled pao na jedan papirić, na poruku koju mi je Minka ostavila na stolici pored kreveta.
Uzeo sam taj papir. Tamo je stajalo, kao u silnoj žurbi, naškrabano:
NE ZOVI ME NIKADA
Buljio sam s nevjericom u ta slova, osjećao se kao da me je neko maljem udario, ponovo čitao naglas...
Uzalud sam pokušavao da se sjetim, da nađem mogući razlog ovakve poruke...
Jedino što sam mogao da se sjetim je taj osjećaj da je sve bilo dobro, ali poruka je bila tu – jasna i nedvosmislena''.
Učinilo mi se da je Nihad završio svoju priču, pa sam rekao nešto što se obično kaže u takvim trenucima:
''Šta ćeš...'' ili ''Ima toga...'', ali on je nastavio:
''Najgore u svemu tome je bilo što me je obuzeo stid, zbog nečega što sam (očito!) uradio, a čega se nisam mogao sjetiti...
Minku sam poslije toga nekoliko puta sreo na ulici i bježao sam, krio se od nje, nisam joj smio pogledati u oči...
Zaustio sam da mu kažem:
''Meni se nešto slično desilo...'', pa da na licu mjesta izmislim neku sličnu priču, da pokažem da ga razumijem, da saosjećam s njim, ali Nihad je gledao pred sebei pričao sam sebi:
''Poslije jedno pola godine, kada sam raspremao krš po kući, među nekim papirima, računima za struju i kiriju, našao sam onu Minkinu poruku, onu istu poruku!
Pisalo je:
NAZOVI ME NIHADE...
Nihad je stajao pred tezgom, stigli smo na red, a prodavac je bio nestrpljiv:
''Narod čeka a vi se tu zajebavate...''
Nihad se prenuo, bacio pogled na papir koji je držao u ruci i pročitao, doslovce, ono što je pisalo:
''30 deka pršuta – užičkog (narezati)
pola kg. vrata – suhog...''
#40
indira
-
- Members
- 122 posts
Posted 30 January 2006 - 21:42
Sve je moguce...
~ Mesa Selimovic, Dervis i smrt
Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun prijetnji.
- - - - -
Objavljeno: 11. juni / lipanj 1999. DANI, # 106; Razgovor vodio Ahmed Buric
DANI: Zivotna prica Darija, "po nacionalnosti Dzamonje", kako stoji u biografskoj biljesci Vase knjige Donji ves, zadnjih se 10 godina odvijala izmedju Sarajeva i Sjedinjenih Drzava. Je li to vesela ili tuzna storija?
DZAMONJA: Ne znam, ali znam da je jako jednostavna. Prezivio sam, kao i vecina Sarajlija i gradjana ove drzave, sve uzase rata, samo je za mene to krace trajalo. Uvijek posteno kazem "pobjegao sam iz Sarajeva", u julu 1993, tako da sam ipak bio postedjen nekih stvari.
DANI: Jeste li sad postedjeni trauma postratnog perioda?
DZAMONJA: A, to za stan. Ja sam u Americi sve vrijeme imao garancije za posao i stan. To je osnovno svugdje u svijetu. Kad sam napustao Ameriku, moja zena Amerikanka uopce nije mogla shvatiti da je moja odluka da idem u Sarajevo definitivna. Pokusao sam joj objasniti - a koliko je ona shvatila, nisam siguran - da vise volim umrijeti u Sarajevu, kao pisac nego u Americi kao konobar ili kuhar. Druga je stvar da sam tamo ostavio dvoje djece a da nisam pojma imao koliko ce mi nedostajati. Sada se svaku noc budim u znoju i premisljam jesu li te moje odluke bile pogresne... molim vas da ovdje s tim stanemo jer jako mi je tesko o tome govoriti.
DANI: Ipak ne mozemo pobjeci od nostalgije: oni sto su u Sarajevu isli bi vani, oni sto su vani pate za Sarajevom?
DZAMONJA: Mislim da su ljudi olako isli preko bare, u velikom neznanju, privuceni famoznim americkim standardom. Ne znam kako je u Evropi jer imam americko iskustvo. Uvijek kazem da bi Amerika bila savrsena zemlja za mene da sam otisao kad mi je bilo 18 ili 20 godina i da se nisam dvaput zenio. Ovi koji hoce da se vrate a tamo imaju porodicu ili posao i stekli su neku rutinu, pravo da kazem, iako ne bih htio da ovo antipatriotski zvuci, ne bih im preporucio da se vracaju. Pogotovo mislim na parove koji imaju djecu, jer je Amerika najbolja zemlja za edukaciju. Americka politika zaista stvara strucne kadrove. Nasa politika je istjerivanje strucnih kadrova.
DANI: Znaci li to da je, ipak, bolje biti americki kuhar nego bosanski pisac?
DZAMONJA: Ne, to nije istina. Kad govorim o Americi, imam na umu da je to surova zemlja u svakom pogledu. Ovdje, ako nista, imam sansu da redovno objavim pricu u novinama. Tamo si egzoticna lutka kad si uspjesan pisac. Jedan moj prijatelj, Chris Merrill, posudio mi je agenta da moje price i tekstovi idu preko njega i ja sam cekao da li ce neka izdavacka kuca prihvatiti moj rukopis. To bi bilo savrseno, jer prosjecna americka primanja jedne porodice su oko 36 hiljada dolara godisnje, a ja bih, da mi je prihvacen rukopis, mogao dobiti 40 hiljada dolara predujma da ga zavrsim, a poslije sve zavisi od ugovora i procenta. Ovdje pisci kukaju da se ne moze zivjeti od pisanja. I u Americi su rijetki pisci koji zive od pisanja. Oni rade kao konji u fabrici, negdje, a u slobodno vrijeme pisu i nadaju se lutriji da ce im knjiga biti prihvacena. Tek onda ide prica o ugovoru. Jedino dobro sto sam ponio iz Amerike je da sam naucio da radim zaista tesko, i da sam spreman da ovdje radim iste te poslove, ali ovdje niti ih ima niti su placeni.
DANI: Koji su to poslovi?
DZAMONJA: Bio sam cuvar u ludnici. Brinuo sam o sest ljudi u jednoj privatnoj kuci, davao im lijekove, prao ih, kuhao, cistio. Radio sam 24 sata dnevno, a znalo se desiti da u 9 sati podijelim lijekove, smjestim ih u krevete, i kad taman dahnem dusom, neko kuca na vrata moje sobe da pita kad ce dorucak. Radio sam u tvornici, ja to zovem Kljuc, to je bila dobra firma. Radio sam konobarske, kuharske poslove, cak sam skidao trnje s ruza za St. Valentine's day... Radio sam na branju grozdja. To je seoski posao. Dobro je bilo sto si imao vina koliko hoces, ali je vino ocajno, pa nisam koristio tu privilegiju.
DANI: Kako Sarajevo izgleda njegovom pjesniku godinu dana nakon sto se odlucio vratiti u njega?
DZAMONJA: Pa, fala. Sarajevo je isto, samo se struktura stanovnistva promijenila. Izgubio sam puno prijatelja u ratu, zauvijek, a puno je ljudi otislo, tako da je tesko samom sebi objasniti da, recimo, udjes u "Park" kafanu ili "Cyrano" i ne vidis nijednu poznatu facu. To su stvari koje tesko padaju, ali izgleda da se Sarajevo oporavlja.
DANI: Je li moguce ocijeniti nasu knjizevnost u posljednjih nekoliko godina?
DZAMONJA: Razocaralo me. Ljudi su, izgleda, potrcali, pogotovo ovi mladji pisci, da iz rata, kao i svi, nazalost, izvuku neku korist. Narodilo se novokomponovanih pisaca, knjizevnika, pjesnika, koji su proveli mozda tri dana kod Cace na kopanju i koji daju sebi za pravo da to neko svoje zivotno iskustvo stampaju, i sto mi je potpuno apsurdno, da imaju neciju podrsku. Oni uvijek mogu, kao sto je to bilo prije rata, da sve svoje neuspjele netalentovane pokusaje sami plate.
DANI: Ekskluzivnost i pravo na spregu "lose politike i jos gore knjizevnosti" uglavnom drze stariji a ne mladji pisci...
DZAMONJA: Dobro. Mislim da su svi oni sami sebe pokopali kao pisce, jer ja nisam vidio da je ista dobro iz toga izaslo. Opet kazem da sam odsustvovao pet godina, tako da sam potpuno bio van svih tokova. Ali ono malo sto sam procitao, ne vidim da su se usrecili. Ne znam koliko je njihova politika i koliko su njihove stranke sretne s njima. Ja mislim da je to jedan potpuni debakl i politike i knjizevnosti.
DANI: Novinarstvo?
DZAMONJA: To je takav neprofesionalizam da je to, zaista, sramota. Vjerujem da postoje kadrovi koji se mogu, ako nista obuciti, a ne onako ad hoc primati. Evo primjera: javlja se neka novinarka, ne znam joj ime, naravno, kad su bila iskopavanja leseva iz masovnih grobnica u Srebrenici i kaze: "rezultati su mnogo bolji od ocekivanih". Sto znaci: vise je zrtava nego sto se ocekivalo. To je morbidno i stupidno. Ne znam je li morbidnije ili stupidnije. A nije ni ona kriva. Postoje instance u novinarstvu, od urednika do lektora. Pustiti takvu stvar nije samo njena krivica, nego cijelog novinarskog sistema. S druge strane, sramotno je da ima toliko antagonizama medju novinarima i medju listovima. Ja mislim da prvenstveni cilj treba biti da se borimo za neko bolje, pravednije, naprednije drustvo.
DANI: Je li Dario Dzamonja prvi autenticni urbani pisac iz Sarajeva?
DZAMONJA: Mislim da kroz sve moje price provejava, sto je Marko Vesovic dobro napisao u svojim recenzijama, taj osjecaj samoce pisca suocenog sa svijetom, koji prenosi svoja iskustva nekome ko hoce da ih prihvati. S druge strane, meni je najveci kompliment kad mi neko procita pricu, tekst, clanak u novinama i kaze "jeb'o ono, ono bih i ja znao napisati". Pa, niko ti ne brani, probaj. Postoje sjajni, da kazem seljacki pisci, samo da navedem Branka Copica. Bog ne moze reci da je los pisac. E, to sto je on zivio u sad nezeljenom vremenu i sto je bio drzavni pisac, to uopce ne umanjuje vrijednost njegovih pripovijetki, romana. Ali, ima tu nesto: ja sam jos pred rat za svoju knjigu koja se zvala Drugo izdanje dobio godisnju nagradu kuce "Veselin Maslesa" i to je objavljeno, da bi poslije povukli odluku. Ne mogu da se otmem utisku da tome nije kumovao jedan clan zirija, dokazani zlocinac Vojislav Maksimovic.
DANI: Nedostaje li nasoj knjizevnosti sistema?
DZAMONJA: Ne znam zasto bi bilo sistema. Francuski novi roman nije imao nikakvog sistema. Nije jednostavno uvoditi sistem u knjizevnost, to je pokusao socrealizam, a nista dobro nije ispalo iz toga. Ili ja nisam nista dobro odatle procitao a smatram se dobrim poznavaocem ruske literature izmedju dva rata. Jedini pisci koji su tada pisali dobre knjige bili su oni koji nisu podlegli pod rudu socrealizma, od Hlebnjikova, Bulgakova, da ne nabrajam dalje. Knjizevnost ne smije da sluzi sistemu, a sistem ne smije da potiskuje knjizevnost. To je valjda jedina vrsta sistema koju treba uvesti.
DANI: "Nelijeganje na rudu" sadasnje vlasti je jedan od sigurnijih nacina da se dobro pise. Jednom ste izjavili da je Nedzad Ibrisimovic Vas prvi literarni idol, a prije par sedmica objavili ste pricu pod naslovom Ugursuz, koja lici na obracun s njim...
DZAMONJA: Ne, ne bih slozio da je to obracun s njim. U toj sam prici napisao da je Nedzad od mojih najranijih radova uvijek govorio - ako hocu da budem pisac, treba samo da pisem istinu. To je nekima licilo, obzirom na sadasnji i danasnji Nedzadov politicki stav, na obracun s njim. To nema nikakve veze. To je prica iz nekog drugog zivota. Ja nisam pisao o Nedzadu Ibrisimovicu, ja sam pisao o Ugursuzu. Treba da se stavi u kontekst godina kad je on pisao Ugursuza. Nigdje se, pritom, ne kaze da je to o Nedzadu Ibrisimovicu. Normalno da sam ja to tendenciozno napisao, ali mislim da to nije nikakav obracun. Ne znam zasto su se ljudi bas toga okacili.
DANI: Valjda zbog toga sto ste dugo bili nerazdvojni prijatelji pa ste nakon svega zavrsili na razlicitim stranama: Dzamonja dosljedno vjeran svom backgroundu sarajevskog buntovnika i marginalca, a Nedzad, uglavnom, kao politkomesar i apologet nove vlasti.
DZAMONJA: Ja se apsolutno ne slazem sa njegovim stavovima, od pokusaja da se oformi bosnjacki PEN klub, do njegovih zaista bijednih knjizevnih pokusaja kroz sve ove godine rata, mada to traje i od prije rata. Ne vjerujem da je to moj obracun s njim, vjerujem da smo mi ostali prijatelji. Ja sada sjedim u kafani, a on ima svoje stavove prema vjeri. To se ostavlja za kucu, jer anatemisati nekoga je malo licemjerno, pogotovo od covjeka koji je prosao kroz pakao alkohola i kroz mnoge lose stvari u prethodnom sistemu. Necu da kazem ni to da sam protiv SDA, zato sto ja nisam u njoj. Nisam ni u jednoj stranci nikada bio, niti cu ikada biti. To sto je on u SDA, to je potpuno licno opredjeljenje, ali ako on nekome cini zlo, onda nije, po meni, ni dobar predsjednik udruzenja, ni dobar musliman ni dobar covjek. A, eto, ne znam sto nam je trebalo pominjati njega.
DANI: Mozda zato sto je u ovom gradu prepoznat kao Faust koji prodaje dusu umjetnika za socijalni i ekonomski status.
DZAMONJA: On je za medije i za dosta ljudi upravo sinonim toga. Kao sto sam ja napisao, u tom, kako vi rekoste, obracunu s njim, on je za mene jedan drugi Nedzad. Uvijek mogu napraviti distancu prema ovome Nedzadu i onome Nedzadu kojeg znam i volim, kojeg sam cijenio i obozavao, i s kojim sam imao toliko lijepih trenutaka u zivotu i nadam se da ce ih biti jos.
DANI: Ako vas ne zavadi zli duh carsije. Kako objasnjavate pojavu da se u ovom casu za nekim od stolova u sarajevskim bastama vodi borba literarnih "argumenata" tipa: "Avdo Sidran i Daco Dzamonja su pijanci, Damir Uzunovic i Goran Samardzic su ukrali pare da sebi otvore knjizaru, Miljenko Jergovic je ovakav"... Hocu da pitam: zasto smo surovi prema svojim talentima?
DZAMONJA: Ne znam. Ali znam da je to potpuno besmisleno. Cijeli svijet zna da je Proust bio peder, ali ne mozes sad reci da mu zbog toga knjige ne valjaju. To je toliko primitivno, toliko glupo, da ja nemam rijeci. Evo, ja puno cijenim Miljenka Jergovica kao proznog pisca i kao kolumnistu, i ne mogu sad pricati o Miljenku zato sto zdere k'o svinja. Ja ga pitam sta ces Miljenko popit', on kaze "sendvic". Da ja sad pricam protiv njega zbog toga, to je potpuni primitivizam i idiotizam.
DANI: Jergovic Vas je prvi i nazvao "bosanskim americkim piscem". Je li to stoga sto Vase proze cesto naginju scenaristickoj gradji? Biste li se voljeli iskusati u scenariju o Sarajevu?
DZAMONJA: Godine 1990. moj scenario je otkupljen od "Bosna filma". Moram ispricati da je Kusta tada htio Mladena Materica da mu radi na scenariju za Strategiju svrake i rekao mi: "Meni se, Daco, svidja tvoj scenario, ali nemoj ga gurati ove godine, ostavi ga za sljedecu, a ja ti se kunem da cu ga ja uzeti i raditi." Ja sam, onako kakav sam kurcevit, rekao: "Ma, kakvi, hocu ove godine." Kaze: "Ja sam te upozorio." I prodje Strategija svrake, koja je imala dva i po gledaoca, i tako je to propalo. Neki dan sam zvao Bakira Tanovica i pitao ga je li taj scenario negdje sacuvan. Znam da je on sacuvan u mojoj kuci, ali posto ja kuce nemam, nema nista od toga.
DANI: A, naprimjer, film o ratnom Sarajevu?
DZAMONJA: Trebao bi da bude sastavljen od kratkih ljudskih prica, a ne k'o ono sranje od Welcome to Sarajevo, ili ono nesto po sablonu, ona Muslimanka, on Srbin i obratno. To je potpuno odvratno. Imam neke scene. Ja sam vidio - a necu, iz postovanja prema porodici mog prijatelja koja je izginula, reci njegovo ime - grozne, zaista jezive stvari: gledao sam na televiziji da je on u istoj sekundi posijedio od svog tog uzasa. Film treba praviti od takvih scena. Ako je Spielberg mogao napraviti svog Vojnika Ryana, mozemo i mi, valjda, uraditi nesto svoje. Vidio sam svega: banalnu scenu kad dvojica tipova ulaze u haustor i vuku za rukav neku zensku, a ona vice: "Necu, obecali ste mi da cete mi dati da jedem, guzite me cijeli dan, a jos nisam nista jela." Imam i vrijedno iskustvo kako se ljudi u bolnici ponasaju. Nas je sedam-osam bilo na Traumi i niko nikoga nije pitao koje je nacije, nego kako je danas, boli li te to sto si ranjen. A sve to treba da se slegne. Rat u Sarajevu je bio jedna ogromna slika Hieronymusa Boscha. Ja, eto, pokusavam svemu dati neki smisao koji ne bi bio politicki. Scenario o Sarajevu je tesko napraviti nekome ko zivi u "Holiday Innu" i ima klopu i zasticen je samim statusom "Holiday Inna", gdje su strani novinari, prijemi i to. To se drukcije pise.
~ Mesa Selimovic, Dervis i smrt
Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun prijetnji.
- - - - -
Objavljeno: 11. juni / lipanj 1999. DANI, # 106; Razgovor vodio Ahmed Buric
DANI: Zivotna prica Darija, "po nacionalnosti Dzamonje", kako stoji u biografskoj biljesci Vase knjige Donji ves, zadnjih se 10 godina odvijala izmedju Sarajeva i Sjedinjenih Drzava. Je li to vesela ili tuzna storija?
DZAMONJA: Ne znam, ali znam da je jako jednostavna. Prezivio sam, kao i vecina Sarajlija i gradjana ove drzave, sve uzase rata, samo je za mene to krace trajalo. Uvijek posteno kazem "pobjegao sam iz Sarajeva", u julu 1993, tako da sam ipak bio postedjen nekih stvari.
DANI: Jeste li sad postedjeni trauma postratnog perioda?
DZAMONJA: A, to za stan. Ja sam u Americi sve vrijeme imao garancije za posao i stan. To je osnovno svugdje u svijetu. Kad sam napustao Ameriku, moja zena Amerikanka uopce nije mogla shvatiti da je moja odluka da idem u Sarajevo definitivna. Pokusao sam joj objasniti - a koliko je ona shvatila, nisam siguran - da vise volim umrijeti u Sarajevu, kao pisac nego u Americi kao konobar ili kuhar. Druga je stvar da sam tamo ostavio dvoje djece a da nisam pojma imao koliko ce mi nedostajati. Sada se svaku noc budim u znoju i premisljam jesu li te moje odluke bile pogresne... molim vas da ovdje s tim stanemo jer jako mi je tesko o tome govoriti.
DANI: Ipak ne mozemo pobjeci od nostalgije: oni sto su u Sarajevu isli bi vani, oni sto su vani pate za Sarajevom?
DZAMONJA: Mislim da su ljudi olako isli preko bare, u velikom neznanju, privuceni famoznim americkim standardom. Ne znam kako je u Evropi jer imam americko iskustvo. Uvijek kazem da bi Amerika bila savrsena zemlja za mene da sam otisao kad mi je bilo 18 ili 20 godina i da se nisam dvaput zenio. Ovi koji hoce da se vrate a tamo imaju porodicu ili posao i stekli su neku rutinu, pravo da kazem, iako ne bih htio da ovo antipatriotski zvuci, ne bih im preporucio da se vracaju. Pogotovo mislim na parove koji imaju djecu, jer je Amerika najbolja zemlja za edukaciju. Americka politika zaista stvara strucne kadrove. Nasa politika je istjerivanje strucnih kadrova.
DANI: Znaci li to da je, ipak, bolje biti americki kuhar nego bosanski pisac?
DZAMONJA: Ne, to nije istina. Kad govorim o Americi, imam na umu da je to surova zemlja u svakom pogledu. Ovdje, ako nista, imam sansu da redovno objavim pricu u novinama. Tamo si egzoticna lutka kad si uspjesan pisac. Jedan moj prijatelj, Chris Merrill, posudio mi je agenta da moje price i tekstovi idu preko njega i ja sam cekao da li ce neka izdavacka kuca prihvatiti moj rukopis. To bi bilo savrseno, jer prosjecna americka primanja jedne porodice su oko 36 hiljada dolara godisnje, a ja bih, da mi je prihvacen rukopis, mogao dobiti 40 hiljada dolara predujma da ga zavrsim, a poslije sve zavisi od ugovora i procenta. Ovdje pisci kukaju da se ne moze zivjeti od pisanja. I u Americi su rijetki pisci koji zive od pisanja. Oni rade kao konji u fabrici, negdje, a u slobodno vrijeme pisu i nadaju se lutriji da ce im knjiga biti prihvacena. Tek onda ide prica o ugovoru. Jedino dobro sto sam ponio iz Amerike je da sam naucio da radim zaista tesko, i da sam spreman da ovdje radim iste te poslove, ali ovdje niti ih ima niti su placeni.
DANI: Koji su to poslovi?
DZAMONJA: Bio sam cuvar u ludnici. Brinuo sam o sest ljudi u jednoj privatnoj kuci, davao im lijekove, prao ih, kuhao, cistio. Radio sam 24 sata dnevno, a znalo se desiti da u 9 sati podijelim lijekove, smjestim ih u krevete, i kad taman dahnem dusom, neko kuca na vrata moje sobe da pita kad ce dorucak. Radio sam u tvornici, ja to zovem Kljuc, to je bila dobra firma. Radio sam konobarske, kuharske poslove, cak sam skidao trnje s ruza za St. Valentine's day... Radio sam na branju grozdja. To je seoski posao. Dobro je bilo sto si imao vina koliko hoces, ali je vino ocajno, pa nisam koristio tu privilegiju.
DANI: Kako Sarajevo izgleda njegovom pjesniku godinu dana nakon sto se odlucio vratiti u njega?
DZAMONJA: Pa, fala. Sarajevo je isto, samo se struktura stanovnistva promijenila. Izgubio sam puno prijatelja u ratu, zauvijek, a puno je ljudi otislo, tako da je tesko samom sebi objasniti da, recimo, udjes u "Park" kafanu ili "Cyrano" i ne vidis nijednu poznatu facu. To su stvari koje tesko padaju, ali izgleda da se Sarajevo oporavlja.
DANI: Je li moguce ocijeniti nasu knjizevnost u posljednjih nekoliko godina?
DZAMONJA: Razocaralo me. Ljudi su, izgleda, potrcali, pogotovo ovi mladji pisci, da iz rata, kao i svi, nazalost, izvuku neku korist. Narodilo se novokomponovanih pisaca, knjizevnika, pjesnika, koji su proveli mozda tri dana kod Cace na kopanju i koji daju sebi za pravo da to neko svoje zivotno iskustvo stampaju, i sto mi je potpuno apsurdno, da imaju neciju podrsku. Oni uvijek mogu, kao sto je to bilo prije rata, da sve svoje neuspjele netalentovane pokusaje sami plate.
DANI: Ekskluzivnost i pravo na spregu "lose politike i jos gore knjizevnosti" uglavnom drze stariji a ne mladji pisci...
DZAMONJA: Dobro. Mislim da su svi oni sami sebe pokopali kao pisce, jer ja nisam vidio da je ista dobro iz toga izaslo. Opet kazem da sam odsustvovao pet godina, tako da sam potpuno bio van svih tokova. Ali ono malo sto sam procitao, ne vidim da su se usrecili. Ne znam koliko je njihova politika i koliko su njihove stranke sretne s njima. Ja mislim da je to jedan potpuni debakl i politike i knjizevnosti.
DANI: Novinarstvo?
DZAMONJA: To je takav neprofesionalizam da je to, zaista, sramota. Vjerujem da postoje kadrovi koji se mogu, ako nista obuciti, a ne onako ad hoc primati. Evo primjera: javlja se neka novinarka, ne znam joj ime, naravno, kad su bila iskopavanja leseva iz masovnih grobnica u Srebrenici i kaze: "rezultati su mnogo bolji od ocekivanih". Sto znaci: vise je zrtava nego sto se ocekivalo. To je morbidno i stupidno. Ne znam je li morbidnije ili stupidnije. A nije ni ona kriva. Postoje instance u novinarstvu, od urednika do lektora. Pustiti takvu stvar nije samo njena krivica, nego cijelog novinarskog sistema. S druge strane, sramotno je da ima toliko antagonizama medju novinarima i medju listovima. Ja mislim da prvenstveni cilj treba biti da se borimo za neko bolje, pravednije, naprednije drustvo.
DANI: Je li Dario Dzamonja prvi autenticni urbani pisac iz Sarajeva?
DZAMONJA: Mislim da kroz sve moje price provejava, sto je Marko Vesovic dobro napisao u svojim recenzijama, taj osjecaj samoce pisca suocenog sa svijetom, koji prenosi svoja iskustva nekome ko hoce da ih prihvati. S druge strane, meni je najveci kompliment kad mi neko procita pricu, tekst, clanak u novinama i kaze "jeb'o ono, ono bih i ja znao napisati". Pa, niko ti ne brani, probaj. Postoje sjajni, da kazem seljacki pisci, samo da navedem Branka Copica. Bog ne moze reci da je los pisac. E, to sto je on zivio u sad nezeljenom vremenu i sto je bio drzavni pisac, to uopce ne umanjuje vrijednost njegovih pripovijetki, romana. Ali, ima tu nesto: ja sam jos pred rat za svoju knjigu koja se zvala Drugo izdanje dobio godisnju nagradu kuce "Veselin Maslesa" i to je objavljeno, da bi poslije povukli odluku. Ne mogu da se otmem utisku da tome nije kumovao jedan clan zirija, dokazani zlocinac Vojislav Maksimovic.
DANI: Nedostaje li nasoj knjizevnosti sistema?
DZAMONJA: Ne znam zasto bi bilo sistema. Francuski novi roman nije imao nikakvog sistema. Nije jednostavno uvoditi sistem u knjizevnost, to je pokusao socrealizam, a nista dobro nije ispalo iz toga. Ili ja nisam nista dobro odatle procitao a smatram se dobrim poznavaocem ruske literature izmedju dva rata. Jedini pisci koji su tada pisali dobre knjige bili su oni koji nisu podlegli pod rudu socrealizma, od Hlebnjikova, Bulgakova, da ne nabrajam dalje. Knjizevnost ne smije da sluzi sistemu, a sistem ne smije da potiskuje knjizevnost. To je valjda jedina vrsta sistema koju treba uvesti.
DANI: "Nelijeganje na rudu" sadasnje vlasti je jedan od sigurnijih nacina da se dobro pise. Jednom ste izjavili da je Nedzad Ibrisimovic Vas prvi literarni idol, a prije par sedmica objavili ste pricu pod naslovom Ugursuz, koja lici na obracun s njim...
DZAMONJA: Ne, ne bih slozio da je to obracun s njim. U toj sam prici napisao da je Nedzad od mojih najranijih radova uvijek govorio - ako hocu da budem pisac, treba samo da pisem istinu. To je nekima licilo, obzirom na sadasnji i danasnji Nedzadov politicki stav, na obracun s njim. To nema nikakve veze. To je prica iz nekog drugog zivota. Ja nisam pisao o Nedzadu Ibrisimovicu, ja sam pisao o Ugursuzu. Treba da se stavi u kontekst godina kad je on pisao Ugursuza. Nigdje se, pritom, ne kaze da je to o Nedzadu Ibrisimovicu. Normalno da sam ja to tendenciozno napisao, ali mislim da to nije nikakav obracun. Ne znam zasto su se ljudi bas toga okacili.
DANI: Valjda zbog toga sto ste dugo bili nerazdvojni prijatelji pa ste nakon svega zavrsili na razlicitim stranama: Dzamonja dosljedno vjeran svom backgroundu sarajevskog buntovnika i marginalca, a Nedzad, uglavnom, kao politkomesar i apologet nove vlasti.
DZAMONJA: Ja se apsolutno ne slazem sa njegovim stavovima, od pokusaja da se oformi bosnjacki PEN klub, do njegovih zaista bijednih knjizevnih pokusaja kroz sve ove godine rata, mada to traje i od prije rata. Ne vjerujem da je to moj obracun s njim, vjerujem da smo mi ostali prijatelji. Ja sada sjedim u kafani, a on ima svoje stavove prema vjeri. To se ostavlja za kucu, jer anatemisati nekoga je malo licemjerno, pogotovo od covjeka koji je prosao kroz pakao alkohola i kroz mnoge lose stvari u prethodnom sistemu. Necu da kazem ni to da sam protiv SDA, zato sto ja nisam u njoj. Nisam ni u jednoj stranci nikada bio, niti cu ikada biti. To sto je on u SDA, to je potpuno licno opredjeljenje, ali ako on nekome cini zlo, onda nije, po meni, ni dobar predsjednik udruzenja, ni dobar musliman ni dobar covjek. A, eto, ne znam sto nam je trebalo pominjati njega.
DANI: Mozda zato sto je u ovom gradu prepoznat kao Faust koji prodaje dusu umjetnika za socijalni i ekonomski status.
DZAMONJA: On je za medije i za dosta ljudi upravo sinonim toga. Kao sto sam ja napisao, u tom, kako vi rekoste, obracunu s njim, on je za mene jedan drugi Nedzad. Uvijek mogu napraviti distancu prema ovome Nedzadu i onome Nedzadu kojeg znam i volim, kojeg sam cijenio i obozavao, i s kojim sam imao toliko lijepih trenutaka u zivotu i nadam se da ce ih biti jos.
DANI: Ako vas ne zavadi zli duh carsije. Kako objasnjavate pojavu da se u ovom casu za nekim od stolova u sarajevskim bastama vodi borba literarnih "argumenata" tipa: "Avdo Sidran i Daco Dzamonja su pijanci, Damir Uzunovic i Goran Samardzic su ukrali pare da sebi otvore knjizaru, Miljenko Jergovic je ovakav"... Hocu da pitam: zasto smo surovi prema svojim talentima?
DZAMONJA: Ne znam. Ali znam da je to potpuno besmisleno. Cijeli svijet zna da je Proust bio peder, ali ne mozes sad reci da mu zbog toga knjige ne valjaju. To je toliko primitivno, toliko glupo, da ja nemam rijeci. Evo, ja puno cijenim Miljenka Jergovica kao proznog pisca i kao kolumnistu, i ne mogu sad pricati o Miljenku zato sto zdere k'o svinja. Ja ga pitam sta ces Miljenko popit', on kaze "sendvic". Da ja sad pricam protiv njega zbog toga, to je potpuni primitivizam i idiotizam.
DANI: Jergovic Vas je prvi i nazvao "bosanskim americkim piscem". Je li to stoga sto Vase proze cesto naginju scenaristickoj gradji? Biste li se voljeli iskusati u scenariju o Sarajevu?
DZAMONJA: Godine 1990. moj scenario je otkupljen od "Bosna filma". Moram ispricati da je Kusta tada htio Mladena Materica da mu radi na scenariju za Strategiju svrake i rekao mi: "Meni se, Daco, svidja tvoj scenario, ali nemoj ga gurati ove godine, ostavi ga za sljedecu, a ja ti se kunem da cu ga ja uzeti i raditi." Ja sam, onako kakav sam kurcevit, rekao: "Ma, kakvi, hocu ove godine." Kaze: "Ja sam te upozorio." I prodje Strategija svrake, koja je imala dva i po gledaoca, i tako je to propalo. Neki dan sam zvao Bakira Tanovica i pitao ga je li taj scenario negdje sacuvan. Znam da je on sacuvan u mojoj kuci, ali posto ja kuce nemam, nema nista od toga.
DANI: A, naprimjer, film o ratnom Sarajevu?
DZAMONJA: Trebao bi da bude sastavljen od kratkih ljudskih prica, a ne k'o ono sranje od Welcome to Sarajevo, ili ono nesto po sablonu, ona Muslimanka, on Srbin i obratno. To je potpuno odvratno. Imam neke scene. Ja sam vidio - a necu, iz postovanja prema porodici mog prijatelja koja je izginula, reci njegovo ime - grozne, zaista jezive stvari: gledao sam na televiziji da je on u istoj sekundi posijedio od svog tog uzasa. Film treba praviti od takvih scena. Ako je Spielberg mogao napraviti svog Vojnika Ryana, mozemo i mi, valjda, uraditi nesto svoje. Vidio sam svega: banalnu scenu kad dvojica tipova ulaze u haustor i vuku za rukav neku zensku, a ona vice: "Necu, obecali ste mi da cete mi dati da jedem, guzite me cijeli dan, a jos nisam nista jela." Imam i vrijedno iskustvo kako se ljudi u bolnici ponasaju. Nas je sedam-osam bilo na Traumi i niko nikoga nije pitao koje je nacije, nego kako je danas, boli li te to sto si ranjen. A sve to treba da se slegne. Rat u Sarajevu je bio jedna ogromna slika Hieronymusa Boscha. Ja, eto, pokusavam svemu dati neki smisao koji ne bi bio politicki. Scenario o Sarajevu je tesko napraviti nekome ko zivi u "Holiday Innu" i ima klopu i zasticen je samim statusom "Holiday Inna", gdje su strani novinari, prijemi i to. To se drukcije pise.
#41
Sleepers
-
- Members
- 8,129 posts
Posted 30 January 2006 - 22:50
Nisam nikad bila u Sarajevu. A htjela sam, al' bas je poceo rat.
Slusala sam price o "sarajevskoj raji" - i da niceg slicnog nema nigdje na svijetu.
Pa sam svojevremeno cula i sad vec onu antologijsku " *ebes zemlju koja Bosne nema. I * ebes Bosnu koja zemlje nema." - Tako nekako, mozda sam omanula.
A i mnogi su me kasnije uvjeravali da su te price o sarajevskoj raji, bajke. Izmisljotine. Prevara. Zav(j)era. I samo sam buljila u ekran, k'o da se radi o nekom glupom holivudskom scenariju, kako nestaje Sarajevo. Kao kad se rusi kula od karata. To je bila stvarnost. A onda sam vidjela i par filmova, bas iz Holivuda na tu temu. Stvarnost? Iluzija? Krv. I smrt.
Imam prijateljicu koju nikad nisam upoznala. Srele smo se davno, na jednom netu u virtual svijetu; rastemo, starimo i trajemo zajedno usprkos svim manama tog virtual prijateljstva. Ja tako dobro prepoznajem tugu u njenom glasu kad mi kroz telefonsku zicu stigne njen drhtaj i tako volim njeno veliko srce koje jos uvijek tuche i bije i udara i kuca tim sarajevskim bajkovitim ritmom unatoc i bas u inat svemu i svima, i bez obzira sto ona sama u Sarajevu odavno nije, - nosi ga negdje u venama. Nikad ju nisam pitala za porijeklo, nikad nam to nije bilo vazno, muz s Marsa, ona s Venere, pricali smo o ljudima, o onome sto pishe i sto iskri iz ociju, izbija iz duse, iz napisane rijeci, a ne ono drugo - nebitno. Ona je moje veliko srce. Moja istinska sarajevska raja. I srest cemo se mi, kad tad. I bit ce bas kao u Holivudu; zagrlit cu je, (a ona mene jos vise jer ima vece srce) i setati ulicama grada koji nema ime, ali ima dusu jer je ona tamo. Jer je ona divna sarajevska raja.
I jednom, ne tako davno, nakon rata. Sarajevo poruseno. Ljudi ubijeni. Vec je prosla sezona, a ja negdje na Makarskom primorju - sama, uz more, s morem.
Jedne veceri, u "malom mistu", dosetah do samog kraja rive i naletih na mali restoran. Noc. Maestral. Sjednem za zadnji stol, stoljnjake miluje vjetar. Konobar, tada jos nepoznat, moja narudžba - lignje na zaru i ne znam vise kako, razgovor krene. A skoro ponoc.I krene iz zvucnika - Kemal Monteno. Luda kombinacija mora i Keme...Gdje li sam? A lignje vrhunske. I rijec po rijec, - Od kuda? Kako?
- Ma mi smo sarajevska raja. Ja sam vlasnik restorana, tu je doktorica sa sinom i nas prijatelj, svjetski poznat slikar sa zenom..Dodjite sutra navecer.. obavezno.
- Hvala, doci cu.
I sutra, dodje.
Skupim hrabrost, udjem, dodjem, a svi vec okupljeni, ali svi me docekuju s osmijehom.
- Jesi li kad jela sarajevske cevape? Nisi? EEE, sad ces!
Doktorica, moze mi biti mama, me smjesta kraj sebe i uvaljuje mi ogromnu porciju najmirisnijih cevapa koje sam u zivotu nanjusila (a i pojela) i krece s pricom - Eto duso moja, da vidis sta ti je sarajevska raja. Nema nas puno, al' tu smo.
I kljuca moja znatizelja gdje su, sto su, kako?
Pa tu sam ti ja bila u Sarajevu i tu cu umrijeti. Operirala ranjenike, bila gladna i zedna, i tu ce me pokopati. Ako me nisu ovi i oni, nece me ni sam vrag.
Sirok i glasan i srdacan osmijeh (ja to sanjam???) --- eee, a jednom me spasila moja macka. Bila ja na balkonu i ona me napala, oplela se oko mene, mijacue, frkce, davi... Ma sto me gnjavis? I krenem da ju nahranim. A za 60 sekundi rokne bomba i raznese mi pola balkona. Hahahhahaha.
Gledam ju zabezeknuto punih ustiju tog sarajevskog blaga i ne vjerujem njenom osmijehu.
- Ma duso, ne brini ti. Vidjela sam ja krvi i smrti za pet zivota. Nego, da mi napravimo jos tih cevapa?
Trajalo je to dugo u noc. I sljedecu, pa jos jednu. I onu iza. I svjetski poznati slikar je obecao da ce doci u Zg, pa cu mu pomoci oko promocije izlozbe.Samo ima jedan problem. Nismo pitali za imena. Ni za naciju. Ni adresu. Naprosto smo bili. Bila je to moja - sarajevska raja.
Neka ih Bog cuva, gdje god da su...
Slusala sam price o "sarajevskoj raji" - i da niceg slicnog nema nigdje na svijetu.
Pa sam svojevremeno cula i sad vec onu antologijsku " *ebes zemlju koja Bosne nema. I * ebes Bosnu koja zemlje nema." - Tako nekako, mozda sam omanula.
A i mnogi su me kasnije uvjeravali da su te price o sarajevskoj raji, bajke. Izmisljotine. Prevara. Zav(j)era. I samo sam buljila u ekran, k'o da se radi o nekom glupom holivudskom scenariju, kako nestaje Sarajevo. Kao kad se rusi kula od karata. To je bila stvarnost. A onda sam vidjela i par filmova, bas iz Holivuda na tu temu. Stvarnost? Iluzija? Krv. I smrt.
Imam prijateljicu koju nikad nisam upoznala. Srele smo se davno, na jednom netu u virtual svijetu; rastemo, starimo i trajemo zajedno usprkos svim manama tog virtual prijateljstva. Ja tako dobro prepoznajem tugu u njenom glasu kad mi kroz telefonsku zicu stigne njen drhtaj i tako volim njeno veliko srce koje jos uvijek tuche i bije i udara i kuca tim sarajevskim bajkovitim ritmom unatoc i bas u inat svemu i svima, i bez obzira sto ona sama u Sarajevu odavno nije, - nosi ga negdje u venama. Nikad ju nisam pitala za porijeklo, nikad nam to nije bilo vazno, muz s Marsa, ona s Venere, pricali smo o ljudima, o onome sto pishe i sto iskri iz ociju, izbija iz duse, iz napisane rijeci, a ne ono drugo - nebitno. Ona je moje veliko srce. Moja istinska sarajevska raja. I srest cemo se mi, kad tad. I bit ce bas kao u Holivudu; zagrlit cu je, (a ona mene jos vise jer ima vece srce) i setati ulicama grada koji nema ime, ali ima dusu jer je ona tamo. Jer je ona divna sarajevska raja.
I jednom, ne tako davno, nakon rata. Sarajevo poruseno. Ljudi ubijeni. Vec je prosla sezona, a ja negdje na Makarskom primorju - sama, uz more, s morem.
Jedne veceri, u "malom mistu", dosetah do samog kraja rive i naletih na mali restoran. Noc. Maestral. Sjednem za zadnji stol, stoljnjake miluje vjetar. Konobar, tada jos nepoznat, moja narudžba - lignje na zaru i ne znam vise kako, razgovor krene. A skoro ponoc.I krene iz zvucnika - Kemal Monteno. Luda kombinacija mora i Keme...Gdje li sam? A lignje vrhunske. I rijec po rijec, - Od kuda? Kako?
- Ma mi smo sarajevska raja. Ja sam vlasnik restorana, tu je doktorica sa sinom i nas prijatelj, svjetski poznat slikar sa zenom..Dodjite sutra navecer.. obavezno.
- Hvala, doci cu.
I sutra, dodje.
Skupim hrabrost, udjem, dodjem, a svi vec okupljeni, ali svi me docekuju s osmijehom.
- Jesi li kad jela sarajevske cevape? Nisi? EEE, sad ces!
Doktorica, moze mi biti mama, me smjesta kraj sebe i uvaljuje mi ogromnu porciju najmirisnijih cevapa koje sam u zivotu nanjusila (a i pojela) i krece s pricom - Eto duso moja, da vidis sta ti je sarajevska raja. Nema nas puno, al' tu smo.
I kljuca moja znatizelja gdje su, sto su, kako?
Pa tu sam ti ja bila u Sarajevu i tu cu umrijeti. Operirala ranjenike, bila gladna i zedna, i tu ce me pokopati. Ako me nisu ovi i oni, nece me ni sam vrag.
Sirok i glasan i srdacan osmijeh (ja to sanjam???) --- eee, a jednom me spasila moja macka. Bila ja na balkonu i ona me napala, oplela se oko mene, mijacue, frkce, davi... Ma sto me gnjavis? I krenem da ju nahranim. A za 60 sekundi rokne bomba i raznese mi pola balkona. Hahahhahaha.
Gledam ju zabezeknuto punih ustiju tog sarajevskog blaga i ne vjerujem njenom osmijehu.
- Ma duso, ne brini ti. Vidjela sam ja krvi i smrti za pet zivota. Nego, da mi napravimo jos tih cevapa?
Trajalo je to dugo u noc. I sljedecu, pa jos jednu. I onu iza. I svjetski poznati slikar je obecao da ce doci u Zg, pa cu mu pomoci oko promocije izlozbe.Samo ima jedan problem. Nismo pitali za imena. Ni za naciju. Ni adresu. Naprosto smo bili. Bila je to moja - sarajevska raja.
Neka ih Bog cuva, gdje god da su...
Edited by Ziza, 30 January 2006 - 22:54.
#42
niko
-
- Banned
- 1,846 posts
Posted 30 January 2006 - 23:16
Volela sam silne kafice ! Bilo ih je strahovito mnogo.Djerdan,Dzokej,Zvono, cuveno Zvono ...Stari Sat... mogu da kazem ,evo iz prve ruke ,da nije bilo ni n od nacionalizma ,da smo svi bili raja i medjusobno se pomagali kad nismo imali para. Ne mozes da prodjes Sarajevom ,a da ne kazes 'Cao", "vozdra" bar desetini ljudi...Sarajlije su jako druzeljubivi i prijatni ljudi. Beogradjani su uobrazeni ...takvo misljenje je vazilo nekad...i tacno je.Tamo si mogao da vidis na pr. sjajnog asistenta na knjizevnosti ,jednog Hamu, da sedi u nekom kaficu i mogao si da mu pridjes i da pricas o cemu god hoces ...o predavanju ,o vremenu ...o svemu. Ne znam da li je Hamo ziv. Bio je fenomenalan predavac. Kakav Vladeta Jankovic ! ni prineti...V;ladetina predavanja su bila maksimalno dosadna i nekako je bio strasno nadmen i zadrzavao se na potpuno nebitnim detaljima,i bilo mu je dosadno dok je predavao i gledao nas onako nadmeno ,s visine...a Hamo je uspevao da nam priblizi anticku Grcku tako ,da mislis da zivis tamo.
U Beogradu si imao kao nesto slicno kaficima - Francusku 7- klub pisaca -kafanu u koju si mogao da udjes samo ako si poznat ili ako poznajes nekog vaznog da te uvede.Odvratno. Mnogo puta mi nisu dozvolili ulaz,a kojekakve prostitutke su prolazile kao pratnja jeli....i crnoberzijanci. Takvo mesto nije postojalo u Sarajevu...gde nisi mogao da udjes....
#43
Sleepers
-
- Members
- 8,129 posts
Posted 30 January 2006 - 23:23
... i stvarno me zanima. Da mi kaze netko?
Sarajevska raja
Mit ili stvarnost?
Ili su to samo ljudi. U mom srcu?
Sarajevska raja
Mit ili stvarnost?
Ili su to samo ljudi. U mom srcu?
