Jump to content


Photo

Sarajevo


  • Please log in to reply
97 replies to this topic

#16 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 25 January 2006 - 22:05

Pripremio: Saša Rukavina
"To ti je isto kao da Robinzona kad se vratio pitaš šta mu je falilo", rekao nam je jedan od ljudi s kojima smo pokušali napraviti blic-anketu s pitanjem šta im prvo padne na pamet kad im se spomene opsada Sarajeva. Na listi onoga što je ljudima nedostajalo, neke stvari se, definitivno, ponavljaju kod svih i njih smo uvrstili među prvih 15. Interesantno je, međutim, i ono za šta nije bilo mjesta. Pa kaže jedan bivši vojnik da mu je u te četiri godine najviše falilo municije: "Nisam je mogao imati, koliko sam mogao rokati". Drugom su, opet, nedostajale "dobre gumene čizme rudarke za blato u rovovima". Na toj listi su i nafta, sjekire, argeta pašteta, insulin, poštar, stalna dozvola za tunel, Unproforova akreditacija, dozvola za policijski sat, samoposluga ili sendvič sa salamom i sirom... Šta je, međutim, ono čega su svi bili željni?
1. Kanisteri i dovoljno velika burad za vodu
Nakon sarajevske opsade, voda i sprave za njen ručni transport i kućno skladištenje definitivno su postale opšte mjesto svih budućih opsada i ratova. A u knjigama koje se bave proučavanjem umjetnosti preživljavanja jedna od obaveznih lekcija moraće biti sarajevsko iskustvo najracionalnijeg korištenja vode do posljednje kapi. Na mapama opsade upisani su neki toponimi za koje prosječne Sarajlije prije rata nisu ni čule (postrojenje za prečišćavanje Miljacke na Mošćanici, izvor kod Sarajevske pivare...), a među sarajevskim slikama koje su obilazile svijet jedan od najčešćih motiva je pranje veša u rijekama i potocima. Odmah za njim je onaj kad se, tokom kišnih dana, uhvati red kanistera pred probušenim olukom.
2. Kolica
Vjerovatno neopravdano, ostala su u sjenci onoga što je bilo lakše nabaviti, proizvesti ili smisliti. Bilo bi, međutim, interesantno sad pokušati napraviti pregled toga što se u ratu časno zvalo kolica i vidjeti ima li nešto i sad upotrebljivo. A na kolicima je najbolje proučavati svu maštovitost Sarajlija. Bilo ih je s točkićima poskidanim s kontejnera za smeće, bilo je dječijih kolica prerađenih u prikolice za bicikle, bilo ih je na skijama, sankama, s gumama na točkovima i bez njih. Nije ih bilo, valjda, samo s krilima. I bila su nasušna potreba: dovući bez njih vodu od Pivare do stana na Koševskom Brdu moglo se samo u količinama nedovoljnim ni da se saperu znoj i prašina od tog puta.
3. UNHCR-ova folija
Na prvi pogled podsjećala je na ona armirana mutna stakla kakva su se nekad stavljala na vrata ulaza u zgrade. Na drugi, i na opip, lako je bilo ustanoviti da nije ni nalik. Kombinacija nekoliko vrsta plastičnih masa, spresovanih u nešto mutno, prošarana bijelom trakom s plavim beskonačnim natpisom "UNHCR", isporučivana je u rolnama širokim metar i po. Ponekad je bila savršena zamjena za staklo na prozorima - nije se rasipala od detonacije, ali... Ko god kaže kako je zimi čuvala toplotu jednako kao i staklo - nije spavao u prostoriji zatvorenoj ovom folijom. Postojala je teorija po kojoj je to bila posljedica manjka one original crne smole kojom se lijepila za štokove, ali na januarskim minusima ispostavljalo se da to nije tačno.
4. Plinsko crijevo i prioritet za struju
Nije, dakle, bio problem što nema ni struje ni plina. Važno je bilo imati dovoljno crijeva za plin da se provede instalacija iz komšijinog stana i dozvolu da se pruži kabal za struju iz susjednog štaba. Sami energenti ponekad su se činili manje važnim - dok ih nema. Tek kad dođu, cijenile su se prave vrijednosti instalacija. O kvalitetu crijeva kojima su izvođene plinske instalacije ratni Nadrealisti snimili su čuveni skeč iz ambulante: "Granata, komšija? Nije, nego doš'o plin". Skeč su, opet, u premijernom prikazivanju vidjeli samo oni s prioritetom za struju. No, dobro: šest godina nakon deblokade, ostalo je malo tragova. Tu i tamo neka ulica koja je prekopana u ratu, a onda je obnovitelji sve do sada zaboravili ponovo asfaltirati, te ratne plinske instalacije, već odavno van upotrebe, ali sačuvane za "ne daj Bože"...
5. Peć
Civilizacijski, peć na čvrsto gorivo spada u davno prevaziđene stvari. No, koliko je civilizacija varljiva, žestoko su osjetili svi oni koji su u sarajevsku opsadu ušli s grijanjem iz Toplaninih radijatora i osuđeni na kuhanje strujom ili plinom. Peći na čvrsta goriva na mala su se vrata u živote opsjednutih Sarajlija vratile već u prvim danima, kad su iznošene iz budžaka i montirane u ulazima, pa je onda pravljen komšijski raspored kad ko kuha. Pravi bum doživjele su u prvim hladnim jesenjim danima i onda su proradili inovatori. Peći su klepane od bilo kakvih komada lima i ložene bilo čime što gori dovoljno dobro i dugo da stvori privid ognjišta. Plinski gorionici napravljeni od u kolut savijene metalne cijevi, nataknute na crijevo, izbušene i stučene s druge strane, pojavili su se tek kasnije. Na šta je to sve ličilo, vidio je (opet čitav) svijet tokom ratne izložbe peći, a mnogi su i danas ogorčeni i peći, potpuno neopravdano, krive za sve one izložene kućne biblioteke.
6. Drvo
Drvo kao gorivo, drvo kao proizvođač kiseonika i drvo kao objekat uljepšavanja grada - u svakoj varijanti opsada Sarajeva započela je bez dovoljno drveta. Vremenom, dok je opsada trajala, posječeno je sve što se moglo i smjelo posjeći. Vremenom, da je opsada potrajala, neko bi pronašao način da posiječe i aleju u Vilsonovom šetalištu i drveće u Velikom parku. Prvu je, objektivno, spasilo samo to što je s druge strane Miljacke bio agresorski položaj, drugo je, opet objektivno, spasio Dom policije i baza Vikićevih specijalaca u njemu. Pritisak na gradsko zelenilo lagano je pao kad se snabdijevanje grada ovim energentom polako prebacilo na područje Žuči, te vreće koje su pronošene kroz tunel.
7. Grbavica
Trebalo je 19. marta 1996., dok je Avdo Hebib zakucavao posljednju tablu s oznakama RMUP-a u reintegrisanim dijelovima grada, biti na stadionu Grbavica, pa shvatiti o čemu je, u stvari, Tifa govorio kad je otpjevao "...Heeeejjjjjjjj, rano ljuta..." Razvaljen stadion, na njemu grupa ljudi iz NK-a Željezničar ne silazi s betona tribina jer ne zna šta je na travi terena minirano, a šta nije i... Pravi planove kako što prije odigrati utakmicu. O tome se radi: Grbavica, dio grada, bila je simbol podijeljenosti i simbol ujedinjenosti. Grbavica, stadion, bila je simbol opstanka i simbol kraja opsade. Koliko god je prva ratna utakmica na Koševu bila propagandni trik generala Michaela Rosea, tadašnjeg komandanta Unprofora, toliko je prva poslijeratna utakmica na Grbavici bila simbol konačnog kraja opsade.
8. Akumulator, tranzistor
Zamjene za struju. Komplikovane: početkom rata iz većine izrešetanih i nepokretnih automobila povađeni su akumulatori koji su se pokazali kao zabluda kad ih je trebalo ponovo puniti. S druge strane, tranzistore je ponekad bilo bolje nemati. Početak rata obilježio je, recimo, kolega Željko Ružičić svojim divnim "Drage moje, dobri moji", hrabrio nas je onim "Jadovani s brda", a onda nam je taj isti tranzistor rekao kako je Ružičić stradao od granate koja je pala kod zgrade Predsjedništva. Ipak: da nije bilo akumulatora i tranzistora, ne bismo znali koliko su puta avioni s nosača američke Šeste flote grijali motore da započnu bombardovanje, ne bismo znali kad se dijeli humanitarna na već poznatim mjestima, ali ni kakav su dnevni učinak imali snajperista s Jevrejskog groblja i sijač smrti sa Špicaste stijene.
9. Svijeća, uljarice, baterije
Jedna od najjezivijih ratnih slika koja se tokom rata mogla vidjeti, bila je ona noćna s Igmana. Raspored mraka tačno je pokazivao linije opsade: krug svjetala koji je završavao na gradskoj liniji fronta od slobodnog dijela Sarajeva činio je doslovno i bukvalno crnu rupu. Utisak se, međutim, mijenjao kada se prođe tunel i krene prema čaršiji: traperava svjetlost svijeća, lojanica, kandila, uljarica, baterija, sijalica na akumulator, petrolejki (...) uspijevala je probiti se kroz krpe i ćebad kojima je grad bio, kao, zamračen. S koliko se malo svjetla živjelo tih noći, zna se kad se sjeti onog starog načina kupovanja sijalica "Daj mi jednu od 60 svijeća"... Pa i to malo svjetla znalo je izazvati svađe u kući čije je uzroke danas jedan kolega sveo na prostu dilemu: "Da li ulje sipati u kandilo ili u lonac?"
10. "Golf dvica"
Taj automobil neopravdano je ostao bez Zlatnog ljiljana, smatraju upućeni. Golf dvica, i to dizelaš, pokazao je nekoliko stvari: ide po svim mogućim podlogama, a može se u njega točiti šta ima - od prave nafte, preko raznih surogata, do trafo-ulja. Ne smetaju mu nagla nalijetanja na trotoare niti pun gepek municije i putnika mnogo više od onih pet koje su konstruktori Volkswagena predvidjeli. I, dvica je odigrala ulogu i u svim sarajevskim tragedijama: otvoren gepek, iz kojeg viri nešto, krvavo i masakrirano, s upaljenim svim žmigavcima, bjesomučno i urlajući sirenom prosto leti prema najbližoj bolnici... Zbog te slike koja je pratila svaki sarajevski masakr, dobro je što su ga prestali proizvoditi.
11. Cigarete
"Mogao si za njih sve kupiti", pomalo sjetno kaže jedan bivši vojnik. Jedan bivši civil ponekad se sjeti kako je umjesto gelera u ratu počeo skupljati one razne stranice iz knjiga od kojih je FDS pravio kutije za drinu. Neki se sjećaju jednog od priloga sarajevskom rječniku opsade: vebeer su na pijacama zvali bunt od 30 cigareta umotanih u tanki, neuvjerljivi celofan. U svakoj od tih varijanti cigareta je samo dokazivala kako se istorija stalno ponavlja. Karl Marks nam je, naime, objašnjavao transformacije ljudskog društva promjenom principa razmjene: robu za robu smijenio je robu za novac, pa novac za robu, a vrhunac je bio novac za novac. Cigarete tokom opsade vratile su stvar u robu za robu, period koji je u civilizovanom ljudskom društvu definitivno završio negdje s padom Rimskog carstva prije nešto manje od dvije hiljade godina.
12. Prava alkoholna pića
"Falila mi je prava rakija i pravi konjak, a ne one brlje koje smo pravili i pili", kaže jedan danas zakleti antialkoholičar. U brlje koje su se pile spada i još jedna sarajevska autentična tvorevina - sake. Na istoku je to rakija od riže i spada u red specijaliteta. U Sarajevu tokom opsade takođe je to bila rakija od riže, pravljena mutnim procesima u kadama, toliko složenim da je obični novinar teško može zapamtiti. Ukus joj je bio... Čistog metil ili etil alkohola? Nije važno, onog od kojeg se oslijepi. Sreća je pa u opkoljenom Sarajevu ni riže nije bilo dovoljno. A da se pilo, pilo se, čak i ne samo brlje: još jedno od opštih mjesta života u gradu su oni čuveni derneci nakon policijskog sata zalivani sarajevskim pivom donesenim u kanisterima iz, naravno, Pivare.
13. Kafa, šećer, čokolada, coca-cola
Bilo kojim redom poslagane, ove četiri stvari danas toliko predstavljaju svakodnevicu, da je apsurdno čak i pomisliti kako nekome u Sarajevu nedostaju. Tokom opsade, međutim, bilo je nepristojno čak i naglas razmišljati o tolikom luksuzu: čuj kafa, pa još slatka!? Pili su se razni nadomjesci - od onih bljutavih nes kafa, do prženog ječma ili čega li već. Bilo je, naravno, i kafe i čokolada i coca-cole i šećera i u ratnom Sarajevu, bilo ih je čak i na pijacama, ali, ponovo je u pitanju bila pristojnost. Nepristojno je bilo za deset dekagrama prave kafe potrošiti stogodišnju platu čak i ako nađete budalu koja će primiti bh. bonove. Platu? Čuj, platu!
14. Mirišljavi sapun
Ovdje su mišljenja podijeljena. S jedne strane je kategorična tvrdnja: "Ma šta to, kabaš je pravi", s druge je konstatacija "Ne da mati kabaš, hoće veš da pere". Hroničari opsade Sarajeva bilježe kako je tih dana bila sramota izaći na ulicu prljav ("Gdje ćeš takav pred doktora ako te pogodi"), ali bilježe kako je među izbjeglicama i onima koji su spremali pakete vladala zbunjenost: umjesto (očekivanih) brašna, ulja, šećera i takvih stvari, iz Sarajeva su tražili sapune, kolonjske vode, ukratko, lijepe stvari. E, sad, dalo bi se ovdje teoretisati o poznatom i famoznom sarajevskom duhu, ali razloge možda treba tražiti nešto prizemnije: hajde se ti peri svaki dan kabašem...
15. Telefonska veza
Zašto čovjek osjeti koliko mu struja, voda i telefon nedostaju tek kada ih nema? Ima li to veze s onom starom jevrejskom izrekom Da Bog da im'o pa nem'o? No, dobro, telefon, dakle. Postoje ljudi koji su o njemu ovisnici, ali tokom opsade Sarajeva nije se radilo o njima. Radilo se o onoj običnoj, ljudskoj, civilizacijskoj potrebi da se digne slušalica, okrene broj i razgovara. Ne toliko s najbližima koji su se rasuli po izbjeglištvima cijelog svijeta, taj dio priče uspješno su završavali kolega Alirizah Gaši i njegove radijske Pokidane veze. Ma koliko to zvučalo besmisleno, nedostajala je ona svakodnevna komunikacija, ono kad se zove curu s Otoke i dogovara sastanak naveče na čeki ili kad se s komšinicom koja je s Bistrika odselila na Dobrinju satima trača ona koja je nastavila svojim vešom prskati po (odavno neopranim) prozorima.


--------------------------------------------------------------------------------

.."Amerikanci objavili da će Žepu, Srebrenicu i druge nepristupačne krajeve snabdijevati humanitarnom pomoći iz vazduha. Teretne avione pratiti će ratni lovci, koji će odmah reagovati ako neko puca na transport.
Hladno.Sunčano.
Umro je naš komšija Fadil Tanović.Bolovao je dugo.
Pucnjava. Opet pucnjava!
Nemamo hrane.
Pred kinom "Partizan" čitam listu sretnika, koji su dobili paket preko "Adre". Odlazim da vidim bolesnog oca, kojeg su prenijeli kod snahe Mire i brata Nedima. Otac me ne poznaje.
U malom studiju, u Danijela Ozme ulici, sa Ilijom Šimićem slikam se za emisiju "Paleta". Ispituje nas Strajo Krsmanović. Govorimo o kulturi. Parafraziram Isidoru Sekulić: "Kultura je iskusna stara dama, ona će se izvući, mene brine država Bosna i Hercegovina".
Pada snijeg.
U Kamernom teatru gledam predstavu "Grad" u režiji Harisa Pašovića. Igraju: Minka, Naca, Jasna, Ines, Kaća, Atko, Tahir, Haris i Boris.
Da bi se vratio u Sarajevo, Haris je putovao iz Subotice za Amsterdam! Iz Amsterdama za Ljubljanu, pa za Skoplje, Štokholm, Zagreb, Split, Rijeku, Zenicu, Kiseljak.
"Kiseljak", kaže Haris-"izgleda kao neko bogato holandsko mjesto! Zagreb kao Kazablanka!"
Iz Kiseljaka preko Igmana i piste u Dobrinju. Kaže "da se rodio kad je stigao u Sarajevo"
Kada je završila predstava Jasna Spajić Hadžisalihović mi kaže da u Sarajevu nestaje plina. Ljubazna Jasna nije htjela da mi kaže ranije da mi ova tužna vijest ne pokvari i ugpđaj predstave.
Gledao sam prvu predstavu Kamernog teatra u ovom prostoru. Tada se Kamerni zvao Malo pozorište. Predstava "Mladost pred sudom" Hansa Timajera u režiji Jurislava Korenića.
Bilo je to 13. marta 1955. godine. Možda sam jedini u sali, koji je prisustvovao tom događaju, a malo ih je u gradu.
Bilo je to prvo pozorište takvog tipa u zemlji. Poslije su nastali Oder 57, Atelje 212, Jazavac i zaraza je krenula.
Reditelj, te meni tako drage predstave, Jurislav Korenić Uco je bio najznačajniji poslanik, koji je radio u ovom gradu. Završio je Srednju muzičku školu, Filozofski fakultet i Kazališnu akademiju, odsjek za režiju. Govorio je jezike i pratio svjetska pozorišna događanja. Počeo je kao kontrabasista u Operi. U Sarajevu se zaposlio kao reditelj Opere Narodnog Pozorišta. Osnovao je Malo pozorište i režirao predstave.
Osnovao je Festival malih i ekspermentalnih scena Jugoslavije.
Mira Trailović mu je preotela BITEF.
Organizovao je Dramski studio.
Želio da režira film. Nisu mu dozvolili. Bio je u teatru ono što je Hase Ferhatović u fudbalu. Njegovo pozorište nazvali su Kamerni teatar 55, a njemu dali bistu u holu. Uco Korenić me naučio profesionalizmu.
Poslije predstave Harisa Pašovića "Grad" otišao sam u bife Šahovskog kluba. Proveo sam ugodno popodne u razgovoru sa Zlatom, sestrom Nagorkom, Dariom Džamonjom i Bojanom Korenićem, maestrovim sinom.
Pada snijeg i granate.
U uglu moje sobe pored prozora, koji gleda u dvorište i zabatne zidove, čamim daleko od omiljenih vidika, koji se pružaju kroz prozore sobe prema Obali vojvode Stepe. Čekam prolječe. Trudim se da mislim na stvari koje sa ratom nemaju veze.
Zlata radi dijaloge u scenariju "Bosanski rulet". Pita me za neko rješenje.
"sada upravo gledam nijemi film" kažem
"Goni se...!" uzvikuje Zlata.
"Imamo još samo malo pasulja!" reče Zlatina mama Samija.
"Daće Bog!" kaže tetka Azra.
"Bog stvara zvijezde!"-piše Samuel Goldvin-"a producenti treba da ih pronađu!"
Predveče rodle, kanisteri. Miro Franković i njegova kćerka Ana. Snijeg cijelom poduhvatu daje romantični oreol. Pucnjava ga kvari.
Noću kod Paole i Mladena Kolobarića slušamo radio. London!Pariz!Beograd!Zagreb!Sarajevo!Vašington!Moskva!
Očajni smo zbog tragedije Cerske.
Pregovori, imam utisak, tapkaju u mjestu? Ivo Boras misli da napreduju. Polemišemo. Citiram Umberta Eka:"Na kraju tunela opet trepere opasna svijetla ljevice. Možda se uskoro pojave Senilni kuriri Crvenih brigada vrbujući po zadatku čija je važnost davno prošla."
Snijeg polako pada.
Pred kućom je vrlo vidljivo zbog difuzne mjesečine i snijega koji reflektuje kao ogledalo.
Rastajemo se sa Ivom Borasom koji žuri da stigne kući prije policijskog sata. Na Obali Vojvode Stepe krš i pustoš. Zlata je užasnuta prizorom.
Mislim, koliko su istiniti filmovi o Med Meksu? Ustvari...Ma kolika glupost nam se činio, film u prvom svom sloju ima istinu, i operiše konkretnim stvarima.
"Zaista zrak sam samo"- Zlata citira Crnjanskog.
Ulazimo u mračan haustor. Laku noć džezeri."


Mirza Idrizović "Spomenar"

#17 Guest_vinska musica_*

Guest_vinska musica_*
  • Guests

Posted 26 January 2006 - 04:28

Predivan topik!
Uzivala sam, citajuci.

Btw, cula sam da je pre dve nedelje u Sarajevu bilo proglaseno
deset najvecih prijatelja BiH, te da je medju jima i Pera.

#18 Varvarin

Varvarin
  • Members
  • 929 posts

Posted 26 January 2006 - 05:05

Pobjeda 24.04.04
Žrtve nacionalizma se nisu osvijestile
Vidosav Stevanović

Bili smo svjesni napada i poniženja koja nas čekaju ali smo se nadali da će se naši ljudi osvijestiti, da će nas evropske demokratije podržati. Danas je ta nada nestala. Evropske demokratije su nam okrenule leđa

Trenutno najprevođeniji pisac u Francuskoj, Vidosav Stevanović, koji je osvojio gotovo sve nagrade za književno stvaralaštvo, od 90-tih godina nalazi se u egzilu. Kroz svoje romane, ali i kroz medije nastavio je borbu protiv nacionalizma, rata, mržnje i njihovih posljedica. U egzil je otišao jer nije imao drugog izbora.
* Vaša borba protiv rigidnog nacionalizma i mržnje traje već petnaest godina. Zbog toga ste postali politički azilant. Mislite li da se od početka devedesetih do danas nešto suštinski promijenilo?
- Protiv srpskog nacionalizma - koji je prije proizvod beogradske čaršije nego naroda - pobunio sam se kao Srbin, kao Evropejac, kao građanin svijeta, ako hoćete. Program koji se nudio bio je nehuman, konfuzan, anahroničan, sastavljen od propagandnih ludosti i probudjenih fantazama i mogao je donijeti nesreće Srbima koliko i drugim narodima u bivšoj Jugoslaviji. Morao sam se suprotstaviti, a to je u klimi jednoumlja, što je u Beogradu zavladala jedne jeseni i pretvorila se u dugu zimu, značilo žrtvovati sve što imaš, biti na stubu srama, nestati. Nešto kasnije unutrašnji sam egzil preveo u spoljašnji, a taj se politički azil vremenom preobrazio u igoovski egzil savjesti.
Nešto se u međuvremenu promijenilo, bar za moje istomišljenike i mene lično. Bili smo svjesni napada i poniženja koja nas čekaju ali smo se nadali da će se naši ljudi osvijestiti, da će nas evropske demokratije podržati. Danas je ta nada nestala. Žrtve nacionalizma se nisu osvijestile, naprotiv. Evropske demokratije su nam okrenule leđa. Treba svesti račune. Mi smo poraženi. Braneći evropske vrijednosti i osnovne principe naše civilizacije poraženi smo bezmalo kao fašisti 1945. godine. Pobjednici su oni koji su započeli i dobili ratove, tajkuni, lopovi i ubice. Jedina utjeha: možda se u konačnosti našeg poraz a nalazi zrno moralne veličine i klica neke buduće duhovne vrijednosti.

* Napisali ste knjigu "Milošević, jedan epitaf" koja je izazvala medijsku pozornost. I mislili smo da je to gotova priča. Ovom prilikom ne bismo govorili o njemu, već o stanju na političkoj sceni Srbije, gdje ovih dana skupština izglasava zakon o pomoći haškim optuženicima i njihovim porodicama. Dakle, paradigma Milošević opstajeali u varijetetima?
- Taj bestidni zakon je izglasan glasovima poslanika današnje stvarne vlasti u Srbiji: DSS, SRS i SPS, ako ne uzmemo zdravo za gotovo demokratski blok koju mu tu dođe kao izgovor za čaršijske stratege i zapadne birokrate. Knjigu o Miloševiću završio sam njegovim ulaskom u ševeningenski zatvor. Napisao sam da je tog dana - bilo je tačno petnaest minuta prije ponoći - izašao iz srpske istorije i ušao u neku drugu, širu i čudniju. U srpsku se istoriju, vjerujem, neće vratiti. Ali će nastaviti da se oglašava poput vampira koji noću posjećuje predjele naseljene njegovim žrtvama. Nije više Sloba-Sloboda ali ni Satana sa Dedinja, drugi su preuzeli obje njegove mitske uloge. Vojvoda Voja u Hagu, Voja Konstitucija u Beogradu. Na onog trećeg - koji dolazi kao auto pogrebnog društva "Konkordija" na sablasnu svadbu - ne vrijedi trošiti riječi: taj je šešeljomilošević iz prve ruke.

* Mislite da je Koštunicai njegova DSS nastavljač jedne politike za koju smo mislili da je istorijski poražena, ili je patriotski reformator za kojeg se predstavlja?
- Koštunica je za sebe rekao da je "veliki Srbin i veliki demokrata". Kao običan Srbin i prost demokrata bio sam zapanjen tom besmislicom. Znači, toliko je drven da je sasvim gvozden. U stvari se radi o političaru koji je, kao i većina njegovih jučerašnjih i današnjih kolega, ispao iz rukava Miloševićevog šinjela. Znači, šešeljomilošević iz druge ruke. Kao glavni kvalitet navodi mu se da je pošten. Ta vrlina je za pohvalu ali ne pokazuje njegovo znanje, još manje sposobnosti. Patriota, to da, neka mu bude. Ali reformator nije, sušta je suprotnost tome. Njegova izborna parola bješe: Mijenjajmo sve da ne bismo promijenili ništa. Rečeno jezikom njegove funkcije: Reformišimo ono što nećemo reformisati.
Milošević je nekada opoziciju projektovao prema svom liku i podobiju. To je jedina stvar koja mu je pošla za rukom. Našavši se na vlasti, ta opozicija mu služi kao i ranije. Izuzetak čine nekolike male partije i Demokratska stranka koja nikako da se odluči da pređe u opoziciju.

* Već duže vremena, pisci ne samo da su aktivno društveno angažovani, već predstavljaju i jedan od uporišnihstubova definisanja i širenja ideja i ideologija koje inače forsiraju političke partije.Nedavno se u javnosti pojavila informacija o kandidaturiVašeg kolege pisca, Matije Bećkovića, monarhiste i simpatizera republikanske partije, na predsjedničkim izborima. Od te kandidature nije bilo ništa, ali ostaje pitanje kolikoje dobro da sepisciaktivno bave politikom, jer neke ne baš pohvalne primjere smo već imali?
- Niko ne može zabraniti piscima da se bave politikom. Kao ni kragujevačkim grobarima, uostalom. Pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima ima posvuda. Ali mene je strah od toga, poznajem zanat i poznajem ljude. Postoji jedan specimen koji je neobično štetan i opasan, naročito kad politika sklizne u političku histeriju. To je promašeni pisac, to jest neuspjeli umjetnik. Nema loše stvari koje to neće učiniti, nema moralnog zakona koji neće prekršiti da postane slavan i veliki. Sjetite se Karadžića, ostalih toholja i gomile đoga i noga što se poput ružnih patuljaka šunjaju za Snežanom-nacijom.
Šteta je kad jedan nekada darovit čovjek pođe za njima, i još ubijedi sebe da je troglava ličnost: vjernik crkve čiji se jedan vladika od milja zove Sotona, podanik kralja koji je princ i crnogorski kandidat za srpsku funkciju u republicu koju ne priznaje.

* Za kulturu, za ukupan život, neprocjenljiva je šteta što su neki od najboljih pisaca otišli da se, možda, više ne vrate. Pa i neka veća i značajnija kultura od naše teško bi odbolovala odlazak Mirka Kovača, Vas, Bore Ćosića, Bogdana Bogdanovića...
- Kultura ne propada zbog odlaska nekoliko pisaca, u najgorem slučaju živi na drugom mjestu i u drukčijim oblicima. Mi pišemo i objavljujemo, dopisujemo se, ponekad se i viđamo, ali naše su pojedinačne sudbine nevažne. Kultura propada ako više niko ne vjeruje u njene vrijednosti i ako nema potrebe za njima. Bojim se da se upravo to dogodilo kod nas, jedan kopernikanski duhovni preokret, lud u osnovi, strasan po svojim posljedicama. Vladaju nacionalni kič, lažna religioznost, suštinsko političko jednoumlje, prezir prema estetskom, nekakav zastarjeli postmodernizam, neskrivena mržnja prema nama koji smo otišli, palanačko samozadovoljstvo. Sa tim se elementima ne gradi kultura. Niti se naše smješne veličine - dobitnici tridesetak ili četrdesetak nagrada - mogu pokazati svijetu: nevidljivi su. Našu kulturu uništavaju upravo oni koji tvrde da je stvaraju i čuvaju.

* U Francuskoj ste započeli svoj treći književni život. Kako Vam se čini drugačiji kulturni kontekst u kojem ste bili priniđeni da se nađete?
- U Francusku sam došao za mojim knjigama 1993. godine, prije svega zbog poštovanja prema francuskoj kulturi i slobodi javne riječi. Nadao sam se ostati nekoliko mjeseci, ostao sam nekoliko godina. Ne žalim se, ne hvalim se. Piscu u egzilu ostaju samo dvije stvari: umrijeti ili se ponovo roditi. Nisam umro, pišem i objavljujem. Napor je to koji me često dovodi na granicu snage, na ivicu ponora. Onda kažem sebi: egzil bez literature je samo nesreća ili gola ništavnost poput prijave poreza. I nastavljam pisati iz noći u noć. Ponekad zabavljam francuske prijatelje: kao taj novi pisac - koga oni jedino poznaju - imam svega jedanest godina, a prikrivam se iza pojave šezdesetogodišnjaka. Služim se imenom onog pisca što je nekada napisao "Refuza mrtvaka" i "Nišče". To djeluje ubjedljivije nego bilo koji pseudonim.

Ko ti je taj?

* Roman "Abel i Liza" izazvao je pažnju francuske javnosti. Po ocjeni kritike, ovo je jedno od Vaših najuspješnijih djela.
- Ako je suditi po kritikama, tako je ovdje u Francuskoj. Roman "Abel i Liza" - elegija o nemogućnosti ljubavi između Srpkinje i Albanca - izašao je i u Beogradu kod Foruma pisaca. Nedavno sam u Srpskom Sarajevu upitao trgovačkog putnika što je izložio knjige na autobuskoj stanici: "Imaš li neku knjigu Vidosava Stevanovića?" Pogledao me je razroko. "Koj ti je taj, jebiga?" Nekoliko dana kasnije prijatelj iz Pariza potražio je moje knjige u knjižari "Prosvete" u Beogradu koja se zove "Danilo Kiš". Tvrdo su mu saopštili da nemaju. Javio mi se telefonom. Bio je zapanjen. Utješio samga: "To je pravednije nego da se knjižara zove po meni i da u njoj nema knjiga Danila Kiša." I to je možda jedini stvarni uspjeh mojih knjiga na srpskom jeziku na kome i dalje mislim i pišem.

Iza mutnog jezika i slavske patetike
* Danilo Kiš je sredinom sedamdesetih godina u jednom intevjuu govorio o nacionalizmu kao ideologiji kiča, banalnosti, totalitarizma. On je već tada oštro i jasno opominjao koliko je u našim uslovima nacionalizam opasan.
- Nacionalizam je svuda opasan, kod nas je razoran. U nekoliko se država bivše Jugoslavije može videti kakva je priroda naših nacionalizama: rušilačka i zločinačka. I ne samo zato što se radi o ideologiji kiča, banalnosti i totalitarnoj ideologiji - u tome se slažem sa Danilom - nego zato što je potpuno pesimističan i antiduhovan: isključuje pojedinca, njegovu misao i njegovu snagu. Pravi nacionalista mrzi svoj narod zato što se ta njegova apstrakcija sastoji od pojedinaca i neki među njima će svakako odbiti da se žrtvuju za njegove ciljeve.

Početkom devedestih godina kulturne su i političke elite postavljale famozna nacionalna pitanja. Zato što su htjeli izbjeći promjenu sistema, zahtjeve i napore savremne civilizacije. Jer: Nacionalno pitanje je nerješivo. Eto njima posla i zarade za čitav život, ostaviće ponešto i nasljednicima. Beogradski nacionalisti recimo nikada nisu objavili nacionalni program. Ako bi napisali ono što misle to bi ih sjutra obavezivalo , na stranu moralna i pravna odgovornost. Zato se skrivaju iza mutnog jezika i slavske patetike, srećni što ih niko ne podsjeća na ono što su juče govorili. I prekosjutra će samo ponavljati recitativ od prekjuče: Srbi gube u miru ono što su dobili u ratu.

Vera Gavrilović

--------------------------------------------------------------------------------------------------------


Pobjeda 17.12.05
Vratio sam se tamo gdje imam najviše slobode
Vidosav Stevanović

Poslije dugog lutanja, nakon dugog egzila, privremeno sam se smirio i skrasio u Sarajevu .Sarajevo je imalo nesreću da je zbog tragedije koja mu se dogodila preraste u simbol. Sarajevo je grad simbol, grad metafora.

Za proteklih osamnaest godina , u egzilu, Vidosav Stevanović je napisao više stranica nego za cijeli svoj, prethodni, književni vijek. Te stranice su, na žalost, uglavnom nedostupne većini njegovih nekadašnjih čitalaca. Poslije dugog lutanja, nakon dugog egzila, privremeno se smirio i skrasio u Sarajevu . Dopadaju mi se Sarajlije i njihov smisao za humor. Nema za čim da žali.
- Mi razgovaramo o piscu kakav je nekada postojao. Mojih šesnaest knjiga pisanih u egzilu ovdje ne postoje . U Podgorici koja je u to vrijeme bila Titograd i na Cetinju ja sam poslednji put bio prije ravno 18 godina. Ovo je moj prvi, književni, dolazak nakon toga. Ako nastavimo tim tempom, vjerovatno ćemo se vidjeti još jednom za moga života - kaže za Pobjedin dodatak Kultura i Društvo .

*Ima li mogućnosti da nam i taj,za sada nepostojeći, Vidosav Stevanović postane dostupan ?
- To je sve pisano na srpskom jeziku i prevedeno je na šesnaest jezika. Kada će se ovdje pojaviti ? Ne žurim. Malo je tržište i ovdje nema , kao nekada, velikih tiraža, izdavači su siromašni i ja ne želim nikoga da opterećujem svojim debelim tomovima . Imao sam ponudu nekih mojih prijatelja koji su danas uspješni poslovni ljudi da ono što sam pisao u egzilu počne da se sukcesivno obrađuje .Velika je vjerovatnoća da će se to dogoditi u skorije vrijeme. Da li će se to prvo dogoditi u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu , ja to u ovom trenutku još ne znam .

*Postoji informacija da ste se distancirali od proze i da su Vaša interesovanja dominantno u zoni političkog eseja. Tačno ili ne ?
- Napisao sam više stotina političkih eseja. Dao sam stotine intervjua na političke teme. Istovremeno napisao sam samo jednu političku knjigu . Riječ je o političkoj biografiji Slobodana Miloševića koja je u Francuskoj štampana 2000. godine prije petog oktobra. Tu su i tri toma dnevnika koje sam vodio od 1988 . godine do 1999. zaključno sa poslednjim danom prošlog vijeka. Tu sam se zaustavio nadajući se da će ovaj biti bolji. Koliko vidim on je samo dosadniji . Sve drugo su romani . Nijesam se udaljio od svog osnovnog posla.

*Nakon osamnaest godina egzila kako definišete taj pojam?
- Egzil je činjenica politička, možda i moralna. Egzil bez umjetnosti, bez literature , bez moralnosti je samo jedna činjenica kao prijava poreza ili račun na banci. U svojim knjigama ja sam pokušao da da razumem egzil. Dva poslednja romana koji se upravo prevode na francuski, grčki, poljski i slovenački događaju se u Parizu. Ne pominje se tamo Balkan niti bilo koja druga stvar u vezi s nama. To je roman o dvojici azilanata koji u Pariz dolaze da bi našli slobodu. Kao Don Kihot i Sančo traže Dulčineu koje nema. To je roman pun humora, lijepih trenutaka ali i groznih situacija. Dugo sam ga radio. To su dvije debele knjige. Ne kažem velike. Kazao sam debele...

*Da li je Vaša odluka da se ne vratite u Srbiju , moguće , posledica fascinacije egzilom ili fascinacije slobodom za koju ne možete sa sigurnošću znati ima li je tamo?
- Dvije stvari morate znati. Sarajevo je imalo nesreću da je zbog tragedije koja mu se dogodila preraste u simbol. Sarajevo je grad simbol, grad metafora.Bertoluči kaže da Sarajevo u sebi sažima sve velike teme sa kraja dvadesetog vijeka. Ja se slažem s njim. Naravno, nijesam uspio da napišem knjigu o Sarajevu, izuzev jedne male knjižice o Bosni. S druge strane mene su u Sarajevo zvali. U njemu imam puno prijatelja. U Beograd me niko nije zvao.

*Kada su Vas u Srbiju posljednji put zvali 1996. godine, to se nije slavno završilo ...
- Te 1996. godine, zbog izborne prevare, počele su demonstracije koje su se , sasvim slučajno, pretvorile u nešto znatno više od politike.Masovno nezadovoljstvo izlilo se na ulice . Smatrajuću da to dugujem dvojici starijih sinova ja sam iz Pariza stigao u Kragujevac i pridružio sam se demonstran tima. Tražili su od mene da postanem direktor tamošnje televizije koja je bila pod kontrolom RTS- a i policijskom zaštitom. Uspjeli smo da osvojimo Televiziju i te večeri bili smo udarna vijest na svim globalnim TV mrežama. Htio sam da napravim sasvim slobodnu televiziju. Praktično bez tehnike, sa vrlo malo dobrih novinara,uz potpuno beznačajnu evropsku pomoć, uspio sam da emitujem program 144 dana . Onda sam, na žalost, shvatio da je tadašnja opozicija u Srbiji loša koliko i Miloševićeva vlast . Smatrajući da sam svoj zadatak ispunio, naravno više moralno nego politički , na kraju, radio sam volonterski i izgubio veliki novac jer sam zbog angažmana u Kragujevcu otkazao jedan ozbiljan filmski projekat u Americi, ja sam se vratio u Pariz, u egzil...Tako se egzil, koji je počeo kao politički pretvorio u egzil savjesti.

* Viktor Igo je, svojevremeno, u sličnom egzilu , mislim da egzil savjesti , s druge strane La Manša presjedio devetnaest godina ..
- Rekao je, ako me pamćenje dobro služi : Kad se sloboda vrati vratiću se i ja. Naravno , ja nijesam Viktor Igo i ne mogu biti tako patetičan ali ja sam se vratio tamo gdje imam najviše slobode. U Sarajevu ja mogu govoriti za sve televizije, mogu gostovati u svim radio stanicama, kazati sve što mislim u , manje više, svim novinama, bez straha da će me neko cenzurisati.

* Čime tumačite činjenicu da se Srpska pravoslavna crkva, s pozicije sudije i duhovnog autoriteta , na poziv aktuelne politike silazi u "arenu" i postaje akter od kog se traži saglasnost za početak procesa pregovaranja , danas o Kosovu, sjutra, moguće , o definisanju stava prema crnogorskom referendumu, preksjutra o ko zna čemu ...
- Crkva je dočekala jedan momenat za koji veruje da je njen istorijski trenutak u kom se nametnula kao , ne kao partner državi , nego kao država.To se u pravosljavlju zove simfonija. Čuli smo mišljenje crkvenih velikodostojnika koji tvrde da su političke partije Srbiji nepotrebne , da je bitna sabornost naroda, da je bitno sakupiti ga na jednu gomilu, o ko jedne ideje, na jednom djelu. To je štetna politika koja će najviše štete nanijeti samoj Crkvi i vjeri. Pravi vjernici to prihvatiti ne mogu, a lažnih je previše.

* Vaš roman "Testament" Francuzi su preveli pod naslovom "Predviđanje rata". Kako to da Vam se, pet godina prije no što su zafijukali kuršumu i povađeni noževi, dogodi takvo predviđanje ?
- Treba sići u bunar prošlosti. Tamo otkrivate jedne te iste detalje i saznete da naši ljudi nijesu ukleti zato jer ih ne neko prokleo , već zato što stalno gaje iste fantazme vjekovima. S vremena na vrijeme mit nadvlada i iracionalno pobijedi. Tako izbije rat i počnu klanje. Od ljudi koju znaju biti plemeniti, od pristojnog naroda učini se čudo.Htio sam da taj roman bude opomena. Ja sam čovjek iz dubine Srbije , iz stare ustaničke porodice, sve što muči Srbiju, mene muči. Htio sam da se oprostim s predačkim fantazmama i upozorim ljude na stvari koje više ne bi trebali da čine, da to više ne bi trebali da čine, da živimo u svijetu koji ima sasvim druge zakone . Ispalo je da sam pišući knjigu koja kaže zaboravite to , nemojte to više raditi, napisao knjigu predviđanja.
Na samom kraju te knjige Kaljani, žitelji mitskog srpskog sela na konjima u nebo odlaze. Htio sam reći : Zbogom mojim precima. Nekoliko godina kasnije oni su se vratili .

* I Srbija Vam je rekla : Zbogom ..
- Da. Oni su meni rekli : Zbogom ! I , to je tako...Ne želim žaliti.

* Žaloste li Vas uvrede izrečene nakon tog Zbogom ?
- Uvrede nijesu prijatne. Ne volim ih . Ne vrijeđam druge. Bilo je u Srbiji makar stotinu pravih Srba koji su bili spremni da se suprostave jednom pogrešnom programu, jednom suludom ratu i oni su se suprostavili. Obavili smo svoju funkciju bez obzira na cijenu koju smo imali platiti. Odlazak je bio moj izbor. Mislim da će tek nova generacija političara u Srbiju donijeti evropski duh i evropsku retoriku.

* Kad kažete "pravi Srbin" ljudi na koje pomislite su ?
- Moji drugovi Bogdan Bogdanović i Ivan Đurić .

Vlatko Simunović

---------------------------------------------------------------------------------------------------

Danas 12.01.06
Koga je mržnja oterala s kućnog praga, bez svog je doma zauvek
Vidosav Stevanović

Književnik Vidosav Stevanović, koji odnedavno živi i stvara u glavnom gradu BIH, Sarajevu, izjavio je da je povratkom na prostor bivše Jugoslavije okončan njegov politički egzil, ali da još uvek ne razmišlja o povratku u Srbiju. Stevanović je, inače, pre dolaska u Sarajevo, godinama unazad živeo u Parizu. - U predgovoru za moj rukopis pod nazivom "Iz egzila", kažem da je moj egzil počeo sa političkim motivima i da se pretvorio u egzil savesti, jer nisam hteo da svojim boravkom u zemlji dajem podršku tadašnjem režimu. Dolaskom u Sarajevo i pisanjem tog predgovora (za rukopis "Iz egzila", prim. Z. R), moj egzil je završen. Nalazim se u nekoj vrsti duhovnog egzila, ali on više nije ni fizički, ni politički - rekao je Stevanović u izjavi koju su preneli pojedini kragujevački lokalni mediji.
On je potom istakao da još uvek ne razmišlja o konačnom povratku u Srbiju, pošto je, smatra, "samo povratak iz egzila, gori od egzila".
- Predgovor za rukopis "Iz egzila" završavam citatom Cezara Pavezea, "da ima samo jedna gora stvar od egzila, a to je povratak iz egzila". Paveze je to preživeo, a preživeli su i mnogi drugi. U tom kontekstu moram da navedem i reči jedne Jevrejke, koja je posle mnogo godina u Beču dočekana kao velika i poštovana žena. Kad su je pitali zašto se ne vrati u Beč, ona je odgovorila da "onaj koga je mržnja oterala s kućnog praga, taj je bez svog doma ostao zauvek", kaže Stevanović.
Z. R.

#19 toal

toal
  • Members
  • 662 posts

Posted 26 January 2006 - 06:10

Divno i teško čitati.Baš kao tuga naša što nas spaja i razdvaja,slepo kao neznanje ,gluvo kao devedesete.
Ja nikada nisam stigao do Sarajeva,jednom samo do ž. stanice na putu do mora.
Ali tamo na moru stigla me jedna Sarajka,posle je doputovala do Bg-a na jesen sa ekskurzijom.
Sve je bilo prirodno,sve je bilo blizu.Razlike za isticanje sličnosti.
Ona je otputovala i ja nikad nisam saznao šta se sa njom dogodilo.
Nekoliko godina kasnije na vratima mafijaši u uniformi vojne policije, zvone,zovu u neki rat.
Ostavljam sve, posao,devojku,život,bežim preko.
Kad su digli ruke od mene,vraćam se nazad.
Tu me čeka krivica za spaljeni grad.
Ne samo jedan,za mnoge.
Jedino mi je ostalo da se nadam da je ona Sarajka sa mora uspela da nekako pregura sve.
Kako je uopšte bilo moguće staviti nas dvoje na domet granate ili metka?
Ne znam, iako znam, ne znam.
Desilo nam se to što nam se desilo ostaje mi da potpišem
Milovanov post.

Dok ima INDIRA i njenih potomaka, dok ima Veshovica i chasnih ljudi kao Ben Guggenheim, dok ima NAS, koji VAS obozavamo,
ima i NADE za nashe POTOMKE.

<{POST_SNAPBACK}>



#20 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 26 January 2006 - 08:27

SARAJLIC
Izeta Sarajlica ili vole ili ne vole. Njegova poezija lijepi se za duse konvencionalnih romantika, drugi je smatraju pateticnom posvetom onim krajevima ljudskosti koji destilirani Sarajlicevim rjecnikom uopce i ne postoje. No, nakon svih uspjeha i neuspjeha, zvjezdanih kritika i bacanja u prasinu, Izet Sarajlic u razgovoru sa nasim suradnikom pravi hommage svome socijalistickom vremenu, i sa razocarenjem i dozom rezignacije saopcava sud o nadolazecem vijeku lisenom vrijednosti: to me ne zanima


STRIJELJAN 1999.

Razgovarao: Zlatko Dizdarevic





DANI: Gospodine Sarajlicu, citavog zivota bili ste na neki nacin u sukobu sa drzavom i vlastima. Sada ste, evo, docekali da Vam zvanicnici na "drzavnom nivou" obiljezavaju sedamdeseti rodjendan, da Vas hvale i cestitaju. Kako dozivljavate sve to, kako se osjecate i sta mislite, zasto to odjednom?

SARAJLIC: Mislim da je to bilo iznudjeno slavljenistvo, posto su prethodno to priredili Slovenci koji imaju neko nostalgicno osjecanje prema necemu sto je bio nas zajednicki zivot. Nije bilo druge. Prethodno je u Akademiji bilo ono Tunjino, pa se nekako moralo, i ovo moje, na jedan nacin. Tako ja to smatram iznudjenim, a odsustvo bilo koga od zvanicnika na toj akademiji - sto mene raduje - takodjer govori o tome da nisam usvojen.

DANI: Da li Vas je to na bilo koji nacin dirnulo, to sto ih nije bilo?

SARAJLIC: Naprotiv. Mene ne zanima usvojenost, moj svijet je bio onaj svijet prije, svijet socijalisticke ideje. Drugo je kakav je taj moj socijalizam bio. Ja uvijek kazem da moj socijalizam nije izasao ni iz Kardeljevih pa cak ni iz Lenjinovih govora, ni iz Karla Marxa, od koga sam procitao samo Komunisticki manifest. Mozda jos od Engelsa jednu glavu Anti-Dühringa. Moj socijalizam, ta vizija, ta ideja, izasao je iz metka koji je prosao kroz Esino srce. Eso je moj brat, maturant trebinjske gimnazije, strijeljan u 18. godini. Sav moj problem je bio ne devalvirati uspomenu na Esu, ne ponistiti njegovu smrt, bilo cime ne dovesti u pitanje taj njegov mladi zivot zavrsen u 18. godini.

DANI: Hanifa Kapidzic kaze nedavno u Izrazu da ste uvijek bili neka vrsta disidenta. Slazete li se?

SARAJLIC: Nisam, ja sam jednostavno slijedio neku svoju misao, nisam volio nikada da zivim po diktatu drugih. Jednom je u porodici pala i ova recenica, ne znam ko ju je izgovorio, ili ja ili moja zena: "Ja bih i medju boljsevicima bio menjsevik." To se meni jako svidjelo i ja je pripisujem sada njoj jer se ona uz mene nacitala dosta ruskih romana, koje je, inace, u mladosti svojoj odbijala. Dakle, mislim da je sve ovo bilo iznudjeno jer je Drago Mirosic i prije Akademije napravio taj prijem, nakon moja dva-tri dana u Sloveniji, koja su mi cak vratila neko uvjerenje da covjek nije uzalud zivio, da je kroz tih pedeset godina, pisuci i ne baveci se nicim drugim, nekako formulisao svoj svijet i, ako to nije neskromno, ucvrstio se u toj oblasti koju je nekako znao da ispuni u literaturi.

DANI: Zar nije malo paradoksalna cinjenica da povodom Vaseg rodjendana, ili bilo kojim slicnim povodom, evo slovenska ambasada i slovenski ambasador naprave taj mali, divni prijem, koji je, u sustini, bio veliki po namjerama, atmosferi pa i ljudima koji su se tamo okupili, a da, sa druge strane, onome ili onima koji zvanicno predstavljaju ovu sredinu tako nesto ne pada na pamet. Sta je to?

SARAJLIC: Nije nista. To je upravo ono neprekidno negiranje, neprekidna podmetanja, pritisci tokom citavog mog knjizevnog zivota koji su od mene i stvorili ovo. Znas, Solzenjicin bez gulaga ne bi ni postojao, Ana Ahmatova bez Zdanova bila bi pola Ahmatove, Nazim Hikmet da je grickao sjemenke na Galata mostu umjesto da se bavio onim cime se bavio, ne bi nikada dospio do Nazima Hikmeta. Ja sam prosao neuporedivo bolje, nisu me tukli, samo su me osporavali i napadali, a sada, kada je zivot prosao, cini mi se da je sve bilo u funkciji jacanja nekakvog njihovog, sopstvenog polozaja.

DANI: Tako ipak nije bilo sa mnogim drugim, ovdasnjim pjesnicima.

SARAJLIC: Tacno, ja sam za razliku od mnogih sarajevskih pjesnika uvijek morao da se borim za sebe, a to je automatski znacilo da se borim protiv klisea, protiv opste stihije, protiv opsteg kolektivistickog shvatanja stvari. Cini mi se, na kraju, da nisu pobijedili moji kriticari vec da sam - kada se sve sabere - na jedan nacin mozda ja taj pobjednik. Paradoksalno je ali, svasta sam nesta gubio u zivotu. Recimo, danas se mnogi busaju kako su u socijalizmu bili lisavani mogucnosti da ispolje sebe. Lazu! Nisu htjeli da se bore jer su sluzili svojoj karijeri, a ne svom ubjedjenju, svojoj viziji svijeta. Jeftusenko je jednom rekao: "Ja karijeru pravim na taj nacin sto je ne pravim." To sam za sva vremena prisvojio - posto smo i prijatelji - kao nekakav svoj uzor, svoj cilj. Praviti karijeru na taj nacin sto je neces praviti. Ja nikad, za razliku od mnogih pjesnika, nisam mistificirao poeziju. Za mene je to bila nekakva zivotna opredjeljenost, moje prokletstvo, moja licna stvar. A sve te faze u zivotu prosao sam zahvaljujuci kucnom pragu koji mi je, zaista, bio svetinja. Zahvaljujuci jednoj bozanstvenoj atmosferi koja je vladala u kuci, uspio sam sebe da sacuvam cak i od nekakvih uzvracanja na te udarce.

DANI: Kako ste, zapravo, uzvracali na udarce? Tesko se sjetiti neke Vase polemike minulih godina, za razliku od mnogih drugih koji su napadani ili su napadali.

SARAJLIC: Tacno je, rijetko sam kada polemisao sa kriticarima. Umjesto toga, ja bih sjeo i napisao pjesmu. Povodom ovih ili onih insinuacija, ja bih, recimo, napisao: Nista, drugarice Sarajlic, sta bi da si se udala za Hajnea, sad bismo po ovom pljusku morali u Francusku… Tako sam tog dana, ili te sedmice, ili te godine, rijesio problem ovoga ili onoga koji me etiketirao ovako ili onako. Ima jedna pjesma, zove se Boravak u Istambulu, koja je kod glumaca svih nasih pozorista u bivsoj Jugoslaviji bila dosta poznata, cesto sam je cuo u ponocnim satima u kafanama, i ona, mislim, govori najbolje o svim tim nasim odnosima, pa i o odnosu drzava i pisac u jednom sistemu kakav je bio a od koga se ovaj sad, u nekim ruznim elementima, uopste ne razlikuje. Pjesma kaze: Postoji nekoliko verzija o mom boravku u Istambulu./ Po jednoj, radilo se o putovanju sumnjive politicke prirode./ U drugoj verziji govorilo se o nekakvom mom/ sentimentalnom romanu na Bosforu./ U trecoj verziji pominjala se cak i nekakva trgovina drogom./ To, sto ja nikad nisam bio u Istambulu,/ to naravno nikog nije ni zanimalo. Dakle, vazno je samo nesto prikaciti covjeku koji je, mozda, malo nadrastao sredinu - ne tvrdim to za sebe, vec govorim u opstim kategorijama - dakle nesto za svaki slucaj sto moze zatrebati sutra u nekom licnom obracunu. To je normalna biografija jednog pisca. Nesrecan je pisac koji ima samo one koji mu kade.

DANI: U onim nekim ranijim generacijama svako iole pristojan nabrojao bi barem desetak pjesnika cije smo pjesme poznavali, spominjali ili recitovali. Svi smo znali i tvoju "malu, veliku moju", voljeli smo Lorcu, odrastali sa Jesenjinom, znali Popu i udvarali se sa "slusaj ti, cudo, znamo se…". Pjesama i pjesnika danas kao da vise nema. Niko nikome vise ne recituje. Sta se to desilo sa nama i sa svijetom?

SARAJLIC: Tako je sigurno. U doba moje mladosti nisi mogao osvojiti djevojku bez poznavanja neke pjesme, bila to Simiceva, Hikmetova, Majakovskog, Jesenjina, bilo cija. Po nasim parkovima, po Vilsonovom, pljustali su stihovi. Ja sam, cini mi se, cak rekao u jednoj pjesmi da je tada na Vilsonovom dvoje ljudi vise znalo Shakespearea nego danas citave skole. To danas, to nije tek tako, to je nesto opste. Mislim da je civilizacija od prije dvadesetak godina, znaci ne od prosle subote, krenula nekim cudnim, nemogucim putem. Niko da se nadje pa da skretnicu okrene u nekom drugom pravcu. Vidis, kao i svi obicni ljudi uzmem da rjesavam ukrstene rijeci kada ne znam sta cu sa sobom. Nekada je, sjecas se, stajalo: ime francuskog pisca, autora Zerminala, Zemlje, Sloma, Nane… i ti stavis dolje - Zola. Sada rjesavam ukrstenicu i kaze: ime poznatog italijanskog fudbalera, igra u engleskoj premijer ligi. I ti napises - Zola. Sta to znaci, znaci da se totalno izmijenio odnos prema duhovnoj sferi. Tu su mnogo krivi i sami umjetnici, muzika, film pogotovo. Ja svaku noc neprekidno prevrcem po tim bezbrojnim kanalima ne bi li ub'o nesto sto ce me uvjeriti da jos uvijek postoji negdje makar neki djelic one moje civilizacije ili mog svijeta. Sve je to otislo negdje gdje ja ne vidim nikakvog izlaza. Danas je, siguran sam, u Americi znacajnija Monica Lewinsky, koja je objavila nekakve svoje uspomene na skandal u Bijeloj kuci, nego Arthur Miller. Sjecam se pozorisnih predstava od prije cetrdeset-pedeset godina. To su bile svecanosti. Na ovim nasim premijerama, na ovim sarajevskim zimama, bjeze sa prvih cinova. Dodju nekakvi gulanferi iz svijeta koji su toboze iznova procitali Shakespearea pa sad, boze moj, "tragaju za novim smislom"… I uopste, jedan je totalni haos. Ja nemam nista protiv da Rivaldo, Ronaldo zarade milione, a da ja zavrsim svoj zivot bez hiljadu maraka na stednoj knjizici, ja usvajam to, ali milijarde padaju na nesto sto ne vidim da je opravdano. Milioni djece istovremeno skoncavaju sa muhama na glavicama bez jedne jedine kasike neke kase kojom bi prezivjeli. Evo, uostalom, pogledajte ovo kod nas. Toliko tih stranaca, a sta su, de facto, ucinili?

DANI: Jeste, ali kada im to kazes, oni odgovaraju: "Zao nam je, ali to je globalni problem…"

SARAJLIC: Dragi moj Zlatko, devetog maja 1945. godine bio je mir. Pet je godina otkako je potpisan Dayton. Koliko je vremena proslo, a nista nemamo sem novih tablica. Niti ja mogu da odem vozom, ne do Zagreba, vec ni do Konjica, niti mogu da uradim bilo sta suvislo i isplanirano. Danas je utorak, a ja ne znam sta me ceka u moju srijedu. A toliki se novci bacaju, toliko toboznje pedagogije, tolika potreba da i mene i moj narod poduce u necem sto se zove demokratija. Davno sam ja to imao. Ovo sto sada imam i oni su mi, zajedno sa ovim nasim divljastvom, uradili. Ja bih volio vidjeti jednog stranca kad se kaze Grude, da pomisli na Antuna Branka Simica. Jel'de, niko ne misli na njega, svako misli na bendere i bobane i sta ja znam. Sve je to nekako tako.

DANI: Cini li Vam se da se iko ziv danas bori protiv ovoga?

SARAJLIC: Naravno da ne bori. Danasnjim vlastodrscima sjajno odgovara sto primitivniji narod i sto provincijalnije okruzenje. Mi smo naselili nase gradove ljudima koji ocigledno nemaju nikakvog interesa za bilo sta sem za nekakav licni, mali prosperitetic, naravno, iskljucivo u materijalnom pogledu. Totalna je provincijalizacija na djelu. Ali i u vezi sa tim moram nesto reci. Dani su prije neki dan objavili intervju sa Predragom Fincijem. Procitao sam taj intervju jer se sjecam, ne tako dobro, ali se sjecam, nekih dosta dobrih Fincijevih istupa prije rata. Medjutim, on je ipak otisao, jel'de, '93. i nema on pravo da govori o provincijalizaciji ovoga grada jer je i on svojim odlaskom doprinio toj provincijalizaciji. Ja imam pravo da govorim jer sam tu bio i sa drugima se borio da se zadrzi nekadasnje duhovno stanje.

DANI: Mislite sa ljudima koji kroje kulturu poput Ibre Spahica?

SARAJLIC: Ne mislim na njega. On je igrao neku ulogu, ali, sve u svemu, mislim da je on dosta uspjesno saradjivao sa ovom logikom provincijalizacije. Vjecito tamburanje na nekim pozornicama, na Bascarsiji, na zicama jedne te iste igre. Ta Sarajevska zima, zapravo, nikada, ni prije rata, nije bila posebno omiljena medju mislecim ljudima u gradu, jer se uvijek dogodila neka, rekao bih, "talasika" iz svijeta. Mi smo u Sarajevu jako cijenili dvije manifestacije koje uopste ne funkcionisu kao nekad, iako se formalno i dalje odvijaju, ali se i tu upetljala ova nasa provincijalna svijest. To su bili Sarajevski dani poezije, koji su okupljali elitu svjetske poezije, i bio je MESS, pozorisni festival malih i eksperimentalnih scena, jer su dolazile zaista glumcine. Kad ti dodje Zoran Radmilovic, kad ti dodje Rade Serbedzija, Fabijan Sovagovic, ti imas dane da razmisljas o umjetnosti.

DANI: Danasnji drzavni i partijski "kulturnjaci" kao sto je izvjesni Timur Numic, kao sto je izvjesna Esma Hadzagic ili slicni, mogu, ipak, da Vam nabroje razne glamurozne kulturne manifestacije kao sto su "Zima", pa "Bascarsija", pa sve ono povodom "Ajvatovice", pa spektakularna Hasanaginica, pa ono sa "najmilijim" i "najdrazim" itd. To sa strane izgleda respektabilno?

SARAJLIC: Jeste, ali sve skupa pod okriljem drugorazrednih ljudi. Pa vidite, Sarajevo je nedavno dozivjelo dvije bozanstvene izlozbe koje nisu cak ni registrovane kako treba. Izlozba Ljube Laha, i pokojnog Marija Mikulica. To su bili dogadjaji za svijet, jer su to slikarcine. A koliko slikarcica ima cetrnaestu ili petnaestu izlozbu? Ta laka proizvodnja laznih velicina po istom je sistemu po kojem se unapredjuju kaplari u generale, unapredjuju vrlo problematicni ljudi. Ko je nekad sticao pravo na memoare, Zukov kad osvoji Berlin, Eisenhower, Alexander i oni sto su se iskrcali na Siciliji, u Normandiji ili nesto tako uradili, oni steknu pravo na nekakve memoare. Kod nas Alagic pise memoare, i slicni. Jednom sam to rekao pa su me zvali telefonima, a, evo, vidimo kako se sada taj Alagic "proslavio" i u ovom drugom izdanju. A tako je gdje god dirnes, opste urusavanje. Ja sam, recimo, citavog svog zivota navijao za "Sarajevo", od "Torpeda" pa sve, evo, dok nije postalo pitanje hoce li "Sarajevo" izvuci nerijesen rezultat sa "Brotnjom". Sada, slusajuci jednog Misu Smajlovica u intervjuu negdje na televiziji, ti vidis ljudskost, ljudsku dobrotu i toplinu. Slusajuci Ivicu Osima, koga mi svi u Sarajevu volimo bez obzira za koga navijamo, ja sam odjednom ustanovio da ja, zapravo, navijam za "Zelju", jednostavno za to sto su se i u taj fudbal i u kulture i na sve strane uvukli raznorazni timuri, ljudi kojima, najblaze receno, tu nije mjesto. Ja nisam zato da se ljudi unistavaju i eliminisu, ali neka se drze onoga sto znaju. Mi zivimo u vlasti ljudi koji uopste ne znaju sta, zapravo, hoce i koji su mali, aparatcici. Ali kad govorimo uopste o aparatcicima i politicarima u kulturi, hocu da kazem da nisu oni bili najgori u cijelom tom poslu, nisu oni toliko provodili svu tu politiku koliko su to radili mali umjetnici, mali pisci. Tako je bilo i prije, a isto je i danas tako.

DANI: Sta je sa velikim umjetnicima, velikim piscima?

SARAJLIC: Oni ipak nisu u sukobu. Mislim, medjutim, da u Sarajevu ima vrlo, vrlo malo pisaca iako je svaki dan promocija neke knjige. Kad se sve u svemu sabere, imas Sidrana, imas Marka Vesovica, s tim sto je Marko, kao onako strastan covjek, previse prihvatio taj kriticki izazov vremena i epohe, pa je zanemario ovu svoju dimenziju. On je bozanstven polemicar, ali mislim da ne treba Marko da polemise sa anonimusima koji upravo ceznu da budu meta takvih ostrih pera. Kad vidis, sve u svemu, ima jos poneki, ali je vrlo malo novih pisaca poput onog Uzunovica pjesnika, drugo je sve nasilu, nametnuto. A iza mnogih, ustvari, stoji stranka koja gura, koja namece, koja arbitrira. Vidi, ja sam u "Svjetlosti" objavio barem desetak knjiga prije rata. Evo, deset godina mene nikad niko nije pozvao iz "Svjetlosti" da me pita imas li kakvu knjigu. Nije me nikad pozvalo da me pita kako sam i treba li sta do prije neki dan moje bivse preduzece "Veselin Maslesa", koje se vise tako i ne zove jer je i to postalo nepopularno. Ukinuli su ulicu Ognjena Price, umnog covjeka i filozofa koji je strijeljan od fasista, a dali su ulicu Azizi Sacirbegovic. Ko je ona? Eto, i to govori koliko tonemo i koliko prihvatamo taj pad. Nemam ja nista protiv nje, nek' blista njeno poprsje i poprsje njenih od ordenja i znacki, mene to ne zanima, ali zasto da ona dobije ulicu u gradu, a Ognjenu Prici da se ukine ulica? Ja sad ne mogu da kazem da mi je zena stanovala u ulici Ognjena Price, nego u bivsoj ulici Ognjena Price. Znaci, i ja sam bivsi. Sve su to dodaci iste price kojoj ne vidim kraja sa ovim sto danas imamo, sa ovakvom nadmenoscu koju ispoljavaju ljudi koji ne zavredjuju nasu paznju. A ti pitas zasto djeca ne recituju po parkovima. Ne, oni jedan drugog pitaju "je si li cuo sta je Jelavic ili sta je Bicakcic". Svajcarci nemaju pojma ni ko im je predsjednik drzave, a kamoli ministar spoljnih poslova, a ja svaki dan moram da procitam ili cujem po sto puta da je Alija rekao ovo ili nije rekao ono, da je Prlic kazao to i to, da je Genjac izjavio da nije on tamo nesto onu kucu na Vlasicu - bas me briga je li ili nije, ko je on. Daj mi moju Bosnu i Hercegovinu kakvu sam imao, kakvu sam sanjao, kakvu volim, kakvu zelim. Sve je to jedna prica.

DANI: Vidim, tesko se savladavate dok sve ovo govorite. Povisili ste ton. Ocigledno se puno jeda nakupilo u Vama.

SARAJLIC: Slusaj, ja sam u ovom ratu izgubio toliko da imam pravo na jos zescu kritiku. U ratu sam izgubio dvije sestre, od posljedica rata zenu, izgubio sam sve svoje prijatelje, ja vise nemam s kim da slavim ni Novu godinu, a oni mogu da rade sta im padne na pamet. Ja imam pravo na tu kritiku jer su oni, svi skupa, upropastili moj zivot. Mislio sam da cu u sedamdesetoj godini, konacno oslobodjen od raznih pucnjava, od raznih andjelka vuletica, nevuletica, lubardi i lubardica, moci zivjeti normalno, sjest' u avion pa otic', sa svojih pedesetak knjiga, ovdje i ondje, na Lago Maggiore, u Pariz, u London. A sta imam? Ja zivotarim, ja posudjujem pare. Imam dvadeset ili trideset knjiga u inostranstvu, a posudjujem od Vlatka Doloceka dvjesta maraka, da imam u dzepu kad me pozovu na put jer se osjecam nesigurno kao Sarajlija, kao Bosanac i mislim da moram imati u dzepu tih dvjesta maraka jer moze neko da me odvede i da me pita ko si ti, sta si ti, pa da barem to imam, ne znam zasto, ali, eto, da imam. Zar to nije sramotno? Sve je ponizavajuce. Danas, recimo, u Sarajevo dolaze ljudi koji vrlo brzo rjesavaju povratak stana. Ja sam cetrdeset godina zivio u ovom stanu u kome sada pricamo, a morao sam sest mjeseci da dokazujem da je to moj stan, posto je bio granatiran, pa su mi Svajcarci dali nesto para, Svedjani malo materijala i tako mi pomogli da se nesto skucka i sredi kako bi se u njemu moglo opet zivjeti. Onda sam iz neke gradjanske pristojnosti, kao normalan i lojalan gradjanin, smatrao da treba da prijavim stambenom preduzecu da sam se, eto, vratio u taj stan da bih opet poceo da placam dazbine. E, morate dokazati da je to vas stan. Sest mjeseci mi je bilo, sutra soba 27, pa prekosutra prvi sprat, druga soba, pa onda u petak, pa u petak dzuma, navodno ih nema i tako iz dana u dan. Takve probleme, naravno, nisu imali neki drugi.

DANI: Nedzadu Ibrisimovicu, vjerovatno, nisu trazili da dokazuje ciji je stan kada se useljavao u - tudji.

SARAJLIC: Ja sam srecan sto imam ove probleme, a nisam nesretan sto ih on nema. Pasternak ima jedan stih koji smo mi u kuci jako voljeli: Svako vrijeme ima svoje miljenike, meni se cini da mi nismo od njih… No, nismo o tome govorili. Druga je stvar u pitanju. Neka ima ko koliko hoce i moze, tri sobe, pet soba, tri auta. Ja sam imao, sada nemam nista. A vidim, bogami, ovdje u komsiluku, ovaj novi komsiluk, svi se vozikaju, i nek' se vozikaju, nek' imaju. Ovo je njihov svijet. Moj je svijet bio drugi, ja sam izasao iz onog svijeta i svi danas kazu - bio je tvoj. I jest bio moj, jer su u njemu zivjeli svi moji. To je posljednji sistem koji prihvatam jer sam zivio u njemu, borio se protiv njega, mislio u njemu, pisao sve u njemu, to je moja epoha. Ja danas ne pisem dvijehiljadita godina. Meni je to ponizavajuce. Ja pisem 1999 plus jedan. Dogodine, ako budem ziv, pisat cu 1999 plus dva. Jednostavno mi se ne zivi u ovako nemilosrdno skorojevicskom svijetu. Ja danas ne zivim, ja danas prezivljavam.

DANI: Na kraju: nosite li u sebi neki stih koji mozete oznaciti kao nesto sto je najblize opisu Vaseg zivota, Vasih pogleda na taj zivot i svijet u kojem ste zivjeli.

SARAJLIC: Danas, kada razmisljam o svom zivotu, najcesce se vratim jednom stihu koji mi je nesto posebno drag. Kaze ovako, taj sasvim bezazlen stih: Bolje jedno vece provesti s prijateljima nego cak da napises Hamleta za pisacim stolom.


Objavljeno u broju 159 DANA, 16. juni / lipanj 2000

#21 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 26 January 2006 - 17:34

Pljusak. Pokušavam da odem do zgrade Televizije. Nekada, na početku rata, automobili su se obavezno zaustavljali. Sada je taj oblik solidarnosti prevazidjen.
Čekam i kisnem.
Treba da dpdje Pap Ivan Pavao II. Karađić izjavljuje da mu ne može garantovati sigurnost.
Noćas sam sanjao da jedem kiselu čorbu u beogradskoj krčmi "Proleće" sa glumcem Draganom Čumom. On mi reče da svako mora platiti svoje jelo i da je to tako u ovoj krčmi. Shvatio sam poruku, ali ne znam čime sam platio.
Čekam i kisnem.
Mislim na Jadranku Minić. Poginula je kod Markala. Na sahrani kod "lava" njen muž Jovo Jovanović nam je rekao da je bila otišla da kupi cigarete. Šestogodišnji sin Igor nije bio na sahrani. On još ne zna da više nema majku. Ostao je da se igra sa djecom u komšiluku. Nad grobom Jadrankin brat Slobodan poželje da njegova sestra bude posljednja žrtva.
Nekoliko dana prije njene pogibije, bili smo u gostima kod Jadranke, Igora i Jove. Napravila je pravu gozbu od humanitarne pomoći. Šalila se i radovala životu. Pili so pivo. Zaboravili rat. Pričali anegdote o Mirku Kamenjaševiću. Nismo čak ni vijesti slušali. Jadranka je pustila kasetu "Nadrealista".
Čekam i kisnem.
Zaustavlja se veliki kombi.
"Ja, Englez"-kaže visok, plav čovjek.
Te riječi me podsjetiše na starog prijatelja.
Zvao se Peter Loney. Obavezno je za vrijeme veselih sarajevskih noći, zanesem pićem uzvikivao:
"Ja Englez, daj cigaru!"
Gdje li je sad taj veselnik? Ustvari, bio je Irac.
Pljušti kiša. Pere ulice pustog Sarajeva i ispira memoriju. Grčevito pokušavam da se prisjetim nekih davnih prizora. Uzalud!
"Šta mislite o ovom ratu?"-pitam Engleza.
"Lud!"-odgovara.
"Zašto ste došli?"
"To su me pitali i moji sinovi."
"Šta radite?"
"Uvodim gas. Radim na srpskoj strani."
"Ko zatvara gas?"
"Oni!"
"Za koga Vi navijate?"
"Za Totenham!"
"Dobar klub?"
"Odličan!"
Izlazim pred RTV Domom. Imam radio most sa rediteljem Goranom Markovićem, koji za francuske producente snima film u Bugarskoj. Razgovor vodi Omer Karabeg, nekadašnji voditelj Beogradskog televizijskog dnevnika. Otpušten je jer mu je ime Omer, a prezime Karabeg. Goran napada Miloševića i režim u Beogradu. Pominjem Akademiju nauka.
"Kompromituje moj rodni Beograd"-kaže Goran Marković, potomak stare beogradske porodice.
Televizijski kombi me vozi prema "Darivi". Vrijeme se promjenilo.
Sija sunce.
Snimatelj Hakija snima kadrove iz kola. Uživam u njegovoj vještini. Bio je hrabar borac. U toku rata nagovarao sma ga da se vrati starom zanatu.
Drago mi je da je konačno uzeo kameru u ruke. Hakija Topić je talentovan snimatelj. Malo je takvih.
Dok šarmantna rediteljka Ines Tanović sa snimateljem Hakijom Topićem kadrira scenu, govorim uredniku Dubravku Brigiću o freskama na duvarovima Quasyr Amre, transjordanskog ljetnjikovca i kupališta Omajada. Na tim zidovima se nalaze slike šest kraljeva, uključujući samog kalifa Walida i posljednjeg vizigotskog kralja Španije, Roderika kome se izgubio svaki trag. I španski i arapski hroničari tvrde da je njega, jednostavno, nestalo kad se pojavio vojskovođa plemenitog kova, po imenu Tarik, koji je sa svojih sedam hiljada berbera, kao od šale, projahao Španiju i pripojio je moćnom arapskom kalifatu čiji su vladari do tada stolovali u Damasku.
Kakve to veze ima sa starom sarajevskom "Banjom" na Bembaši? Nema nikakve! Naziv Bembaša nastao je birvaktile, čak u petnaestom vijeku, avuče korijen od "Benta" , brane koju sagradi Isa Beg Isaković, da mu skreće vodu na mlinove koji su bili smješteni ispod basamaka, današnje ulice "Nadmlin". Benbaša. Bembaša, kako ko hoće...
Gledam u bazen i mislim na dane kada su ovuda šetale sarajevske ljepotice. Sa krova kabina za presvlačenje, koje su bile izgrađene visoko, na dva sprata, izvjesni Alijica, svakodnevno je izvodio svoj čuveni skok "lastu". Penjao se na krov. Stajao dugo sa rukama na kukovima i čekao da ga svi primjete. Širio je ruke i lebdio kroz vazduh. Kada bi izronio iz vode, vadio je iz usta upaljenu cigaretu i zaneseno povlačio dimove.
"Dpđi na rub bazena i kad mahnem, počni da govoriš"- reče Ines.
Da li da govorim o pajdašima sakojima sma igrao vaterpolo: Milan, Paja, Bane, Stevo, Rešo, Nikša, Nedžad, Sreto, Alija, Dedo, Omer, Meša, Ufo, Mili, Raka, Mirko, Zecko..? Bojim se da ću nekoga zaboraviti. Da pričam o staroj tekiji derviša Mevlevije u kojoj se dešava radnja glasovitog romana "Derviš i smrt". Tekija je razrušena i nestala u tami vremena. Ostao je roman.
Ars longa vita bravis.
Da pripovjedam o okretnom Talijanu Josipu da Rivi, koji je na početku druma uz Moščanicu otvorio krčmu po kojoj je cijelio predio dobio ime Dariva?
Ines odmahnu rukom.
Šezdesetih godina postojao je interes Sarajlija za Bembašu.
Neki mudrac iz gradske vlasti odlučio je da sagradi branu i napravi jezero. Jezero je uništilo bazen. Drugi mudrac je zabranio jezero! U plitkoj rijeci Miljacki kupala su se dječurlija. Sarajlije koje su držale do sebe, napravile su vile na moru, tamo im je bilo ljepše i skuplje.
"Stop! odlično!Idemo još jednom!"- reče Ines.
Prelazimo u bašču restorana smještenog u nekadašnjoj ulaznoj zgradi. Bašča je sjenovita. Prijatna. Lijepa. Kazujem u kemaru:
"Poput neke goleme oluje dotutnjao je u ove krajeve opak i krvav rat. Sve se promjenilo. Obala ili kako se nekada, na turskom jeziku zvala "Jalija" je oživjela. Zembilje, cekere i bardake ispunjene: pitama, ćevapima, dolmama, sarmama, krzamatima, pilavima, sogan dolmama, gurabijama, lokumima, hurmašicama, baklavama, dinjama, grožđem i lubenicama, zamjenile su najlon kese sa tankom humanitarnom pomoći i kanisteri sa taze vodom iz Pivare. Oživjeli su restorani i prijatne bašče. Doduše nema strasnih Jermenki, koje su igrale vatreni čoček po kafanama uz Miljacku. Ali, nikad se ne zna..."

Neki ljudi vuku drva na kolicima na kuglagerima. Teška su. Mokra. Velika buka. Nailazi komšija Fadil. Išao je po humanitarnu pomoć. Dali su mu- trideset grama šećera, trideset grama ulja, trideset grama mlijeka u prahu, kilogram graha i kilogram brašna.
"Dosta " reče Fadil-"ja sma ledičan"
Fadil ode zadovoljan.
U junu mjesecu proveo sam nekoliko mirnih dana u Salcburgu. Tamo sam sreo starog prijatelja čije su sve priče počinjale i završavale na prostoru od Bembaše do Darive.
Salvador Dali je tvrdio da je željeznička stanica u Parpinjanu "pupak svijeta". Bio sam u Perpinjanu, Salvador Dali nije u pravu.

Mirza Idrizović "Spomenar"



--------------------------------------------------------------------------------

Bosna viđena očima jedne Amerikanke
Zemlja bez propuha
Studentica sa Harvarda provela je dva mjeseca ove godine u Sarajevu i putujući diljem Bosne, istražujući koliko je istine o mitovima koji kreiraju stav prosječnih Amerikanaca o BiH. Otkrila je da rješenje bosanske enigme leži u svemu samo ne u teoremi punoj predrasuda: drevne etničke mržnje + barbarizam + izbjeglice + mine

--------------------------------------------------------------------------------

ako god to moglo izgledati u svjetlu tekuće političke opsesije Bushove administracije "ratom protiv terora", ogromna većina prosječnih Amerikanaca svoje živote živi u blaženom neznanju o vanjskom svijetu. Problematične regije sporadično se ukazuju na vijestima, koje situaciju klasiraju u proste jednadžbe, poput: Irak = zli diktator + bioterorizam + nuklearno oružje. I Bosna se pretežno zamišlja ovako matematički, s tim što su parametri jednadžbe, izgleda, zaglavljeni između 1992. i 1996. Tako i u 2002. bosanska teorema izgleda otprilike ovako: Bosna = drevne etničke mržnje + barbarizam + izbjeglice + mine.

Trenutno zaljubljivanje No, nakon nekog vremena izučavanja duge povijesti ove zemlje i njenog izazovnog jezika, bosanska mi se teorema više nije doimala baš prikladnom. Bilo je odviše varijabli, odviše neodgovorenih pitanja, i odviše pretjeranog pojednostavljivanja. Ubrzo je postalo jasno da istinsko razumijevanje Bosne lišeno zloupotreba, bez falsifikata - makar i nepotpuno - može doći samo s iskustvom stečenim u samoj zemlji. Još podaleko od kraja svojih studija, najduže što sam mogla organizirati bilo je jedno ljeto; bez porodičnih veza i korijena u tom dijelu svijeta, zaputila sam se iz Bostona, država Massachusetts, kako bih svojim očima vidjela Bosnu.

Nakon prvog pogleda iz aviona na tamnozelena, baršunasta brda oko Sarajeva, trenutačno sam se zaljubila. Iz zraka sam osjetila jasnu energiju dobrodošlice koja je dozivala s tla, i na čudan se način osjetila "kod kuće", čak i prije slijetanja. Poput većine Zapadnjaka što u Sarajevo dolaze prvi put, veći sam dio vožnje do grada s aerodroma provela zureći u uništene zgrade i ožiljke od metaka, opčinjena predstavom o tome da sam uistinu na ovom mjestu čije su se četiri godine patnje odvijale preda mnom samo u knjigama i raštrkanim dokumentarcima. Ta nježna brda što su grlila grad bila su skoro previše savršena za opsadu, i pokušavala sam zamisliti kakav je to osjećaj mogao biti odozdo, znati da tone i tone teške artiljerije vrebaju odozgo.

No, čim sam prošla ulicom Maršala Tita, izgledalo je kao da se rat nikad nije ni dogodio - nekom sam čarolijom bila prenesena u tipično evropski grad koji pršti od društvene aktivnosti, gdje sam najednom bila jako loše odjevena, neprivlačna, bolno američki, tjeskobno lišena svog korneta sladoleda, svoje cigarete, ili svoje šoljice kafe. Nekoliko mi je dana trebalo da shvatim da ta glavna ulica za šetnju, Ferhadija, nije postojala kao sredstvo za djelotvorno prebacivanje od tačke A do tačke B, i pri svakom budalastom pokušaju da budem Amerikanka u žurbi, osjećala sam se kao reli-vozač u saobraćajnoj gužvi. Noću se Ferhadija pretvorila u modnu pistu, osvojile su je gomile tinejdžera željnih da prikažu svoju odjeću u stilu Versacea i Armanija, očiju iz kojih se jasno čita misija: vidjeti i biti viđen(a). Istinski šokirana glamuroznom površnošću čitave scene, nelagodno sam šetala kroz probojne poglede ovih tinejdžera, osjećajući se kao da sam opet u srednjoj školi. Nisam mogla a da se ne zapitam da li su ovi mladi ljudi, možda premladi da bi upamtili rat, osjećali prema svom gradu isto ono što i oni koji nisu nikako mogli zaboraviti borbu da Sarajevo održe živim.

Jedini aspekt koji je razbijao bizarnu normalnost ove ulice, sa svojim obnovljenim buticima zapadnjačkog stila i kafićima iz kojih je treštala američka muzika i evropski techno, bilo je upadljivo prisustvo vojnika SFOR-a - ili, nazovimo ih adekvatnije, vojnih turista. Činilo se da se dužnosti ovih sveprisutnih vojnika zapravo sastoje isključivo od ispijanja kafe, lutanja uz i niz ulicu, fotografisanja. Osim njihovih uniformi, teško da su činili ikakvo vojno prisustvo u bilo kakvoj mjeri. No, kad sam dosegla rub Starog Grada, ponovo sam se podsjetila, ovaj put ne rupama od metaka, da Sarajevo nije samo neki tipičan evropski grad.

Sarajevski kontrast Baščaršija je brzo postala moj omiljeni dio grada, njene ulice popunjene starim dućanima u otomanskom stilu - punim srebrenog nakita, kitnjastih ćilima, metalnih đinđuva, starina - i, naravno, slastičarnama. I ćevapčići kod "Želje", gdje sam najvjerovatnije najviše doprinijela bosanskoj privredi. Tamošnja multireligijska kombinacija stare džamije, sinagoge i pravoslavne crkve precizno se uklapala u ono što sam zamišljala suštinski bosanskim - naslijeđe koje je komunizam pokušao sakriti a rat uništiti. Odmah s druge strane rijeke, mogla sam čuti crkvena zvona kako otkucavaju sate, i poziv na molitvu kako odjekuje pet puta dnevno s desetina džamija širom grada. Zov mujezinskih glasova koji su tkali mistični zvučni pokrivač koji je zaustavljao tok vremena, posjetili su me na stare hebrejske napjeve često pjevane u sinagogama - pun snage, mira i tuge istodobno. Nešto što će mi ponajviše nedostajati kad se vratim u Ameriku.

Ne treba ni reći da najvjerovatnije neću osjećati nikakvu čežnju za Novim Sarajevom, koje kilometri ogromnih, ružnih, sivih stambenih zgrada smještaju na stranu spektra suprotnu od Starog Grada. Teoretski, ideja da svi građani Sarajeva žive skupa u jednom području fino zvuči, na način hipi-komune, ali u praksi je rezultat estetski grozan. Kako ljudi uopće nađu čak i vlastitu zgradu u ovoj masi identičnih blokova cementa, prilično je impresivno, a još je impresivnije kako trpe živjeti tu kad je druga strana grada tako lijepa. Mada sam premlada da prosuđujem period paranoidnog američkog antikomunizma, kladila bih se da je ovaj socijalistički stil u arhitekturi bio pravi motiv američke hladnoratovske politike pedesetih i šezdesetih.

Nakon par sedmica u gradu, postalo mi je više nego jasno da su standardna upozorenja o Bosni koja se mogu naći u turističkim vodičima ili na webu - mine, napuštene minirane kuće, nasumični antiamerički ispadi, i ne zaboravite dodati mudžahedine teroriste - potpuno neprimjenjiva na Sarajevo. Zapravo, tokom svih mojih ljetnih putovanja kroz Bosnu, do Tuzle, Gračanice, Bihaća i Mostara, moja jedina iskustva na granici života i smrti skrivili su džipovi UN-a ili bosanski vozači. Bosanci širom zemlje, posebno starije bakice, bili su nevjerovatno ljubazni, tolerantni, praštanju skloni i općenito prilično strpljivi s mojim jezičkim sposobnostima u razvoju. Prava opasnost Bosne nema nikakve veze s ratom, ali ima veze s mentalitetom. Širom zemlje vreba, bilo u gradovima, bilo u tihim selima, sila koja obavija i terorizira gotovo sve slojeve društva - propuh.

I prije nego što sam naučila zvanični naziv, pojava se doimala čudno. Mnogi automobili koje sam vidjela kako zuje ulicama imali su zatvorene prozore, uprkos ljetnoj vrućini koja je stvarala ljepljivu znojnu vezu između kože i odjeće. "Možda imaju klima-uređaje", "možda u kolima i nije tako loše", mislila sam u svojoj naivnosti. No, postavši putnik u takvim kolima, shvatila sam dvije stvari: prvo, ova mala kola rijetko imaju ispravan klima-uređaj; drugo: u kolima jeste tako loše. Osjećala sam se bijedno jer nisam klimu mogla podnijeti kao svi drugi, ali pošto sam već nosila hlače protiv svoje volje - šetanje u šorcu po Sarajevu privlačilo je još više čudnih pogleda nego što sam normalno privlačila - smatrala sam da nije bilo smisla da se još bjednije osjećam, pa sam bez primisli otvorila prozor do kraja i uživala u povjetarcu. Naprosto opipljiv bio je intenzitet vozačevog iznenađenog pogleda dok me je učtivo upitao bih li mogla malo zatvoriti svoj prozor, jer je vjetar bio prejak… i pogoršavao mu alergiju.

Oprezni konobar Pošteno - alergije mogu biti žestoke. Ipak, nakon par podužih vožnji autobusom primijetila sam da nešto u cijeloj stvari nije baš sasvim ispravno. Autobusi koji su imali pokretljive prozore bili su božanstveno čudo, ali tim se darom nisam mogla koristiti, jer bi se u trenutku kad bih bar za centimetar otvorila prozor, kondukter doteturao kao da je opremljen radarskim sustavom detekcije, i zatvorio ga skoro do kraja, osim malčice prostora kroz koji je moglo proći par molekula zraka. Ličilo mi je to na samonametnuto mučenje i ni za živu glavu nisam mogla shvatiti zašto bi fini lahor ovim ljudima bio toliki tabu.

Prosvjetljenje, začudo, nije došlo u vozilu, već prilikom posjete Inat-kući, omiljenom restoranu brojnih turista, ali i radnom mjestu možda najdrskijih konobara u čitavom Sarajevu. Te večeri je bila gužva i bašta je bila puna "međunarodnjaka" i SFOR-a, tako da je moje društvo za večeru nevoljko gazilo do ključanja pregrijanim restoranom, gdje su pećnice pekle i hranu i mušterije. Srećom, našli smo stol okružen prozorima, savršeno okrenutim spram vjetrića.

Trebali smo znati da otvaranje prozora u Bosni može biti poput otvaranja Pandorine kutije - prekrasno olakšanje na vrućini plaća se gnjevom onih "na dužnosti". Kad se konobar napokon udostojio registrirati naše prisustvo, prve su mu riječi bile: "Možete li, molim vas, zatvoriti prozor, propuh je." Gledajući ga u krajnjoj nevjerici, mislila sam: "Naravno da je propuh, to je sva svrha otvaranja prozora." Ne želeći stvarati frku, zatvorili smo prozore zbog njega, ali smo ih otvorili čim je otišao. Neko od nas pazio je na konobara, pa smo u rijetkim trenucima kad bi nas posluživao, prozore zatvorili opet, što je savršeno dobro funkcioniralo dok nas nije uhvatio. "Molim vas", insistirao je, "ne smijete otvarati prozore. Ima propuha, ima ljudi koji će se razboljeti." Priznam, tipična sam Amerikanka koja izlazi vani mokre kose (uprkos majčinim neprestanim molbama), i ovakav naučni rezon je van moje moći poimanja.
"Baščaršija je brzo postala moj omiljeni dio grada, njene ulice popunjene starim dućanima u otomanskom stilu - punim srebrenog nakita, kitnjastih ćilima, metalnih đinđuva, starina..."


Mimo spoznaje o čudesima propuha, mislim da moje iskustvo u Bosni ne bi bilo baš tako ispunjavajuće da nije bilo brojnih autobuskih vožnji zemljom. Ovdašnji me autobuski sistem prilično impresionirao - u suštini putuje bilo gdje kuda možete poželjeti da odete, nekoliko puta dnevno, nevjerovatno jeftino. Mada je "podjela rada" između dvije autobuske stanice u Sarajevu apsolutno smiješna - gdje lukavička opslužuje samo "srpske" destinacije, a centralna se brine za sve ostalo - sistem je vrlo zgodan. Izuzev sistema podzemne željeznice u New Yorku i Bostonu, javni prevoz u SAD-u je u najboljem slučaju patetičan, i nije jeftin; ovdje sam autobusom mogla ići svugdje i vidjeti čitavu zemlju! Naravno da nisam očekivala previše, u smislu kvalitete vozila, ali nakon nekoliko vožnji prepunjenim i vrelim autobusima, moja je želja da istražim svaki dostupan centimetar zemlje počela splašnjavati, mada sam odbijala dozvoliti "ružnom američkom" sindromu "nek' mi je sve potaman" da mi ograniči putovanja. No, kad se saobraćaj umiješao u sliku, moje je strpljenje s autobuskim vožnjama prepuklo.

Gušenje i turbofolk Poput autobuskog sistema, bosanska je glavna cesta u vrlo impresivnom stanju; fino je asfaltirana i pruža relativno udobnu vožnju, no, nažalost, to je Cesta. Jedina. Dvije trake, i to je to. Duž ovog glavnog "autoputa" kamioni i autobusi bi se trebali mimoilaziti bez incidenata i oštećenih retrovizora, uredno pod konac jedni za drugim, poput dječice veselo se kotrljati. Zaglaviti se iza traktora ili konjske zaprege pune sijena čest je slučaj i dovoljno tegobno, no kataklizma nastupa ukoliko naiđete na radove na putu, ili zaobilaznicu, ili saobraćajnu gužvu - nema kotrljanja, samo sjedenje. Kad su vozila golema, ceste uske, a kućne ograde neugodno blizu ruba ceste, zaobilaženje može biti komplicirano. No, ako je zaobilaznica usred ruralnog područja na sjeveru Bosne, proces je jednostavan: samo gušenje.

Zamislite riječ "gušenje" u svakom mogućem smislu i značenju - mentalnom, fizičkom, duhovnom. Autobus je bio poput staklenika gdje me golicala nada, daleka mogućnost dragocjenog olakšanja od zagušljive, vrele unutrašnjosti. Prozori su duž vozila, ali nijedan se ne može otvoriti osim onog do vozača, koji ga je, možda u strahu od propuha, držao zatvorenim. Mali otvori za erkondišn virili su s plafona nad svakim sjedištem, no ni tračak hladnog zraka nije zapahnuo graške znoja na čelima bespomoćnih putnika pod njima. Jedina minorna mogućnost olakšanja počivala je na mogućem brzom strujanju čestica zraka oko tri izlaza za nuždu na krovu autobusa. No, bez traga povjetarcu vani, zakoni difuzije i entropije propisali su nam da ostanemo zatočeni u toj koloidnoj pećnici.

Da bi užitak bio potpun, za slušanje smo imali i nešto zloglasnog "turbofolka", vjerovatno najužasnije muzike što je ikad dospjela na radiovalove. Svako, pa i udovice ratnih zločinaca, može doprinijeti ovoj zvučnoj torturi, jer izuzev distinkcije pjevač-pjevačica, sve "pjesme" zvuče upravo jednako: glasovi pjevača zavijaju, koliko ih pluća nose, pretjerani vibrato, uz pratnju koja zvuči kao kakofonična mješavina ciganske narodne muzike i techna, a svaka druga riječ obično je "srbija". Jasno, pobjeći se može samo izlaskom iz busa, no, naravno, u trenutku kad to učinim, bus nastavlja puzanje naprijed, prebrzo da bih pored njega hodala, ali presporo da omogući ikakvo prozračivanje. Pogledala sam uokolo na ostale putnike, no, ne zamijetivši odgovarajuće izraze bola i nelagode, odlučila sam slijediti njihov primjer i naprosto podnijeti sve.

Bez obzira na osjetilne neugode, autobuske su mi vožnje pružile priliku da vidim dosta prelijepih bosanskih pejzaža koji oduzimaju dah. Čini se da većina Bosanaca bježi plavom moru i planinama obrubljenoj jadranskoj obali Hrvatske na ljetnim odmorima, ali ja bih između Bosne i Hrvatske uvijek birala Bosnu. Dok je putovanje kroz Hrvatsku miljama i miljama monotono, s druge strane je Bosna poput čuda prirode: brzaci kristalno čiste Une, pjenušave azurne vode Jablaničkog jezera i Neretva koja siječe kroz nazubljene, stjenovite planine, bogata zelena šuma koja oivičava otvorena polja prekrivena divljim cvijećem… Mogla bih nastaviti, uz rizik da zvuči kao turistički prospekt. Čini se da je Bosna blagoslovljena okolišem koji nije samo prelijep, već i zapanjujuće raznorodan za jednu tako malu zemlju.

Prvi put kod kuće No, nažalost, čini se da je krajolik na granici ekološke kataklizme. To je više od pukog manjka postrojenja za prikupljanje smeća i reciklažu - to je čitav mentalitet koji izvana djeluje kao potpuna nebriga za okoliš. Žitelji su, čini se, zadovoljni time što prekrasne obale rijeka i prazna polja pretvaraju u smetljišta; od udaljenih gradova do sarajevskih predgrađa, može se vidjeti i omirisati debeli crni dim što se diže sa tla gdje stanovništvo spaljuje svoje smeće. Na odmorištu pored puta za Tuzlu iznenađeno sam gledala ljude kako frljakaju plastične kese i boce od sokova niz prekrasan pošumljeni nasip iza restorana. Razumljivo, ekologija je ponajmanja briga mnogim ljudima opterećenim brojnim problemima, ali bilo bi šteta da Bosna straći svu svoju ljepotu iz pukog nemara.

Toliko je aspekata Bosne koje bi Zapadnjak mogao smatrati pogrešnim, no, najiskrenije, ovu zemlju jako volim. Ko god je pročitao makar ijednu referentnu knjigu o historiji Bosne znat će da je ideja o "drevnim etničkim mržnjama" prezira dostojan mit, koji krojači politike koriste da pojednostave složenu situaciju, ali zemlju se ne može istinski upoznati samim čitanjem knjiga, čak ni običnom posjetom. Živeći ovdje više od dva mjeseca, tek pri kraju shvatila sam naglo da sam veći dio vremena Sarajevo promatrala s ratom u podsvijesti - ali Sarajevo je zapravo SAMO grad. Ljudi su samo ljudi, a ne ključevi za pružanje uvida o ratu ili životinje u zoološkom vrtu. Možda zvuči jednostavno, ali nisam bila svjesna koliko je taj okvir rata i opsade dominirao mojim mišljenjem, i promatranjem svakodnevice, do tog trenutka otkrovenja. Otkad sam došla ovdje, šetajući sama uvijek sam bila bolno svjesna činjenice da sam strankinja, do te mjere da mi je bilo skoro neprijatno. Šetajući kroz grad te večeri, najednom sam se osjetila daleko opuštenije i udobnije nego ikad ranije u Sarajevu; taj smiješni osjećaj samosvijesti nestao je, i po prvi put sam osjećala da mogu zaista ljude vidjeti onakvim kakvi zaista jesu - samo normalni ljudi koji žive svoje živote, s normalnim problemima i brigama. I po prvi put, u Sarajevu sam se osjećala kao kod kuće.

#22 indira

indira
  • Members
  • 122 posts

Posted 26 January 2006 - 20:08

Hej Varvarin, hvala sto si nasao Vidosava.
Zadovoljstvo je citati.
I hvala za sve druge postove,
koji pruzaju otvorenu ruku za pozdrav i dodir.

Mesha legenda, nekad urednik u 'Svjetlosti' podsjeti me na jednog drugog urednika 'Svjetolsti' – Mehmedaliju Maka Dizdara. Onako mali, pametan
i izgledom daleko od Apolona, umro je smrcu, koju vec decenijama
sebi krisom prizivaju raznorani uglednici – u narucju veoma, veoma mlade
ljubavnice. Nisu ih mogli razdvojiti (covjek ostao u grchu), dok hitna nije dosla, se te dobro namucise i nacudise hitni radnici: mrtav pjesnik forsirajuci rijeku -“Valja nama preko rijeke”, i vristeca, mlada djeva.
Ludilo. Dogadjaj se drzao pod kontrolom, koliko je moguce izbjeci zavist carsije,
a nije. Jedna runda u krugu iniciranih tracibaba, pisaca, novinara i voila –
zavist kroz krugove dima od cigarete. Manje se zavidjelo Andricu na
Nobelu, nego Maku na umiranju.

Kad sam spomenula Miljenka, zaboravila sam reci, kako je prije izvjesnog
vremena 'izvjesni' Aralica napisao roman 'Fukara' i na naslovnu stranu prvog
izadnja, okacio Miljenkovu sliku. A Miljenko, onako glavat, nadimak 'Glava'.
pa k’o prava, glavata fukara. Sve to poslije 'Sarajevskog Malbora',
'Mama Leone', stranih nagrada, da ga valjda podsjeti, da je sirotinja iz
Sarajeva, koja ima znati, gaje joj je mjesto. Ne prodje dugo, 'Fukara'/ Glava M. je napisao roman, o kojem ce tek da se prica i pise('Dvore...' koje pomenuh) i otima, pod sifrom 'nas je' (kao za Meshu i Andrica - kao da nisu svaciji)
Pisac 'Fukare', moze tako nesto samo da sanja, - da sastavi bar 7 a ne 700 ljudskih strana, kao sto decenijama sarajevski pisci, pjesnici i uglednici
sanjaju, da kad dodje sudnji cas, nekim cudom dozive Makovu sudbinu.


- - - - -



Ostavite je nama...

~Omer Pasa Latas

Jah sta vas pobih, a masala jopet vas dosta osta. Pobojah se da se necu imati s kim sjetovati. Kad eto srece, ima vas jos uvijek. Pita me neki dan Austrijski Konzul, "Zasto vi",kaze "u Bosni sve rijesavate sabljom I macem. Zasto ne glavom?” Ko biva oni u Austriji. A ja mu kazem, “Mnogo nas je ovdje konzule a zemlja mala. I Turaka, I Bosanaca, I Austrijanaca, I Srba, I Hrvata mnogo. I niko nece da ide, svi hoce da ostanu, a zemlja mala. U onolikoj Rusiji niko se nebi’ otimao za jednu Bosnu, a ovdje se tuku za svaki sokak.” Sudjeno joj sirotici, sta li. I jos mu kazem, “A I lijepa je moras priznat!” “Jeste al’ I skupa.” Pa sto onda ne idete, I vi, I svi ostali. Ostavite je nama Bosancima pa cemo mi kako znamo I umijemo I nece nam biti ni tesko ni gore.



- - - - -





Kakvi su ljudi Bosanci?

~Meša Selimovic


Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.


A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.


Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!



- - - - -



Osveta mrtvih sultana

~Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

(bilo kojoj, necu da bude mojoj, dodajem ja i jos... kako jako, volim Zuku)

U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjižara, u knjižari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog ćutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.
Najzelenije zeleno zelenilo.
Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.

Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske džamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlično položenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina...
U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećer1ama kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadže od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih doboštorti i kolone običnog crnog askera od užeglog masla i čokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina...
Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja žmirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adi Nemanjić nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi... "Hodio sam - piše - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamišljao onovremene brodove i tražio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu među gorama na putu Nikeje..."
Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i historije.
Čitao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.
Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom.
Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Ulu-dagom "pokoriše strogim pravilima monaškog čina".
Na prostranim terasama Muradije tražio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžika, "čuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: "I vsaki dan na večeru povaseh hodžaceh podavajut hleb i čorbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda.
Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe...
Bilo ih je šest...
Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima.
Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista.
Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija.
Jašu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kema!ističkih bukvara i muče republikanske generacije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.
Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle šatore na svakoj stranici historije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, vrline i zločine.
Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.
U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijedoplavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".
Osveta mrtvih sultana je uvijek dostižna, prisutna i dosljedna...


#23 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 26 January 2006 - 20:47

M. VEŠOVIĆ: BEĆKOVIĆ NAM NE MOŽE UZETI JEZIK


Moderator: Beba MARUŠIĆ

KNJIŽEVNIK MARKO VEŠOVIĆ IZ SARAJEVA: BUNIM SE KAD ME NEKO SVRSTAVA, MENI JE NAJVAŽNIJE DA SAM KNJIŽEVNIK * KAD OBJAVITE KNJIGU U CRNOJ GORI, NIKO NIJE ZA NJU ČUO * JEDAN SVIJET JE EKSPLODIRAO, ALI JE MNOGO VAŽNIJE DA JE EKSPLODIRALA CRNOGORSKA LAŽ * POSTOJI NEŠTO DIVNO U CRNOJ GORI, TO JE ŽENSKA CRNA GORA * BEZNADNIJA JE DANAS CRNA GORA NEGO I SRBIJA I BOSNA I HERCEGOVINA




RFE


Više od četiri decenije u Sarajevu, Crnogorac, Darinkin sin, književnik Marko Vešović. Gospodine Vešoviću, dobro došli u subotnju emisiju Radija slobodna Evropa za Crnu Goru.



VEŠOVIĆ


Bolje vas našao.



RFE


Kako bih vas trebala predstaviti, kao sarajevskog ili kao crnogorskog književnika?



VEŠOVIĆ


Ja se bunim kad god me neko svrstava. Odbio sam, recimo, da uđem u Akademiju, i u bosansku i u crnogorsku. Meni je najvažnije da sam književnik. A ako sam dobar književnik, znaće oni dobro čiji sam, i tamo u Crnoj Gori i ovdje u Bosni.



RFE


Pročitala sam da ste prilikom gostovanja na jednom „Barskom ljetopisu“ izjavili da ono što prepoznajete danas u svojoj rodnoj zemlji, dakle Crnoj Gori, jeste jedan „izgubljen svijet“. Jeste li to izjavili?



VEŠOVIĆ


Pa napisao sam i knjigu i ponosim se na nju, ali to je isto kao da sam je bacio u jamu, jer kad objavite knjigu u Crnoj Gori, niko za nju nije čuo. Napisao sam knjigu u kojoj ima odličnih stvari, i poezije i proze i memoara, a zove se „Moj svijete izgubljeni“. Riječ je o svijetu koji sam ja izgubio. A da je Crna Gora danas izgubljeni svijet i u onom drugom smislu, smislu gotovo paklenom, svijet izgubljenih duša, to mi se sve više čini istinitim.



RFE


A zašto je za vas dodir sa Crnom Gorom dodir sa njenim ostacima?



VEŠOVIĆ


Iz prostog razloga što je to bukvalno tako. Nije u pitanju da je tako za mene, već je to tako. Jedan svijet je eksplodirao. Međutim, mnogo je važnije da je eksplodirala crnogorska laž. Ja sam čak i zadovoljan što je u ratu crnogorska laž koju su svi, neko manje neko više, neko s više ljubavi i talenta, neko s manje ljubavi i talenta, njegovali. Ja sam zadovoljan što više Crnogorci neće moći da nastave s tom laži, iako im je retorika i dalje ista ostala, ali svijet zna ko smo mi. Dakle, riječ je o ruševinama jedne mitologije. A riječ je i o nečem drugom: ova ratna eksplozija je raznijela i ono što je valjalo u tom svijetu.



RFE


Vi vrlo često u vašim kolumnama imate čudesno preplitanje istorijskih fakata vezanih za Crnu Goru i današnjih događanja. Kako to objašnjavate?



VEŠOVIĆ


Ima jedna stvar u Crnoj Gori i to je zaista tako, pojavila se jedna skupina mladih, zaista darovitih pisaca. Da pomenem samo dvojicu, Balšu Brkovića i Andreja Nikolaidisa. To su pravi pisci, obrazovani, intelektualci, koji su počeli da pričaju malo drukčiju priču. A ona Crna Gora koju ja nosim u glavi, to je frižider, odnosno stavljeno je u frižider nešto što je bilo prije dvjesta, trista ili stotinu godina i to je tako trajalo neprestano. U tom smislu ima još jedna stvar, Crnogorci su objektivno – a kad god govorim protiv Crnogoraca, govorim i za sebe – najprimitivniji na svijetu. Prema tome, sve ono što su radili 1942. godine, radili su i 1992. godine, i po Crnoj Gori i po Sarajevu. To je arhaičan svijet u čijoj se svijesti konstante teško mijenjaju. Ja kad sam čitao „Genocid nad Muslimanima“, zbornik dokumenata i svjedočenja koje su skupili Vladimir Dedijer i Antun Miletić, bio sam zaprepašten. Pa oni rade isto što su radili u prošlom ratu.



RFE


Što je to što rade?



VEŠOVIĆ


To je duga priča. Što više objašnjavam Crnogorce, dolazim u jedan paradoks. Ako zaista i o kom išta znam, znam o Crnogorcima, a ako o ljudima ništa ne znam, onda ne znam opet o njima. Postoji jedna stvar koja me najviše zaprepašćuje, a to je da imaju divnu priču, a rabota im smrdi, rečeno narodski. Nema većeg raskoraka između predstave naroda o samom sebi i onom što radi i to je jedna konstanta. Ne vjerujem da su naši preci bili nešto bolji nego mi, ali tolikog raskoraka ipak nije bilo. Uzmimo Karadžića. Čitao sam jednu knjigu o njemu koja je napisana kao da ju je on diktirao i znam njegove izjave. On koji je pobio u jednom jedinom životu najmanje 150 hiljada ljudi ima o sebi veličanstvenu predstavu kao pravednik i da će on – ako dođe jednog dana u Hag – povesti proces protiv Evrope i svijeta zbog genocida nad njegovim srpskim narodom. To je crnogorska logika. I Slobo glumi pravednika u Hagu. Ja nikako nisam mogao objasniti strancima za te tri i po godine da je ovo što se dešava ovdje prije svega crnogorska priča. Samo Crnogorac može biti kasapin sa Dedinja i ubjeđivati čitav svijet da je on milion posto u pravu, odnosno ostati u svojim očima idealan vođa.

Evo već sam se zapalio, niste me trebali pitati toliko o Crnogorcima.



RFE


U još nekim razgovorima sa vama sam pročitala da vas užasno vezuje djetinjstvo za Crnu Goru.



VEŠOVIĆ


Ima jedna stvar o kojoj sam puno znao i prije rata, ali počeo sam o njoj da mislim u ratu i poslije rata, o tome sam i pisao i nekoliko puta govorio o tome. Postoji nešto divno u Crnoj Gori, a to je ženska Crna Gora i to je nešto čime ću se ja baviti do kraja života. Zato ja toliko svoju majku pominjem. Ne zbog toga što je ja idealizujem, nego što je ona meni simbol te ženske Crne Gore. Ja tvrdim i tvrdiću do smrti da su Crnogorke deset puta bolji ljudi od tih lažova, megalomana i zlikovaca crnogorskih.



RFE


Hoće li slušati ovaj naš intervju vaša supruga?



VEŠOVIĆ


Ne znam. Valjda hoće.



RFE


Tema vaše doktorske disertacije je književnost Radovana Zogovića. Zašto?



VEŠOVIĆ


Crnogorci su mi obećali da će to objaviti, a nisu. I to je jedan podatak o njima. Ja sam napisao četiri stotine strana analize poezije Zogovića. Ako ostavimo Bećkovića po strani, on kaže da je Srbin, trebamo sačekati da umre i vratiti jezik, jer nam ne može uzeti jezik, to je naš jezik. Ali ostavimo sad Bećkovića. Dakle, najveći crnogorski pjesnik, koji kaže da je crnogorski, to je Radovan Zogović. Ja sam sjeo i izanalizirao taj njegov jezik. Naravno, nije to samo crnogorski, on je pisao srpskohrvatskim jezikom, odnosno jezikom koji ja danas nazivam srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskim. On je, naime, veliki znalac jezika. Ja sam počeo u analizi njegove poezije od jezika. Prije svega što je izvanredan pjesnik. Bojao sam se da neću moći završiti tezu, deset puta sam počinjao i odustajao. Međutim, završio sam. Teza ima četiristo kompjuterskih strana, dakle to je jedna knjižurina od šesto strana. To su sve stručne, precizne analize njegove poezije. Zogović i njegova partizanska etika i njegov internacionalizam, odsustvo bilo kakvog nacionalizma u čitavom njegovom životu, u čitavoj njegovoj književnosti, to je nešto što je mene poslije rata također privlačilo. To je čovjek kome vjeruješ. Pale su ove priče o informbirovcu. Ima još jedna stvar, nazivali su ga “ždanovcem” i tako dalje, izmislili su termin „zogovićevština“ kao simbol dogmatizma. A većina tih ljudi koji su ga opaljivali u životu, postali su u ovom ratu četnici. Što je jako znakovito.



RFE


Jednoj vašoj knjizi ste dali naziv „Smrt je majstor iz Srbije“.



VEŠOVIĆ


Izašlo je drugo izdanje te knjige, jer je u prvom bilo mnogo grešaka. Tu sam stavio sve tekstove koje sam napisao od aprila 1992. godine do juna 1994. godine. Knjiga je izašla u Zagrebu bez korekture, ispali su neki tekstovi, fragmenti, rečenice… i sada je konačno doživjela drugo izdanje koje izgleda kako treba. Naziv knjige je zapravo citat Paula Celana, velikog njemačkog pjesnika jevrejskog porijekla, koji je napisao onaj čuveni stih: „Smrt je majstor iz Njemačke“. Prema tome, jasno je da je riječ o knjizi koja je moja borba protiv srpskog fašizma.



RFE


Govorite o vremenu kada je bio rat u Bosni i Hercegovini?



VEŠOVIĆ


Govorim o vremenu od 1992. do 1994. godine, kada sam pisao te tekstove, kada su ovdje padale granate, govorim o vremenu kada je Karadžić ispisao iz živih najmanje – kažem najmanje, jer cifra nije definitivno utvrđena – 150 hiljada muslimana.



RFE


Pogled iz Sarajeva na Crnu Goru danas?



VEŠOVIĆ


Crna Gora je beznadnija zemlja nego i Srbija i BiH, što je paradoksalno. Govorim o životu koji meni pripada, ne znam šta će biti poslije, niti me mnogo zanima. Evo o čemu se radi. Nada za nekakvu promjenu postoji i u Srbiji i u BiH. A šta imate ovdje? Kao što sam napisao: „Bog nije mogao smisliti“, pod pretpostavkom da Bog postoji, „goru kaznu za Crnogorce za sve ono što su radili u ratu, od ovoga. Ostaje im da biraju između zla i goreg, a to znači da ih je lišio za narednih dvadeset godina nade“. To je moja precizna dijagnoza.



RFE


Na kraju subotnjeg razgovora s mojim gostima obično zamolim za malo privatnosti. Kako je Marku Vešoviću danas u Sarajevu, s kim se druži, s kim pije kafu, u kojoj kafani sjedi, što piše?



VEŠOVIĆ


Pišem jako mnogo. Prošle godine sam završio dvije knjige. Knjigu pjesama, što je vjerovatno najbolje što sam u životu u stihu napisao. A druga knjiga je knjiga priča. Dakle, radim kao konj. Mogu da se ne probudim sjutra, jer sam srčani bolesnik. Zbog toga mi ostaje malo vremena za sve ostalo. Imam prijatelja, najboljeg kojeg sam u životu imao, slikara Ibrahimpašića i s njim često idem tamo-ovamo, idemo u kafanu… Problem je u tome što ja ne pijem, odnosno ne podnosim alkohol. Rado bih se ja napio, znam zašto ljudi piju, ali oni su onda svi kao ‘tice laki i veseli, a ja bolan pet dana. A u Bosni se ne može sjediti u kafani a da ne piješ. Dakle, malo ima vremena, a piti i sjediti u kafani je i naporno, tako da mi se život sveo na, što bi ovdje rekli – „posao, kuća, džamija“. A džamija je za mene moj kompjuter.


................................................................................
..................................


Dr Marko Vesovic-SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
ARKANOVO GONDZE

1.
Nakon kasapnice u Miskinovoj ulici,BILJANA PLAVSIC je zamjaukala na Srni:"Srbi to ne bi ni u ludilu ucinili".
"Vjeruj,bogomi",rekoh prijatelju."O tome,sta Srbi ne bi ucinili,
najpozvanija i jeste da govori ta unjkava ucjenjivacica sto je tri dana na Ilidzi drzala pet hiljada djece sa majkama.
Da Srbi,danas,po Bosni,civili ubijaju strogo u skladu sa Zenevskom konvencijom,to bolje od ikoga zna ovaj zuti babac,sto se naocigled cijele zemaljske kugle,nakon klanice u Bijeljini,vatao sa mladjahnim Arkanom,trenutno vodecim koljacem na planeti".
A prijatelj ce:"Cekaj!Mozda tvoje oci,odavde,iz rupe sarajevske,vide krivo.Ne zaboravi da Plavsicka,koja stoji gore,na brdu,mora biti kudikamo dalekovidnija od tebe.To jest,sa brda od 200 000 muslimanskih leseva,Biljana vidi stoput dalje no ti sa sarajevskog plocnika".
2.
Plavsicka je po struci biolog.Koji o Srbima govori kao o pripadnicima zivotinjske vrste cije su osobine,na naucnoj osnovi,ispitane podrobno,i opisane potanko,stoga se danas moze pouzdano kazati sta Srbin nece ni u pomamilu uciniti.
Zna se da su Srbi,otkako postoje,vazda bili najhristoljubiviji,
najcovjekoljubiviji,najpravdoljubiviji,najmiroljubiviji,najgostoljubiviji,
najdruzeljubiviji narod na zemlji.Zar to nije neoboriv dokaz da su pokolj u Miskinovoj ulici napravile potezne mine koje su muslimanske ruke podmetnule?
Ili jos preciznije:kao sto se pouzdano znade da se vuci ne hrane ribizlama nego jagnjetinom,isto toliko se pouzdano znade da je Srbinovo temeljno svojstvo-ne ubijanje djece,zena i staraca u repovima za hljeb i sladoled,nego pojanje uz gusle.
I to ne pojanje budkakvih rimovanih budalestina,nego pojanje stihova
sekspirski jakih,kakvi su recimo ovi:
Slobodane,posalji salate,
bice mesa,klacemo Hrvate!
Danas,kad se navrsava puna godina dana srpske branidbe vlastitih vekovnih ognjista u Bosni,pogotovo je postalo jasno da Srbi ni u ludilu nisu mogli iskasapiti onoliki narod u Miskinovoj.
Doduse,danas znamo da Srbi,na primjer:
-hoce sa dva autobusa skinuti najmanje 188 zarobljenika,koje su"oslobodili"iz logora Trnopolje,i po kratkom postupku ih likvidirati
negdje na Vlasicu,
-hoce zoljama pobiti u autobusu 47 Muslimana iz sela Ahatovici,
-hoce u Hambarinama,selu kod Prijedora koje je brojalo 800 domacinstava,ubiti najmanje polovinu zitelja,
-hoce u Rogatici,u jednom jedinom danu,od Gracanice do Tekije,smaci najmanje 70 Muslimana,
-ali znamo i to da ih ni u ludilu neces ubijediti da ispale makar dvije granate na cekace hljeba i sladoleda u ulici Vase Miskina Crnog.

Srbin ce bombardovati cak i porodiliste,uvjeren da na taj nacin,kao i svaki demokratski nastrojen dzentlmen,brani neotudivo pravo Muslimana da-nestanu.
Srbin ce,iz minobacaca,iz mitraljeza,pucati po dzenazama.
Srbin ce pitomce iz doma za retardiranu djecu u Visegradu upotrijebiti kao mete za uvjezbavanje oka svojih snajperista.
Ali Srbin se,jos na pocetku rata,zakleo da nikada,ni u ludilu,nece pristati da napravi klanicu u Miskinovoj ulici.
Nece.Iz principa nece.Takav mu je ukus.


................................................................................
...................................


Dr Marko Vesovic-SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
SRPSKA SUMA

1.
Kad je osnovana SRNA,najveci zivi liricar srpski,Stevan Raickovic,
uzviknuo je:
"Iz romanijskih i jahorinskih suma prodire istina o srpskom narodu".
U casu kad je ove ushicene rijeci izgrcao,pjesnik njeznosti,slavitelj trava,velicatelj lisca,bio je,na zalost,od stvarnosti udaljen cetiri stotine kilometara,te nije mogao niti sanjati da ce ono-sto sa Pala poleti u vidu istine,u Sarajevo da sleti obavezno u vidu 125-milimetarske mine!
(Pogotovo nije mogao ocekivati da ce ovi letovi biti ponovljeni milion
puta!)
Ali,zar Stevanu Raickovicu nije bilo poznato da su partizani,cetrdeset i pete,kad su se vratili iz sume,sa sobom donijeli i"istinu o srpskom narodu"?Napokon,Raickovic je licno,kao sesnaestogodisnjak,sa petokrakom na celu,pripomogao da ova istina bude transportovana od sume do-Narodne skupstine.
ISPOSTAVILO SE,NAKNADNO,DA SU PARTIZANI,IZ SUME,IZNIJELI TEK POLOVINU"ISTINE O SRPSKOM NARODU".DRUGA POLOVINA OSTALA JE CAMITI U SUMI GOTOVO POLA STOLJECA,A KAD JE KONACNO"PRODRLA"NA CISTINU,SVI SMO BILI IZNENADJENI,KO NEPRIJATNO,KO UGODNO,KOKARDOM NA NJENOM CELU,I NARODNOOSLOBODILACKOM KAMOM ZA NJENIM POJASOM...


SVIJET OKRENUT NAGLAVCE

Pita me prijatelj:Sta me odvuklo na ulicu,onda,kad je narod,po drugi put,krenuo na Karadziceve barikade?
Ma-sitnica,rekoh.Pisci su ljudi cudnog zrna:ne daj im hljeba da jedu,ali pusti ih da se bave sitnicama,i ne moras dalje za njih brinuti.
Jer kad sam vidio Karadziceve jurisnike koji,umjesto na nogama,nose carape na glavi,u magnovenju mi se prividjelo kako ona durmitorska avetinja kusa svijet okrenuti naglavacke.Sve sto se potom zbivalo,u stvari,znacilo je sve ocigledniju potvrdu i sve dublje obistinjenje moje prvasnje slutnje.
Pa tako i dan danji:sve sto govorim javno,i sto pisem za novine,zapravo je moje opiranje svijetu u kojem je carapa postala kapa.


STO KUCAS NOGOM,RADOVANE?

Jutro je.Cuje se kucanje na rajskim vratima.Izlazi sveti Petar,ubrusom
brisuci kap zumanceta koja mu je pala na bradu.
"Ko ste vi?"-pita pridoslicu.
"Ja sam takozvani predsjednik takozvane republike srpske takozvani Radovan Karadzic".
"A sto kucas nogom,Radovane?"
"Hocu unutra".
"Ali ovo je raj,a ne han,Radovane!Tamo,prekoputa,tamo ti je pakao,
tamo smo za te rezervisali jedno toplo mjestasce".
Karadzic odlazi,prijeteci:"Neka,zapamtices ti mene!Zaboravio si da je raj jedna od najstarijih srpskih zemalja".
Sjutradan,opet kucanje na rajskim dverima.Izlazi sveti Petar i ugleda veliku bulumentu ljudstva,isto kao na Sarajevskom aerodromu u aprilu 1992.godine.
"Cime mogu da vam pomognem?"
"Pusti nas unutra".
"Imate li vize za raj?"
"Kakve vize?Nas je poslao Radovan Karadzic licno.Rekao nam je:samo vi svetome Petru kazite da sam vas ja poslao,i nikakve pusule nece vam trebati".
"Sta Radovan,kakav Karadzic?"-razgalami se sveti Petar."Pa Karadzica
smo vrgli u pakao".
"To znamo",vele pridoslice."To odlicno znamo.Mi smo-izbjeglice iz pakla".

Edited by niko, 26 January 2006 - 21:12.


#24 Gandalf

Gandalf
  • Members
  • 7,553 posts

Posted 27 January 2006 - 01:06

Is there a time for keeping a distance
A time to turn your eyes away
Is there a time for keeping your head down
For getting on with your day

Is there a time for kohl and lipstick
A time for cutting hair
Is there a time for high street shopping
To find the right dress to wear

Here she comes
Heads turn around
Here she comes
To take her crown

Is there a time to walk for cover
A time for kiss and tell
Is there a time for different colors
Different names you find it hard to spell

Is there a time for first communion
A time for east 17
Is there a time to turn the mecca
Is there a time to be a beauty queen

Here she comes
Beauty plays the crown
Here she comes
Surreal in her crown

Dici che il fiume
trova la via al mare
E come il fiume
giungerai a me
Oltre i confini
e le terre assetate
Dici che come fiume
come fiume
L'amore giunger
L'amore
E non so pi pregare
E nell'amore non so pi sperare
E quell'amore non so pi aspettare

Is there a time for tying ribbons
A time for Christmas trees
Is there a time for laying tables
When the night is set to freeze

#25 Gandalf

Gandalf
  • Members
  • 7,553 posts

Posted 27 January 2006 - 01:09

Poljubac sa okusom kolaca tvoje bake
Ciganska pjesma sa stare trake
Vilsonovo, Bascarsija
Prva ljubav ostala

Korpa sa bebom pred mojim vratima
Mirise Mostar u sitnim satima
Na Rondou ljubavi
Rodjeni su ostali

Dimnjacar na krovu, tvoje oci u mraku
Cuprija na Drini, golub u zraku
Iz inata rodjena
Behar grana procvala

Ako pitas gdje sam sada
Ne idem iz ovog grada
Sve je moje ovdje ostalo

Ako pitas kako mi je
Da ti roknu samo dvije
Sve bi ti se samo kazalo
Nikome se ne ponovilo

Dugo, toplo ljeto, Zenica, tombola
Crno-bijeli TV, na njemu gondola
Frtalj hljeba crnoga
Boja teskih godina

Dva-tri metra snijega i tutanj ligura
Pusti Ficu kad ne pali dok ga raja ne gura
Na ormaru dunje dvije
Ja jos cuvam za tebe

Onamo il' tamo, mlijeko, varenika
Svima ravno do mora, a more zelenika
Od Makarske do Neuma
Uspomena ostala

Ako pitas gdje sam sada
Ne idem iz ovog grada
Sve je moje ovdje ostalo

Ako pitas kako mi je
Da ti roknu samo dvije
Sve bi ti se samo kazalo
Nikome se ne ponovilo

Nikada se ne ponovilo

Edited by Gandalf, 27 January 2006 - 01:10.


#26 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 27 January 2006 - 07:19

Sarajevski saldo mortale


Marko Vešović "Poljska konjica", Planjax, 2002.




Bojan Tončić
Sticajem srećnih okolnosti (susret prijatelja, beogradskog novinara i autora, u Sarajevu) u Beograd dospeva dvadesetak primeraka zbirke pesama Marka Vešovića "Poljska konjica", svedočanstva koje emotivno i beskompromisno podseća na dane opsade Sarajeva, na stradanje, smrt, svojevrsna poetična optužnica i presuda. Avantura nepripremljenog čitaoca počinje posvetom: "Ove pjesme posvećujem Mireli Pločić, drugarici moje kćerke Ivane, i 1.500 sarajevske djece ubijene za vrijeme opsade grada". I pojašnjenjem: "Ovi tekstovi su pravljeni od rečenica/iz živih usta/, iz novina; iz knjiga/i iz piščeve glave".
Adresa za ovaj vansudski podnesak je nedvosmislena, snajperski položaji i brda na kojima "Dušanovi potomci hlade topovske cijevi": "Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici ustrijelio dijete u naramku/prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože/rekla sam, prekrižen si za sva vremena/i tačka". (...) Ja sam i dalje ja. Sarajevo je dalje Sarajevo/Nebo i dalje nebo/. I eno stoji gdje je i prije bilo/Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene/A drugi - kako god hoće


Smrt, glad, strah i bol reči su koje omeđuju Vešovićevu liriku u "Poljskoj konjici". I mržnja, neskrivena: "Pokojni Feđa je govorio: ‘Noge mu na Markalama, a glava na Palama. Nemoj ga predamnom braniti’" (...) "Ili bi trebalo da ga hvalim što me odozgo ne gađa? Da dignem spomenik svima koji su ćutali? Zar šutnja o klanju/nije pomogla koljačima? Mlađi je Koljević u rodnoj/Banjaluci uredno srušio šesnaest komada džamija./Stariji Koljević o tome nije pisnuo ni crnu ni bijelu./Očito šuti u interesu istrage. U interesu istrage/poturica".
Puca se, znači, za Sarajlije, sve je u redu. Kad se ne puca, snajperisti i artiljerci nešto spremaju. Ništa dobro: "Sad nam granate u kost unišle. Kad je tišina/napet si kao struna. Sve misliš: bože, šta li nam/sad spremaju? Tom tišinom nam dodatno u kosti strah utjeruju. A čim se mitraljez glasne, ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,/djeca se po kući raskokodaču" (...) "Juče, ja se vratio s posla/I pitam: jeli se pucalo, dok mene nije bilo?/Najmlađa šćer mi kaže: ih, da znaš, tata,/kako su dvije fino profijukale".
Neki će se pesnici u "Konjici" prepoznati. Presuda glasi - krivi su. Jedna je pesma simptomatičnog naslova "Ćeraćemo se još": "Prorok sa kandžama/Čati narodu vječito/nesrećnom, ko da je svake sedme/godine razbijao po jedno ogledalo/Čati mu stihove. Vas u crnom, ko službeni dželati/Iz kose, skroz bijele, bije arktička stud". (...)"Zaludu gori Sarajevo. Neće ih ugrijati".
I u pesmi "Naš bivši kolega" jasno je ko je adresat: "Taj Haga vidjeti neće! Biće mu Hag na nekom od srpskih bunjišta." (...) Znamo ga vjekovima: pa, taj čestito nije na ovoj našoj klinicini jednu istoriju bolesti dovšio. Nek siluje/i pljačka, progoni i kolje, nek Sarajlije kuglama obara/kao kegle, sve može osim jednog: da na tron pobjede sjedne".
Još jedan "bivši kolega" je kod Vešovića loše prošao: "kad jednom uhvatim onoga Noga/onoga ustašu sa kokardom - Kosovo ću od njega/načinjeti. Duša će mu ostat u moje šake". (...) "P. S. Tako sam se zakleo devedeset i treće/Danas mu ne želim/Ništa gore od onog što ga već ionako čeka".
Marko Vešović, pisac i prevodilac, rođen je u Papama kod Bijelog Polja. Filozofski fakultet završio je u Sarajevu, a postdiplomske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Autor je zbirki pesama "Nedelja", "Osmatračnica", Sijermini sinovi", "Kralj i olupina". Objavio je prozna dela "Rodonačelnik", "Četvrti genije", "Smrt je majstor iz Srbije", "Bosanska knjiga", "Moj svijete" (poezija i proza). Preveo je poeziju Šarla Bodlera i Emili Dikinson.
"Poljska konjica" mogla bi da se objavi i u Srbiji. Prepev nije potreban.

................................................................................
.....................................

--------------------------------------------------------------------------------

"Lijepo jutro. Štimung morski. Trčim obalom za komšijom Mirom i njegovom kćerkom Anjom.Prozačan izlazak sunca. Miljacka skoro presušila.
Pjevam sa Mirom.
"Hoću da te zaboravim, ali ne znam kako?"
Anja Franković se ljuti.
"S kim ja trčim? Fuj!"- kaže ona.
"Neću popravljati zube dok ti ne završiš stomatologiju!" uzvikujem.
Anja se duri. Mi pjevamo.
!Al sad evo kraj je svemu."
Pucnjava. Bježimo u našu zgradu. Padaju granate. Grmljavina topova. Pijem kakao. Na jednoj utičnici imamo struje. Haos koji vlada na tom planu niko ne razumije.
Ismet me vozi na Televiziju. Kod "Karingtonke" gužva. Granata leti iznad Predsjedništva i udara drveče u parku, preko puta zgrade. Eksplozija. Dim. Skrećemo kombijem u pasaž "Karingtonke".
Nastaje metež.
"Opusti se!"-kažem Ismetu.
On me gledao kao da sam lud. Saznajemo da je od eksplozije ranjeno više osoba.
"Naš život su elementi:voda, plin, vatra, struje, drva, brašno, ulje, riža....eksplozije...smrt...", govorim Ismetu koji vozi zaobilaznim putem. U Televiziji Alfo Zulić mi saopštava da je umro Jan Beran, Dogovaramo da Afo kaže par riječi o Janu u večerašnjem Dnevniku.
"Imamo portret", prisjećam se.
"Nemamo struje da ga presnimimo", kaže Afo. "Emitovat ćemo ga nekog mirnijeg dana."
Jan Beran je bio znalac kamere, mudrac, putnik. Ljubitelj vina i Hercegovine. Većina ljudi iz ovog esnafa učila je kod "tata" Jana trikove našeg zanata.
Nekad davno, prepirao sam se sa mladim snimateljem koji je tvrdio kako je nemoguće snimiti samo sunce u kadru, bez prstena izmaglice.
"Vidio sam takav kadar u Kurosavinom filmu "Skrivena tvrđava", rekao sam.
Otišli smo do Berana.
"Draga djeco, ima dvadeset načina da se riješi vaš problem", govorio je znalac, "Ali, prvo naručite piće!"
Volio je da u predvečerje pije rujno vino "Na kamenu, u Počitelju", i pripovjeda o davnm vremenima ovih "čarobnih prostora". Snimao je starine, iskopine i ruševine, rijeke i jezera, drveče i cvijeće, stećke, stare gradove i kule. Nikada ljude.
Pomoću statičnih kadrova, koje je mogao prepoznati svaki gledalac, pričao je priče koje su napisali Bašeskija, Andrić. Selimović, Dizdar, Ćatić, Kulenović.
Motivi koje je obrađivao zahtjevali su stilizaciju, besprijekornu kompoziciju, statiku, dug kadar, mir bez pokreta. Brusio je svoj prepoznatljiv stil, kao što draguljari bruse rijetko plemenito kamenje. Njegovim sekvencama duvali su vjetrovi iz dalekih vijekova. Najsvježije priče desile su se nedavno, prije dvije stotine godina.
Sa Aleksandrom Sašom Vesligajem snimio je prvi filmski mjesečnik, za preduzeće "Bosna-film" u režiji Marinka Gazdića. Bio je direktor filma prvog bosanskohercegovačkog filma u boji "Veziljini sinovi" , u režiji Pjera Majhrovskog.
Pan Jan Beran bio je jedan od osnivača TV Sarajevo gdje je i ostvario svoja najznačajnija djela. Lutao je od Jajca, Livna, Travnika, Kreševa, Fojnice, Vareša do Boračkog jezera, Mostara, Blagaja, Bune, Počitelja, Stoca i Trebinja.
Sve što je snimao, pisao i pričao dešavalo se u Bosni i Hercegovini. Snimam sekvencu mog vizuelnog dnevnika posvećenog Janu Beranu. Zove se "Tišina".
Veoma je toplo. Snimamo putu ulicu kod Otoke. Asfalt se topi. Prebacujemo se do Veterinarskog fakulteta.
"Interesuje nas samo praznina i pustoš", kaže snimatelj Miki Uherka.
"Toga ima koliko hoćeš", reče plava cura uvrijeđeno.
Idemo dalje. Elektroprivreda, Hotel "Bristol". Srednja kapija Kasarne "Maršal Tito". Poslije pucnjave po kombiju Televizije, sa prozora Kasarne, dok je u njoj bila JNA, prvi put stojim pred ovim zgradurinama. Tramvajska stanica razrušena.
"Baš smo zgodna meta"-kaže Miki.
Neprijatno je. Sunce prži. Ljudi se kriju pored Muzeja Revolucije. Puca pam. Neprijatna jeka. Vidim dim iznad Koševa. Pokušavamo ustanoviti od kuda je pucano.
Ležimo ispod zida na "Obali vojvode Stepe", preko puta kina "Tesla" i slikamo pustu ulicu. Prilazi nam usplahireni kinooperater Kasim. Misli da nam je zlo. Kad mu rekosmo za Berana, rastuži se.
"Bio je pravi čo'jek za rakije", reče Kasim.

"Bio je ters", dodadoh.
"Jebeš čo'jeka koji nije ters", uzviknu Kasim i otrča preko ulice.
Snimaju me kako vadim vodu iz Miljacke. Pričam u kameru.
Govorim o Janu, njegovom porijeklu iz srednje Evrope, radu, životu, ratovima....
Dok snimamo padaju granante. Odjekuju eksplozije. Dobar fon za ratnu priču.
Zvuk aviona.
Obala masna, Tužna. Pusta.
Napušteni i razvaljeni tramvaji.
Opljačkane radnje.
Razjebano razbojište.
Govorim da Sarajevo ima položaj kao Granada, ljepotica Andaluzije. Pričam o Alhambri. Hotelu "Luz Granada" (Svjetlost Granade). Krčmama. Gitarama. Igračicama. Palmama. Snijegu na Siera Nevadi. Izabeli Katoličkoj, Filipu Aragonskom i Bo Abdilu, posljednjem arapskom kralju Granade.
O 1492. godini i rekonkvisti. O zalasku sunca u vrhovima Alhambre.
I pomislih: Sve to ima veze sa panom Janom Beranom.
Siva mačka gega ulicom. Čudimo se kako je preživjela.
Odlazim kući i čitam Krležu: "Ovi jadni narodi, bijedne ove narodnosti u prnjama vječne narodne borbe, ova nardna ropstva i narodna oslobođenja, ove jadne opere sa bengalskom rasvjetom, sve same slabe slike, epigonsko preslikavanje, kromo litografije u četverobojnom tisku za čitanke, images d'epinal.."
Odlažem knjigu i pomislim: Jan Bera je bio pravi Bosanac. U tome bi se, siguran sam, složili svi, i muslimani i hrvati i srbi i jevreji....

Mirza Idrizović "Spomenar"


--------------------------------------------------------------------------------

Pada prvi snijeg

U decembru, kad napada snijeg , tišina postane dominantan zvuk. Nema automobila, nema tramvaja, nema nikakve buke. Kontrarevolucija, grad se topi u selo. Sjećanje na ono predratno, urbano Sarajevo, gubi svaki smisao pred rustikalnom atmosferom koju isijava ulica. Sudarila su se dva svijeta podjednako nestvarna. Privid gospodari ovim prostorima. Ulicom prolazi čovjek sa kariolom i djetetom. Disharmoničan par, čovjek i to njegovo dijete. On je obučen bez ikakvog stila: gumene čizme, radničke pantalone, jakna iz civilne zaštite. Rasparene rukavice. Dijete ima najviše tri godine i u ovom prizoru ono je antipod čovjeku: žive, komplementarne boje skafandera i kapa s velikom pufnom na vrhu. Mali je živ, nasmijan, ulica zvoni od njegovog smijeha. Na kraju uspijeva ubijediti oca i penje se na kariolu. Ciči od radosti dok ga čovjek gura. Sa prozora zgrade ispred koje prolaze, gledaju ih dvije djevojčice. Smiju se dječaku, ali njihov smijeh je tužan. Sve bi dale da su i one napolju.
Ovom prizoru , da bi u potpunosti bio sarajevski, nedostaje samo jedan detalj. Poslije svega, sječaćemo se samo takvih stvari. Nedostaje mu snajperista: on će se pojaviti kroz minut i po, kad otac i sin izbiju na raskrsnicu, i bez ikakvih emocija povući obarač.
Pogodak je dječaka izbacio iz kariole i razmrskao mu glavu. Otac je od šoka zanijemio. Ljudi su se razbježali, ali to je samo prva reakcija. Neće proći ni pola minute, a oni će se vratiti. Jedan je takstista pokupio malog i, sumanuto vozeći, nestao prema Koševu. Najzloslutniji sarajevski prizor- golf koji sirenom krči put do bolnice. Ljudi su prišli ocu. Njemu više niko ne može pomoći. Gleda preda se i ništa ne čuje, niti ikoga vidi. Za koji minut od cijelog prizoraostaće samo prevrnuta kariola i krv pokraj nje. Prije nego što snijeg napada, napušteni će pekinezer polizati krv. Prije nego što se smrkne, nestaće i kariole. Teška su vremena i uvijek se nađe neko ko u takvim prilikama krade. Za njih je na onom svijetu rezervisano mjesto odmah do snajperiste, kaže jedna nana. Radi se o tome da su istog porijekla ravnodušnost čovjeka koji je povukao obarač i ravnodušnost čovjeka koji krade stvari ubijenih. U moralnom zakoniku religioznih ljudi ravnodušnost je vrlo blizu samog zla. To je zato što mu daje alibi. Mi tad još ništa nismo znali o našoj poziciji. Nismo znali da je beznadežna. Svako ubijeno dijete, mislili smo, povećava sramotu Evrope. Dugo nam je trebalo da shvatimo da je to tek jedan mezar više u Sarajevu. I to je ono što bi po svaku cijenu trebalo zaboraviti. Ali ne odlučujemo mi o tome šta je zaborav, a šta za pamćenje. Prizori biraju nas, a ne mi njih. Isto kao i snajperisti....


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

--------------------------------------------------------------------------------

Gojko Beric, novinar Oslobodjenja, jedan je od najboljih novinskih komentatora u Bosni. U intervjuu Danima govori o listu u kojem radi, analizira bh. medijsku scenu, iznosi svoje stavove o Izetbegovicu, Laticu, Divjaku, Stranci demokratske akcije, intelektualcima koji "mudro" sute, i otkriva svoje osjecaje nakon sto je, u vrijeme srpskih ataka na Sarajevo, kao Srbin razvaljivao cetnike, a onda postao meta bosnjackih nacionalista



Razgovarao: Senad PECANIN



GOJKO BERIC PRIPADA KATEGORIJI
novinara koja je u Sarajevu u laganom izumiranju: i po odgovornosti sa kojom se odnosi prema profesiji, i po ugledu koji uziva medu citaocima, i po neprihvatanju trendovskog take money and run pisanja. Britkost njegovih analitickih bravura na tridesetak redova oplemenjena je prepoznatljivim i brizljivo njegovanim stilom. Pisanju prilazi sa predanoscu vjernika molitvi. Dva puta sedmicno i najbolji Bericevi prijatelji u sirokom luku zaobilaze njegov stan: znaju da pise kolumnu "U zizi" za svoje Oslobodenje.
Sve sto se u posljednje vrijeme dogada sa najstarijim, najuglednijim i najboljim sarajevskim dnevnim listom, Bericu tesko pada. Iako je jedan od rijetkih novinara danasnjeg Oslobodenja koji bi mogao birati redakciju u kojoj ce raditi, i medu kolegama u maticnoj redakciji njegova briga za sudbinu lista nailazi na nerazumijevanje.

DANI: Protekle sedmice navrsilo se 55 godina od izlaska iz stampe prvog broja Oslobodenja. U anketi koju su vase novine sprovele medu javnim licnostima, na pitanje sta misle o listu, skoro svi anketirani izrekli su pregrst biranih pohvala o kvalitetu najstarijeg bh. dnevnika. Sta Vi, kao najugledniji komentator Oslobodenja, mislite o njegovom danasnjem kvalitetu, kao i o buducnosti?

BERIC: Oslobodenje se nalazi u ozbiljnoj materijalnoj i stvaralackoj krizi, i ne znam kako ce se iz nje izvuci. Redakcijska atmosfera je deprimirajuca, kao u cekaonici zubne ambulante. Urednici djeluju pospano i mrzovoljno. Covjek koji redakciju zamislja kao gomilu temperamentnih, pricljivih i pametnih ljudi ne bi nikada, vidjevsi nasa lica, pomislio da mi pravimo nekakve novine. Neke uvazene kolege rijetko ili gotovo nikako ne navracaju u redakciju. Nema vise one stvaralacke strasti koju je list posjedovao tokom rata, a sto je najporaznije, nema je medu mladim kolegama. Glavni i odgovorni urednik vrijedan je i odgovoran covjek, ali on ne spada u kategoriju novinarskih vukova i po svom mentalnom sklopu predstavlja antipod toj vrsti ljudi. Oslobodenje je imalo sansu kakvu mozda nece imati ni jedan list u historiji novinarstva, jer ono je, nakon imenice Sarajevo, bilo najzvucnija bosanska imenica u svijetu. Nazalost, zbog sebicnosti i provincijalne pameti nekolicine ljudi, koji nisu imali nikakvu viziju ovog lista, ta sansa je otisla unepovrat. Istina je da je list za svoju godisnjicu dobio pregrst pohvala, ali ja ih ne uzimam suvise ozbiljno. Oslobodenje je steklo ugled zahvaljujuci nekolicini komentatorskih pera. Na tom nivou su i nasa dvojica karikaturista. A zatim nastaje velika praznina. Ali, sta ce biti kad ti ljudi odu, jer vecina ih se vec primice sezdesetoj? List nema novinara tzv. sirokog spektra, kakav je, recimo, Miljenko Jergovic. Volio bih da imamo i jednog Ozrena Kebu. Ne treba zaboraviti da je Oslobodenje napustilo nekoliko odlicnih novinara, koji su danas rasuti od Svedske do Kanade i SAD-a. Ne prihvatam teze po kojima je Oslobodenje nekakav jugonostalgicarski list anacionalne orijentacije. To su pakosti i budalastine. Isto tako se ne slazem sa jednom podrugljivom opaskom u Danima. Dani, naime, ne uvazavaju cinjenicu da je tiraz Oslobodenja skroman i zbog toga sto je vecina njegovih nekadasnjih citalaca, pripadnika srednje klase u nastajanju, napustila Bosnu i Hercegovinu. Ako bi citaoci Dana napustili Sarajevo, Dani bi propali. Necete mi valjda reci da vas magazin citaju izbjeglice iz istocne Bosne. Mozda je glavna mana Oslobodenja sto je ostalo pomalo tradicionalisticko i sto nema dovoljno sluha za cinjenicu da se ovdje stvara jedna nova civilizacija, bitno drugacija od prethodne. Ako misli opstati, list mora krenuti u potragu za mladim talentiranim piscima koji ce sa novim generacijama komunicirati novim senzibilitetom, jer nasi ce danasnji citaoci, prije ili kasnije, izumrijeti. Ako ima pameti, ova drzava mora po svaku cijenu spasiti Oslobodenje, jer to je ime kojim ona uvijek moze da se pohvali.

Vlast koja ima ovakve medije...
DANI: Javnost zna da ste profesionalac, a ja znam i da redovno pratite veliki broj medija. Vasa mini analiza dnevnih i ostalih sarajevskih novina mora da je jako interesantna?

BERIC: Mislim da je Oslobodenje jos uvijek najbolja dnevna novina. Dnevni avaz ima najvise citalaca, a zna se i zasto. Avaz potpuno slijedi ne samo svakodnevnu politiku SDA vec i njenu religijsko-familijarnu doktrinu. Evo tipicnog primjera Avazove angaziranosti. Proljetos su u saobracajnoj nesreci poginula petorica mladica, Bosnjaka. Informaciju o nesreci Avaz je donio pod krupnim naslovom: "Poginula cetiri brata". A sta je sa petim mladicem? Dan kasnije, svoj izvjestaj sa njihove sahrane Avaz je naslovio: "Nezapamcena dzenaza u Hadzicima". Kao da nije bitna ta velika tragedija, vec kakva je bila dzenaza. Vecernje novine su nesto bolje i, za razliku od Avaza, imaju i solidne komentatore. U kategoriji magazina, Dani su apsolutno superiorni. Ja sam jos 1993. govorio stranim novinarima da je to najbolji proizvod sarajevskog novinarstva. Dani se odlikuju originalnim opservacijama, visokom pismenoscu, modernim senzibilitetom (cija je osnova ljekovita ironija) i nemaju dlake na jeziku. Ne mogu ih uporedivati sa bilo kojim drugim sarajevskim magazinom, pa ni sa onima koji izlaze u Beogradu i Zagrebu.

DANI: Nisam sklon glorificiranju uloge i znacaja medija, ali mi se cini da oni predstavljaju najvitalniji i najangaziraniji dio javne scene ili civilne strukture u Sarajevu. Dijelite li ovaj moj utisak?

BERIC: Apsolutno ste u pravu. To stanje traje jos od rata, kada je, primjerice, Oslobodenje bilo na visem profesionalnom nivou i svoju funkciju obavljalo bolje i od drzavnog Predsjednistva i od Generalstaba Armije BiH. Ova vlast bi morala biti sretna sto ima takve medije.

DANI: Kako objasnjavate neshvatljivu pasivnost Univerziteta, PEN centra, Akademije nauka i umjetnosti... dakle, vecine institucija koje su, po definiciji, duzne da uticu na drustvene procese?

BERIC: Zar vi zaista vjerujete u te institucije? Ja ne vjerujem, osim tu i tamo u ponekog pojedinca. Univerzitet je paralisan vladajucim politickim trendom i odasilje glasove koje vlast zeli da cuje. Ovih dana, u sklopu predizborne kampanje na televiziji, jedan univerzitetski profesor, koji inace predaje na tri fakulteta, hvali se kako je u toku rata isao u rovove da bi svojim studentima omogucio da u rovu polazu ispit. I sto je najporaznije, taj profesor tvrdi kako momci koji su polozili ispite u rovovima - raspolazu vrhunskim znanjem, te se mogu mjeriti sa najboljim studentima iz predratnog vremena. Ovdje, dakako, nisu bitni studenti, nego je bitno da biraci saznaju kako je doticni profesor isao u rovove ispoljivsi jedinstven primjer patriotizma. Sve akademije nauka i umjetnosti Francuzi nazivaju "akvarijumima krepanih riba". Sto se tice PEN centra, Senad Pecanin, Ozren Kebo ili Nerzuk Curak su takoder mogli biti clanovi te institucije, jer pisu bolje od polovine clanova Drustva pisaca. O kakvom uticaju pomenutih institucija na drustvene tokove moze uopce biti govora kad vecina ljudi koji u njima sjede nisu u stanju da u vlastitoj sredini prepoznaju rasizam ili sovinizam, a kamoli suptilnije upakovane nazadnjacke ideje. Sovinisticki atak Dzemaludina Latica na Marka Vesovica PEN je popratio jednim sramotnim, a Drustvo pisaca jos sramnijim saopstenjem.

Vlastiti izbor
DANI: Ima li straha, rezignacije, razocarenja, bijesa, nad cinjenicom da pripadate tek nekolicini javnih licnosti u Sarajevu koje su spremne otvoreno govoriti o stvarima koje svi primjecuju, ali o njima oportuno, "mudro" sute?

BERIC: Nema straha i rezignacije, ali ima mjesavine razocarenja i bijesa. Najvise su me, da budem iskren, svojom sutnjom razocarali bosnjacki intelektualci lijeve ili, hajde da kazemo, humanisticke orijentacije. Gdje su danas ti ljudi? Nijaz Durakovic je ostao jedini fajter u ringu. Arif Tanovic, meni posebno drag covjek, koji je davnih godina bio i izvrstan novinar Oslobodenja, kao ugledni filozof bavi se planetarnim temama, kao da je u Bosni i Hercegovini sve ostalo potaman. Ali, cujem da je bolestan. Muhamed Filipovic je jedna superiorna bosnjacka pamet, ali i on cesto svojim mocnim intelektualnim macem tek vitla po zraku. Izet Sarajlic ponekad krikne iz ocajanja, ali njegova osjetljiva pjesnicka dusa brzo klone. Abdulah Sidran je suvise oprezan i kloni se zestokih rijeci. Ali, kao sto kaze Mirko Kovac, "jezik bagre jeste jedini jezik koji bagra razumije". Danas u Sarajevu nema bosnjackog intelektualca koji je u svom etnickom korpusu tako kriticki angaziran kao sto je to, recimo, Ivan Lovrenovic u svom. Ovo govorim zbog toga sto nije stvar srpskih i hrvatskih intelektualaca da bosnjacki narod spasavaju od rigidnih ideja i koncepata koji mu se naturaju.

DANI: Gospodine Bericu, dok ste u svojim tekstovima cerecili Milosevica, Karadzica i cetnicke zlocince, bili ste veoma omiljeni i slavljeni i od najekstremnijih bosnjackih sovinista. Sta su za Vas znacila priznanja od onih sa kojima ne biste ni kafu popili?

BERIC: Ne znam na koja priznanja aludirate. Od onih koje pominjete nikada nisam dobio nikakvo oficijelno priznanje. Ziri Saveza novinara BiH jednoglasno me je proglasio za novinara godine 1992. To mi je priznanje neko vrijeme laskalo, a onda sam na njega zaboravio. Citaoci vas ne pamte po nagradama, vec po tekstovima.

DANI: Jeste li ijednog trenutka pomislili da ste izmanipulirani? Jeste li Vi tada pristali na ulogu Vlastimira Mijovica koji predsjedniku Izetbegovicu sluzi kao dokaz da RTV BiH, eto, nije jednonacionalna, jednostranacka?

BERIC: To je isto kao kad biste nekog interbrigadistu, nakon poraza u Spaniji 1939. godine, pitali da li je bio izmanipuliran. Ne vjerujem da bi vam iko od njih rekao da jeste. Staljin je manipulirao borcima Internacionalnih brigada, sto ovi tada nisu znali. Medutim, oni nisu isli u Spaniju zbog Staljina, vec noseni idealima slobode, pravde i solidarnosti sa borbom spanskog naroda. To je bio njihov moralni izbor, kojim su se ponosili i nakon spoznaje o Staljinovoj ulozi u Spaniji. I svi su se oni do smrti ponosili tim svojim moralnim izborom. Ja sam u ovom ratu, iz najdubljeg moralnog i intelektualnog uvjerenja, stao na stranu bosnjackog naroda i nije me se ticalo da li tim mojim angazmanom neko manipulira ili ne. Sustina stvari nije u manipuliranju, vec u mom licnom izboru. Kad bih se sutra nasao u istoj situaciji, moj izbor bi bio isti, pa taman mi u meduvremenu pruzili stotine dokaza o tome da me je Izetbegovic izmanipulirao. Ne ravnam se prema gospodinu Izetbegovicu ili bilo kom drugom, vec prema svojim moralnim i civilizacijskim nacelima.

Slavljen, hvaljen i napadan
DANI: Nas dvojica uglavnom komentiramo iste teme i izvlacimo vrlo blisike zakljucke, Vi najcesce u Feralu, ja u Danima. Primijetio sam da su Vase ocjene budalastina bosnjackih lidera skoro po pravilu barem za nijansu blaze od mojih. Je li razlog te uzdrzanosti, kako ja mislim, Vase etnicko porijeklo?

BERIC: Ima i toga. Postoji jos jedna vazna razlika: bosnjacki lideri su, u pravilu, mnogo uljudniji od srpskih i hrvatskih. Ako kritikujem neke njihove lose zamisli i poteze, cinim to zato sto sam uvjeren da oni stete multietnickoj obnovi Bosne i Hercegovine. Ali, ako bosnjacki lideri jedno govore predstavnicima medunarodne zajednice, a ovdje provode sasvim drugacije zamisli - cemu kao paradigma moze posluziti opstrukcija Sarajevske deklaracije - postavlja se pitanje kuda sve to vodi. Ti ljudi mozda misle da time rade najbolju mogucu stvar za bosnjacki narod, a ja mislim da taj narod time postaje najveci gubitnik.

DANI: Moram Vam priznati jedan moj grijeh: kod sebe sam osjetio zrnce zluradosti kada se na Vas i naseg zajednickog prijatelja Marka Vesovica onako rasisticki okomio Dzemaludin Latic. Cinilo mi se to kao zasluzena kazna za svojevremeno koketiranje sa njim i krugom ljudi kojem pripada. Samo cekam kada ce i Miljenko Jergovic, koji danas objavljuje u Ljiljanu, biti na isti nacin proklet i kada ce Dzevad Karahasan poceti da se u Bosni ponasa u skladu sa intervjuima i izjavama koje daje vani. Moje pitanje glasi: jeste li ikada tokom rata pomislili da bi novim bosnjackim ideolozima, kojima ste zajedno sa Vesovicem bili zakletva, mogli postati mrskiji dusmani od jednog Todora Dutine, Dragana Bozanica ili cak Miroslava Toholja?

BERIC: Naravno da takvo nesto nisam mogao predvidjeti, premda je i u vrijeme rata u Oslobodenju bilo ljudi koji su me uvjeravali da Alija Izetbegovic nije ono sto ja mislim da jeste i da njegov projekt Bosne i Hercegovine nije projekt koji ja branim. Ako me je, kao sto kazete, stigla zasluzena kazna, to nije moja krivica. Zar na isti nacin nije kaznjeno na hiljade boraca, zivih i mrtvih, koji su se u redovima Armije Bosne i Hercegovine borili za iste ideje? Za mene je lako, jer ja od svoje kazne bar mogu napraviti dobru knjigu i naplatiti dug tim prevarantima, ali kakvo je tek razocarenje generala Jovana Divjaka ili tenkiste Slavise Sucura. Reci za Vesovica i mene da mrzimo muslimane - mi koji smo svoje zivote proveli sjedeci na pragu muslimanske kuce a da nas na to niko nije prisilio - mogu samo moralni razbojnici ili ljudi zadojeni sovinistickom mrznjom. Neka mi ta gospoda pokazu jos nekog Srbina u Bosni i Hercegovini, a, bogami, i sire (skidam kapu jos samo Mirku Kovacu), koji se svojim perom tako ubitacno razracunavao sa srpskom mitologijom, srpskim fasizmom i njegovim zlocinima nad Bosnjacima, kao ja. Ako im i ja ne valjam, onda im ne valja nijedan Srbin na ovoj planeti. A to je onda njihov problem, a ne moj. Medutim, moram osporiti jednu konstataciju u vasem pitanju. Ja, naime, nikada nisam koketirao sa Laticem i krugom ljudi kojem on pripada. Sa Laticem sam se prvi i zasad jedini put sreo prije godinu dana, u zgradi Televizije, neposredno uoci emisije "Face to Face". Tacno je da sam ja u Ljiljanu bio slavljen i hvaljen, ali samo do trenutka kad sam se poceo kriticki osvrtati na politiku SDA i Alije Izetbegovica. Kao da je SDA KPJ na vlasti, a Izetbegovic Tito, pa sve sto oni rade zasluzuje samo aplauze. Meni jedno vrijeme nije bilo jasno sta je stvarni motiv tih napada. Ali kad je neki anonimni tip u jednom broju Ljiljana proglasio nistavilom sve ono za sta se ja zalazem, nazvavsi to podrugljivo partizanstinom, oni su se konacno izjasnili: treba posjeci najveca stabla medu nebosnjackim multietnickim drvecem koje je u Sarajevu jos ostalo. A u tom malom arboretumu smo, pored jos nekoliko Srba i Hrvata, general Divjak, Marko Vesovic i moja malenkost. Sva trojica smo postali meta bosnjackih nacionalista. Njima uzasno smeta sto je, primjerice, general Divjak medu braniocima Sarajeva deset puta popularniji i omiljeniji od generala Rasima Delica. Stvar je, dakle, postala jasna kad je Dzemaludin Latic u polemici sa mnom napisao da moja Bosna nije njegova Bosna.

I na odlasku - priznanje
DANI: Gospodine Bericu, sta je danas ostalo od predratne sarajevske prepoznatljivosti?

BERIC: Veoma malo. Gotovo je sa predratnim Sarajevom. Otislo je i odlazi mnogo mladih ljudi, a vracaju se iskljucivo stariji, jer oni drugog izbora nemaju. U mentalnom smislu - a tu, pored ostalog, ukljucujem civilizacijsku i politicku emancipovanost vecine njegovih danasnjih stanovnika - Sarajevo bih opisao kao jedan smisljeno zapusten prostor pun raznih otpadaka na kome se povremeno izvodi Beethovenova Deveta simfonija.

DANI: Je li Sarajevo definitivno izgubljeno za Srbe i Hrvate?

BERIC: Jos je rano za bilo kakav zakljucak, ali sam, sto se toga tice, sklon sumornoj prognozi. Vecina Srba i Hrvata mentalno sve manje pripada ovom gradu i tesko se mire sa novom realnoscu. To je cinjenica i to je tako. Mnogi od njih subjektivno se osjecaju gradanima drugog reda i traze argumente za svoj odlazak. Zapazio sam jednu zanimljivu pojavu. Cim se povede razgovor o sarajevskim kriminalcima, korupciji, bezakonju ili razmjerama primitivizma, refleksi sarajevskih Srba i Hrvata aktiviraju se munjevito. Provocirani istim temama, bosnjacki refleksi se aktiviraju mnogo sporije. Ko razumije tu razliku, jasno mu je o cemu ona govori. Ako iz Sarajeva iscure preostali Srbi i Hrvati, Bosna i Hercegovina ce biti etnicki podijeljena do posljednjeg covjeka. Nemoguce je da to bosnjackim liderima nije jasno. Pitanje je samo sta oni zapravo zele.

DANI: Je li Vas strah da bi Vasa ratna nadanja mogla biti iznevjerena? Koji je to rasplet bosanskohercegovacke drame u kojem bi shvatili da su Vase zelje, ljubav i ocekivanja investirana u jedan propali projekt?

BERIC: To je onaj rasplet u kojem bi nacionalna separacija u Bosni i Hercegovini bila dovrsena, a sve ukazuje da dogadaji idu u tom smjeru. U tom slucaju, mogucnost za novi rat uvijek ostaje otvorena. Dayton je lose rjesenje. Ovim narodima su potrebni politicari vizionari, demokrate po uvjerenju, a ne nacionalisticke vode. A jos su im potrebniji novi prosvjetitelji, koji bi ih ucinili civilizacijski i kulturno emancipiranim i izvukli ih iz zone mentalnog sumraka. Sto se tice mog investiranja u jedan - kako, vjerovatno s pravom kazete - propali projekt, citirat cu vam Alberta Camusa, koji je nakon pobjede fasizma u Spaniji pisao o tome kao "otkricu da je moguce biti porazen, da sila moze da potcini duh i da ima slucajeva da hrabrost ne biva nagradena". Ta sila bi, u mom slucaju, bila nacionalisticka politika. Meni se osobno fucka na pojmove kao sto su konstitutivnost naroda i prava nacionalnih manjina. Nacionalisticke tlapnje o konstitutivnosti naroda, teorija Vladimira Iljica Lenjina, zapravo su ostrenje nozeva za nova klanja. U svakom modernom ustavu nacionalna prava se mogu rijesiti jednom jedinom recenicom. Neka drzavni parlament bude sastavljen od Doma naroda i Doma gradana, i stvar je rijesena. Isti je slucaj i sa manjinama. Nije stvar u zakonima, vec u drustvenoj atmosferi. Pripadnik svake manjine je zadovoljan onoliko koliko on osjeca da je zadovoljan, a ne koliko vecina misli da mu je dovoljno. Zanimaju me iskljucivo ljudska prava, a ona su danas u demokratskim drustvima nacelo iznad svakog ustavnog nacela. Kao jedinka, nijedan covjek ne smije biti manjina. Sarajevo bih napustio onda kad bih osjetio da sam ja, kao Gojko Beric, ovdje postao manjina. Ali i tada bih, mahnuvsi prijateljima, rekao: za sve su krivi Srbi, ona rulja zvijeri koju je formirala srpska mitoloska svijest i koja je pokrenula ovaj genocidni rat.


--------------------------------------------------------------------------------

Dok u snu silazim ulicom Kralja Tomislava


Vidim te kako je pretrcavas na onom dijelu izmedu brojeva 17 i 20. Kako izbjegavas gomilu uglja koja zauzima cijeli plocnik i dio ulice. Julsko je prijepodne ali domacin se pripremio za zimu. Vidim te kako u prolazu onako ovlas,tenom, guras komadic uglja i onda nestajes u haustoru dok te prati skripa sarki na vratima.

Vidim te ponovo,kao da je potpuno normalno da se mozes pojaviti u isto vrijeme na razlicitim mjestima,sada na suprotnom dijelu ulice kako stojis sa Sasom i Drazenom.
Ali to nije jedino cudo koje se desava u ovoj ulici.
Dok se smijete izgledate kao rode. Jednom se nogom oslanjate na drugu i povijate se kao na vjetru. Da bi se ta slika uokvirila treba spomenuti kako u njenom gornjem uglu izviruje Kemo,obucar ovdasnji. Gleda uz,niz ulicu i ostaje kao zaleden u kadru.

Vidim kako na cosku sa ulicom Sutjeska domacica popunjava loto listice. Ceker je odlozila na beton. Nagnuta nad aluminijski pult,sporo upisuje brojeve. Nogom odguruje kera koga privlaci samo ceker. Kada zavrsi vraca olovku nekom iza nje. Na kraju dugog reda vidim i jednu nervoznu nogu koja se ritmicki krece gore- dolje. Prazna pivska flasa. Vidim postara Mitra koji ulazi u kadar na samom dnu ulice. Deset je sati i on izranja na mjestu bivseg paviljona. Ako imas dovoljno vremena,to znaci sate,vidjeces kako se lijeno vuce prateci izlomljeni ritam ulicnih brojeva. Treba li da te podsjetim da trebaju sati trake da zabiljezis kako se prazni njegova torba. Izgubicemo ga negdje poslije dva sata. Ali ti si iskusni vuk popodnevne pitomine u ulici Kralja Tomislava i znas da je on u to vrijeme u bifeu « Sibenik». Tamo se horski raspravlja i uvijek postoji pitanje dana. Mitar ne ucestvuje u diskusiji osim sto povremeno i glasno potvrdi zvanicne istine.

Pazi sad ovo. Samo malo je potrebno,jednim zamahom krila i odmah sam iznad zgrada. Kroz potkrovni prozor posmatram te kako u Lipa blok prepisujes naslove iz knjige « 101 sevdalinka » Na vrhu je zapisano Dugum kuje dugamdija Aljo, pa onda u nizu budila majka Mujagu,umorih se ruze trgajuci,majka Fatu kroz tri gore vice, konja kuje Dizdarevic Meho. Na dnu papira stoji jos i uzeh djugum i mastrafu,podoh na vodu. Pa sad ti vidi.

Evo nas u basti kafane Kosevo.Vec satima traje takmicenje ko se moze sjetiti najsmjesnijeg naslova u Oslobodenju. U finalu su Utakmica za nezaborav (on je kandidat i za najzesci ) i Skuplji medunarodni halo ( sarajevska hronika,nakon poskupljenja telefonski impulsa). Sta vidis oko sebe? Zatvori oci,ja cu govoriti.

Najblizi sto,urednici sa Radio Sarajeva. Njih je petoro a na stolu je 40 pivskih flasa. Sitna matematska neusaglasenost biva nadoknadena inspirativnim dijalogom o najkvalitetnijem telecom pecenju u BiH. Napustamo ih dok u vazduhu lebdi tek postavljeno pitanje a da li si probao rakiju od repe?
Naredni sto su pripravnici iz iste kuce.
Taksisti kojima je dosadilo da cekaju dole na ulici,
Onaj ljubavni par iz Kikiceve.
Cupo koji ceka ekipu za balote.
Ima i praznih stolova ali ja ne vidim u buducnost.

Podnevni je sat.Pola ulice je u sjeni. Sjaji tamo prema gimnazijskom parku. Vidim profesora Strucu kako kod komse ispija dnevnu dozu boze. Mukelefa uzima novine na trafici. Studenti i daci. Dimnjacar. Ona dvojica koji vicu staarii stvaari.Cvjecara. Gospoda Ljubica prije nego sto zamakne u haustor osmatra izlog granapa u naivnoj nadi da se tamo pojavilo nesto novo. Bajadera. Nije samo da vidim,dio sam svega toga ali sad kad bi me upitao nemam pojma gdje sam krenuo

Vidim vas kako se primicete zgradi radija. Zenit sa kosom do ramena ,drcan.ono u smislu sta treba da uradimo. Nesko kratko osisan,ne mogu ni pretpostaviti sta misli,Roki kao i obicno,tek je slucajno tu. Stojite na cosku i prvo ste pogledali u sat.Ranije ste stigli i sada osmatrate okolne zgrade. Vidim vas i mislim sta ce sutra biti u onom djelu Primusa koji nosi priglup naslov Top Lista Nadrealista. Treba da napravite prvu emisiju i jos uvijek se pitam sta mi je trebalo da vam kazem ajde pokusajte .


Vidim te dok silazis niz ulicu Kralja Tomislava. Brzo i ne okrecuci se. U rukama samo futrola za gitaru. Htio bih da te zovnem ali si suvise daleko. Ukoso prelazis ulicu i u mom vidokrugu ostaje samo treperece svjetlo semafora.

Dok ne protrljam oci i samo me poznati obrisi zgrada uvjere da je sve po starom i da se sve promjenilo...


Boro Kontic


(e-mail koji je septembra 1996 Boro Kontic umjesto recenzije uputio Zlatku Arslanagicu nakon sto mu je ovaj iz Toronta poslao knjigu pjesama «Izmedu nekad i sad» sa pitanjem...volio bih,ako moze,da se ovo objavi u Sarajevu?)



--------------------------------------------------------------------------------

Ubica

Bio sam na putu.
Tih dana sam zivio
Od putovanja.
Pio sam kafu u kaficu svog prijatelja,
U tom gradu,
Gore na sjeveru.
Sjedili smo u bastici ispred kafica,
Moj prijatelj I ja.
Vrijeme je bilo lijepo.
Kasno proljece.
Pored nas su prolazili
Penzioneri,
Majke sa djecom,
Zaljubljeni parovi.
Za susjednim stolom su sjedili
Poznanici mog prijatelja.
Lovci.
Pricali su o lovu.
Nas dvojica smo pricali
O ratu.
Pocele su podjele,
Barikade I napetost.
Pitali smo se:
Da li ce biti rata?
Nekih 50tak kilometara od te male bastice
Sa cvijecem
Vec se pucalo,
Ali mi smo se nadali
Da rata nece biti.
Onda je moj prijatelj otisao
Da sredi nesto oko nabavke
Piva, a ja sam ostao da sjedim
Na lijenom suncu,
Slusajuci lovce, koji su pricali o lovu
I o njemu,
Svom drugu, koj je noc ranije
Upucao jelena
Kapitalca.
On nije samo da je ubio tog,
Jelena,
On je bio tamo.
Neki su to vec zvali front.
Platio je da ga tamo
Odvedu.
Ponio je svoje puske.
Oni nisu znali kako to tamo izgleda.
Oni nisu znali kako je pucati u covjeka.
Sada su cekali njega da im to
Isprica.
Gledao sam njihova lica.
Razmisljao sam cime se bave ti lovci?
Sta rade kada ne idu u lov
Na nepotrebne srne?
Vjerovatno su sluzbenici,
Vlasnici kafana,
Ili magacioneri,
Ili su doktori,
Advokati.
Onda se dovezao on.
Njegov automobil je vukao prikolicu,
A na njoj jelen
Kapitalac.
Parkirao je ispred kafica.
Vjerovatno se citavo jutro vozikao
Okolo pokazujuci jelena.
Njegovi prijatelji su se okupili
Oko prikolice, na kojoj je lezala
Predivna zivotinja.
Nakon cestitanja
I zagledanja jelena, vratili su se u basticu
I narucili jos jednu turu piva.
Njegove prijatelje nije zanimao
Jelen.
Pitali su ga kako je tamo?
On je rekao da nema sad vremena
Da im prica, jer zuri da kcerci
Kupi poklon za rodendan.
Vidjelo se da je njemu vazno
Da je vazan.
Nagovarali su ga da im nesto kaze
Makar nesto.
Onda je on poceo
Kako je tamo opasno,
Platio je za svoju sigurnost,
Ali tamo ne mozes biti
Apsolutno siguran.
Pricao je kako je cekao skoro
Citav dan, jer oni sa druge strane
Su pazljivi I dobro se kriju.
U sumrak je ugledao covjeka
Kroz nisan snajpera.
Covjek je nosio kesu,
Trcao je izmedu kuca.
On je pucao.
“ mogao sam da vidim kako pada”,
rekao je.
Njegovi prijatelji su klimali glavama
I pili pivo.
Izgledali su kao drustvance
Koje se okupilo da komentarise
Rezultate nedeljnih utakmica.
Neko dijete je plakalo
U prolazu,
Moleci oca da mu kupi sladoled.
Na klupi u parku
Mladic je svirao gitaru.
Djevojcice su se glasno smijale
Pretrcavajuci ulicu.
Ovi za susjednim stolom su se
Poceli razilaziti
Cekao ih je subotnji rucak,
Cekale su ih zene
I djeca.
I on je otisao, da kupi poklon
Kcerci za rodendan.
Odvezao se u svojim kolima,
Sa prikolicom
I jelenom.
Sunce je sijalo,
I proljecu je bio kraj.
Rat je mogao
Da pocne.


Zlatko Arslanagić "Izmedju nekad i sad"

Edited by niko, 27 January 2006 - 08:22.


#27 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 27 January 2006 - 09:46

Alija Isakovic: "Antologija zla"

1992 * 6. travnja * 1993



18. travnja 1992

U rukama mi je beogradsko Vreme od 13. aprila i, posto je moguce da to bude posljednij broj koji ce doprijeti u opkoljeno Sanjevo, citirat cu dijelove uvodnog teksta koji su potpisali Milos Vasic, Zelinidin Isakovic, Milan Sutalo, Mensur Camo:



RAT PROTIV BOSNE



U Bosnu i Hercegovinu rat je dosao sa nezavisnoscu i sve to nema nikakve veze ni sa Bajramom, ni sa 6. aprilom. Martovske barikade bile su generalna proba, a dogadaji pred "Holidej inom" premijera dugo spremanog komada o cerecenju zive Bosne. Glavni glumci odgovorili su ocekivanjima: SDS je svoje uRAMio, hrvatska strana zauzela polozaje, JNA se koleba izmedu Adzicevog tvrdog i Kukanjcevog realistickog stava, SDA se prestrojava sa kobnim zakasnjenjem, a sirotinja raja ocajava. Na Bosnu je izvrsena agresija papana i fukare, a zrtva su komsije i jarani.

U trenutku pisanja ovog teksta stanje u Republici Bosni i Hercegovini je sledece: dusevna bolnica u Domanovicima, izmedu Capljine i Stoca, najveca u Hercegovini vec danima je bez hrane, lekova i novih smena, posto su razne grupe zabarikadirane na prilazima selu, a JNA drzi jedini prilaz Mostaru (Pijesci), gadajuci odande preko Neretve zapadnohercegovatku Teritorijalnu odbranu koja se do pre dva dana zvala HOS. Ludaci su tako zrtvovani ludilu, ni krivi, ni duzni. U velikoj farmi u Dobrunu kod Visegrada, 25.000 kokosaka je vec tri dana bez hrane, jer radnici ne mogu do farme. Kokoske ce se - po svom obicaju - pojesti izmedu sebe, pa ce prezivjeti najsposobnije. Manje sposobne ce umreti u neznanju, ni krive, ni duzne, sto je pouka majke prirode: kakva je razuka izmedu nas i kokosaka?

Na telefonu Radio-Zvornika javija se lice koje se predstavija kao pripadnik Srpske dobrovoljacke garde. Pukovnik Djordjo Ljubotina objasnio je civulne zrtve prilikom napada kasetnim bombama na Siroki Brijeg ovako: "Neprijatelj ima pravo da svoje jedinice razmesta gde hoce"; drugim recima, ko im je kriv sto pod bombe nisu podmetnu1i vojnike nego civile. General Sead Fetahagic iz Druge armije (Sarajevo) ljubazno prenosi ultimatum SDS da ce grad biti bombardovan ako ne budu pusteni ljudi uhvaceni u hotelu "Holidej in" pod sumnjom da su pucali u na rod pred Skupstinom BIH. I zaista, tog popodneva u 17:32 Sarajevo je zasuto minobacackim minama i raketama iz rucnih bacaca sa polozaja SDS za koje armija zna gde su i ko ih drzi. Hanka Paldum, pevacica, preklinje pred TV kamerava YUTEL-a da prestanu pucati na njene komsije Srbe. U petak u Mostaru puca se na civile i ima ranjene dece: jedno od 13 i jedno od 4 godine. Zenicka zelezara se odrzava na minimalnom "toplom rezimu", jer ne moze da dobije koks; Aluminijumski kombinat Mostar je pod pretnjom katastrofe, jer je blokiran. Ako se tehnoloski proces ne zaustavi kako treba, sto trazi nekoliko nedelja, postoji opasnost od eksplozije koja bi unistila Neretvu pola Jadrana (o Mostarskom polju da i ne govorimo).

Sudbina Bosne i Hercegovine moze se razumeti samo iz visestrukog pristupa: polititkog, vojnog, antropoloskog, verskog, ekonomskog. Danasnje stanje ima svoju predistortju u svakoj od tih oblasti.

Republika Bosna i Hercegovina, koja nije 'Socijalisticka" od Cetvrtka (mozda prekasno), nema svoje mesto na politickoj karti Balkana crtanoj u Beogradu i Zagrebu. Dr Tudman je odavno govorio 0 "brvatskom barjaku na Romaniji; Dobroslav Paraga o "granici na Drini i u Zemunu"; dr Karadzic je polako pravio svoju drzavu kao deo buduce drzave "svih Srba sveta"; da bi je prosle

nedelje i proglasio. Stanovnike BIH niko nije pitao nista; oni su unapred, ishodom prvih visestranackih (citaj visenacionalnih) izbora, imenovani i podeljeni na Srbe, Hrvate, Muslimane i "ostale". To sto podela nije pratila zivot i istoriju BiH nije smetalo nikome - osim raji koju niko ne pita. Raja se prvo satera u naclonalni tor, odakle se posle lakse vodi na ratnu klanicu.

Uvodjenjem nacionalnog ludila u trulu Jugoslaviju, Bosna i Hercegovina postala je suvisna republika. Umesto da se po savetu iskusnog Ivana Aralice - bore za prijateljstvo Muslimana i njihovu naklonost, idejne vodje Srba i Hrvata i dalje se o Muslimane otimaju, pod sumnjivom pretpostavkom da su oni Srbi Hrvati ("poturice" ili "cviet"). Stranka demokratske akcije Alije Izetbegovica saterana je, tako na teren nuzno verski obelezen - htela-ne htela. To je, pak, otvorilo mogucnosti za dalju politicku zloupotrebu: pazeci dobro da slucajno Muslimane ne priznaju kao narod, srpski ideolozi udarili su u pricu o "Islamskom fundamentalizmu"; kao logicnom delu belosvetske zavere protiv vaskolikog stpstva. Ovde je vec rec o obicnom zdravom razumu: dok Bosancerosi piju "pivu i sljivu" u danasnjim kolicinama, ne moze biti govora ni o "islamskom fundametalizmu"; ni o "mudzahedinskoj republici" o kojoj govori g. Raznjatovic, "oslobodilac Bijeljine i Zvornika".

Prakticno politicki gledano, rec je o tome sta su se g. Milosevic i dr. Tudjman dogovorili u Karadjordjevu - kazu nasi sarajevski dopisnici...

Izgleda da je psihijatar sa Durmitora shvatio kako je napadima na Sarajevo igrao "tropa": posle dogadaja od 5. do 9. aprila i 30 mrtvih Sarajlija svih nacionalnosti, oba pola i svih godista, dr Karadzic do kraja zivota nece smeti da pokaze svoje lice na sarajevskoj ulici. Radovan Karadzic sada igra "va banque" - sve ili nista, osvetnicki (jer zna da je Sarajevo izgubljeno za SDS zauvek), gadjajuci TV predajnik Hum, zgradu "Oslobodenja" i sve sto mrda po gradu. To se ocekivalo: danima dr. Karadzic optuzuje TV Sarajevo za "ratnohuskacki program", a satima na ekranu stoji telop "(Narodi BiH, ujedinite se protiv rata. Prestanite pucati)"

Pazeci da nikoga ne uvredi TV Sarajevo dugo je cenzurisalo pouzdane podatke, izbegavajuci da imenuje agresora sa okolnlh brda za koje svi znaju da ih drze ljudi iz SDS; to pocinje da im se sveti. Iz narodne price je poznato da nema argumenta koji ce vuka uveriti u to da mu jagnje ne muti vodu. Niko nije naucio nista iz iskustva rata u Hrvatskoj ponajmanje dr. Karadzic, iako je pred ocima imao primer dr Babica. Iz stope u stopu, on ponavlja Babiceve greske na daleko opasnijem terenu: gde je Babic delovao na vec rastresenom terenu, Karadzic pokusava da posvadja ne uporedivo zblizenije stanovnistvo; gde je vojska otvoreno podrzala Babica, Karadzic jos nema odgovarajucu podrsku i razocaran je u nadi da ce se Hrvatska ponoviti i sirom Bosne...

Snajperski hici iz "Holidej ina" oznacili su temeljit moralni poraz SDS i Radovana Karadzica. Njegove konfuzne price o "zelenim beretkama" nisu uverile nikoga ni u sta, jer je nastavak napada na Sarajevo jasno pokazao ko i za sto puca. Takdje dr. Karadzic zauvek otudjio sarajevske Srbe od sebe. Oni sada drze "dezure" (lokalizam) uz komsije Muslimane i Hrvate goloruki uglavnom, po ulazima u stambene zgrade. Tu i tamo sarajevska "carsiska raja" (bivsi i sadasnji kriminalci) donose oruzje kolima i dele: "ko Ima - sto maraka ko nema - dzabe, pa da vrati..."

Zena sa Bistrika, predgradja Sarajeva, kaze: "Sve sto smo citav zivot gradili oni su za jednu noc srusili". Jedan zatvorenik najbolje je opisao stanje stvari u Sarajevu i Republici: "Bio sam za Bajram preko vikenda kuci. Kad sam se na vrijeme uspio vratiti u zatvor, vidio sam nas Srbe, Musllmane i Hrvate kako se lijepo slazemo i shvatio da je nama u zatvoru bolje nego njima napolju. Doslo mi je da djecu i zenu dovedem k sebi u zatvor". Kaznjenici iz KPD Zenica ("ko prezivi taj je pravi hadzija") pobunili su se i traze –jedinstveni MUP. Dok se pisu poslednji redovi ovog clanka, stize izjava Alije Izetbegovica: "Tesko da sadasnja vlast moze spasiti Bosnu, niti Hercegovinu, ali narod moze to da ucini". Moze, ako se politicka podela uspdstavi na pravoj liniji: raja protiv papana, Bosancerosi protiv "sljeglih brdjana"; ljudi i komsije protiv neljudi i zlikovaca.



Kad jednom zavrsi ova zlocinacka navala na Sarajevo, kada prestane ubijanje njenih visenacionalnih bezazlenih stanovnika, Beogradjani ce jos koju deceniju siroko razmahivati rukama Sta se to, bre, burazeru, dogadjalo tamo u Sarajevu? a evo Vreme vec sve zna, na pocetku. Tako, ne bude li Vremena, trebat ce mnogo vremena, sirokih vokala i toplog tapsanja.

Medutim, mnoga ramena za tapsanje - naprosto ce nedostajati.

#28 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 27 January 2006 - 12:19

Da Zlaja iz Jabuke

Pitas me


Sve
Se moglo nekako podnijeti
I glad
I zed
I to sto struje nema
Po sest mjeseci
I zima duga I hladna
I
Granate
I ranjavanja
I snajperski meci po ulici
I plac djece
Sve
Se moglo podnijeti
U mraku
Krajem dvadesetog
Stoljeca
Sve je podnosljivo
I kad se loze knjige
I parket
Da se skuha
Caj
I kada se loze cipele
Podnosljivo je
I kad se posjece svo drvece
U ulici I parkovima
Da se ne posmrzavamo
I kad telefoni rade, pa ne rade,
Pa rade, pa…
Kad zgradu poste spale
I biblioteku zapale
I onu dvoranu, gdje su bili
Svi koncerti nase mladosti,
I stanove
Kad rasture granate
I ljudi
I kad si na humanitarnoj pomoci
I kad nema humanitarne pomoci
Tesko
Ali podnosilo se
I kad se jede zara
I razne travuljine
I kad gledas staricu kako vuce
Kanistere s vodom
Po tri, cetiri kilometra
I kad od zime pucaju
Kanalizacione cijevi
I naslage smeca
Po kojima ljudi ceprkaju
Gladni
I *mrad
Se podnosio
I kad u tami osluskujes
Korake
Glasove
Strah
Na milion nacina
I strah
Se podnosi
I ta blizina smrti
Smrti svaki dan
I smrt
I smrt se podnosi
Ali ponizenje
Osjecaj da si
Satjeran u podljudsko


E, to se ne podnosi


I iskreno se nadam
Da neces
Doci u priliku
Da to
Osjetis
Na svojoj kozi.....


--------------------------------------------------------------------------------

Irfan Horozovic-BOSANSKI PALIMPSEST
POZNANSTVO S NEPOZNATIMA

Postoje ljudi za koje mislimo da smo ih poznavali.
Postoje i oni drugi,koje smo poznavali,a nikad ih nismo upoznali.
Upoznavanje je,opcenito,dio svakidasnjice.Pruzis ruku,promrmljas nesto nalik na svoje ime,onaj drugi isto tako i obojica odmah zaboravite ime koje i niste culi.Takav je obicaj,da ne kazem red.Medjutim,te obicne situacije u zivotu imaju i svoje posljedice.Ma kako bila krhka cvorista ovih ljudskih susreta,ona se kad-tad mogu pretvoriti u petlju,a nekad i u omcu oko glave jednog od novopecenih"znanaca".Jer,zna se,jedno je govoriti,drugo misliti,a sasma trece delati.Zato se jedan moj prijatelj uopce nije htio upoznavati s ljudima.Ili posve precizno,bio je u tome toliko oprezan daje to granicilo s mizantropijom.Sto bih se ja upoznavao s Tim i Tim,rekao mi je jednom kad je odbio pruzenu ruku?Za koji dan ce me sresti na ulici,ili na kakvom drugom mjestu,prici i pruziti ruku(vidis da kipti od srdacnosti),a onda navaliti da pricamo.A o cemu bih ja,molim te lijepo,s Tim i Tim pricao?Mozda bismo se i posvadjali.Bilo bi neprijatno i meni i njemu.Zar nije bolje ovako?!Ne poznajemo se i tacka.Prijatelja je u zivotu malo.Mozda ih imam i previse.Tako moj prijatelj koji se htio sacuvati od viska prividnih prijatelja.
Nije se sacuvao.
Niko se u ovom ratu nije sacuvao od suvisnih prijatelja.
Narocito ne od onih koji su bili prijatelji po zadatku.Narocito ne od onih kojima su krabulje tako dobro pristajale,da se maskenbal cinio kao jedini moguci svijet.I mi smo cesto pristajali na taj svijet kako ne bismo uvrijedili svoje"prijatelje".A onda su skinuli nasmijesene obrazine i povadili nozeve.Dok su pred kucom rezali i lajali njihovi tenkovi.Vidjeli smo lica koja nikad nismo vidjeli.Svako ima svoju buhu ili svoga koljevica ili...oduvijek je tako bilo,ali zivot,nas jedini zivot nije imao to iskustvo.Je li nas izdalo pamcenje predjih?Ili smo spavali i sanjali svoje kostime potlacenih i ponizenih na krabuljnom plesu?Ili,zagledani u sebe,nismo vjerovali da je to moguce?Ili sve troje!
Jednom prevareni,kako cemo opet pokloniti svoje povjerenje?
Oni koji su se probudili-znaju.I prepoznaju oko sebe ljude kakvi su i sami zeljeli biti.Oni drugi vec igraju na nekim drugim maskenbalima.
A svijet je sav,doista,povezan nevidljivim nitima.Mozemo ga upoznati jedino ako prvo upoznamo sami sebe.


Kada cujem Billie Holiday


Kada cujem Billie Holiday,
Mi smo ponovo u onom razdrndanom taksiju,
U New Yorku.
Smijemo se, a ja ostavljam vozacu
Baksis.
Tek sutra cemo skontati da sam mu ustvari dao
Zetone za telefon.

Kada cujem Billie Holiday
Ponovo sam u onom jutru, na 5 oj aveniji.
Kupujem dorucak
I vracam se u sobu,
Gdje me cekas snena.

Kada cujem Billie Holiday
U glavi mi se slazu slike
I eno nas
U onoj planinskoj kuci, u Sloveniji
Za veceru je rizoto od morskih plodova,
Pije se vino,
I vidim onog covjeka
Koji nam kaze
Da nas nikada nista rastaviti
Nece.
Kada cujem Billie Holiday
Vidimnas
U onom kupeu, u brzom,
Na relaciji Trst – Milano
Sjedimo kraj prozora
I pricamo
O danima koji ce doci
I pojma nemamo.

Kada cujem Billie Holiday
Ja sam na onom mostu
Iznad kanala
U Amsterdamu,
Ti mi kupujes sat, a zatim odlazimo
U nasu omiljenu kafanu
U Amsterdamu je bilo dosta
Nasih omiljenih kafana
U to vrijeme,
Kada smo mislili
Da nam niko I nista ne moze
Pokvariti
Zivot.
Kada cujem Billie Holday
Zateknem nas
U onoj staroj hotelskoj sobi,
U San Franciscu,
Kada nije postojalo
Nemoguce.

Kada cujem Billie Holiday
Ponovo sam
U onoj sarajevskoj ulici
Gdje smo se cekali
Nekada.
Kada cujem Billie Holiday
Ulazim
U onaj restoran u Londonu
Gdje smo docekali jednu od Novih godina
Slucajno,
Konobari su bili dobri,
I znali su da dofuraju jos koju casu vina
Na racun kuce
A mi smo polako gubili
Povjerenje u ljude
Kako to obicno biva
U ratu,
I nakon rata.

Kada cujem Billie Holiday
Izostre se slike
U glavi
I vidim
Staru gramofonsku plocu.
Vrti se, I mogu cuti kako gramofon pucketa,
Kao da neko przi ribu.

Tada, bacim mrezu
Od zaborava
Preko teskih dana
I kao uvijek
Pustim se

Tebi.

Zlatko Arslaganic "Izmedju nekad i sad"


--------------------------------------------------------------------------------

Pobjeda 17.12.05
Vratio sam se tamo gdje imam najviše slobode
Vidosav Stevanović

Poslije dugog lutanja, nakon dugog egzila, privremeno sam se smirio i skrasio u Sarajevu .Sarajevo je imalo nesreću da je zbog tragedije koja mu se dogodila preraste u simbol. Sarajevo je grad simbol, grad metafora.

Za proteklih osamnaest godina , u egzilu, Vidosav Stevanović je napisao više stranica nego za cijeli svoj, prethodni, književni vijek. Te stranice su, na žalost, uglavnom nedostupne većini njegovih nekadašnjih čitalaca. Poslije dugog lutanja, nakon dugog egzila, privremeno se smirio i skrasio u Sarajevu . Dopadaju mi se Sarajlije i njihov smisao za humor. Nema za čim da žali.
- Mi razgovaramo o piscu kakav je nekada postojao. Mojih šesnaest knjiga pisanih u egzilu ovdje ne postoje . U Podgorici koja je u to vrijeme bila Titograd i na Cetinju ja sam poslednji put bio prije ravno 18 godina. Ovo je moj prvi, književni, dolazak nakon toga. Ako nastavimo tim tempom, vjerovatno ćemo se vidjeti još jednom za moga života - kaže za Pobjedin dodatak Kultura i Društvo .

*Ima li mogućnosti da nam i taj,za sada nepostojeći, Vidosav Stevanović postane dostupan ?
- To je sve pisano na srpskom jeziku i prevedeno je na šesnaest jezika. Kada će se ovdje pojaviti ? Ne žurim. Malo je tržište i ovdje nema , kao nekada, velikih tiraža, izdavači su siromašni i ja ne želim nikoga da opterećujem svojim debelim tomovima . Imao sam ponudu nekih mojih prijatelja koji su danas uspješni poslovni ljudi da ono što sam pisao u egzilu počne da se sukcesivno obrađuje .Velika je vjerovatnoća da će se to dogoditi u skorije vrijeme. Da li će se to prvo dogoditi u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu , ja to u ovom trenutku još ne znam .

*Postoji informacija da ste se distancirali od proze i da su Vaša interesovanja dominantno u zoni političkog eseja. Tačno ili ne ?
- Napisao sam više stotina političkih eseja. Dao sam stotine intervjua na političke teme. Istovremeno napisao sam samo jednu političku knjigu . Riječ je o političkoj biografiji Slobodana Miloševića koja je u Francuskoj štampana 2000. godine prije petog oktobra. Tu su i tri toma dnevnika koje sam vodio od 1988 . godine do 1999. zaključno sa poslednjim danom prošlog vijeka. Tu sam se zaustavio nadajući se da će ovaj biti bolji. Koliko vidim on je samo dosadniji . Sve drugo su romani . Nijesam se udaljio od svog osnovnog posla.

*Nakon osamnaest godina egzila kako definišete taj pojam?
- Egzil je činjenica politička, možda i moralna. Egzil bez umjetnosti, bez literature , bez moralnosti je samo jedna činjenica kao prijava poreza ili račun na banci. U svojim knjigama ja sam pokušao da da razumem egzil. Dva poslednja romana koji se upravo prevode na francuski, grčki, poljski i slovenački događaju se u Parizu. Ne pominje se tamo Balkan niti bilo koja druga stvar u vezi s nama. To je roman o dvojici azilanata koji u Pariz dolaze da bi našli slobodu. Kao Don Kihot i Sančo traže Dulčineu koje nema. To je roman pun humora, lijepih trenutaka ali i groznih situacija. Dugo sam ga radio. To su dvije debele knjige. Ne kažem velike. Kazao sam debele...

*Da li je Vaša odluka da se ne vratite u Srbiju , moguće , posledica fascinacije egzilom ili fascinacije slobodom za koju ne možete sa sigurnošću znati ima li je tamo?
- Dvije stvari morate znati. Sarajevo je imalo nesreću da je zbog tragedije koja mu se dogodila preraste u simbol. Sarajevo je grad simbol, grad metafora.Bertoluči kaže da Sarajevo u sebi sažima sve velike teme sa kraja dvadesetog vijeka. Ja se slažem s njim. Naravno, nijesam uspio da napišem knjigu o Sarajevu, izuzev jedne male knjižice o Bosni. S druge strane mene su u Sarajevo zvali. U njemu imam puno prijatelja. U Beograd me niko nije zvao.

*Kada su Vas u Srbiju posljednji put zvali 1996. godine, to se nije slavno završilo ...
- Te 1996. godine, zbog izborne prevare, počele su demonstracije koje su se , sasvim slučajno, pretvorile u nešto znatno više od politike.Masovno nezadovoljstvo izlilo se na ulice . Smatrajuću da to dugujem dvojici starijih sinova ja sam iz Pariza stigao u Kragujevac i pridružio sam se demonstran tima. Tražili su od mene da postanem direktor tamošnje televizije koja je bila pod kontrolom RTS- a i policijskom zaštitom. Uspjeli smo da osvojimo Televiziju i te večeri bili smo udarna vijest na svim globalnim TV mrežama. Htio sam da napravim sasvim slobodnu televiziju. Praktično bez tehnike, sa vrlo malo dobrih novinara,uz potpuno beznačajnu evropsku pomoć, uspio sam da emitujem program 144 dana . Onda sam, na žalost, shvatio da je tadašnja opozicija u Srbiji loša koliko i Miloševićeva vlast . Smatrajući da sam svoj zadatak ispunio, naravno više moralno nego politički , na kraju, radio sam volonterski i izgubio veliki novac jer sam zbog angažmana u Kragujevcu otkazao jedan ozbiljan filmski projekat u Americi, ja sam se vratio u Pariz, u egzil...Tako se egzil, koji je počeo kao politički pretvorio u egzil savjesti.

* Viktor Igo je, svojevremeno, u sličnom egzilu , mislim da egzil savjesti , s druge strane La Manša presjedio devetnaest godina ..
- Rekao je, ako me pamćenje dobro služi : Kad se sloboda vrati vratiću se i ja. Naravno , ja nijesam Viktor Igo i ne mogu biti tako patetičan ali ja sam se vratio tamo gdje imam najviše slobode. U Sarajevu ja mogu govoriti za sve televizije, mogu gostovati u svim radio stanicama, kazati sve što mislim u , manje više, svim novinama, bez straha da će me neko cenzurisati.

* Čime tumačite činjenicu da se Srpska pravoslavna crkva, s pozicije sudije i duhovnog autoriteta , na poziv aktuelne politike silazi u "arenu" i postaje akter od kog se traži saglasnost za početak procesa pregovaranja , danas o Kosovu, sjutra, moguće , o definisanju stava prema crnogorskom referendumu, preksjutra o ko zna čemu ...
- Crkva je dočekala jedan momenat za koji veruje da je njen istorijski trenutak u kom se nametnula kao , ne kao partner državi , nego kao država.To se u pravosljavlju zove simfonija. Čuli smo mišljenje crkvenih velikodostojnika koji tvrde da su političke partije Srbiji nepotrebne , da je bitna sabornost naroda, da je bitno sakupiti ga na jednu gomilu, o ko jedne ideje, na jednom djelu. To je štetna politika koja će najviše štete nanijeti samoj Crkvi i vjeri. Pravi vjernici to prihvatiti ne mogu, a lažnih je previše.

* Vaš roman "Testament" Francuzi su preveli pod naslovom "Predviđanje rata". Kako to da Vam se, pet godina prije no što su zafijukali kuršumu i povađeni noževi, dogodi takvo predviđanje ?
- Treba sići u bunar prošlosti. Tamo otkrivate jedne te iste detalje i saznete da naši ljudi nijesu ukleti zato jer ih ne neko prokleo , već zato što stalno gaje iste fantazme vjekovima. S vremena na vrijeme mit nadvlada i iracionalno pobijedi. Tako izbije rat i počnu klanje. Od ljudi koju znaju biti plemeniti, od pristojnog naroda učini se čudo.Htio sam da taj roman bude opomena. Ja sam čovjek iz dubine Srbije , iz stare ustaničke porodice, sve što muči Srbiju, mene muči. Htio sam da se oprostim s predačkim fantazmama i upozorim ljude na stvari koje više ne bi trebali da čine, da to više ne bi trebali da čine, da živimo u svijetu koji ima sasvim druge zakone . Ispalo je da sam pišući knjigu koja kaže zaboravite to , nemojte to više raditi, napisao knjigu predviđanja.
Na samom kraju te knjige Kaljani, žitelji mitskog srpskog sela na konjima u nebo odlaze. Htio sam reći : Zbogom mojim precima. Nekoliko godina kasnije oni su se vratili .

* I Srbija Vam je rekla : Zbogom ..
- Da. Oni su meni rekli : Zbogom ! I , to je tako...Ne želim žaliti.

* Žaloste li Vas uvrede izrečene nakon tog Zbogom ?
- Uvrede nijesu prijatne. Ne volim ih . Ne vrijeđam druge. Bilo je u Srbiji makar stotinu pravih Srba koji su bili spremni da se suprostave jednom pogrešnom programu, jednom suludom ratu i oni su se suprostavili. Obavili smo svoju funkciju bez obzira na cijenu koju smo imali platiti. Odlazak je bio moj izbor. Mislim da će tek nova generacija političara u Srbiju donijeti evropski duh i evropsku retoriku.

* Kad kažete "pravi Srbin" ljudi na koje pomislite su ?
- Moji drugovi Bogdan Bogdanović i Ivan Đurić .

Vlatko Simunović


--------------------------------------------------------------------------------

Pa sta


Pa sta, ako sam izgorio kao Vijecnica?
Pa sta, ako sam se iskrivio kao tracnica?
Pa sta, ako srusen sam iznutra ko Evropa?
Pa sta, ako herkulesom mi stize klopa?

Izmedju mira i rata
Sam boravio dugo,
Izmedju rata i mira
Je nesto sasvim drugo
Pa sta, ako sam opustosen kao parkovi?
Pa sta, ako ce mi iznutra ostati tragovi?
Pa sta, sto sam prazan ko sarajevski stomak?
Pa sta? Ja sam, eto, jos uvijek normalan momak!

Samo sto sam prepun bijesa,
Ko unprofor mesa.

Ja znam da cu te jednom ljubiti
U garavom vozu za Ploce.
Tek tad ce se mir probuditi,
Kad zamirise malo juznije voce.



Mart 94. Pa sta ako je mart 94.?

Zlatan Fazlic Fazla

#29 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 27 January 2006 - 14:41

Pise: Miljenko JERGOVIC






--------------------------------------------------------------------------------




PRVA PIZZA KOJU SI POJEO BILA JE ISPECENA
u Zlatnom restoranu u Skenderiji, malo nakon onog pozara kada je onaj portir ostavio ukljucenu grijalicu pa se u jednoj noci nebo iznad Skenderije i Soukbunara uzarilo da covjek pomisli kako od dvorane i od trgovackog grada vise nista biti nece i kako su gradski oci grdno pogrijesili kada su povjerovali da Sarajevo moze biti veliki europski grad sa svojom sportskom dvoranom i trgovackim centrom. Ta prva pizza mirisala je na svjezi kruh i na konzervans iz tube paradajza i pojedena je u vrijeme kada nista nisi znao o planetarnim trendovima, o tome da je u drugim gradovima i zemljama pizza vec posve normalna stvar i da ju bas nitko ne jede kao neko narocito ukusno jelo, nego je rijec o necemu sto je samo malo iznad obicnog sendvica ili uzine koja se svakoga dana, u pola jedanaest, pred veliki skolski odmor, dobijala u prizemlju skole. Za tebe je pizza bila cudo. U njoj je bilo svega onog cega nije bilo u tvom dotadasnjem zivotu i cega nije bilo u tvom gradu sve dok nije otvoren taj Zlatni restoran, prva pizzerija za koju si znao.

Je li se pizza u Sarajevu jos negdje pekla, to ti nije bilo vazno, kao sto ti vazno nije moglo biti je li Zlatni restoran bio bas prvo mjesto s pizzama. Vazno je samo to da je tvoja povijest pizza pocela onog subotnjeg popodneva kada te je majka dovela tu i kada si po prvi put u zivotu na nepcu osjetio okus origana. Trebat ce vremena, proci ce godine, dogodit ce se jos svasta prije nego sto shvatis da je u zacinu smisao hrane i da se svako novo jelo prepoznaje po novim zacinima i da zapravo i nije vazno jedes li prepelicja jaja i nojeve batake, hlapove iz juznih mora i meso tuznih srna iz crtanog filma, nego se radi samo o tome da je zacin nov i da je neka cudna trava jelu dala okus koji prethodno nisi poznavao. A sve je, naravno, pocelo s okusom pizze u Zlatnom restoranu.

Krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih pizzerije su se pocele mnoziti nevjerovatnom brzinom. Pizza je postala hranom novog dijela grada. Nikom pametnom nije padalo na kraj pameti da trazi cevape po Grbavici i Ali-pasinom Polju, niti burek po Vrbanji i Dobrinji. Tamo su nicale pizzerije, tako da je Sarajevo vrlo brzo bilo podijeljeno na dva dijela. Jedan je bio starinski i tradicionalan, a drugi je stremio Europi. U starom smo dijelu grada jeli ono sto su jeli i nasi djedovi, a u novom smo dijelu jeli ono sto nam se tad ucinilo puno ukusnijim i svjetskijim. Naime, prva pizza u zivotu neusporediva je sa cevapima. Toliko je bolja i ukusnija od njih i toliko je njezin okus blizi idealu onoga svijeta u kojem smo odrastali po vlastitoj odluci i u skladu sa zeljama nasih roditelja. I svaka sljedeca pizza potvrdjivala je koliko su cevapi jadni i nikakvi, ama koliko je jadno i nikakvo i sve ono sto bi skuhale nase majke i virtouzi medju nasim majkama. Tek nakon stote ili hiljadite pizze, tek nakon sto ti origano pocne izlaziti na nos, primjecujes da to ne mozes jesti cijeli svoj zivot, da to nije taj svijet i Europa, a ako cak i jeste, da ti je mozda ugodnije da jedes cevape i tako budes daleko od vlastitih ideala.

Medjutim, po tvom skromnom mislje nju, najbolje pizze u onoj povijesti pekle su se u pizzeriji "Capri", u davna predratna vremena dok nismo ni sanjali o ratu i kraju povijesti, te o tome da ce nakon sve sto prodje i nakon sto zapocne neka nova povijest, "Capri" postati ozbiljan, skoro elitni restoran u kojem vise nitko ko drzi do sebe nece ni pokusavati naruciti pizzu. No, u cemu je onaj stari "Capri" bio tako dobar? Pa, u tome sto su tamo pizze bile kakve su i u dobrim pizzerijama u Firenci, Napulju ili Rimu, sto ces shvatiti tek kada odes u te gradove i uvjeris se da se lose pizze jednako jedu u Italiji i u Bosni, dok se dobre jedu samo u onom "Capriju" i na odabranim mjestima. U svakom slucaju, "Capri" je zbilja bio dah svijeta, duh Europe, otvorena kapija prema Zapadu. Zasto? Pa zato sto su te pizze bile ravne cevapima kod "Zelje" ili u tadasnjoj "Petici". Razlika izmedju provincije i svijeta jeste razlika izmedju dobrih i losih cevapa, jednako kao i izmedju dobre i lose pizze. Sad ti se cini da je u onoj povijesti trebalo jos samo malo, jos jedan korak pa da Sarajevo bude zauvijek spaseno. Trebao je jos jedan "Capri" pa da nasa povijest nikad ne bude prekinuta, jer je toliko trebalo pa da Sarajevo bude isto sto i bilo koji drugi grad. Recimo, Frankfurt. A dobro je biti Frankfurt jer tamo ratovi vise ne pocinju.

#30 indira

indira
  • Members
  • 122 posts

Posted 29 January 2006 - 03:00

Gorcin
~ Mak Dizdar

Ase lezit
Vojnik Gorcin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuzdi

Zih
A smrt dozivah
Noc i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorcine

Zgiboh od cudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posijece
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skazite
Za vjernost
Moju



ZAPIS O ZEMLJI
~ Mak Dizdar


Pitao tako jednom jednog
vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta,Odakle je ta
Kuda je Ta Bosna Rekti.
A zapitani odgovor njemu
hitan tad dade:
Bosna da prostiš
jedna zemlja imade
I posna I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još Da prostiš
Prkosna Od Sna



GUBITI JE STRAŠNO…
~ Ivo Andric

gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.



Od hodze, koji plachljivo obecava ' i mrtav cu umrijeti',
Dobro, nije tol'ko pjesnicki los, a nema ni Colin glas, ali i dan danas se pjevusi svuda i zove se
sarajevski. Ne moze ni svaka pjesma biti Kosarina - za mene vrh,
ali sam sigurna, da mnogo vise Bosanaca i Hercegovaca, posebno Sarajlija poznaje Dino-opus mnogo bolje od Mak-opus.

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo
~Dino Merlin

Katkad u noci cujem ti korake
Nekad mi lice na stope stare majke
Lisce zuti, a ja cutim
Moja nisi srce sluti

Sve sto je srcu drago daleko je
Zaljubljene samo Bog razumije
Lisce zuti, a ja cutim
Moja nisi srce sluti

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo
Il’ se mome srcu ucinilo
Je l’ se sta promijenilo
Je l’ Miljacka voda presusila
Je l’ mi stara mati ozdravila
Je l’ me draga ostavila
Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo
Il’ se mome srcu ucinilo
Jel’ Miljacka voda presusila
Jel’ me draga ostavila

Sve sto je srcu drago daleko je
Zaljubljene samo Bog razumije
Lisce zuti, a ja cutim
Moja nisi srce sluti

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo
Il’ se mome srcu ucinilo
Je l’ se sta promijenilo
Je l’ Miljacka voda presusila
Je l’ mi stara mati ozdravila
Je l’ me draga ostavila...







Dino Merlin
~Ti i ja (sarajevski Veliki park)

kada dolje krenu stvari
svratim opet u park stari
dah ti trazim, grlim poznat
topli mrak
tvoje lice kraj fontane
sjecanje niz obraz kane
sve sto zelim, da jos jednom
sebe dam
tu sam ja prvi put te ljubio
tu su svi sretni dani ostali
tu sam ja za te suzu pustio
al' to znamo samo mi, ljubavi
srce drhti, ceznja lupa
kada prodjem pored klupa
one cuvaju, one cekaju
prve ljubavi
u krug sve do park kafane
sto i jedna mladost stane
jos odjekuju nasih snova
koraci
tu sam ja prvi put te ljubio
tu su svi sretni dani ostali
tu sam ja za te suzu pustio
al' to znamo samo mi, ljubavi


Dario... blizu kraja. Kako za sebe rece,
ime: Dario,
nacionalnost: Dzamonja
Sve se nesto osjecam lose, sto me privlace te obicne price,
umjesto borbenih i narodnooslobolicakih. Nekako mi Dario
cijelom svojom sudbinom, dodje kao metafora prkosa,
rasturanju urbanog gradskog jezgra. Otpor urbicidu,
kako negdje rece Bogdan Bogdanovic.
Molim, ne zamjerite ako njegove price, nisu direktno vezane
za devedeesete, ali zato svaka njegova napisana rijec i te kako
odzvanja Sarajevom.


Neciji sin
~Dario

Sjedio sam sam na stolici i premetao po glavi: kad nisi neciji – onda si niciji. A, kad si niciji – onda si niciji. Cijeli dan sam izbjegavao susret s jednim covjekom. Nisam ga vidio mjesecima, ali taj dan se bas podrepilo da stalno nalijecem na njega. Ja da predjem ulicu na semaforu: on preko puta. U Cemalusi, vazda punoj k’o sipak, taj dan, kao za inat, samo tri covjeka – jedan od njih – on. Sta cu? Zadubim se u gledanje izloga sa zenskim vesom dok on ne prodje. U prolazu kod Sirana, gdje se ne mozemo mimoici, saginjem se i “vezem pertle” na mokasinkama...
Nejasno mi je: da me prati, bio bi mi iza ledja, a ne ispred mene. Jos mi je jedna stvar nejasna: zasto li ja njega izbjegavam? Trebalo bi biti obratno – prije nekoliko mjeseci me izradio k’o bekana. I to ne jednom.
Sad ne bih mogao podnijeti njegov gumeni osmijeh i mlitavu ruku na ramenu:
“Cuo sam da si bio u bolnici. Mislio sam ti doci, ali nisam znao gdje lezis. Jesi li sad dobro? Samo reci ako ti nesto treba... Pa, sta je u stvari? (Slijedi coktanje usnama.) Pamet u glavu – sta drugo da ti kazem. Sad mi izgledas super. Jes’ da si smrsao, ali to bi i meni trebalo, he-he... (Gladjenje po masnom trbuhu, zatim pogled u kojem nikad u zivotu nije zaiskrila iskrenost.) Ozbiljno – nikad bolje nisi izgledao.”
Ne bih mogao da mu ne kazem: “Dabogda ti djeca ovako dobro izgledala kad ih
budes sahranjivao.”
Pored sveg svog stida sto sam se doveo u kurac, jos treba da preuzmem i njegov stid?!
Kako li bih se tek osjecao da sam ja njega zajebao? Da li bih osjecao ovaj gorkokiseli okus u ustima bas kao da sam dusu ispovracao, leptire u stomaku kao kad izgubis zadnji dinar u kocki, nemoc u koljenima, kao da sam se probudio pored nekog groba u krevetu kojeg sam sinoc u kafani pred svima “filmski” ljubio i drzao za ruku, kao da sam, od silnog uzbudjenja, omanuo kod neke dobre zenske, zelju da legnem u krevet, pokrijem se po glavi, zaspim i probudim se u nekom drugom svijetu, kao neki drugi covjek... ili se vise i ne probudim.
Dok sam se penjao i dok sam otkljucavao vrata, cuo sam da zvoni telefon. Nije mi se zurilo da odgovorim, jer sam vec odavno prestao primati pozive od nekog znacaja ili one koje bi me obradovali...
Bio je to Zojo. (Poznavali smo se godinama i ja sam oduvijek mislio da ono Zojo dolazi od satrovackog za Jozo, a tako se, u stvari prezivao. U ratu smo se zblizili. Zena i sin su mu zazdili u Ameriku, a on je stanovao kod mene, jer je bilo sigurnije nego u Cicinom hanu. Radio je kao barmen u nekom lokalu gdje su se skupljali “oslobodioci”, politicari, lopovi i kriminalci, ali bas nekog haira nije imao, ali bilo mu je dovoljno to sto nije na liniji. Bojao se bilo sta zapaliti, ali je zato sve ostatke pica iz casa sipao u jedan “bocun”, pa su tako nastajali kokteli od kojih su odumirale mozdane celije.)
Zvao je iz Amerike.
“Ziv si?”
“Kazu.”
“Ovdje pukla prica da si riknuo.”
“Znam. Kako si ti?”
“Nikako. I sam si bio pet godina. Ako se prilagodis Americi – onda si hadzija. A, ja sam pokusao nemoguce: da se Amerika prilagodi meni.”
Glas mu je bio ozbiljan i tuzan: “Zovem te da te pitam – ti u tome imas iskustva – kako se razvesti?”
Pokusao sam se sjetiti: “Znas kako je? U prvo vrijeme kao da si popio Red Bull – dobijes krila. Kao da si pusten s lanca, iz kaveza. Ne znas kud udaras. Kao da su te provukli kroz kopir-masinu u stotinu primjeraka, pa nema gdje te nema u isto vrijeme. Pitas se: Boze, sto li mi je ovako dugo trebalo? A, onda se jedno jutro probudis sam u krevetu. Nema ni sinocnje fukse, nestalo je kafe u kuci, sve kosulje i carape su ti prljave, kupanje i brijanje ti je zamorno i cini se nepotrebnim, sve cesce se hvatas kako o bivsoj mislis: Moja..., a ono vise nema nicega sto bi mogao nazvati tvojim, svojim... Osim djece. A, i to je ubleha. Varakas se da im nedostajes kao sto ona nedostaju tebi, a na pisma, koja im sve rjedje pises, vise ne dobijas odgovore, telefonski razgovori su kratki i ispunjeni sutnjom... Sav si prazan. Jedino si pun suza, kajanja i govana... Ne znam, moj Zojo, ja ni sebe ne znam savjetovati, a kamoli koga drugog. Razmisli. Sta drugo da ti kazem? Znas, u jednom trenutku ti se nesto cini neizdrzljivim. Kao zubobolja. Lakne ti kad izvadis zub i kutarises se bola, a pri tome zaboravljas da
si ostao bez zuba i da novi nece vise nikad narasti. Pa, zar je kod tebe dotle doslo?”
Zojo mi kaze: “Ma, traje to vec godinama. Ta sitna podjebavanja, nervoze, dizanje nosa, ali neki dan me nesto totalno razjebalo. U kafanu je usao jedan Bosanceros (inace se tu skupljamo, a i ima nas poprilicno). Bio je k’o zemlja. Hodao je od stola do stola i zajebavao, ali ga niko nije bendao. Onda je prisao meni: Vidi naseg borca. Borac, sta ces popiti? Znam da si se izjebao u Sarajevu, ali nisi jedini... Onda se poceo smijati pokvarenim zubima, stavio mi ruku preko
ramena i u povjerenju (da cuje cijela kafana) rekao: MA, BOLAN, NISTA SE NE SEKIRAJ. BILA TI JE SA SVAKIM VJERNA! I smijao se, smijao, a ja sam pomislio kako bih ga samo prije par godina sastavio sa zemljom, ugusio onim trulim zubima... Ali, u meni nikakvog osjecaja – ni ljutnje, ni ljubomore, ni zalosti. Tu je nesto umrlo. Tu je sve umrlo.”
Pokusao sam ga zagrliti preko telefona, pa da nista ne moram reci. Sjeo sam na stolicu.
Nista mi nije padalo na pamet. Nista pametno. Svejedno, vazno sam se iskasljao:
“Jebiga, Zojo. Ne moras biti neciji muz da bi bio neciji otac. A, to je najvaznije.”
I on je osjetio da lazem. Rekao je: “Izvini sto sam te peglao.”
Sjedio sam sam na stolici i premetao po glavi: kad nisi neciji – onda si niciji. A, kad si niciji – onda si niciji.
Istekao sam telefon iz zida, kao da ce to sve rijesiti. Slavodobitno sam glasno rekao: “E, nece mene niko zvati!”