Granata u operacionoj sali
Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za 1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu, gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece
--------------------------------------------------------------------------------
Od četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića, Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira, Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.
O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.
Iskustva koja su imali jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof. dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su, mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u kojem je dobačen sa ulice ili linije.
Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."
Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.
"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.
Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije - čekao se veći broj ranjenih.
Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.
Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.
Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?
"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.
Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao poštovanjem prema pacijentima…"
Za sve te godine opsade važio je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže, "tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu. Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu.
I to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi za najtraženije ljekare
................................................................................
....................................
Osuđeni na beznađe
U dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...
Pripremni na nesreću
Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Peti februar 1994.
Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Ko puca?
Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale, na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Godine prolaze
Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
--------------------------------------------------------------------------------
Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.
Niko ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo 199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako, Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići. Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći. Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
>>>>>>>>>>>>.............................................................................
............
Sarajevski duh
piše: Vedrana Seksan
Trijumf volje
Jedne je prilike Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, izjavio kako mu nedostaje rat jer smo u ratu bili bolji ljudi. Da li smo, stvarno, bili bolji? Bili smo, u svakom slučaju, kulturniji. Preko stotinu održanih izložbi, preko 40 premijera i deset obnovljenih predstava, medijski projekti tipa RatArt i fenomenalni tekstovi rahmetli Karima Zaimovića o stripu, pa čak i Tennis magazin, u vremenu kada su se specijaliteti od riže i makarona po restoranima nudili za fantastičnih 50 maraka, to dokazuju
--------------------------------------------------------------------------------
a me ubijete, ne sjećam se tačno koja je predstava bila u pitanju, ali se sjećam da sam tog šestog aprila jedno, brat-bratu, četiri sata imala viklere na glavi i birala odjeću za pozorište. Kad je ozbiljno zapucalo, moja mama je iz kreveta dobacila samo kako ona iz svoje kuće na sedmom spratu jedne tipične socijalističke zgrade "neće mrdnut", a ja sam bila u fazi konačnog glanca.
Kad nam je metak ušao kroz prozor i prošao kroz jastuk nekih pet centimetara od mjesta na kojem je ležala, završili smo u haustoru (treba li reći na čiju inicijativu?). Sve do osam sati sam se nadala. Čak promijenila cipele. Popravljala maskaru. U pola devet sam na stepenicama otvorila svoj prvi ratni pasijans. I tako...
Kada sam sistemom "ti si dobrovoljac" određena da pišem kako je Sarajevo pružilo duhovni otpor opsadi, što bi značilo pročitati nekih 1.460 Oslobođenja, plus sve primjerke svih drugih novina (srećom, malo ih je izlazilo), nisam imala pojma kako će putovanje kroz vrste papira, štampe, nagli gubitak ćiriličnih stranica paralelno sa povećanjem broja onih na kojima su od ljudi ostajale samo slike, zapravo biti putovanje kroz vrijeme. I to ono najgore moguće, patetično putovanje. Ono koje završi tekstom kojeg pišeš u "ja" formi. I zbog kojeg ti je uvijek neprijatno.
A počelo je ovako: "Generacija učenika II muške gimnazije koji su maturirali 1957. odlažu proslavu 35 godina mature za nekoliko dana, do konačnog oslobođenja našeg grada." Ovakav oglas u dnevnom listu Oslobođenje izašao je 27. juna. Prve ratne godine. Mjesec dana nakon što je granata pala u red za hljeb u ulici Vase Miskina. Gotovo mjesec dana od polijetanja posljednjeg aviona JAT-a sa sarajevskog aerodroma. Dvadesetak dana od prve zabilježene haustorske priredbe u ulici Danila Đokića 23. Sedamnaest dana nakon što je granata koja je pala na tri metra od kase u kojoj je čuvana, gotovo uništila Hagadu. Petnaestak dana nakon što je umjesto obaveznog TV programa izašla vijest kako Milošević daje ostavku. Deset dana nakon što je na naslovnoj strani najavljena deblokada za četiri dana.
I četiri godine prije nego što će se, ako su ostali živi i dosljedni svojoj odluci, moći sresti maturanti Druge gimnazije.
Drugog juna tog prvog ratnog ljeta, naslovom U svijet sa ljiljanima, promovisan je novi pasoš građana Bosne i Hercegovine. Koliko ćemo putovati po svijetu sa ljiljanima pokazalo se samo nekoliko dana kasnije, kada su izabranici novooformljenog Olimpijskog komiteta BiH krenuli na pripreme. I vratili se prije nego što su pošli. Nisu im dozvolile vlasti Srpske Republike BiH. Zaustavili su ih na prvoj barikadi (negdje kod aerodroma) i poslali kući. Bez obzira na sve molbe, zahtjeve i apele poslane svijetu i predstavnicima tog svijeta u vidu UNPROFOR vojnika, oficira i pomoćnog osoblja, Vlada Srpske Republike bila je jača. Olimpijcima je (barem se tada tako činilo) ostalo samo da pjevaju borbene.
A barem je borbenih bilo. Doduše, ne toliko koliko akreditacija, ali sasvim dovoljno da se pjeva danima. I da ih svi složno zapjevamo. Od 28. maja, kada je formiran štab estradnih, sportskih, teatarskih i filmskih radnika, pa do dana kada su zapjevali i olimpijci, snimljeno je i promovisano deset novih pjesama i spotova koji "veličaju našu borbu". Tako je 14. juna promovisana pjesma za koju je tekst telefonski izdiktirao vojvođanski prijatelj Sarajeva Đorđe Balašević i koja je poručivala kako će sve proći samo će Sarajeva biti.
Nakon samo tri mjeseca rata, svakom trezvenom čovjeku ovo bi bila sumnjiva konstatacija. Između ostalih stambenih zgrada i kuća, uništeni su zgrada Pošte, bivša Fabrika duhana, Orijentalni institut sa zbirkom rukopisa, zgrada Muzeja XIV ZOI... Svakom čovjeku koji nije bio u Sarajevu. U kojem je trezvenost tada, uza sve zalihe šminkerskih pića duginih boja iz barova mama i tata i ispaljenih komšija, bila i više nego upitna.
Pušili smo svi Dok su padale granate (a moja tetka javila kako je čula da zapravo one i nisu opasne koliko oni komadići koji lete kada granata eksplodira), u gradu, koji se odjednom skupio na veličinu otkuhane vunene čarape, bilo je sve manje ljudi i sve više ideja. Pokrenuta je inicijativa da se zaštiti kulturno-historijska baština. Počeli su prvi ratni Sarajevski dani poezije. Organizovana olimpijada u šahu u mjesnoj zajednici Alipašino Polje B faza, na koju se prijavilo 70 ekipa. Organizovano prvo ratno kulturno veče na kojem je violončelo svirao Vedran Smajlović, a poeziju Maka Dizdara, Tina Ujevića i Branka Miljkovića govorio Miki Trifunov. Usvojen je novi znak RTV BiH, čiji je dizajner bio Mile Srdanović iz Zenice, koji je svoj prijedlog poslao faksom.
I koji mi u Sarajevu nismo mogli vidjeti. Nestalo nam struje.
Dan prije nego nam je stigao prvi posjetilac iz inostranstva, a uz to još i predsjednik Francuske, uz izjave "Sarajlije su hrabri ljudi" i "Niko ne smije da krši ljudska prava", izvjesna Zvjezdana Bošković našla je geler u cigareti izvučenoj iz kutije plave Morave. Da je pušenje opasno za zdravlje obavijestili su nas i pripadnici MUP-a, koji su izdali sopćenje u kojem se kaže kako su cigarete na bh. tržištu zatrovane. Zatrovalo ih na Palama, pa pustilo da se prodaju u Sarajevu. Čime su zatrovane? Uz duhan instalirali opijum.
Mogućno je stoga da se Bob Geldof napušio Morave pa izašao sa prijedlogom da se, nekoliko dana nakon što je UNPROFOR uspješno oslobodio aerodrom, organizuje koncert na istom mjestu na kojem bi nastupile sve svjetske zvijezde rocka i popa, prodavale se karte, a prihod išao za obnovu Sarajeva. Možda su napušeni bili i fudbaleri BiH koji su u Skenderiji odigrali prvu ratnu utakmicu protiv najboljih nogometaša UNPROFOR-a i odrali ih od guzova rezultatom 25 naprema 5. Sumnje se povećavaju kada su u pitanju tadašnji entuzijasti u Ministarstvu kulture, koji su, samo deset dana nakon što je izgorjela Vijećnica, dogovorili njenu obnovu (oni, kao, sve plaćaju) i najavili da biblioteka uskoro počinje sa radom. Ili, kada je u pitanju tročlana komisija za koordinaciju obnavljanja porušenih olimpijskih objekata. Ili, Udruženje filmskih radnika, koje je za tu godinu planiralo snimanje tri igrana filma i 15 dokumentarnih.
Ljudi, ljeto je 1992. Šta vam je, tek je počelo?
Ama, pušili smo svi!
I to naročito naslove u novinama tipa Danas je dan odluke (12. august 1992), Deblokada teče po planu (1. septembar 1992) ili Deblokada sigurno prije zime (13. septembar 1992). Koliko je Milošević puta dao ostavku, bivao smijenjen ili pobudalio, suvišno je i pisati. Struje uporno nije bilo, voda se već donosila u kanisterima sa obaveznim imenom i prezimenom napisanim flomasterom, uvedena je hrana na tačkice, a Vedran Smajlović je odsvirao Albinonijev Adagio u ulici Vase Miskina, tačno u podne, kao dio svoje molbe svim muzičarima svijeta da toga dana, ma gdje bili, urade to isto.
Ghali umjesto Deda Mraza U ljeto 1992. zabilježeno je i prvo ratno vjenčanje. U ponedjeljak 29. juna, u uniformama TO vjenčala su se dva para. A Sarajevo se počelo vezivati uz riječ duh. I vrijeme se, umjesto na novu i staru eru, počelo mjeriti kao prijeratno i ratno.
Počinju prve predstave, izložbe, koncerti za borce i za civile, dječije priredbe, maskenbali u skloništima, upis prvačića i planovi za snimanje TV drama, koje se ne snimaju ni danas - deset godina kasnije. Igra se predstava Siroti, mali hrčki, za koju ne piše ko igra, ali piše da su u publici bili Zlatko Lagumdžija, Jusuf Pušina i Nikola Kovač. Novooformljeni teatar SARTR igra šestog septembra premijeru predstave Sklonište; studenti ASU, koja počinje sa radom, igraju dječiju predstavu Čika-Bajkine bajke; Vesela sveska slavi četrdesetogodišnjicu postojanja u podrumskim igraonicama; u galeriji Paleta izložba Arsenali zla, na kojoj su izloženi oni komadići što ubijaju i meci sakupljeni po gradu.
A grad postaje jedno dvadeset ulica sa raskrsnicama zagrađenim izgorjelim autobusima ili blokovima cementa na kojima piše Pink Floyd.
Nekoliko dana nakon što je Zlatan Saračević na stadionu u Barceloni ponio zastavu sa ljiljanima i tako poručio če(tni)kpointerima iz Srpske Republike da se smije najslađe onaj koji se nasmije zadnji, promovisan je i bh. novac. Za do tada već ustaljeno platežno sredstvo Sarajlija, njemačku marku, mijenjao se u omjeru 35.000 dinara za 100 maraka. Crni hljeb koštao je 800 dinara, kilogram šećera 2.000 dinara, Marlboro 8.800 dinara, a penzioneri su obaviješteni da će penzije biti isplaćene - ako bude para. Šta ima novo?
Izgorio je hotel Evropa, promovisan novi grb Grada Sarajeva, planirano snimanje filma po drami Sklonište, za koji bi bilo potrebno oko 400.000 maraka, a Juso Prelo u Oslobođenju vodi rat protiv krilatice sarajevski duh kolumnom u kojoj, između ostalog, piše: "Kad bi se u sličnoj situaciji našli građani Madrida ili Barcelone, ne bi im trebao čuveni sarajevski duh da pronađu vodu ili hranu, već bi počela borba za preživljavanje."
Sarajevski duh je ono što Prelo nije shvatio. A shvatio bi da je pročitao novinu za koju je pisao u naredna dva broja. Tako je 28. augusta javilo da je na jednom neboderu na Trgu Pere Kosorića okačena zastava slobode sa ljiljanima. Narednog dana neboder je zapaljen.
Došla nam je jesen.
U oktobru se na bh. tržištu pojavila kokakola. Petog novembra je Bill Clinton izabran za predsjednika SAD-a. Istog dana umrla je posljednja životinja u Pionirskoj dolini. U novembru je premijerno izveden mjuzikl Kosa u Kamernom teatru. U decembru je završeno emitovanje serije Vjetrovi rata u okviru noćnog programa TV BiH, raspisan je konkurs za Pjesmu Evrovizije, prvu predstavnicu BiH, i najavljeno da će nam za Novu godinu umjesto Djeda Mraza doći Boutros Boutros Ghali.
Sretnu Novu 1993. čestitao nam je predsjednik Alija Izetbegović porukom: "Sloboda je jedini izlaz."
Period užasne naivnosti zamijenio je period očaja. Shvatili smo da su četiri dana potrebna za deblokadu četiri dana nosilaca crnog pojasa. Jako duga.
U šporetu Blagojević Smederevo tog su januara naložene moje klizaljke, od kojih su ostali jedino noževi, i disko rolšule (tako smo ih zvali u doba kada nije bilo oneline skates), od kojih nije ostalo ništa, samo je užasno smrdjelo; u humanitarnoj pomoći stizalo je brašno, urijedili su lanč--paketi američke vojske, najavljena je premijera novog filma Emira Kusturice u Beogradu, a Oslobođenje je pisalo kako Radovan Karadžić prijeti atomskom bombom.
Sirove strasti U bazi stranih novinara, hotelu Holiday Inn, promovisana je nova bh. poštanska marka. Činjenica da je pošta iz grada izlazila samo i isključivo uz pomoć stanovnika tog hotela, Crvenog križa i Dobrotvora, i da marke apsolutno nisu trebale, nije značila ništa. Kao što nikome ništa nije značilo ni to što je RAI predložio Sarajevo za Nobelovu nagradu za mir. Nagradu za upornost definitivno je odnijela Sarajevska zima - najavljena i održana po planu.
Inela Nogić: Miss opkoljenog grada
U januaru je EZ dala agresoru rok 15 dana, iz vodovoda su nam obećavali vodu, iz Elektroprivrede struju, žiri za izbor pjesme koja će nas predstavljati na Eurosongu bio je zatrpan pjesmama, a Clinton je tražio da se ispita da li je Milošević zločinac. Počasne doktorate Univerziteta u Sarajevu dobili su Coushner i Levy. SARTR je na repertoaru imao čak tri predstave. Do toga dana održano je toliko izložbi da su i dnevne novine odustale od brojanja.
Tog je mjeseca promovisan prvi ratni animirani film Nedžada Begovića Provokacija čula, a dokumentarni film Let iznad Bosne Nedima Lončarevića i Nedima Džuherića prikazan je u Cannesu. Samo dan prije nego što su počeli mirovni pregovori u Ženevi.
Sa isključenim televizorima Sarajevo je postalo grad teatra. Predstave su se igrale pod svijećama, ali to nije smetalo nikome. Naročito ne publici. U Kamernom teatru Haris Pašović režirao je predstavu Grad, Narodno pozorište je uposlilo Sulejmana Kupusovića, koji je na scenu postavio Majku Ahmeda Muradbegovića, svi smo pjevali Sva bol svijeta je noćas u Bosni, ostajem da bolu prkosim…. A broj građana se tanjio.
Ivan Sokolov i Vesna Bašagić postali su prvi najbolji sportisti BiH. Oslobođenje je postalo list godine u svijetu. Održan je ratni rock koncert na kojem su svirali Amra Daca i Mr Amir, Mjesečari, Teška industrija, Kike i veliki cirkus... Sredinom februara otvoreno je prvo ratno kino na Otvorenoj sceni Obala. Prvi prikazani film bio je Terminator. Ali se definitivno tražila karta više za Sirove strasti sa Sharon Stone u glavnoj ulozi. Sve je zanimao odgovor na samo jedno pitanje - vidi li se stvarno ono?
Kao prvoaprilska šala te 1993. došlo je saopćenje sarajevske mljekare koja je najavljivala sladoled u situaciji kada smo mlijeko u prahu mijenjali za drva i cigare. Mijenjali, mijenjali, pa odustali i počeli uzgajati vlastite. Zabilježeno je tako da su podnesene 22 krivične prijave protiv uzgajivača koji su vodu sakupljenu na Pivari trošili na zalijevanje rijetke biljke smijuljice.
Joan, Susan, Annie U Sarajevo su počeli stizati stranci koji su nas voljeli, koji su tražili svojih pet minuta slave ili koji su željeli da nađu sebi mladu. Stigla nam je Joan Baez i dala izjavu za Dane: "Mislim da je muzika jako bitna za uzdizanje duha, što uostalom i predstavlja razlog mog dolaska ovdje. Jedan stih pjesme Bread and Roses kaže: 'Dajte nam kruha, ali dajte nam i ruže'. Svijet je poslao nešto kruha, ali ne živi se samo od toga. Muzika je potrebna duši i to je doista jedini razlog mog dolaska ovdje."
Susan Sontag je došla ponovo, ovoga puta da radi predstavu Čekajući Godota, a neki nesretni Amerikanac je naletio na tanak led i priženio Sarajku. Na Evroviziji je pobijedila Irska, Fazla je bio "sjajan" - šesnaesti, otvoren je prvi ratni vrtić i pokrenuta manifestacija Ljeto u Kamernom - jedna od rijetkih ratnih stvari koja se održala do danas.
U maju te godine dobili smo prvu Miss opkoljenog Sarajeva. Inela Nogić pronijela je natpis na kojem je pisalo "Ne dozvolite da nas ubiju" kada je već bilo jasno da će nas ubijati sve dok im bude ćeif. Mi smo čekali Godota. I dočekali premijeru koja se igrala u Pozorištu mladih.
U oktobru je održana izložba fotografija Annie Leibovitz Sarajevski portreti i otvoren je nevjerovatni i neponovljivi prvi Sarajevo Film Festival. Sjećat ćemo se svih filmova, jer smo ih gledali sve. Do kraja svijeta Wima Wendersa, Tri boje: plavo Kieslowskog, Ljubavnici sa Pont Neufa Leosa Caraxa, Howard's End Jamesa Ivoryja, ili Drakula Francisa Forda Coppole dali su nam na trenutak privid kako je sve u redu, ako ste dovoljno brzi da izbjegnete snajpere koji pucaju po raskršću kod Higijenskog. Kako se ništa ne dešava, kako nema problema, kako živimo u normalnom gradu.
Privid koji bi vrlo brzo nestajao kada bi čovjek gledao izložbe Milomira Kovačevića Strašnog, "Svjedoka postojanja", filmove koje je, kao nikad dotad (a ni poslije toga), radila producentska kuća SAGA, od kojih se jednostavno mora izdvojiti MGM (Man, God, Monster) Mirze Idrizovića, Ademira Kenovića i Pjera Žalice.
Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije više bilo ni klizaljki za naložiti. Bilo je samo sarajevskog duha napretek. I bljutavog piva iz Sarajevske pivare u kojem se utapalo novogodišnje slavlje.
Sretna Nova 1994. Juan Antonio Samaranch poručio je kako nismo sami, dok je u svojoj prvoj posjeti Sarajevu ruski diplomata Ćurkin izjavio kako je rat seksi. Počeli su da dolaze kao mahniti. Sarajevo je bilo najbolji trade mark na svijetu. Bila je to godina u kojoj nam ih je sviju bilo već dosta. U kojoj je pala prva granata na Markale. U kojoj je TRIO napravio razglednice koje su, uz metak sa početka ovog teksta, jedini suvenir koji sam sačuvala iz rata.
Petnaestog februara Alija Izetbegović je poručio: "Dolazi nam proljeće", a u martu su počeli saobraćati tramvaji.
I sve se to podvodilo pod krilatice sarajevski duh i duhovni otpor, koje su polako počele ispuhivati i do 1995. postale nešto sa čime smo se i mi počeli zezati. Potpuno sigurni da nikada neće stati.
Bilo bi nepristojno raditi ovaj tekst a ne spomenuti Sarajevski gudački kvartet, manekenke modne agencije Front, koje su se u Gaultierovim odijelima smrzavale na snimanju u sarajevskim ruševinama, rock bendove SCH, Big Daddy, Lezi Majmune!, Sikter, Moron Brothers, Grafiti, Don Guido&Misionari, Protest, Meantime, od kojih su samo neki preživjeli pridjev ratni, izložbe Affana Ramića ili Mehmeda Zaimovića, Obalu Art Centar, Šobu, časopise Fantom slobode i Life, Radio Zid, film Tvrtka Kulenovića Smrt u Sarajevu u proizvodnji Filmskog arhiva Oružanih snaga i RTV BiH, Muhameda Dželilovića, Nadrealiste, Mizaldo, Tifin koncert u Slozi ili Trokinog Djeda Mraza…
Jedne je prilike Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, izjavio kako mu nedostaje rat jer smo u ratu bili bolji ljudi. Da li smo bili bolji, ne znam. Bili smo, u svakom slučaju, kulturniji. Preko stotinu održanih izložbi, preko 40 premijera i deset obnovljenih predstava, medijski projekti tipa RatArt, fenomenalni tekstovi Karima Zaimovića o stripu, pa čak i Tennis magazin, u vremenu kada su se specijaliteti od riže i makarona po restoranima nudili za fantastičnih 50 DEM, to dokazuju.
P.S.
Klizaljke nisam kupila ni kada je obnovljena spaljena Zetra, nikada nisam spremala ispit u Vijećnici, ne vozim rolšue i više se ne uređujem za predstave (na koje sve rjeđe i odlazim). Jedina stvar koju ponekad radim (da izvini Visoki predstavnik i svi kojima bi to moglo zasmetati), kad čujem novu bosansku himnu, u nju uklopim riječi Jedna si jedina.
I o opsadi mislim kao o najboljem periodu života. Koncert u opkoljenom gradu
Dvadeset i sedmog novembra 1993, zajedno sa Ruždijom Metanovićem, Mladen Vojičić Tifa pravi prvi koncert u opkoljenom Sarajevu. "Prvi razlog je bio taj što su mi toliko smetale priče o donacijama iz dijaspore. Noć prije mog koncerta dobio sam informaciju da su neki ljudi, neću da im spominjem imena, sakupili 25.000 maraka i ta je lova poslana nama. Noć poslije toga mi smo imali limitirani koncert - znači,koncert koji je podrazumijevao 600 karata po cijeni od 20 maraka, i inkasirano je 12.000 maraka. Taj je novac podijeljen djeci."
Tifa se sjeća da je za realizaciju koncerta trebalo 300 litara nafte, u vrijeme kad je cijena nafte na crnom tržištu bila 30 maraka. Dobili su je od UNPROFOR-a: "Na tonskoj probi nam je nestalo nafte i ja sam krenuo da je isisam iz vozila i dobro se napio. Cijeli koncert sam pjevao tako pun nafte. I bilo mi je super. U tom trenutku, kad sam izašao na binu, zaboravio sam na sav jad i čemer koji nas je u tom trenutku okruživao. Bilo mi super, jer sam bio svjestan da radim pravu stvar. Bio sam sretan što postojim, mada nisam znao koliko trebam još da živim."
Tifu ćemo pamtiti i po pjesmi Ponesi zastavu, s početka rata, posvećenoj Draganu Vikiću, komandantu Specijalne jedinice MUP-a: "Ne mogu se tačno sjetiti kad je ta pjesma nastala. Znam da smo Dragan Pecikoza, Edo i Adi Mulahalilović i ja dobili termin u 'Kecu', koji je krenuo negdje oko četiri poslijepodne i trajao sve do pola sedam ujutro - tek tad sam imao priliku da je otpjevam. Naime, taj dan i tu noć smo neplanirano zadužili litar štoka. U tom trenutku ja nisam toliko bio svjestan patriotizma, koliko sam bio svjestan da pravim pravu stvar."
A da li bi danas uradio isto? "Mislim da bih, mada sam se sto puta pokajao, ali kao čovjek, u četiri zida."
--------------------------------------------------------------------------------
Kamerni teatar 55
Prvog ratnog proljeća, na mjesto direktora Kamernog teatra 55 postavljen je Gradimir Gojer. Ubrzo potom počinju se održavati subotnje teatarske molitve za mir, te drugi programi, nekada i po četiri na dan: poetske večeri, pozorišne predstave. U martu 1993, Gojer, u koprodukciji sa SARTR-om, režira predstavu Kako Musa dere jarca; autor Zlatko Topčić zadnje je dvije scene napisao u grbavičkom zatočeništvu, da bi ih prilikom razmjene prenio u cipeli. Sarajlije se iz tog perioda sjećaju i predstave Ljubovnici, koja je u ratnu svakodnevnicu uspjela unijeti bar malo radosti. Gojer priča: "Dobro se sjećam dana kada je ranjen Zlatko Lagumdžija, tada je tridesetak naših sugrađana ranjeno. Mi smo u 11 sati imali zakazanu predstavu Ljubovnici. Glumci su iz solidarnosti sa ranjenim sugrađanima došli do mene i rekli da možda ne bismo trebali igrati predstavu. Ja sam otišao, doveo glumce do vrata Kamernog teatra i pokazao im da je od ulaza do drugog kata sve bilo zakrčeno gledateljima. Rekao sam: ako hoćete ove ljude da vratimo, da idu pod granate neobavljena posla, onda nećemo igrati predstavu. Predstava je odigrana, a završni prizor, koji je neka vrsta kolektivne katarze, bio je sa suzama u očima i gledatelja i glumaca. Tu scenu neću nikad zaboraviti, završni song su glumci pjevali plačući."
--------------------------------------------------------------------------------
Sarajevski gudači
Profesor Dževad Šabanagić formirao je 1967. godine Gudački kvartet, koji se početkom aprila 1992. raspao, da bi ubrzo potom bio formiran novi, ratni. Gudački kvartet Kamernog teatra 55 - kako od 1994. glasi njegov naziv, održao je tokom hiljadu dana opsade Sarajeva 250 koncerata: "Da se agresija nije desila, mislim da ne bih ni znao kakva može biti glad za duhovnošću: bibliotekari su me informisali da nikada više knjiga nije pročitano kao što je to bilo u tom periodu, publika na koncertima je bila brojna - svaki koncert je bio ispunjen do posljednjeg mjesta", veli danas profesor Šabanagić. "Sjećam se dobro kad smo 1993. godine svirali u crkvi u Novom Sarajevu, na nekih -170C u otvorenom prostoru, dok je u crkvi bilo -200C. Poslije mise smo održali koncert, ljudi su sjedili u bundama, kaputima, i niko se nije pomakao s mjesta - tražili su bis, i to po nekoliko puta."
--------------------------------------------------------------------------------
Ratno kino Apollo
U februaru 1993. godine u Sarajevu je otvoreno prvo ratno kino Apollo, kao zajednički projekat Akademije scenskih umjetnosti, Obala Art Centra i magazina Dani. Almir Palata bio je direktor kina, dok je uređivanje programa dopalo najprije Srđana Vuletića i rahmetli Karima Zaimovića, a kasnije Milana Cvijanovića. Srijedom i subotom u 13 sati, publika je sa zadnje strane igrališta ulazila u Akademiju scenskih umjetnosti, izbjegavajući tako snajpere koji su vrebali na glavnoj ulici. Program je uvijek bio rasprodan, po cijeni od jedne marke ili jedne cigarete.
"U početku je to bio program koji smo uzimali iz kućnih videoteka ili videoteka koje nisu radile. Kasnije smo neke filmove nabavljali svana, strani novinari su ih donosili. U augustu 1993. godine je Senad Pećanin donio tada najveći hit našeg kina, film Sirove strasti, koji je bio prikazan 20-25 puta i uvijek je bio rasprodat sto posto", priča Almir Palata Prle. "Poslije je program već bio nešto drugačiji, filmovi su bili novi, prevedeni, imali smo svakog mjeseca jednu premijeru. U vrijeme kad niko nije imao struju u kući, kad je rat bio svuda oko nas, mi smo, i to zahvaljujući agregatu, gledali Terminatora, Nikitu…"
--------------------------------------------------------------------------------
Obala
Nesuđeno otvaranje Obala Art Centra u renoviranoj zgradi kina Sutjeska bilo je zakazano za 17. april 1992. godine - zgrada je, odmah po izbijanju rata, izgorjela. Izeta Građević ju je, zajedno sa Nusretom Pašićem, Sanjinom Jukićem, Petrom Waldeggom, Zoranom Bogdanovićem, Edinom Numankadićem, Radoslavom Tadićem, Antom Juričem i Mustafom Skopljakom, autorima jednog od najznačajnijih ratnih projekata, koji pod nazivom Svjedoci postojanja nastaje još u ljeto 1992, ipak oživjela, pretvorivši je u ratnu galeriju: "Kako se konflikt produbljavao, kako je život postajao sve strašniji i teži, to je ono što radimo postajalo važnije. Taj svoj projekat smo počeli doživljavati kao nešto mnogo više nego što jedan umjetnički projekat može da znači u životu jednog čovjeka, za nas je to bio način borbe, važnije od hljeba. U trenucima kad se pucalo, kad je to bila jedna od najopasnijih tačaka u gradu, mi smo tamo postavljali izložbe", prisjeća se Izeta Građević. Nakon reprize u Umjetničkoj galeriji BiH i učešća putem video-zapisa na 45. Biennalu u Veneciji, Svjedoci postojanja u februaru 1994. putuju u SAD, u The New York Kunsthalle, a zatim natrag u Evropu. U Obali se za to vrijeme nižu posjete i izložbe svjetskih umjetnika, kao što su Annie Leibovitz, Jean- -Christian Bourcart, Paul Lowe, Christian Boltanski...
Otvaranjem ratnih kina Apollo i Radnik, 1993. i 1994. godine, Obala se polako približava filmu. Apollo se tada okreće retrospektivama i programima kao što su Novi švedski film, Sedmica francuskog filma, Edinburgh Film Festival u Sarajevu, Locarno Film Festival.
"Iz toga je proistekla ideja da pokrenemo filmski festival, sa filmskim trakama, i da ćemo ga raditi bar osam dana", sjeća se Mirsad Purivatra, direktor SFF-a. "Reditelji Milčo Mančevski i Leos Carax došli su u Sarajevo preko Igmana, noseći svoje filmove, 40 kila teške trake. Ljudi su ponovo bili u prilici da vide normalno kino, ne na videotrakama, nego na pravome filmu. Tada smo rekli da ćemo, kako god da bude, pošto se sve to još uvijek odvijalo u ratna vremena, praviti ljetni festival, jer znali smo da će narod kad-tad poželjeti da se okuplja vani, da se rat mora završiti…"
--------------------------------------------------------------------------------
Sklonište
Prvi produkcijski projekat Sarajevskog ratnog teatra SARTR, izniklog potkraj aprila 1992. godine u Kabareu Pozorišta mladih, bila je predstava Sklonište Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića. Sklonište je tokom prve dvije ratne godine odigrano stotinjak puta, a SARTR je publici često odlazio u gostovanje - primjerice, u blokiranu Dobrinju 1992. godine - pa je predstavu imalo priliku vidjeti bezmalo 20.000 ljudi. "Sarajlije su naprosto hrlile u teatar", veli danas Safet Plakalo, "ne osvrćući se na neprestana granatiranja i rizik da besplatan ulaz na kraju plate sopstvenom glavom. Zašto je to bilo tako, najbolje je objasnila jedna naša sugrađanka koja je u knjigu utisaka upisala: Hvala sarajevskim glumcima što su nam pomogli da ne poludimo. Jednostavno, mi smo se borili teatrom protiv neslobode i smrti."
--------------------------------------------------------------------------------
Affan
Affan Ramić još na početku agresije napušta atelje na Grbavici i u njemu tri stotine slika, nakon čega na drugoj obali Miljacke dane provodi u iščekivanju povratka: "Dok nisam shvatio da mi tako, čekajući nekog mirnog Godota, prolaze dani, a da u meni kao i u svakom umjetniku postoji imperativ za stvaranjem, čak i u takvom vremenu. Sve mi je ostalo u ateljeu, pa sam tragao za materijalom, nešto sam posudio, nešto zamijenio, pa kupovao materijale, otpatke, nagoretine, izgoretine i pravio od toga kolaže, aplikacije. Sjećam se kad sam pripremao svoju prvu samostalnu izložbu u ratu, krajem decembra 1992. godine. Tada sam, da bih posjetiocima pomogao da vide porijeklo tih destrukcija na mojim slikama, došao na ideju da tamo gdje padne granata, idem da skupljam nešto od čega bih mogao praviti neku vrstu instalacije. Rečeno mi je da je u Strossmayerovoj na neku petospratnicu pala granata, i ja odem i vidim jedan radijator koji se pretvorio u harfu od granate, od toplote, pa zamolim jednog prijatelja koji stanuje blizu da mi pomogne. Nosimo nas dvojica taj radijator Strossmayerovom, skoro jedna polovina je izgorjela, istopljena, savijena - ja sam odmah shvatio da može vrlo dobro doći na jednoj centralnoj poziciji u Muzeju savremene umjetnosti - i sretne nas jedan sredovječni, ozbiljan gospodin i pita: 'Šta će vam taj radijator?', a ja se šalim, kako da mu objasnim svoju namjeru, znam da mi neće povjerovati, pa velim: 'Radijator? Možda će doći jednom grijanje, pa da ga mogu upotrijebiti', a on gleda, klima glavom i kaže: 'Pa vidite da je sav istopljen i savijen od temperature', a ja na to: 'Pa šta ja znam - možda neće moći, a možda će moći, pa ja uzimam da se nađe za svaki slučaj'."
--------------------------------------------------------------------------------
Tvrđava
Direktor Drame i v.d. upravnika sarajevskog Narodnog pozorišta u periodu od decembra 1993. do jula 1995. godine, Tahir Nikšić, spasio je kuću od propasti: u situaciji apsolutnog nedostatka bakra uspio je zakrpiti 125 m2 krova, kroz koji se kiša, padajući direktno na 148 reflektora postavljenih na sceni, spuštala u suteren Narodnog pozorišta, namjenjujući mu tako ili potop ili požar. Personalno osiromašena kuća, čiji je dramski ansambl brojao tek sedam-osam glumaca, publici je samo tokom 1994. ipak ponudila osam premijera i balet, kao i stare izvedbe Hasanaginice i Majke. No, i publika i glumci najbolje pamte prvu reprizu Selimovićeve Tvrđave, remakea Nikšićeve mostarske postave:
"Deset minuta do dvanaest, u pozorištu je 150 ljudi, 150 je sigurno u prilasku, ja igram glavnu ulogu, režirao sam komad, umjetnički sam direktor, upravnik pozorišta, u kostimu, kad - prva, druga, na tri smo navikli, a kad je četvrta pala, ja sam se ukočio. Onda je pala i peta i sad je pitanje bilo samo je li iko živ. Prvog sam vidio doktora Bakira Nakaša kako je izletio iz pozorišta. Zadnji sam ja izletio. Na platou nigdje nikog - ni povrijeđenog, ni ogrebanog, vile su nas pronosale. Zamislite koja je to odgovornost moja bila. A kako su saznali, tačno tempirano, kao: Kome vi Tvrđavu?!"
--------------------------------------------------------------------------------
Pozdrav iz Sarajeva
Prvi štampani plakati u ratnom Sarajevu, na kojima Juka unclesamovski poziva na odbranu grada, samo su dio bogatog opusa Dalide i Bojana Hadžihalilovića, članova dizajnerske grupe Trio, za vrijeme opsade.
Slijede brojni projekti: za Teritorijalnu odbranu, serija plakata Sjećaš li se Sarajeva?, prva obilježja i uniforme pripadnika MUP-a, Dani, prvi Avaz, Slobodna Bosna, Fantom slobode, Tennis magazin, Cocktail, brojne knjige, prvi znak za Željeznicu BiH...
Svjetsku slavu Trio je stekao godine 1994. Zahvaljujući ne samo kvalitetu već i činjenici da je 40 rukom urađenih plakata odštampano i u formi razglednica, njihova izložba Pozdrav iz Sarajeva posjetit će galerije evropskih gradova i naći se na stranicama brojnih svjetskih magazina. "Bila su to čudna vremena, kada na bilo kakav zahtjev nikada nismo govorili ne ili nemamo vremena", priča Bojan. "Imali smo dva stara kompjutera i jedan printer, pa smo kao ekipa trčali za strujom i smještali se s jednog mjesta u gradu na drugo, gdje smo se mogli uštekati u struju i raditi. U to vrijeme nikad nismo vidjeli niti novca niti bonova, nego smo jednostavno radili za ono što nam je bilo potrebno za preživljavanje."
--------------------------------------------------------------------------------
Troka
I deset godina poslije, današnji tinejdžeri sjećaju se Mladena Jeličića Troke: radio je na Dječijoj televiziji, u TV školi, učio djecu čitati i pisati, te se bavio posttraumatskim tretmanom djece putem igra-terapije. Tokom rata je odigrao više od 960 predstava (Troka i vi, Glumimo bajku..), uglavnom posjećujući mjesta na kojima su se djeca okupljala, tako da je i broj male publike varirao: od pet do stotinjak.
Vjerovatno najveću radost u danima opsade, po mnogima najbolji Djeda Mraz bivše Jugoslavije, mališanima je priredio 1992. i 1993. godine, kada je, obučen u crveno-bijelo odijelo, u blizini Narodnog pozorišta dijelio paketiće - igračke svoje kćerke i sestrića: "Jednostavno, ja u periodu oko Nove godine imam potrebu da igram predstave djeci, to je kao uslovni refleks - neko pritisne zvono, a ti obučeš kostim i žuriš da dijeliš paketiće. I dok sam davao neke kćerkine lutke, imao sam jedno jako teško osjećanje; radost je bila vidjeti sjaj u očima djeteta, a meni se odvajao komad neke uspomene - postoje stvari za koje se čovjek jednostavno veže i imaju stravično značenje kao uspomene.
Ali to je bilo čudo: u tom trenutku, da si njihovim roditeljima dao kartu za izlazak iz grada ili da si im dao vreću od 50 kg brašna i 20 kg mlijeka u prahu, ja mislim da bi uzeli ovo, jer se apsolutno ništa nije moglo mjeriti sa tim osmijehom, tim sjajem u očima te djece."
--------------------------------------------------------------------------------
Studenti u ratu
Ejla Bavčić pripada prvoj ratnoj generaciji studenata glume, iz klase Admira Glamočaka 1993. godine. Osim što su se predstavili svojim Sarajevskim skicama, završnim ispitom s druge godine, mladi su glumci bili angažirani u svim pozorišnim kućama Sarajeva. Ejla se danas prisjeća svojih studentskih dana: "Kad čovjek nešto stvarno voli, u tome ga ne može spriječiti ni rat, a kad je on došao, ja sam samo čekala da objave audiciju. Kada smo došli na Akademiju, nikoga nismo zatekli, bili smo sami godinu dana, gore na zadnjem spratu, gdje su glumačke prostorije. Tu je bilo miševa, paučine, metaka.. mi smo bukvalno pustili neki novi vazduh u taj prostor. Nije bilo struje, radili smo pod svijećama, ja sam donosila skoro svako veče jednog miša u torbi; za vrijeme granatiranja bježali smo sa trećeg sprata, brzinom svjetlosti, dolje u podrum, u onim crnim suknjama i trikoima. Ali, koliko god je bio težak period, nevjerovatno težak, meni je, s druge strane, bilo lijepo, radila sam ono što sam voljela, mi smo se družili i trudili da zaboravimo gdje se nalazimo. Nas pet-šest cura motale smo jednu cigaru, jele sve skupa, pile prljavu vodu iz iste čaše…"
--------------------------------------------------------------------------------
Sikter
Enes Zlatar Bure, pjevač grupe Sikter, danas se sjeća: "U ratu smo sa drugim bendovima svirali u Klubu Obala; Žile i Adis su se trudili da nabave benzina za agregat, da ima struje i da se može svaku noć svirati, da bude ljudima dobro: vani su granate i snajperi realnost, a onda uđeš u neki klub, i to je nadrealan momenat, kao da si bilo gdje u Parizu, Amsterdamu..."
Onda je u ljeto 1994. došla ekipa MTV-a, koja je snimila i emitovala zajednički koncert bendova SCH, Lezi Majmune!, Moron Brothers i Siktera. "U martu 1995. odlučili smo snimiti spot sa Harisom Pašovićem i dvojicom naših prijatelja kamermana, Niallom McCormickom i Christianom Bushillom, za pjesmu Pain in Brain, koja je izražavala sve one emocije sakupljene u ratu. U aprilu smo otišli u London i smontirali taj spot - odnijeli ga na MTV, oni su napravili jedan intervju s nama, uzeli spot i vrtjeli ga nekoliko mjeseci. Kad sam ga prvi put vidio, bilo mi je smiješno: puštali su ga samo poslije 22 sata, jer je, kao, "strašljiv" za djecu, iako u njemu nema ništa; kad gledaš spotove Sepulture, naprimjer, sa kilometrima krvi, to nije strašljivo, a kad vidiš porušene zgrade, po noći, u Sarajevu, to je strašno, jer je to dokumentarno, stvarno, dok je ono njihovo samo fol."
--------------------------------------------------------------------------------
"Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati - osetio sam radost." (Dragoš Kalajić, 1. marta 1994. u Beogradu, na promociji knjige Svedok Sarajeva)
"Ništa ja nisam osvojio u ovom ratu. Samo sam oslobodio ono što je oduvek bilo srpsko, iako još ni izbliza nisam oslobodio sve što je srpsko. Zadar je pretežno srpski grad. I Trst je stari srpski grad." (Ratko Mladić, RTS, april 1993)
"U aksiologiji naroda dominira mudrost da je samo jedno Sunce na nebu - a to je nepobitno Radovan Karadžić u Republici Srpskoj." (Srpsko oslobođenje, avgust 1998)
Piše: Petar Luković
Srbija se - ozbiljno - spremala za rat u Bosni. Opšte antimuslimansko--antitursko-antibalijsko raspoloženje moglo se, bukvalno, seći nožem: Šešelj, Arkan, dobrovoljci, mediji, crkva, vojska... sve kao da se svelo na poziv na Pravoslavni Jihad; Bosna, videlo se već početkom marta 1992, nije imala nikakve šanse.
Srpske barikade u Sarajevu izazvale su prave ovacije u Srbiji: Radovan Karadžić bio je svake večeri Glavna TV Zvezda, svaka SAO Nedođija dobijala je značaj Amerike: iz Trebinja se redovito javljao kamiondžija & pjesnik Božidar Vučurević, nezadovoljan što Dubrovnik već nije srušen; Milorad Vučelić, budući RTS-direktor, prihvatio se odgovorne funkcije: postao je ministar inozemnih poslova SAO Hercegovine; stizale su - pamtim - vesti da se "muslimani zvani balije" (sve malim slovima) organizuju u Banja Luci i da hoće da uzmu "srpsku zemlju". Vesti o dobrovoljcima koji idu u Bosnu da "štite srpski narod" postale su običnije od meteorološke prognoze: sve se kuhalo proverenim pričama o "masakrima nad Srbima", o "islamskim ratnicima", o čudovištu zvanom Alija Izetbegović, ubacivala se teorija Dobrice Ćosića o "humanom preseljenju"
Taj kaos zvani haos glede vijesti o prvim granatama, ta konfuzija i, napokon, odluka - svi mi uz Radovana, nije bila samo medijska već i politička, da se ne zezamo: nacionalna odluka. Sarajevo - šta god ono značilo - predstavljeno je kao Zlo koje valja uništiti; radost, veselje i vrsta normalnog života u Beogradu - bili su jedini odgovor za šutnju spram onoga o čemu smo svi znali. Bolje reći: svako ko je hteo da sazna šta se u Sarajevu dešava - mogao je; ali većina nije; zatvorila je oči, ćutala, brinula o sebi, sve vreme se plašeći da se i Miloševićevoj Srbiji ne dogodi neki belaj, daleko bilo, recimo, da i nas bombarduju!
Granatiranje/ubijanje Sarajeva postalo je u Srbiji tokom 1992/1993. masovna medijska zabava;
Pod granatama i bombama i mecima, građani Sarajeva - ni onda a ni sad nisu svesni kako se i na koji način pisalo o njima, kakva je slika stvorena o "navodno bombardovanom gradu": ispostavilo se da su žrtve samo one četvrti u gradu gde su živeli Srbi (recimo: Grbavica); ispostavilo se da se u Sarajevu vodi verski, građanski rat i da on nikakve veze nema sa Srbijom; ispostavilo se da jadni/poor Srbi nemaju šanse da prežive u tom nehumanom, otuđenom gradu u kojem ih bacaju lavovima u zoološkom vrtu (radio je to lično, pisali su srpski mediji, pokojni Davorin Popović), ubijaju na ulici i kafićima koji rade, masovno streljaju, kolju, vešaju, nabijaju na kolac, a kad se Balijama osladi - seku im glave (sve primeri iz srpske štampe).
Zato je Sarajevo - u najgorim godinama opsade - postalo opšte mesto srpske osvete; više se u državnim medijima gotovo niko i nije trudio da objasni da ono što se dešava nikakve veze s ratom ima - likovalo se nad Sarajevom, upravo na gore citiran Kalajićev način. A to, da izvinete, ja lično, Beogradu nikad neću zaboraviti!
Edited by niko, 25 January 2006 - 08:33.