Jump to content


Photo

Sarajevo


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
97 replies to this topic

#1 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 22 January 2006 - 18:21

Abdulah Sidran
SVE DRUGO MIJENJAM

Nakon duge price o politici i ratu,
o uzrocima srpskog fasizma,
i pomoru sto ga,na oci Svijeta,
cini nad pitomim narodom dobrih Bosnjaka-
kazem novinaru iz Milana,
na svome italijanskom jeziku,
kako sam,ne tako davno,88.godine,
bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu,
nikad zapisanu pjesmicu.

Biste li se mogli sjetiti tih stihova,
ako Vam nije nelagodno,meni je
jako vazno,ja sam,znate,rodjen u Milanu?

Naturalmente,velim.Ja sve svoje stihove
pamtim,io sono-come si dice KAZNJEN?
Ja sam...sjecanjem nagradjen i kaznjen,
ono je moje jedino imanje,i nicega
drugog nemam,bas kao ni razloga
za nelagodu i stid.Ovako kazuje,nezapisana,
moja MOLITVA U MILANU:

UCINI DA UMREM
OVOGA CASA,BOZE.
SAMO OSTAVI
MOJE OCI
NA SVIJETU!
NEKA GLEDAJU
KAKO PIACOM DUOMO
PROLAZE ZENE.

Trajala je,u njegovom oku,
nekakva zdrava i plemenita tuga,
dok se moja bol,iz bosanskoga,
u njegov jezik pretakala.

Biste li danas-u svijetlu ovoga uzasa-
mijenjali nesto u Vasoj pjesmi?

Sve drugo mijenjam,
ali ne mijenjam nista,
ni slova jednoga,
u pjesmi o ljubavi i zudnji.



--------------------------------------------------------------------------------

Ubiti pticu rugalicu
...Da u Bosni nije učinio nikakvo drugo zlo, već samo ono koje je ućinio Sarajevu, Radovan Karadžić bi osigurao sebi mjesto jednog od najvećih zločinaca u njenoj istoriji. Neron je naredio da se zapali Rim i optužio kršćane za požar. Karadžić već mjesecima uništava i spaljuje Sarajevo, a za smrti i požare optužuje Muslimane! Spaliti civilizaciju - geslo je njegovih regimenti ukopanih u brdima oko bosanske prijestonice. Ni jedna odozgo ispaljena granata ne može ni teoretski da promaši, već će svaka izazvati smrt, srušiti i zapaliti kuću, umnožiti ljudsku patnju i nesreću.
Bogomolje, spomenici kulture, sve ono najvrednije što je ovdje ljudska ruka stvorila - uništeno je sa manijakalnom mržnjom. U srijedu ujutro, prononsirani izvještać Radio-Beograda javio je iz nekog od bunkera "srpske države" da sarajevska Vijećnica gori, te da je to još jedan spomenik kulture kojeg više neće biti!" Kad čujem riječ kultura, mašim se za pištolj - bilo je omiljeno geslo uglađenih nacista, kojim su oni iskazivali svoj ironičan odnos prema svemu što ima duhovnu vrijednost.
Civilizacija je za barbare ptica rugalica i treba je ubiti. U toj omrazi leži psihološko objašnjenje bizarne činjenice da su se srpski ratni stratezi okomili na bosanske gradove. Računali su da će njihovirn bespoštednirn razaranjem, podmuklim ubijanjem građana, izgladnjivanjem i ožednjavanjem, uskračivanjem struje i sličnim, nimalo viteškim sredstvima, ubiti svaku volju za otporom. Efekat je bio upravo suprotan. Umjesto očekivane blic-pobjede, Srbi su se zaglibili u višemjesečni rat i nalaze se pred porazom.
Kako su ciljevi opsade postajali sve udaljeniji, a otpor opsadnutih sve žilaviji, gnjev barbara postajao je sve veći. Put zločina postao je put bez povratka. Ono što su oni učinili muslimanskom narodu, ne samo što daleko nadilazi političke ciljeve osvajačkog pohoda planiranog u Beogradu, već nadilazi i svako racionalno objašnjenje. Srpski ziočin na kraju dvadesetog stoijeća toliko je složen za tumačenje i težak za razumijevanje, da bi možda samo psihijatrija svojim sredstvima mogla da ga objasni.

Um je pomraćen. Laku noć, civilizacijo!

Gojko BERIĆ




--------------------------------------------------------------------------------

Tri postavke paljanske televizije

Tri su temljene postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirnu i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke , onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko rasčlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istražovači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.
Trebalo bi je, zapravo, zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla služinčad naježenog luđaka iz Vasojevića koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski izdignutim i vječito zagledan, kao Care Lazo, preko ljudskih glava, koso uvis, u nebesku Srbiju koja je "uvek i doveka", kako reče slijepi guslar, stoga se osjeća neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim i nebitnim, kao i sve zemaljsko. Današnja zbivanja u Bosni ne bis e uopšte mogla razumjeti bez njegovog čuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo. Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je riječ o robi, iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.
Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.
Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha. Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?
Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje. Ali vratimo se paljanskoj estetici
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadu godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva-ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmjenilo? Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše: ovo je jedini rat u istoriji koji se izlego iz glava književnika. Tačnije,ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tiranije u svijetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas mogao predrugojačiti: Bosanci su zidali prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture, pravljenje razvalina,danas je , temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."
Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjačke vojvode", skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!" A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!
Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin". U toj izreci, koju neki smatraju bogohulnom, kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ima Oca i Sina i Svetoga Save- pali", što rekao Milan Gvero.
Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatam ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da s Mehmed Pašine ćuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koje si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni načini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka. Jedino je nerazumljivo što je Bog, kada je u svojoj retorti konačno napravio Srbina, nastavio sa stvaranjem i ostlaih 5 000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozmosa, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskihi muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.
Ali paljanska poslovica, kojom je Jehovu unaprijeđen u Srbina, uopšte nije oroginalna. Tome, uostalom, i ne teži. Ta izreka je citat: prije stoljeće i po, otprilike, jedna srpska popešina napisala je slavne stihove.
Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srpski Bog
Oko njeg anđeli srpski stoje
i dvore Srbina, Boga svog!
Ali to nije sve, Adolf Hitler, čuveni njemački (sobo)slikar, svijetu je 1938. godine oznanio svoje otkriće:"Bog je po nacionalnosti Nijemac".
Karadžićeva tvrdnja da je Bog čistokrvni Srbin, dakle, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo, posve postmodernistički citira Nikolu Kalabića, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Đujića. I mnoge druge četničke umjetnike kame iz Drugog svijetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanpek, Gulag, Goli otok. A bogami i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, "potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače". Najstrožije govoreći, Karadžić danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zaključio Anta, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, kamama, jamama i jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod u svom tisućgodišnjem rajhiću. A po Karadžiću, iako ih u Bosni ima svega 32 procenta, Srbi polažu pravo na 70 postotaka državne teritorije. Ali kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom, upitao se Karadžić. I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim metodom kao najjednostavnijim književnim rješenjem.
Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima tog pobijanja, ne bi ovdje. Jedino ću u mimohodu iznijeti dva prijedloga:
1. Moraćemo, hitno, razlučiti koljača od pjevača. Paljanskog koljača od homerskog pjevača. Jer sve što danas paljanski književnici imaju da poruče svijetu svodljivo je na njihovo čuveno geslo: "Kama -juče, kama-danas, kama -sutra". Dosjećate se, jamačno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeće silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžebnik valjaće nam pomno proučiti.
2. Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Tačnije, za pravo svakog srpskog pisca da se, najmanje mjesec dana godišnje , odmara od Srbina u sebi.


Marko Vešović "Smrt je majstor iz Srbije"

--------------------------------------------------------------------------------

Osuđeni na krivicu

Najlakše je živjeti na Sokocu, pucati po gradu i ubijati ljude. Tu nema nikakvih dilema. Samo pitanje: jesu li koordinate dobro postavljene? Dole, u Sarajevu, dileme su neizdržive. Šta god da ljudi urade, suočavaju se sa pitanjima bez odgovora. Uvijek će čovjek nekog povrijediti. Do bola treba biti obazriv. Previše je rana stiglo odozgo, povrijedimo li sad još i mi nekog, to je neoprostivo. U red tih neoprostivih grešaka spada i iskaz da se ovdje niko ne boji smrti, nego invalidnosti. Time se ljudima koji su invalidi oduzima nada. Imaju li oni pravo na nadu? U dvorištu se igraju djeca. Dreka je uobičajena, njihova energija nije. Nje je mnogo više nego što dvorište može podnijeti. To je zato što rijetko izlaze, pa se akumulirana vitalnost vremenom pretvara u frustraciju. Pred haustorom, u invalidskim kolicima, sjedi dječak bez noge i gleda ih kako se igraju. Najljepši je među njima. Tako su izgledala sarajevska djeca prije rata. Cijelim svojim bićem on učestvuje u njihovoj igri. Zanesen je makar kao i oni koji se igraju. Jedina razlika je u tome što oni trče, a on sjedi, nikad više neće potrčati i osuđen je na tu uskraćenost. Proći kraj njega, a ne osjetiti krivicu, gotovo je nemoguće. Svako ko ima obje noge, a kraj njega se ne osjeti krivim, taj je uzalud proveo rat u Sarajevu.

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

Edited by niko, 22 January 2006 - 19:10.


#2 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 22 January 2006 - 19:15

Hronologija opsade

--------------------------------------------------------------------------------

1992.


2. mart: Postavljene barikade u gradu; prilazi gradu blokirani.

3. april: Snage JNA zauzele rezervoar Mojmilo.

5. april: Mirne demonstracije građana (između dvije i tri hiljade) ispred zgrade Skupštine; pale prve žrtve na Mostu Vrbanja - Suada Dilberović i Olga Sučić. Napadnuta Policijska akademija na Vracama.

10. april: Oko 300 građana napušta Sarajevo uz pomoć Jevrejske općine; JNA i srpski dobrovoljci patroliraju Grbavicom.

11. april: Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.

13. april: Teritorijalna odbrana postavila kontrabarikadu na ulazu u tunel Lapišnica; Vehbija Karić napustio JNA; vojnici JNA pucaju iz Kasarne "Maršal Tito"; Samir Mešetović gine na igralištu prekoputa kasarne; iz Kasarne "Viktor Bubanj" također se puca.

30. april: Dobrinja potpuno blokirana; niko iz nje ne može izići, niti se u nju može ući. JNA proglašena okupatorskom vojskom.

2. maj: Sukob između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljena Glavna pošta na Obali. Po povratku sa pregovora u Lisabonu, Alija Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Sabina Berberović uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu.

17. maj: Srpske snage i JNA pokušavaju podijeliti Sarajevo na dva dijela linijom Pofalići - Kasarna "Maršal Tito" - Most "Bratstvo-jedinstvo" - Grbavica; peta kolona pomaže JNA.

18-19. maj: Prekinute telefonske veze sa ostatkom svijeta.

19. maj: Na Ilidži stopiran konvoj sa 500 žena i djece.

20. maj: Zapaljena Sportska dvorana "Zetra".

22. maj: 113 mentalno zaostalih pacijenata moraju napustiti bolnicu Jagomir.

26. maj: Granatirano porodilište "Zehra Muidović".

27. maj: Masakr u ulici Vase Miskina, tri granate ispaljene iz pravca Borija usmrtile 19, a ranile 157 ljudi.

1. juni: JNA napustila Kasarnu "Maršal Tito".

2. juni: Objavljena ratna opasnost i opća mobilizacija.

28. juni: François Mitterrand posjetio Sarajevo. Dočekan je sa ljiljanima. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirano Oslobođenje. Obustavljena isporuka vode sa vodovoda Bačevo.

17. juli: Napadnuto Aerodromsko Naselje. Granatirani tramvaji.

28. juli: Uništena i opljačkana Tvornica UNIS, šteta 700 miliona maraka.

1. august: Napadnut konvoj sa bebama iz Doma za nezbrinutu djecu "Ljubica Ivezić", Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni. Zapaljen Hotel "Evropa".

3. august: Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe su ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.

13-14. septembar: Napadi na naselje Stup; liniju drže HVO, HOS i Armija BiH.

18. august: Granatiran Hotel "Evropa"; poginulo petero, a ranjeno osam građana.

25/26. august: Zapaljena Nacionalna biblioteka "Vijećnica".

9. oktobar: Prekinut dovod gasa u grad. 30 litara vode prodaje se za deset maraka.


1993.


7. januar: U Sarajevu Srbi, Muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

8. januar: U UNPROFOR-ovom transporteru ubijen potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić.

15. januar: Poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare.

15. februar: Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera. Bianca Jagger posjetila Sarajevo.

1. mart: Pokrenuta inicijativa za ekstradiciju Radovana Karadžića sudskim vlastima RBiH.

april: Otvorena stara groblja - Lav, Sveti Josip, Sveti Marko za sahranjivanje umrlih, a pomoćni stadion na sportskom kompleksu Koševo pretvoren u novo groblje.

1. juni: Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja III od dvije minobacačke granate poginulo devet osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.

8. juni: Rasim Delić postao komandant Armije BiH.

15. juni: Na dženazi, na groblju Budakovići, ubijeno 12 ljudi.

16. juni: Kompletan grad ostao bez struje. Takvo stanje trajalo je ravno 53 dana.

8. juli: Jedanaest članova Gradske skupštine Sarajeva stupilo u štrajk glađu u znak protesta zbog nepružanja humanitarne pomoći izgladnjelom Goraždu. Kompletno Sarajevo, u kojem je već svaki građanin smršao u prosjeku između 10 i 15 kg, bojkotuje humanitarnu pomoć dok se ona ne uputi i Goraždu.

12. juli: Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila.

15. august: Nakon dugih pregovora, teško ranjena djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana iz Sarajeva.

19. septembar: U Sarajevu formirana Međunarodna vatrogasna brigada.

4. novembar: UNPROFOR preuzeo kontrolu vodovoda Bačevo i Butile.

9. novembar: U Osnovnoj školi "Prvi maj" na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.

11. novembar: Časovi u svim školama skraćeni za 15 minuta.

28. novembar: Na mostu Drvenija ubijeno petero ljudi, a četvero ranjeno.

3. decembar: U skloništu na Alipašinom Polju premijerno izvedena predstava za djecu Žaljubljeni žmaj.

14. decembar: Ubijeno osmero i ranjeno tridest dvoje ljudi na Drveniji.



1994.

3. januar: U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.

22. januar: Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno troje djece.

1. februar: General Michael Rose izjavio: "Želim da se identifikujem sa građanima Sarajeva."

4. februar: Ubijeno 12, ranjeno više od 40 Sarajlija.

5. februar: Na pijacu Markale pala granata od 120 milimetara. Bilans: 66 mrtvih i 197 ranjenih. Rose nije izjavio ništa.

12. februar: Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.

8. mart: Nakon 670 dana proradio tramvaj.

23. mart: Most "Bratstvo-jedinstvo" otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.

5. april: U Sarajevu uključena ulična rasvjeta u Ferhadiji, ulici Maršala Tita i na Trgu oslobođenja. Sarajlije protestovale pred rezidencijom generala Rosea zbog srpskog napada na Goražde.

13. april: Obustavljeni prelasci preko Mosta "Bratstvo-jedinstvo".

1. maj: U Sarajevu proslavom obilježen Praznik rada, a liturgijom kojoj je prisustvovao dr. Haris Silajdžić - Vaskrs.

23. maj: Počela sa radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.

19. juni: U Vijećnici, pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, izveden Requiem W. A. Mozarta.

4. juli: Otvorena Američka ambasada u BiH.

16. juli: Srbi ponovo zatvorili sve puteve iz Sarajeva i ka njemu.

14. august: Na aerodromu potpisan antisnajperski sporazum.

15. august: U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 742 puta.

1. septembar: Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu.

6. septembar: Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II.

28. septembar: Kamion UNPROFOR-a zgazio dječaka. Vozač u "psihičkom šoku".

4. oktobar: Za 24 sata u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.

8. oktobar: Na Marindvoru pucano u tramvaj: poginuo vozač, 12 putnika ranjeno.

25. oktobar: Vozilo UN-a usmrtilo petogodišnjeg dječaka.

8. novembar: U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.

17. novembar: Granatirana zgrada Predsjedništva BiH.

30. novembar: Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali. Dočekan zvižducima.

1. decembar: Zatvoren aerodrom; nestalo plina; "Velepekari" isključena struja zbog neplaćenih računa, Sarajevo ostalo bez hljeba.


1995.


20. januar: Poginuo gost na Balu Roma u Sarajevu.

26. januar: 1.000 dana opsade Sarajeva.

2. februar: Otvoreni putevi preko aerodroma.

4. mart: Jedan snajperski metak ranio troje ljudi.

15. mart: Zatvoren aerodromski put, cijene u Sarajevu utrostručene.

13. april: Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam učenika.

16. maj: U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.

24. maj: UNPROFOR u Sarajevu zabilježio 2.758 detonacija.

16. juni: Modifikovana avio-bomba pala u Dositejevu ulicu.

18. juni: Granatiran red za vodu u Dobrinji: sedam ubijenih i 12 ranjenih.

21. juni: Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji: šest mrtvih i 15 ranjenih.

25. juni: Ubijeno dvoje, a ranjeno osmero djece.

28. juni: Avio-bombom pogođena zgrada RTV BiH.

30. juni: Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.

1. juli: Granatirani svi dijelovi Sarajeva: poginulo 12, ranjeno 67 civila.

6. juli: U Sarajevu ubijeno šest, a ranjeno 11 osoba.

12. juli: Šest mrtvih, 12 ranjenih u Sarajevu.

18. juli: Šest mrtvih, šest ranjenih Sarajlija.

10. august: Snajperskim hicima ubijeno četvero Sarajlija.

22. august: Šest mrtvih i 33 ranjenih u Sarajevu. Dvije modifikovane bombe pale na Novo Sarajevo.

28. august: Masakr na Markalama: Ubijeno 35 ljudi, 90 ranjeno.

4. septembar: Nakon zračnih udara, Srbi počeli povlačiti oruđa oko Sarajeva.

8. septembar: U granatiranju Sarajeva ranjeno 10 osoba.

15. septembar: Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo.

24. oktobar: Za humanitarne konvoje otvoren put Sarajevo - Kiseljak, preko Ilidže.

11. novembar: Sarajevo dobilo struju.

21. novembar: Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.

22. decembar: Ukinuto ratno stanje.

#3 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 22 January 2006 - 19:25

Kurban Grad

Iznenadne kiše otkrivaju novu pojavu ; polsije svakog granatiranja sve je više probušenih oluka. Sarajevo je žrtvovan grad. Pacal Bruckner kaže da ne postoji donji prag izdržljvosti koji Evropa ne bi mogla podnijeti kad je ovaj grad u pitanju. Što znači da su svaku našu patnju oni u stanju izdržati. Tu se otkriva jedna nezgodna pripadnost- Sarajevo geografski pripada Evropi. Evropa mu tu pripadnost politički negira. Takos e dešava da Srbi pod okupacijom drže jedan dio Evrope kojeg se ona odriče kako se ne morala stidjeti sama sebe. Unutar obruče, pitanje da li je Sarajevo evropski grad pokušava se riješiti isorijskim pamćenjem-ovdje je kupatilo došlo prije nego u mnoge današnje evropske centre. Dok stoje sa kantama ispred probušenog oluka, ljudi to govore s ponosomDok traje opsada, svaki oblik samozavaravanja je opravdan: olakšava preživljavanje. Dok traje ljetni pljusak, kroz rascvjetani oluk voda šiklja na sve strane. Pri vrhu zgrade, tamo na višim spratovima, rupe u olucima su od granata. Dole, na prizemlju, rupe su napravili ljudi- u gradu bez vode, kišnica je legalno i od vlasi priznato sredstvo za pranje veša, kose i WC šolje. Stvarno treba imati veliku unutarnju snagu pa dostojanstveno stajati u ponižavajućem redu pred olukom. Postoji li išta turobnije, dakle- postoji li išta evropskije od tog prizora?

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

#4 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 22 January 2006 - 19:40

Goran Simic-SARAJEVSKA TUGA
NA POCETKU,NAKON SVEGA

Nakon sto sam sahranio majku bjezeci sa groblja na
koje su padale granate,nakon sto sam bratovu pusku
vratio vojnicima kad su ga donijeli u satorskom krilu,
nakon sto sam vidio pozar u ocima moje djece dok
bjeze u podrum medju strasne pacove,nakon sto sam
kuhinjskom krpom obrisao lice starice sa strahom da
ce ga prepoznati,nakon sto sam vidio gladnog psa
kako lize krv covjeka koji lezi na raskrsnici,
nakon svega
volio bih pisati pjesme koje bi licile na novinske
izvjestaje,prazne i hladne toliko da bi ih mogao
zaboraviti onoga casa kada me neko u prolazu upita:
Zasto pises pjesme koje lice na novinske izvjestaje?

LJUBAVNA PRICA

Prica o Bosku i Amiri koji su bjezeci iz Sarajeva
pokusali pretrcati most vjerujuci da postoji buducnost na
drugoj strani,na kojoj se vec desavala krvava proslost,
bila je medijski dogadjaj proljeca.Na polovini mosta
vec su bili mrtvi a onaj koji je povukao obarac nosio je
uniformu i nikad nije proglasen ubicom.
Sve svjetske novine pisale su o njima.Italijanski listovi
objavili su price o bosanskom Romeu i Juliji.Francuski
novinari pisali su o romanticnoj ljubavi koja nadrasta
politicke granice.Amerikanci su u njima vidjeli simbole
dvije nacije na podijeljenom mostu.Rusi su cutali.
Fotografije mrtvih ljubavnika odlazile su u mirna
proljeca.

Samo je moj prijatelj Prsic,Bosanac,vojnik na
obezbedjenju mosta,svaki dan morao gledati kako
crvi,musice i gavranovi dovrsavaju naduvena tijela
Boska i Amire.Cujem ga kako psuje dok na lice
stavlja gas masku kada proljetni vjetar,sa druge
strane mosta,ponese *mrad raspadanja.
O tome nisu pisale nijedne novine.

LEJLINA TAJNA

Doktorica Lejla sa Odjela za identifikaciju leseva
poludjela je pred novu godinu.Izasla je iz mrtvacnice,
pobacala je po ulici svoja dokumenta i zakljucala se u
stan sa scenama iskasapljenih tijela,rezbarenih usiju i
glava bez ociju.Na svaki glas u stubistu odgovarala je
vristanjem a nocu bi svirala rastimovani klavir i zavijala
poput ranjene zivotinje.
Sta je vidjela onoga dana u mrtvacnici?To pitanje kao
zarazna bolest pocelo je opsjedati komsiluk a tajna
Lejlinog ludila postala je nasa nocna mora.Lejlin duh
se uselio u haustor koji je postao radionica uzasa.Jedni
su tvrdili da je prepoznala lice svog pokojnog muza.
Drugi su bili blizi lesu koji su zlocinci sasili od tijela
raznih ljudi.Treci su zamisljali bebu u otvorenoj
majcinoj utrobi.Podrumsko skloniste u vrijeme
bombardovanja pretvaralo se u radionicu kosmara sve
dok strah od granate nije postao zanemarljiv u odnosu
na strah od necije maste.Haustori su uskoro opustjeli
a djavo se budio sa Lejlinim klavirom.
Kad su je odnijeli prerezanih vena prvog dana nove
godine niko nije sisao da je isprati.U njenom stanu
sad su izbjeglice i mirno spavaju.A mi jos uvijek nocu
cujemo zvuke Lejlinog klavira.

#5 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 22 January 2006 - 19:51

Posted Image
Posted Image
Posted Image

Edited by Tisina, 22 January 2006 - 19:52.


#6 indira

indira
  • Members
  • 122 posts

Posted 22 January 2006 - 22:33

Veoma je tesko poslije Marka reci nesto. Miljenko je dostojan da komentira
Marka, a ja postujuci obojicu, sebi ostavljam jos manje prostora, za pricu o Sarajevu.


Marko Vesovic / Sarajevski Marlboro,
pise Miljenko Jergovic - Dani Broj 449 - 21.01.2006

"Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu.
Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu.
Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način.
A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka.
Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu.
Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo.
Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene.
Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima.
A da li bi Benjamin Guggenheim potonuo skupa s Titanicom da je znao kakva će se govna spasiti? I da li bi Vešović ostao u Sarajevu da je znao da će mu, godinama kasnije, neki čudni ljudi lijepiti na čelo Radovanovo ime? Vjerujem da bi obojica opet jednako postupili. Nužno je u to vjerovati, jer ako ne vjeruješ, tada nikakav moral nema smisla. Moralna veličina je čovjek koji učini nešto što ti nisi u stanju, jer se plašiš i jer si slab. Sva naša snaga u tom je priznanju.



- - - - -


Meni je svakim danom sve nevjerovatnije i nevjerovatnije,
kojim barabrskim sebiclukom odisu prostori Balkana. Mislim pojedinacno na svaku glavu balaknoidnu, koja pristaje da razvija neki specificni oblik zen egzistencije –
zgrabi sad i odmah i to SVE sto mozes. Dajte mi SVEGA i – ima li mene tu -
je pokretacka energija cijele balkanske con-artistry grupe i svih izvodjaca radova koji gospodare bijedom i zivotinjarenjem.
Taman posla, da ocekujem Gugenhajm revoluciju. Suvise smo mi
velika dusevna bijeda i da se ocesemo o Gugenhajma.

Deset, skoro jedanaest godine poslije, jos uvijek se drambulja prilicno ista prica,
sa nekim smijesno malim pomacima, nedovoljnim da cijeli region dignu sa dna
kaljuze, mediokritetstva i sebicluka.
Livade, sjekirice, zlocinci, lopovi, topovi, kosturi… strasssno.
Jedno sasvim obicno pitanje je – sta mislimo ostaviti svojoj djeci???
Mi, svi zajedno, nebitni otpaci velikih naroda,
koji zive u iluziji da negdje, nekom osim samim sebi, nesto znace.
Hocemo li djeci ostaviti svijet boljim od onoga kojeg smo zatekli,
ili cemo u jos jednoj zaludnoj partija lumpovanja, sve slupati do dna?
Ili zar vec nismo dosli do dna?!
Koji su to bestidni tereti koje navaljujemo na nejaka pleca.
Tereti mrznje, rusenja, dugova, gluposti, strahova, dovoljni da ih ako 'juce',
ne promijenimo sebe, obecavaju da juzno-slavensku rasu i dalje drze za ono,
za sto smo se borili - sluzincadska, lazljiva, prevrtljiva, sitnoshicarska, lopovska.
To je nama nasa borba dala.

Kome je jos uvijek upitno sta se desavalo 90-ih, te ima li dileme
da li je bilo zlocina, pljacke, podvala, zavodjenja, odvodjenja - gdje, kad, kakvih, da li ih hitno - prekjuce treba osuditi i
pocinioce prevaspitati ili pohapsiti, da li svi imaju jednaka prava i da li je vrijeme da se stavi tacka na sve, spada u jednu od slijedeceih grupa:

-krvave ruke
-nakralo se tudje muke
-prihvatilo se vlasti i para (sljamchina) o kojima u nekom normalnom vremenu,
ni sanjati ne bi mogli, te je svaki status quo – genijalan! Svako ko misli drugacije, klevece i laze.
-do besmisla besposleni zavidnici (&simpatizeri) cuvara Stechevine - gornjimgrupama; eventualno sa sansama da se ogrebu za neku sitju (stipendijica, kvadratici, kreditic, autic, karijerica, zivotic – malkice bolji)

Ozbiljni ljudi, u ozbiljnim zemljama, - namjerno ne kazem - narodi,
razmisljaju o ozbiljnim problemima: danas - energije, socijalnih problema,
kriminala; sutra – konkurentske, jeftine i skolovane radne snage, pitke vode, ekologije.
Ekonomski monstrumi se kohezioniraju (keiretsu), udruzuju svoje prednosti,
radi lakseg globalnog nastupa, planiraju zajedno 20-30 god unaprijed,
podrzavaju jedni druge u cilju lakseg opstanka i boljeg zivota, a 'mi' shareni papagaji, vjecite propalice i ponavljaci Balkana, mislimo mozda da smo djecu za buducnost opremili,
kad im kupimo najnoviji krik od cel. telefona, kurton ili kartu za zabavu,
sa jedinom perspektivom, onom proroka i vidovnjaka Dzonija Shtulica – go qu**c.
Zaboravila sam na tarabu i sjekiru i esencijalni moto – da-bog-da-ti-crkla-krava-
Postonemislisistokaoija-cekaj-gusko-datigaviknem-sasvojogormanorgan-zadubokemisli.

Moja djeca ne zive vise u Sarajevu i po svemu – ne bi trebalo da me
se ticu igre bez granica. Ticu me se u toliko, koliko je i to dio svijeta
kojeg im ostavljam. Tice me se, da kad neko od njih sretne nekog Itj-a
ili Itch-a, mogu medjusobno postaviti jedno pitanje – sta danas
mogu uciniti za tebe? A ako im se dopadne i – sta zajedno mozemo uciniti
za nekog treceg. Ne, iz ljubavi ili simpatija za neki Blaah Cilj,
cisto civilizacijski, mozda ako bude razuma 'keiretsovski'.
Ako vec ja nisam bila u stanju da razaznam svijet onakvim kakav jeste,
moja je roditeljska obaveza da kazem svoje greske (slijepa pored ociju), da se iste ne bi ponovile. Ja cu svoj dio odraditi dovoljno, da rijeci, ikada izgovorene –

What can I do for you today? – nikad ne budu con.artist.balkanska.suplja.

Ratko Who??? Minder Who?


Zhivot ishte da se zhivi, a VREMENA NEMA.

#7 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 23 January 2006 - 12:19

Posted Image

#8 milovan

milovan
  • Members
  • 4,995 posts

Posted 23 January 2006 - 13:01

Zhivot ishte da se zhivi, a VREMENA NEMA.



Dok ima INDIRA i njenih potomaka, dok ima Veshovica i chasnih ljudi kao Ben Guggenheim, dok ima NAS, koji VAS obozavamo,
ima i NADE za nashe POTOMKE.

Edited by milovan, 23 January 2006 - 13:03.


#9 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 23 January 2006 - 15:19

Nazovi Karadžića radi ubistva


U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same.Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

#10 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 23 January 2006 - 15:46

Piše: Predrag Matvejević

Danas je, po broju objavljenih knjiga i izdanja, vjerojatno najpopularniji Momo Kapor. Dugo se poznajemo, jos iz Sarajeva, s pocetka pedesetih godina. Kad je uoci ovoga rata bio napadnut zato sto je negdje u Kanadi potpisivao svoje knjige na cetnickom pikniku, branio sam ga - objavio sam ironican tekst pod naslovom Momo Kapor, cetnik-pocetnik. Susreli smo se nakon toga u Beogradu, dobro se sjecam, stajali smo na trotoaru u Francuskoj ulici, zahvalio mi je i dodao: "Znas, ne mislim ja dobro o ovom narodu." Zatim je zapoceo "ceniti jednog coveka koji je pruzio ovoj zemlji novu nadu" - Slobodana Milosevica (Danas, 27.VI 1989). Kad su krenuli napadi na Bosnu, cuo sam da je stao dusom i tijelom uz Karadzica, da ga hvali i slavi. Dosla mi je u ruke Momina proza o posljednjem letu jednog srpskog pilota u Sarajevo - junak mu je isao od avlije do avlije i gledao posvuda dervise kako plesu i vrte se u krugu s isukanim handzarima. Kapor nije vidio nista drugo u svom rodnom gradu, opsjednutom 1.350 dana, izranjavanom.

Kupio sam jutros njegovu knjigu Smrt ne boli. Spominje vise puta "legendarnog Bozu Vucurevica" - taj primitivni kamiondzija, koji je davao naredjenja da se bombardira Dubrovnik, po njemu je "legendaran". Malo dalje pise: "Turci su opet ovde", tj. nasi bosanski muslimani; "Dzihad ponovo jase." Za jednu zenu kaze: "Mislim da je pripadala cuvenom udruzenju 'Majke u crnom', koje nisu nikada ni imale dece." Upravo mu je izisla jos jedna knjiga, i ta s nekrofilskim naslovom: Lepi dan za umiranje. Listam je: "Orgija smrti izaziva u meni neku cudnu vrstu euforije - potrebu da je proslavim kao retku svecanost." Tolike smrti u Bosni koje su posijale cetnicke bulumente pobudjuju u njemu euforiju. Pisac koji se izdavao za slobodoumnog artista koji mrzi vlast i vojsku poje himne ratnom zlocincu Karadzicu. Njegova Jeans-proza (tako su je zvali nevjeze) postaje tako Dzingis--prozom. Nikad vise necu pruziti ruku Momi Kaporu.

Sretoh pjesnika Rajka Petrova Nogu. Nisam ga odmah prepoznao, tako da sam mu uzvratio pozdrav. Svojedobno sam ga branio kad je napadan u Sarajevu kao srpski nacionalist te navukao na sebe grdne optuzbe bosanskoga rukovodstva, nesklona razlici u misljenjima (optuzise me, medju inim, da sam naklonjen velikosrpstvu). Rajko je tada zelio da ga smatramo lijevim ili naprednim piscem: "Omajakovskio sam se", "Okrlezio sam se", pjevao je mladac. Bio si na Palama, rekoh mu, pomagao si Karadzicu. Ja sam za vrijeme njegove opsade bio u Sarajevu. Mogli ste me pogoditi. Rekoh mu nesto slicno. "Karadzic je moj prijatelj od mladosti." Nekako tako je zapoceo nas razgovor, sav rastrzan. Moje napomene o ubojstvima u Srebrenici, Prijedoru, Foci, docekivao je uopcenom isprikom - da su svi krivi, sve strane koje su se zaratile. A ostalo je "balkanski mrak". Iskru su zapalili drugi. Kaze da je negdje pisao o tome kako je Amerika godinama prije ovoga rata izracunala uz pomoc svojih brojnih racunala koliko krvi (naravno, srpske) treba biti proliveno da bi se dobila odredjena kolicina benzina ili nafte. Posrijedi je, eto, svjetska zavjera. Uvidjevsi valjda da takve price smatram suludim, promijenio je temu. Pozalio se na zdravlje, svoje i svojih najblizih. Obojici bi bilo draze da se nismo sreli. Nadam se da vise i necemo.

Ustvrdi li netko da na ovaj nacin nekoga "prozivam", odgovorit cu mu da se radi o osobama koje su uz vlast - pokazujem njihovu privrzenost vlasti. To je posve suprotno od "prozivke" onih koje vlast progoni ili onemogucava.

Nadam se da necu susresti rezisera Ljubisu Ristica, pobocnika u takozvanoj Jugoslavenskoj levici - JUL-u Mire Markovic. Upoznao sam ga kao radikalnog ljevicara, pomalo bijesnog sezdesetosmasa, uvjerenog antinacionalistu, zagovornika jugoslavenskog zajednistva i zajednickog jugoslavenskog teatra. Molio sam Krlezu da ga primi, da mu prepusti razne rezije i adaptacije svojih tekstova. Sad se toga stidim.

I publicist Milorad Vucelic, koji je do nebesa uzdizao ideje u mojoj knjizi Jugoslavenstvu danas, postade velikim Srbinom, mocnim sefom Miloseviceve televizije u vrijeme kad je ona skrivala krv u Bosni. Kazu mi da ga je vozd dva ili tri puta odbacivao i da su ga, izgleda, zanemarili oni koji sastavljaju popise za sud u Haagu. Ne znam je li istina da je zaradio dosta para na Kusturicinim filmovima te otisao u Svicarsku. Kusto, Kusto, kako si mogao s njim. Tada su bombardirali tvoje Sarajevo. Ti si ipak nesto drugo.

#11 Varvarin

Varvarin
  • Members
  • 929 posts

Posted 24 January 2006 - 22:15

Indira, Niko, Tisina,
mozete li nastaviti sa postovanjem zapisa Abdulaha Sidrana, Gojka Berica, Marka Vesovica, Ozrena Keba, Gorana Simica, Predraga Matvejevica?
Imam utisak da bi Vidosav Stevanovic mogao da se pridruzi ovom spisku, on zivi u Sarajevu.

#12 indira

indira
  • Members
  • 122 posts

Posted 25 January 2006 - 03:38

Sve sam se nesto nadala, da cu dobiti nazad sa citanja
'Dvore od oraha' i prekuckati par reda, koji opisuju dio dogadjaja u Sarajevu,
ali... nista od toga. Prepricala bih, ali ne ide oskrnaviti
fabulu, put kroz vrijeme, a i nemoguce je, strpati Miljenkovu senzibilnost
u prepricaonu. To ostajem duzna, kad/ako mi se knjiga sretno vrati.

Miljenko i Hemon, posteno govoreci - aktuelno, dvije najvece
sarajevske knjizevne perjanice. Osim sto su ljudi na svom mjestu,
kvalificiraju se u human race,
sasvim razumijem, volim, odobravam, ono sto pisu, nekad nabijeno otrovom,
nekad humorom, nekad cistom poezijom. Jeste i stvar osobnog ukusa,
no za mene su to 2 favorita.

Volim ja i Marka (zato sam ga iz Miljenkovog pera prvog i ostavila - 2 muhe
jednim udarcem)
i Predraga i Ozrena, ali vise od njih sviju,
volim rahmetli Dzamonju.

E sad, zasto Dario Dzamonja o Sarajevu? Alkos i zenskaros.
Raja. Rahmetlija.
Zato sto je on sa sarajevskim
klosarima u kafani Posta (na cosku kod Pozorista) 'izmisljao' jezik
koji se danas raznijeo diljem Balkana. Jezik, kojim su govorili Pimpek
i Kindje, jezik na kojem je Avdo pisao svoja scenarija za dijete sa Gorice - Kustu, jezik kojim se mudri Brega bogatio, jezik koji je sa Danisom pokupio Oskara, jezik koji sam skoro zaboravila, jer nemam s kim da ga pricam,
te ga drzim tako mrtvog i nepristojnog, skrivenog od djece samo
za svoje kletve i molitve. Govorio ga, njime pisao i sve sto je
pisao uvijek licilo na nesto, sto bih ja rekla, da sam bila dovoljno pismena
da bacim na papir. Nekad, skoro patoloski iskreno i okrutno prema samom sebi.
Uvijek, do kosti precizno. Ta neposrednost rastura.
On je taj duh neuhvatljivi,
koji nikakav dosljo, ni rat ne mogu unistiti, ni promijeniti.
Svaki 'pao s brda', cuvar ovaca u zimskom periodu, dan-danas se trudi da bude Dario, a da to i ne zna.

Kad njega citam, pozelim da zovnem taxi, sjednem na prvi avion
i odletim put Miljacke. I zaboravim sve drugo sto je bilo.
Nije Sarajevo, samo sramota Evrope, sa kraja 20-og vijeka.
Niti smo samo ludjaci i manijaci. Mi smo 'Vizantija u malom' u jednom kratkom
trenutku - zarobljenom u vremenu, doba Justinijana i Teodore, gdje sve bilo moguce - ptice koje govore jezikom djevojaka, zlatni mozaci,
barbaro-geniji u nama i jos vise oko nas, carobnjaci i popovi, civilizacija,
kulture i nekulture i sve to zbrckano u cvor dusa rodjenih tu.
Cak, cak i oni koji slucajno prodju, negdje u dnu duse, priznaju
da su zarobljeni saftom nedefinisanim, a ne samo redoslijedom
kvaliteta cevabdzinica:
Devetka, Ferhatovic, Mrkva, Zeljo/Shaja.

Taj covjek nije izmisljao, samo biljezio dogodovstine, svoje
i svoje raje. Hronicar bez hronika.

Sto rece onaj Svabo - Das ist Walter.
I neka tako bude, za bolje sutra.

Nisam nasla price koje sam trazila. Drugi put.

Dario Dzamonja (1955-2001)


MUŠKARČINE

Pijaca je predivno mjesto za izlazak. Nista oku ne nudi vise boja, zvukova, mirisa na istom mjestu. Nema kicice velikog majstora koja ne bi ustuknula od divljenja pred tim vatrometom boja sto se prosipa sa stolova, kao iz roga Fortune, obasjanog suncem ili u sjeni golemih suncobrana. Profinjeni sluh u toj ce zbrci glasova i zvukova pronaci istinski sklad i ritam zivota. A, kakva je to tek galerija likova, karaktera! Zlatni rudnik za svakog pisca koji iole drzi do sebe i koji nece imati straha upustiti se u avanturu odgonetanja mnogih sudbina koje se tu ispreplicu.

Boze, kakvo sranje! Uvijek sam se pitao da li oni koji ovako ili slicno pisu to rade zato sto zaista, iz dubine srca i duse, misle da stvaraju nesto ili se naprosto samo dobro zajebavaju?

Samo znam da meni to mjesto lici na predvorje Pakla. Dok se provlacis, natovaren plasticnim kesama cije su rucke uvijek na ivici pucanja, stisnut gomilom tjelesa koja ti zabija laktove u sve tvoje meke dijelove, ostavljen si bespomocan, na milost i nemilost dzeparosima, kupujes gnjecavi paradajz i bojazljivo primjecujes da bi red bilo da u kesi dobijes barem par "zdravih" komada, ali se poklopis usima kad prodavacica, koja se hladi bistrom tekucinom iz plasticne boce kisele vode, a tukne na lozu, to jedva ne doceka, pa kao kroz megafon zagalami: "Gospodin bi za marku jos i birao!"Bjezis kao krivac s mjesta gdje si upravo izgubio bitku za svoje dostojanstvo, pracen podsmjesljivim pogledima ostalih prodavaca...

Taj dan sam se bas bio iskobeljao iz gungule kad sam naletio na Bracu. Nije mu to pravo ime, ali posto on svakoga zove "Braco", tako je on postao i ostao Braco.

"To, domacine", tapse me po ramenu.

"j*** 'vakog domacina."

"Sta si se toliko natovario? Sta ti je to u zutoj kesi?"

"U trznici sam naletio na svjez mozak. Rijetko se nadje, a ja ga pozelio..."

To je dotle istina, a onda, bog bi znao sta me, iz cista mira, nagna da pocnem lagati: "Ma, u stvari, prava je j*** cistiti ga, rezati, pohovati, ali moja zenska ga obozava", pocnem lagati i sad znam da ce biti tesko stati.

"Opa, bato! Koja je to? Znam li je ja?"

"Ne znas. Dankinja je. Jednom je jela mozak kod mene i svidio joj se, pa ,e pitala sta je to, nikad prije nije jela... Gdje cu joj reci da je mozak - prijavila bi me haskom sudu. Slazem joj da su pileca prsa, ali posebno marinirana i pripravljena... A, ti? Gdje si krenuo?"

"Idem kupiti cvijece. Mozes mislit - u ovim godinama imam prvi sudar. A, i prodavacica je k'o avion. Stalno kod nje kupujem..."

"Ucini mi se da si rekao da ti je to prvi sudar."

"I jeste, ali s ovom."

"E, j*** te stara. De, bolan, smiri se. Uskoro ces i djed postati - ako vec nisi?"

"Suti, slozio sam pricu ovoj da cvijece nosim zeni na grob, da je umrla prije godinu dana... Znas, koke najvise padaju na muskarce koji vole svoje zene, ali ako su pokojne."

Nije lagao. Prodavacica jeste bila k'o avion.

Poslije smo otisli kod Hame na pice. Pa se Hamo vratio iz ribe, nalovio tonu smudja, pa mi jos malo posjedili, zamezili, pa onda usao neko koga nismo dugo vidjeli, pa onda usao neko kojeg svaki dan vidjamo, neko koga prvi put u zivotu vidimo, a svaki ulazak i izlazak je pratila tura pica...

U neko doba je Hamo pitao da mi ostavi kese u frizider. Bio sa, na njih i zaboravio. Upitah Bracu:

"Kad ti ono rece da imas sudar?"

"Sudar?! Kakav sudar?" Onda se sjetio i oborio pogled: "Nema nikakvog sudara. Nije ga ni bilo, niti ce ga biti. otkako sam se rastavio os Zanke, otkako djecu vidjam sve rjedje, sve mi je otislo u k****. Osjecam se glupo kao osudjenik na smrt koji se prije smaknuca brije i pazi da se ne poreze."

Nije bilo potrebe da mi objasnjava. Znao sam kako se osjeca.

"K'o kreten svaki dan kupujem cvijece, pa ga baca, u kantu za smece... A, tvoja vecera?"

"Isto. Nema nikakve Dankinje. Skuham svakakve pizdarije, postavim sto, upalim svijece, a onda to sto sam skuhao u neko doba noci pokusam kasikom iz serpe, stojeci... Znas li sta sam neki dan uradio? Kupio sam nekoliko ljetnih haljina. Znas kome? Sebi. Jok, ne presvlacim se u zenske haljine - toliko jos nisam poludio, ali da sam poludio - to jesam. Oprao sam ih i objesio na strik na prozoru, sa svojim stvarima... Da komsije misle..."

"Hocemo li, Braco?"

"Sta, Braco?"

"Jos po jednu?"

"Hocemo."

Buket cvijeca je lezao sparusen do Bracinih nogu, a moj mozak se ledio u kesi u frizideru...

Moj mozak je kljucao...



i jos jedna, naslov ne znam




Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel-ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...To je sve obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: Dobro obavite svoj posao!, a da sam potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci.
Ti me dobro znas; znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se nisam ne znam cega, bojeci se nekog ko ce mi sa nadmocnim osmjehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
Predaj se!
Jos niko nije nasao
spasa od onoga
koji uzima
bez ruku!
Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim
roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da nisam bas toliki kreten koliki izgledam, i da se sa mnom moze ponekad proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kada smo ulazili, kada sam skidao svoje cipelesa pacijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom popio tri flase'Fruskogorskog bisera', litar i po domace rakije (vise je nije ni bilo) izavrsio sa 'Mandarinetom', nekim likerom od mandarina...
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.
Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste ipoljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i pocnem plakati...
Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: 'Vidi pedera'!!
Kao i uvijek ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da skrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i dusi koji se neda ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom
da te volim i da ti volis mene...
------I zato, ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica ispadam budala u svacijim ocima...--------TO TI JE ZIVA ISTINA!


edit: slova/brljam i naslov zbrljala

Edited by indira, 25 January 2006 - 04:13.


#13 niko

niko
  • Banned
  • 1,846 posts

Posted 25 January 2006 - 07:43

Granata u operacionoj sali
Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za 1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu, gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece

--------------------------------------------------------------------------------

Od četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića, Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira, Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.

O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.

Iskustva koja su imali jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof. dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su, mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u kojem je dobačen sa ulice ili linije.

Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."

Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.

"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.

Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije - čekao se veći broj ranjenih.

Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.

Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.

Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?

"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.

Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao poštovanjem prema pacijentima…"

Za sve te godine opsade važio je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže, "tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu. Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu.

I to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi za najtraženije ljekare


................................................................................
....................................



Osuđeni na beznađe

U dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...


Pripremni na nesreću

Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"


Posted Image

Peti februar 1994.

Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

Posted Image

Ko puca?

Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale, na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

Godine prolaze

Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"



--------------------------------------------------------------------------------

Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.

Niko ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo 199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako, Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići. Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći. Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
>>>>>>>>>>>>.............................................................................
............




Sarajevski duh

piše: Vedrana Seksan

Trijumf volje

Jedne je prilike Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, izjavio kako mu nedostaje rat jer smo u ratu bili bolji ljudi. Da li smo, stvarno, bili bolji? Bili smo, u svakom slučaju, kulturniji. Preko stotinu održanih izložbi, preko 40 premijera i deset obnovljenih predstava, medijski projekti tipa RatArt i fenomenalni tekstovi rahmetli Karima Zaimovića o stripu, pa čak i Tennis magazin, u vremenu kada su se specijaliteti od riže i makarona po restoranima nudili za fantastičnih 50 maraka, to dokazuju

--------------------------------------------------------------------------------

a me ubijete, ne sjećam se tačno koja je predstava bila u pitanju, ali se sjećam da sam tog šestog aprila jedno, brat-bratu, četiri sata imala viklere na glavi i birala odjeću za pozorište. Kad je ozbiljno zapucalo, moja mama je iz kreveta dobacila samo kako ona iz svoje kuće na sedmom spratu jedne tipične socijalističke zgrade "neće mrdnut", a ja sam bila u fazi konačnog glanca.

Kad nam je metak ušao kroz prozor i prošao kroz jastuk nekih pet centimetara od mjesta na kojem je ležala, završili smo u haustoru (treba li reći na čiju inicijativu?). Sve do osam sati sam se nadala. Čak promijenila cipele. Popravljala maskaru. U pola devet sam na stepenicama otvorila svoj prvi ratni pasijans. I tako...

Kada sam sistemom "ti si dobrovoljac" određena da pišem kako je Sarajevo pružilo duhovni otpor opsadi, što bi značilo pročitati nekih 1.460 Oslobođenja, plus sve primjerke svih drugih novina (srećom, malo ih je izlazilo), nisam imala pojma kako će putovanje kroz vrste papira, štampe, nagli gubitak ćiriličnih stranica paralelno sa povećanjem broja onih na kojima su od ljudi ostajale samo slike, zapravo biti putovanje kroz vrijeme. I to ono najgore moguće, patetično putovanje. Ono koje završi tekstom kojeg pišeš u "ja" formi. I zbog kojeg ti je uvijek neprijatno.

A počelo je ovako: "Generacija učenika II muške gimnazije koji su maturirali 1957. odlažu proslavu 35 godina mature za nekoliko dana, do konačnog oslobođenja našeg grada." Ovakav oglas u dnevnom listu Oslobođenje izašao je 27. juna. Prve ratne godine. Mjesec dana nakon što je granata pala u red za hljeb u ulici Vase Miskina. Gotovo mjesec dana od polijetanja posljednjeg aviona JAT-a sa sarajevskog aerodroma. Dvadesetak dana od prve zabilježene haustorske priredbe u ulici Danila Đokića 23. Sedamnaest dana nakon što je granata koja je pala na tri metra od kase u kojoj je čuvana, gotovo uništila Hagadu. Petnaestak dana nakon što je umjesto obaveznog TV programa izašla vijest kako Milošević daje ostavku. Deset dana nakon što je na naslovnoj strani najavljena deblokada za četiri dana.

I četiri godine prije nego što će se, ako su ostali živi i dosljedni svojoj odluci, moći sresti maturanti Druge gimnazije.

Drugog juna tog prvog ratnog ljeta, naslovom U svijet sa ljiljanima, promovisan je novi pasoš građana Bosne i Hercegovine. Koliko ćemo putovati po svijetu sa ljiljanima pokazalo se samo nekoliko dana kasnije, kada su izabranici novooformljenog Olimpijskog komiteta BiH krenuli na pripreme. I vratili se prije nego što su pošli. Nisu im dozvolile vlasti Srpske Republike BiH. Zaustavili su ih na prvoj barikadi (negdje kod aerodroma) i poslali kući. Bez obzira na sve molbe, zahtjeve i apele poslane svijetu i predstavnicima tog svijeta u vidu UNPROFOR vojnika, oficira i pomoćnog osoblja, Vlada Srpske Republike bila je jača. Olimpijcima je (barem se tada tako činilo) ostalo samo da pjevaju borbene.

A barem je borbenih bilo. Doduše, ne toliko koliko akreditacija, ali sasvim dovoljno da se pjeva danima. I da ih svi složno zapjevamo. Od 28. maja, kada je formiran štab estradnih, sportskih, teatarskih i filmskih radnika, pa do dana kada su zapjevali i olimpijci, snimljeno je i promovisano deset novih pjesama i spotova koji "veličaju našu borbu". Tako je 14. juna promovisana pjesma za koju je tekst telefonski izdiktirao vojvođanski prijatelj Sarajeva Đorđe Balašević i koja je poručivala kako će sve proći samo će Sarajeva biti.

Nakon samo tri mjeseca rata, svakom trezvenom čovjeku ovo bi bila sumnjiva konstatacija. Između ostalih stambenih zgrada i kuća, uništeni su zgrada Pošte, bivša Fabrika duhana, Orijentalni institut sa zbirkom rukopisa, zgrada Muzeja XIV ZOI... Svakom čovjeku koji nije bio u Sarajevu. U kojem je trezvenost tada, uza sve zalihe šminkerskih pića duginih boja iz barova mama i tata i ispaljenih komšija, bila i više nego upitna.

Pušili smo svi Dok su padale granate (a moja tetka javila kako je čula da zapravo one i nisu opasne koliko oni komadići koji lete kada granata eksplodira), u gradu, koji se odjednom skupio na veličinu otkuhane vunene čarape, bilo je sve manje ljudi i sve više ideja. Pokrenuta je inicijativa da se zaštiti kulturno-historijska baština. Počeli su prvi ratni Sarajevski dani poezije. Organizovana olimpijada u šahu u mjesnoj zajednici Alipašino Polje B faza, na koju se prijavilo 70 ekipa. Organizovano prvo ratno kulturno veče na kojem je violončelo svirao Vedran Smajlović, a poeziju Maka Dizdara, Tina Ujevića i Branka Miljkovića govorio Miki Trifunov. Usvojen je novi znak RTV BiH, čiji je dizajner bio Mile Srdanović iz Zenice, koji je svoj prijedlog poslao faksom.

I koji mi u Sarajevu nismo mogli vidjeti. Nestalo nam struje.

Dan prije nego nam je stigao prvi posjetilac iz inostranstva, a uz to još i predsjednik Francuske, uz izjave "Sarajlije su hrabri ljudi" i "Niko ne smije da krši ljudska prava", izvjesna Zvjezdana Bošković našla je geler u cigareti izvučenoj iz kutije plave Morave. Da je pušenje opasno za zdravlje obavijestili su nas i pripadnici MUP-a, koji su izdali sopćenje u kojem se kaže kako su cigarete na bh. tržištu zatrovane. Zatrovalo ih na Palama, pa pustilo da se prodaju u Sarajevu. Čime su zatrovane? Uz duhan instalirali opijum.

Mogućno je stoga da se Bob Geldof napušio Morave pa izašao sa prijedlogom da se, nekoliko dana nakon što je UNPROFOR uspješno oslobodio aerodrom, organizuje koncert na istom mjestu na kojem bi nastupile sve svjetske zvijezde rocka i popa, prodavale se karte, a prihod išao za obnovu Sarajeva. Možda su napušeni bili i fudbaleri BiH koji su u Skenderiji odigrali prvu ratnu utakmicu protiv najboljih nogometaša UNPROFOR-a i odrali ih od guzova rezultatom 25 naprema 5. Sumnje se povećavaju kada su u pitanju tadašnji entuzijasti u Ministarstvu kulture, koji su, samo deset dana nakon što je izgorjela Vijećnica, dogovorili njenu obnovu (oni, kao, sve plaćaju) i najavili da biblioteka uskoro počinje sa radom. Ili, kada je u pitanju tročlana komisija za koordinaciju obnavljanja porušenih olimpijskih objekata. Ili, Udruženje filmskih radnika, koje je za tu godinu planiralo snimanje tri igrana filma i 15 dokumentarnih.

Ljudi, ljeto je 1992. Šta vam je, tek je počelo?

Ama, pušili smo svi!

I to naročito naslove u novinama tipa Danas je dan odluke (12. august 1992), Deblokada teče po planu (1. septembar 1992) ili Deblokada sigurno prije zime (13. septembar 1992). Koliko je Milošević puta dao ostavku, bivao smijenjen ili pobudalio, suvišno je i pisati. Struje uporno nije bilo, voda se već donosila u kanisterima sa obaveznim imenom i prezimenom napisanim flomasterom, uvedena je hrana na tačkice, a Vedran Smajlović je odsvirao Albinonijev Adagio u ulici Vase Miskina, tačno u podne, kao dio svoje molbe svim muzičarima svijeta da toga dana, ma gdje bili, urade to isto.

Ghali umjesto Deda Mraza U ljeto 1992. zabilježeno je i prvo ratno vjenčanje. U ponedjeljak 29. juna, u uniformama TO vjenčala su se dva para. A Sarajevo se počelo vezivati uz riječ duh. I vrijeme se, umjesto na novu i staru eru, počelo mjeriti kao prijeratno i ratno.

Počinju prve predstave, izložbe, koncerti za borce i za civile, dječije priredbe, maskenbali u skloništima, upis prvačića i planovi za snimanje TV drama, koje se ne snimaju ni danas - deset godina kasnije. Igra se predstava Siroti, mali hrčki, za koju ne piše ko igra, ali piše da su u publici bili Zlatko Lagumdžija, Jusuf Pušina i Nikola Kovač. Novooformljeni teatar SARTR igra šestog septembra premijeru predstave Sklonište; studenti ASU, koja počinje sa radom, igraju dječiju predstavu Čika-Bajkine bajke; Vesela sveska slavi četrdesetogodišnjicu postojanja u podrumskim igraonicama; u galeriji Paleta izložba Arsenali zla, na kojoj su izloženi oni komadići što ubijaju i meci sakupljeni po gradu.

A grad postaje jedno dvadeset ulica sa raskrsnicama zagrađenim izgorjelim autobusima ili blokovima cementa na kojima piše Pink Floyd.

Nekoliko dana nakon što je Zlatan Saračević na stadionu u Barceloni ponio zastavu sa ljiljanima i tako poručio če(tni)kpointerima iz Srpske Republike da se smije najslađe onaj koji se nasmije zadnji, promovisan je i bh. novac. Za do tada već ustaljeno platežno sredstvo Sarajlija, njemačku marku, mijenjao se u omjeru 35.000 dinara za 100 maraka. Crni hljeb koštao je 800 dinara, kilogram šećera 2.000 dinara, Marlboro 8.800 dinara, a penzioneri su obaviješteni da će penzije biti isplaćene - ako bude para. Šta ima novo?

Izgorio je hotel Evropa, promovisan novi grb Grada Sarajeva, planirano snimanje filma po drami Sklonište, za koji bi bilo potrebno oko 400.000 maraka, a Juso Prelo u Oslobođenju vodi rat protiv krilatice sarajevski duh kolumnom u kojoj, između ostalog, piše: "Kad bi se u sličnoj situaciji našli građani Madrida ili Barcelone, ne bi im trebao čuveni sarajevski duh da pronađu vodu ili hranu, već bi počela borba za preživljavanje."

Sarajevski duh je ono što Prelo nije shvatio. A shvatio bi da je pročitao novinu za koju je pisao u naredna dva broja. Tako je 28. augusta javilo da je na jednom neboderu na Trgu Pere Kosorića okačena zastava slobode sa ljiljanima. Narednog dana neboder je zapaljen.

Došla nam je jesen.

U oktobru se na bh. tržištu pojavila kokakola. Petog novembra je Bill Clinton izabran za predsjednika SAD-a. Istog dana umrla je posljednja životinja u Pionirskoj dolini. U novembru je premijerno izveden mjuzikl Kosa u Kamernom teatru. U decembru je završeno emitovanje serije Vjetrovi rata u okviru noćnog programa TV BiH, raspisan je konkurs za Pjesmu Evrovizije, prvu predstavnicu BiH, i najavljeno da će nam za Novu godinu umjesto Djeda Mraza doći Boutros Boutros Ghali.

Sretnu Novu 1993. čestitao nam je predsjednik Alija Izetbegović porukom: "Sloboda je jedini izlaz."

Period užasne naivnosti zamijenio je period očaja. Shvatili smo da su četiri dana potrebna za deblokadu četiri dana nosilaca crnog pojasa. Jako duga.

U šporetu Blagojević Smederevo tog su januara naložene moje klizaljke, od kojih su ostali jedino noževi, i disko rolšule (tako smo ih zvali u doba kada nije bilo oneline skates), od kojih nije ostalo ništa, samo je užasno smrdjelo; u humanitarnoj pomoći stizalo je brašno, urijedili su lanč--paketi američke vojske, najavljena je premijera novog filma Emira Kusturice u Beogradu, a Oslobođenje je pisalo kako Radovan Karadžić prijeti atomskom bombom.

Sirove strasti U bazi stranih novinara, hotelu Holiday Inn, promovisana je nova bh. poštanska marka. Činjenica da je pošta iz grada izlazila samo i isključivo uz pomoć stanovnika tog hotela, Crvenog križa i Dobrotvora, i da marke apsolutno nisu trebale, nije značila ništa. Kao što nikome ništa nije značilo ni to što je RAI predložio Sarajevo za Nobelovu nagradu za mir. Nagradu za upornost definitivno je odnijela Sarajevska zima - najavljena i održana po planu.
Inela Nogić: Miss opkoljenog grada

U januaru je EZ dala agresoru rok 15 dana, iz vodovoda su nam obećavali vodu, iz Elektroprivrede struju, žiri za izbor pjesme koja će nas predstavljati na Eurosongu bio je zatrpan pjesmama, a Clinton je tražio da se ispita da li je Milošević zločinac. Počasne doktorate Univerziteta u Sarajevu dobili su Coushner i Levy. SARTR je na repertoaru imao čak tri predstave. Do toga dana održano je toliko izložbi da su i dnevne novine odustale od brojanja.

Tog je mjeseca promovisan prvi ratni animirani film Nedžada Begovića Provokacija čula, a dokumentarni film Let iznad Bosne Nedima Lončarevića i Nedima Džuherića prikazan je u Cannesu. Samo dan prije nego što su počeli mirovni pregovori u Ženevi.

Sa isključenim televizorima Sarajevo je postalo grad teatra. Predstave su se igrale pod svijećama, ali to nije smetalo nikome. Naročito ne publici. U Kamernom teatru Haris Pašović režirao je predstavu Grad, Narodno pozorište je uposlilo Sulejmana Kupusovića, koji je na scenu postavio Majku Ahmeda Muradbegovića, svi smo pjevali Sva bol svijeta je noćas u Bosni, ostajem da bolu prkosim…. A broj građana se tanjio.

Ivan Sokolov i Vesna Bašagić postali su prvi najbolji sportisti BiH. Oslobođenje je postalo list godine u svijetu. Održan je ratni rock koncert na kojem su svirali Amra Daca i Mr Amir, Mjesečari, Teška industrija, Kike i veliki cirkus... Sredinom februara otvoreno je prvo ratno kino na Otvorenoj sceni Obala. Prvi prikazani film bio je Terminator. Ali se definitivno tražila karta više za Sirove strasti sa Sharon Stone u glavnoj ulozi. Sve je zanimao odgovor na samo jedno pitanje - vidi li se stvarno ono?

Kao prvoaprilska šala te 1993. došlo je saopćenje sarajevske mljekare koja je najavljivala sladoled u situaciji kada smo mlijeko u prahu mijenjali za drva i cigare. Mijenjali, mijenjali, pa odustali i počeli uzgajati vlastite. Zabilježeno je tako da su podnesene 22 krivične prijave protiv uzgajivača koji su vodu sakupljenu na Pivari trošili na zalijevanje rijetke biljke smijuljice.

Joan, Susan, Annie U Sarajevo su počeli stizati stranci koji su nas voljeli, koji su tražili svojih pet minuta slave ili koji su željeli da nađu sebi mladu. Stigla nam je Joan Baez i dala izjavu za Dane: "Mislim da je muzika jako bitna za uzdizanje duha, što uostalom i predstavlja razlog mog dolaska ovdje. Jedan stih pjesme Bread and Roses kaže: 'Dajte nam kruha, ali dajte nam i ruže'. Svijet je poslao nešto kruha, ali ne živi se samo od toga. Muzika je potrebna duši i to je doista jedini razlog mog dolaska ovdje."

Susan Sontag je došla ponovo, ovoga puta da radi predstavu Čekajući Godota, a neki nesretni Amerikanac je naletio na tanak led i priženio Sarajku. Na Evroviziji je pobijedila Irska, Fazla je bio "sjajan" - šesnaesti, otvoren je prvi ratni vrtić i pokrenuta manifestacija Ljeto u Kamernom - jedna od rijetkih ratnih stvari koja se održala do danas.

U maju te godine dobili smo prvu Miss opkoljenog Sarajeva. Inela Nogić pronijela je natpis na kojem je pisalo "Ne dozvolite da nas ubiju" kada je već bilo jasno da će nas ubijati sve dok im bude ćeif. Mi smo čekali Godota. I dočekali premijeru koja se igrala u Pozorištu mladih.

U oktobru je održana izložba fotografija Annie Leibovitz Sarajevski portreti i otvoren je nevjerovatni i neponovljivi prvi Sarajevo Film Festival. Sjećat ćemo se svih filmova, jer smo ih gledali sve. Do kraja svijeta Wima Wendersa, Tri boje: plavo Kieslowskog, Ljubavnici sa Pont Neufa Leosa Caraxa, Howard's End Jamesa Ivoryja, ili Drakula Francisa Forda Coppole dali su nam na trenutak privid kako je sve u redu, ako ste dovoljno brzi da izbjegnete snajpere koji pucaju po raskršću kod Higijenskog. Kako se ništa ne dešava, kako nema problema, kako živimo u normalnom gradu.

Privid koji bi vrlo brzo nestajao kada bi čovjek gledao izložbe Milomira Kovačevića Strašnog, "Svjedoka postojanja", filmove koje je, kao nikad dotad (a ni poslije toga), radila producentska kuća SAGA, od kojih se jednostavno mora izdvojiti MGM (Man, God, Monster) Mirze Idrizovića, Ademira Kenovića i Pjera Žalice.

Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije više bilo ni klizaljki za naložiti. Bilo je samo sarajevskog duha napretek. I bljutavog piva iz Sarajevske pivare u kojem se utapalo novogodišnje slavlje.

Sretna Nova 1994. Juan Antonio Samaranch poručio je kako nismo sami, dok je u svojoj prvoj posjeti Sarajevu ruski diplomata Ćurkin izjavio kako je rat seksi. Počeli su da dolaze kao mahniti. Sarajevo je bilo najbolji trade mark na svijetu. Bila je to godina u kojoj nam ih je sviju bilo već dosta. U kojoj je pala prva granata na Markale. U kojoj je TRIO napravio razglednice koje su, uz metak sa početka ovog teksta, jedini suvenir koji sam sačuvala iz rata.

Petnaestog februara Alija Izetbegović je poručio: "Dolazi nam proljeće", a u martu su počeli saobraćati tramvaji.

I sve se to podvodilo pod krilatice sarajevski duh i duhovni otpor, koje su polako počele ispuhivati i do 1995. postale nešto sa čime smo se i mi počeli zezati. Potpuno sigurni da nikada neće stati.

Bilo bi nepristojno raditi ovaj tekst a ne spomenuti Sarajevski gudački kvartet, manekenke modne agencije Front, koje su se u Gaultierovim odijelima smrzavale na snimanju u sarajevskim ruševinama, rock bendove SCH, Big Daddy, Lezi Majmune!, Sikter, Moron Brothers, Grafiti, Don Guido&Misionari, Protest, Meantime, od kojih su samo neki preživjeli pridjev ratni, izložbe Affana Ramića ili Mehmeda Zaimovića, Obalu Art Centar, Šobu, časopise Fantom slobode i Life, Radio Zid, film Tvrtka Kulenovića Smrt u Sarajevu u proizvodnji Filmskog arhiva Oružanih snaga i RTV BiH, Muhameda Dželilovića, Nadrealiste, Mizaldo, Tifin koncert u Slozi ili Trokinog Djeda Mraza…

Jedne je prilike Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, izjavio kako mu nedostaje rat jer smo u ratu bili bolji ljudi. Da li smo bili bolji, ne znam. Bili smo, u svakom slučaju, kulturniji. Preko stotinu održanih izložbi, preko 40 premijera i deset obnovljenih predstava, medijski projekti tipa RatArt, fenomenalni tekstovi Karima Zaimovića o stripu, pa čak i Tennis magazin, u vremenu kada su se specijaliteti od riže i makarona po restoranima nudili za fantastičnih 50 DEM, to dokazuju.


P.S.


Klizaljke nisam kupila ni kada je obnovljena spaljena Zetra, nikada nisam spremala ispit u Vijećnici, ne vozim rolšue i više se ne uređujem za predstave (na koje sve rjeđe i odlazim). Jedina stvar koju ponekad radim (da izvini Visoki predstavnik i svi kojima bi to moglo zasmetati), kad čujem novu bosansku himnu, u nju uklopim riječi Jedna si jedina.

I o opsadi mislim kao o najboljem periodu života. Koncert u opkoljenom gradu
Dvadeset i sedmog novembra 1993, zajedno sa Ruždijom Metanovićem, Mladen Vojičić Tifa pravi prvi koncert u opkoljenom Sarajevu. "Prvi razlog je bio taj što su mi toliko smetale priče o donacijama iz dijaspore. Noć prije mog koncerta dobio sam informaciju da su neki ljudi, neću da im spominjem imena, sakupili 25.000 maraka i ta je lova poslana nama. Noć poslije toga mi smo imali limitirani koncert - znači,koncert koji je podrazumijevao 600 karata po cijeni od 20 maraka, i inkasirano je 12.000 maraka. Taj je novac podijeljen djeci."

Tifa se sjeća da je za realizaciju koncerta trebalo 300 litara nafte, u vrijeme kad je cijena nafte na crnom tržištu bila 30 maraka. Dobili su je od UNPROFOR-a: "Na tonskoj probi nam je nestalo nafte i ja sam krenuo da je isisam iz vozila i dobro se napio. Cijeli koncert sam pjevao tako pun nafte. I bilo mi je super. U tom trenutku, kad sam izašao na binu, zaboravio sam na sav jad i čemer koji nas je u tom trenutku okruživao. Bilo mi super, jer sam bio svjestan da radim pravu stvar. Bio sam sretan što postojim, mada nisam znao koliko trebam još da živim."

Tifu ćemo pamtiti i po pjesmi Ponesi zastavu, s početka rata, posvećenoj Draganu Vikiću, komandantu Specijalne jedinice MUP-a: "Ne mogu se tačno sjetiti kad je ta pjesma nastala. Znam da smo Dragan Pecikoza, Edo i Adi Mulahalilović i ja dobili termin u 'Kecu', koji je krenuo negdje oko četiri poslijepodne i trajao sve do pola sedam ujutro - tek tad sam imao priliku da je otpjevam. Naime, taj dan i tu noć smo neplanirano zadužili litar štoka. U tom trenutku ja nisam toliko bio svjestan patriotizma, koliko sam bio svjestan da pravim pravu stvar."

A da li bi danas uradio isto? "Mislim da bih, mada sam se sto puta pokajao, ali kao čovjek, u četiri zida."

--------------------------------------------------------------------------------

Kamerni teatar 55
Prvog ratnog proljeća, na mjesto direktora Kamernog teatra 55 postavljen je Gradimir Gojer. Ubrzo potom počinju se održavati subotnje teatarske molitve za mir, te drugi programi, nekada i po četiri na dan: poetske večeri, pozorišne predstave. U martu 1993, Gojer, u koprodukciji sa SARTR-om, režira predstavu Kako Musa dere jarca; autor Zlatko Topčić zadnje je dvije scene napisao u grbavičkom zatočeništvu, da bi ih prilikom razmjene prenio u cipeli. Sarajlije se iz tog perioda sjećaju i predstave Ljubovnici, koja je u ratnu svakodnevnicu uspjela unijeti bar malo radosti. Gojer priča: "Dobro se sjećam dana kada je ranjen Zlatko Lagumdžija, tada je tridesetak naših sugrađana ranjeno. Mi smo u 11 sati imali zakazanu predstavu Ljubovnici. Glumci su iz solidarnosti sa ranjenim sugrađanima došli do mene i rekli da možda ne bismo trebali igrati predstavu. Ja sam otišao, doveo glumce do vrata Kamernog teatra i pokazao im da je od ulaza do drugog kata sve bilo zakrčeno gledateljima. Rekao sam: ako hoćete ove ljude da vratimo, da idu pod granate neobavljena posla, onda nećemo igrati predstavu. Predstava je odigrana, a završni prizor, koji je neka vrsta kolektivne katarze, bio je sa suzama u očima i gledatelja i glumaca. Tu scenu neću nikad zaboraviti, završni song su glumci pjevali plačući."

--------------------------------------------------------------------------------

Sarajevski gudači
Profesor Dževad Šabanagić formirao je 1967. godine Gudački kvartet, koji se početkom aprila 1992. raspao, da bi ubrzo potom bio formiran novi, ratni. Gudački kvartet Kamernog teatra 55 - kako od 1994. glasi njegov naziv, održao je tokom hiljadu dana opsade Sarajeva 250 koncerata: "Da se agresija nije desila, mislim da ne bih ni znao kakva može biti glad za duhovnošću: bibliotekari su me informisali da nikada više knjiga nije pročitano kao što je to bilo u tom periodu, publika na koncertima je bila brojna - svaki koncert je bio ispunjen do posljednjeg mjesta", veli danas profesor Šabanagić. "Sjećam se dobro kad smo 1993. godine svirali u crkvi u Novom Sarajevu, na nekih -170C u otvorenom prostoru, dok je u crkvi bilo -200C. Poslije mise smo održali koncert, ljudi su sjedili u bundama, kaputima, i niko se nije pomakao s mjesta - tražili su bis, i to po nekoliko puta."
--------------------------------------------------------------------------------

Ratno kino Apollo
U februaru 1993. godine u Sarajevu je otvoreno prvo ratno kino Apollo, kao zajednički projekat Akademije scenskih umjetnosti, Obala Art Centra i magazina Dani. Almir Palata bio je direktor kina, dok je uređivanje programa dopalo najprije Srđana Vuletića i rahmetli Karima Zaimovića, a kasnije Milana Cvijanovića. Srijedom i subotom u 13 sati, publika je sa zadnje strane igrališta ulazila u Akademiju scenskih umjetnosti, izbjegavajući tako snajpere koji su vrebali na glavnoj ulici. Program je uvijek bio rasprodan, po cijeni od jedne marke ili jedne cigarete.

"U početku je to bio program koji smo uzimali iz kućnih videoteka ili videoteka koje nisu radile. Kasnije smo neke filmove nabavljali svana, strani novinari su ih donosili. U augustu 1993. godine je Senad Pećanin donio tada najveći hit našeg kina, film Sirove strasti, koji je bio prikazan 20-25 puta i uvijek je bio rasprodat sto posto", priča Almir Palata Prle. "Poslije je program već bio nešto drugačiji, filmovi su bili novi, prevedeni, imali smo svakog mjeseca jednu premijeru. U vrijeme kad niko nije imao struju u kući, kad je rat bio svuda oko nas, mi smo, i to zahvaljujući agregatu, gledali Terminatora, Nikitu…"

--------------------------------------------------------------------------------

Obala
Nesuđeno otvaranje Obala Art Centra u renoviranoj zgradi kina Sutjeska bilo je zakazano za 17. april 1992. godine - zgrada je, odmah po izbijanju rata, izgorjela. Izeta Građević ju je, zajedno sa Nusretom Pašićem, Sanjinom Jukićem, Petrom Waldeggom, Zoranom Bogdanovićem, Edinom Numankadićem, Radoslavom Tadićem, Antom Juričem i Mustafom Skopljakom, autorima jednog od najznačajnijih ratnih projekata, koji pod nazivom Svjedoci postojanja nastaje još u ljeto 1992, ipak oživjela, pretvorivši je u ratnu galeriju: "Kako se konflikt produbljavao, kako je život postajao sve strašniji i teži, to je ono što radimo postajalo važnije. Taj svoj projekat smo počeli doživljavati kao nešto mnogo više nego što jedan umjetnički projekat može da znači u životu jednog čovjeka, za nas je to bio način borbe, važnije od hljeba. U trenucima kad se pucalo, kad je to bila jedna od najopasnijih tačaka u gradu, mi smo tamo postavljali izložbe", prisjeća se Izeta Građević. Nakon reprize u Umjetničkoj galeriji BiH i učešća putem video-zapisa na 45. Biennalu u Veneciji, Svjedoci postojanja u februaru 1994. putuju u SAD, u The New York Kunsthalle, a zatim natrag u Evropu. U Obali se za to vrijeme nižu posjete i izložbe svjetskih umjetnika, kao što su Annie Leibovitz, Jean- -Christian Bourcart, Paul Lowe, Christian Boltanski...

Otvaranjem ratnih kina Apollo i Radnik, 1993. i 1994. godine, Obala se polako približava filmu. Apollo se tada okreće retrospektivama i programima kao što su Novi švedski film, Sedmica francuskog filma, Edinburgh Film Festival u Sarajevu, Locarno Film Festival.

"Iz toga je proistekla ideja da pokrenemo filmski festival, sa filmskim trakama, i da ćemo ga raditi bar osam dana", sjeća se Mirsad Purivatra, direktor SFF-a. "Reditelji Milčo Mančevski i Leos Carax došli su u Sarajevo preko Igmana, noseći svoje filmove, 40 kila teške trake. Ljudi su ponovo bili u prilici da vide normalno kino, ne na videotrakama, nego na pravome filmu. Tada smo rekli da ćemo, kako god da bude, pošto se sve to još uvijek odvijalo u ratna vremena, praviti ljetni festival, jer znali smo da će narod kad-tad poželjeti da se okuplja vani, da se rat mora završiti…"

--------------------------------------------------------------------------------

Sklonište
Prvi produkcijski projekat Sarajevskog ratnog teatra SARTR, izniklog potkraj aprila 1992. godine u Kabareu Pozorišta mladih, bila je predstava Sklonište Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića. Sklonište je tokom prve dvije ratne godine odigrano stotinjak puta, a SARTR je publici često odlazio u gostovanje - primjerice, u blokiranu Dobrinju 1992. godine - pa je predstavu imalo priliku vidjeti bezmalo 20.000 ljudi. "Sarajlije su naprosto hrlile u teatar", veli danas Safet Plakalo, "ne osvrćući se na neprestana granatiranja i rizik da besplatan ulaz na kraju plate sopstvenom glavom. Zašto je to bilo tako, najbolje je objasnila jedna naša sugrađanka koja je u knjigu utisaka upisala: Hvala sarajevskim glumcima što su nam pomogli da ne poludimo. Jednostavno, mi smo se borili teatrom protiv neslobode i smrti."
--------------------------------------------------------------------------------

Affan
Affan Ramić još na početku agresije napušta atelje na Grbavici i u njemu tri stotine slika, nakon čega na drugoj obali Miljacke dane provodi u iščekivanju povratka: "Dok nisam shvatio da mi tako, čekajući nekog mirnog Godota, prolaze dani, a da u meni kao i u svakom umjetniku postoji imperativ za stvaranjem, čak i u takvom vremenu. Sve mi je ostalo u ateljeu, pa sam tragao za materijalom, nešto sam posudio, nešto zamijenio, pa kupovao materijale, otpatke, nagoretine, izgoretine i pravio od toga kolaže, aplikacije. Sjećam se kad sam pripremao svoju prvu samostalnu izložbu u ratu, krajem decembra 1992. godine. Tada sam, da bih posjetiocima pomogao da vide porijeklo tih destrukcija na mojim slikama, došao na ideju da tamo gdje padne granata, idem da skupljam nešto od čega bih mogao praviti neku vrstu instalacije. Rečeno mi je da je u Strossmayerovoj na neku petospratnicu pala granata, i ja odem i vidim jedan radijator koji se pretvorio u harfu od granate, od toplote, pa zamolim jednog prijatelja koji stanuje blizu da mi pomogne. Nosimo nas dvojica taj radijator Strossmayerovom, skoro jedna polovina je izgorjela, istopljena, savijena - ja sam odmah shvatio da može vrlo dobro doći na jednoj centralnoj poziciji u Muzeju savremene umjetnosti - i sretne nas jedan sredovječni, ozbiljan gospodin i pita: 'Šta će vam taj radijator?', a ja se šalim, kako da mu objasnim svoju namjeru, znam da mi neće povjerovati, pa velim: 'Radijator? Možda će doći jednom grijanje, pa da ga mogu upotrijebiti', a on gleda, klima glavom i kaže: 'Pa vidite da je sav istopljen i savijen od temperature', a ja na to: 'Pa šta ja znam - možda neće moći, a možda će moći, pa ja uzimam da se nađe za svaki slučaj'."

--------------------------------------------------------------------------------

Tvrđava
Direktor Drame i v.d. upravnika sarajevskog Narodnog pozorišta u periodu od decembra 1993. do jula 1995. godine, Tahir Nikšić, spasio je kuću od propasti: u situaciji apsolutnog nedostatka bakra uspio je zakrpiti 125 m2 krova, kroz koji se kiša, padajući direktno na 148 reflektora postavljenih na sceni, spuštala u suteren Narodnog pozorišta, namjenjujući mu tako ili potop ili požar. Personalno osiromašena kuća, čiji je dramski ansambl brojao tek sedam-osam glumaca, publici je samo tokom 1994. ipak ponudila osam premijera i balet, kao i stare izvedbe Hasanaginice i Majke. No, i publika i glumci najbolje pamte prvu reprizu Selimovićeve Tvrđave, remakea Nikšićeve mostarske postave:

"Deset minuta do dvanaest, u pozorištu je 150 ljudi, 150 je sigurno u prilasku, ja igram glavnu ulogu, režirao sam komad, umjetnički sam direktor, upravnik pozorišta, u kostimu, kad - prva, druga, na tri smo navikli, a kad je četvrta pala, ja sam se ukočio. Onda je pala i peta i sad je pitanje bilo samo je li iko živ. Prvog sam vidio doktora Bakira Nakaša kako je izletio iz pozorišta. Zadnji sam ja izletio. Na platou nigdje nikog - ni povrijeđenog, ni ogrebanog, vile su nas pronosale. Zamislite koja je to odgovornost moja bila. A kako su saznali, tačno tempirano, kao: Kome vi Tvrđavu?!"

--------------------------------------------------------------------------------

Pozdrav iz Sarajeva
Prvi štampani plakati u ratnom Sarajevu, na kojima Juka unclesamovski poziva na odbranu grada, samo su dio bogatog opusa Dalide i Bojana Hadžihalilovića, članova dizajnerske grupe Trio, za vrijeme opsade.

Slijede brojni projekti: za Teritorijalnu odbranu, serija plakata Sjećaš li se Sarajeva?, prva obilježja i uniforme pripadnika MUP-a, Dani, prvi Avaz, Slobodna Bosna, Fantom slobode, Tennis magazin, Cocktail, brojne knjige, prvi znak za Željeznicu BiH...

Svjetsku slavu Trio je stekao godine 1994. Zahvaljujući ne samo kvalitetu već i činjenici da je 40 rukom urađenih plakata odštampano i u formi razglednica, njihova izložba Pozdrav iz Sarajeva posjetit će galerije evropskih gradova i naći se na stranicama brojnih svjetskih magazina. "Bila su to čudna vremena, kada na bilo kakav zahtjev nikada nismo govorili ne ili nemamo vremena", priča Bojan. "Imali smo dva stara kompjutera i jedan printer, pa smo kao ekipa trčali za strujom i smještali se s jednog mjesta u gradu na drugo, gdje smo se mogli uštekati u struju i raditi. U to vrijeme nikad nismo vidjeli niti novca niti bonova, nego smo jednostavno radili za ono što nam je bilo potrebno za preživljavanje."

--------------------------------------------------------------------------------

Troka
I deset godina poslije, današnji tinejdžeri sjećaju se Mladena Jeličića Troke: radio je na Dječijoj televiziji, u TV školi, učio djecu čitati i pisati, te se bavio posttraumatskim tretmanom djece putem igra-terapije. Tokom rata je odigrao više od 960 predstava (Troka i vi, Glumimo bajku..), uglavnom posjećujući mjesta na kojima su se djeca okupljala, tako da je i broj male publike varirao: od pet do stotinjak.

Vjerovatno najveću radost u danima opsade, po mnogima najbolji Djeda Mraz bivše Jugoslavije, mališanima je priredio 1992. i 1993. godine, kada je, obučen u crveno-bijelo odijelo, u blizini Narodnog pozorišta dijelio paketiće - igračke svoje kćerke i sestrića: "Jednostavno, ja u periodu oko Nove godine imam potrebu da igram predstave djeci, to je kao uslovni refleks - neko pritisne zvono, a ti obučeš kostim i žuriš da dijeliš paketiće. I dok sam davao neke kćerkine lutke, imao sam jedno jako teško osjećanje; radost je bila vidjeti sjaj u očima djeteta, a meni se odvajao komad neke uspomene - postoje stvari za koje se čovjek jednostavno veže i imaju stravično značenje kao uspomene.

Ali to je bilo čudo: u tom trenutku, da si njihovim roditeljima dao kartu za izlazak iz grada ili da si im dao vreću od 50 kg brašna i 20 kg mlijeka u prahu, ja mislim da bi uzeli ovo, jer se apsolutno ništa nije moglo mjeriti sa tim osmijehom, tim sjajem u očima te djece."

--------------------------------------------------------------------------------

Studenti u ratu
Ejla Bavčić pripada prvoj ratnoj generaciji studenata glume, iz klase Admira Glamočaka 1993. godine. Osim što su se predstavili svojim Sarajevskim skicama, završnim ispitom s druge godine, mladi su glumci bili angažirani u svim pozorišnim kućama Sarajeva. Ejla se danas prisjeća svojih studentskih dana: "Kad čovjek nešto stvarno voli, u tome ga ne može spriječiti ni rat, a kad je on došao, ja sam samo čekala da objave audiciju. Kada smo došli na Akademiju, nikoga nismo zatekli, bili smo sami godinu dana, gore na zadnjem spratu, gdje su glumačke prostorije. Tu je bilo miševa, paučine, metaka.. mi smo bukvalno pustili neki novi vazduh u taj prostor. Nije bilo struje, radili smo pod svijećama, ja sam donosila skoro svako veče jednog miša u torbi; za vrijeme granatiranja bježali smo sa trećeg sprata, brzinom svjetlosti, dolje u podrum, u onim crnim suknjama i trikoima. Ali, koliko god je bio težak period, nevjerovatno težak, meni je, s druge strane, bilo lijepo, radila sam ono što sam voljela, mi smo se družili i trudili da zaboravimo gdje se nalazimo. Nas pet-šest cura motale smo jednu cigaru, jele sve skupa, pile prljavu vodu iz iste čaše…"
--------------------------------------------------------------------------------

Sikter
Enes Zlatar Bure, pjevač grupe Sikter, danas se sjeća: "U ratu smo sa drugim bendovima svirali u Klubu Obala; Žile i Adis su se trudili da nabave benzina za agregat, da ima struje i da se može svaku noć svirati, da bude ljudima dobro: vani su granate i snajperi realnost, a onda uđeš u neki klub, i to je nadrealan momenat, kao da si bilo gdje u Parizu, Amsterdamu..."

Onda je u ljeto 1994. došla ekipa MTV-a, koja je snimila i emitovala zajednički koncert bendova SCH, Lezi Majmune!, Moron Brothers i Siktera. "U martu 1995. odlučili smo snimiti spot sa Harisom Pašovićem i dvojicom naših prijatelja kamermana, Niallom McCormickom i Christianom Bushillom, za pjesmu Pain in Brain, koja je izražavala sve one emocije sakupljene u ratu. U aprilu smo otišli u London i smontirali taj spot - odnijeli ga na MTV, oni su napravili jedan intervju s nama, uzeli spot i vrtjeli ga nekoliko mjeseci. Kad sam ga prvi put vidio, bilo mi je smiješno: puštali su ga samo poslije 22 sata, jer je, kao, "strašljiv" za djecu, iako u njemu nema ništa; kad gledaš spotove Sepulture, naprimjer, sa kilometrima krvi, to nije strašljivo, a kad vidiš porušene zgrade, po noći, u Sarajevu, to je strašno, jer je to dokumentarno, stvarno, dok je ono njihovo samo fol."


--------------------------------------------------------------------------------

"Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati - osetio sam radost." (Dragoš Kalajić, 1. marta 1994. u Beogradu, na promociji knjige Svedok Sarajeva)

"Ništa ja nisam osvojio u ovom ratu. Samo sam oslobodio ono što je oduvek bilo srpsko, iako još ni izbliza nisam oslobodio sve što je srpsko. Zadar je pretežno srpski grad. I Trst je stari srpski grad." (Ratko Mladić, RTS, april 1993)

"U aksiologiji naroda dominira mudrost da je samo jedno Sunce na nebu - a to je nepobitno Radovan Karadžić u Republici Srpskoj." (Srpsko oslobođenje, avgust 1998)

Piše: Petar Luković
Srbija se - ozbiljno - spremala za rat u Bosni. Opšte antimuslimansko--antitursko-antibalijsko raspoloženje moglo se, bukvalno, seći nožem: Šešelj, Arkan, dobrovoljci, mediji, crkva, vojska... sve kao da se svelo na poziv na Pravoslavni Jihad; Bosna, videlo se već početkom marta 1992, nije imala nikakve šanse.
Srpske barikade u Sarajevu izazvale su prave ovacije u Srbiji: Radovan Karadžić bio je svake večeri Glavna TV Zvezda, svaka SAO Nedođija dobijala je značaj Amerike: iz Trebinja se redovito javljao kamiondžija & pjesnik Božidar Vučurević, nezadovoljan što Dubrovnik već nije srušen; Milorad Vučelić, budući RTS-direktor, prihvatio se odgovorne funkcije: postao je ministar inozemnih poslova SAO Hercegovine; stizale su - pamtim - vesti da se "muslimani zvani balije" (sve malim slovima) organizuju u Banja Luci i da hoće da uzmu "srpsku zemlju". Vesti o dobrovoljcima koji idu u Bosnu da "štite srpski narod" postale su običnije od meteorološke prognoze: sve se kuhalo proverenim pričama o "masakrima nad Srbima", o "islamskim ratnicima", o čudovištu zvanom Alija Izetbegović, ubacivala se teorija Dobrice Ćosića o "humanom preseljenju"
Taj kaos zvani haos glede vijesti o prvim granatama, ta konfuzija i, napokon, odluka - svi mi uz Radovana, nije bila samo medijska već i politička, da se ne zezamo: nacionalna odluka. Sarajevo - šta god ono značilo - predstavljeno je kao Zlo koje valja uništiti; radost, veselje i vrsta normalnog života u Beogradu - bili su jedini odgovor za šutnju spram onoga o čemu smo svi znali. Bolje reći: svako ko je hteo da sazna šta se u Sarajevu dešava - mogao je; ali većina nije; zatvorila je oči, ćutala, brinula o sebi, sve vreme se plašeći da se i Miloševićevoj Srbiji ne dogodi neki belaj, daleko bilo, recimo, da i nas bombarduju!
Granatiranje/ubijanje Sarajeva postalo je u Srbiji tokom 1992/1993. masovna medijska zabava;
Pod granatama i bombama i mecima, građani Sarajeva - ni onda a ni sad nisu svesni kako se i na koji način pisalo o njima, kakva je slika stvorena o "navodno bombardovanom gradu": ispostavilo se da su žrtve samo one četvrti u gradu gde su živeli Srbi (recimo: Grbavica); ispostavilo se da se u Sarajevu vodi verski, građanski rat i da on nikakve veze nema sa Srbijom; ispostavilo se da jadni/poor Srbi nemaju šanse da prežive u tom nehumanom, otuđenom gradu u kojem ih bacaju lavovima u zoološkom vrtu (radio je to lično, pisali su srpski mediji, pokojni Davorin Popović), ubijaju na ulici i kafićima koji rade, masovno streljaju, kolju, vešaju, nabijaju na kolac, a kad se Balijama osladi - seku im glave (sve primeri iz srpske štampe).
Zato je Sarajevo - u najgorim godinama opsade - postalo opšte mesto srpske osvete; više se u državnim medijima gotovo niko i nije trudio da objasni da ono što se dešava nikakve veze s ratom ima - likovalo se nad Sarajevom, upravo na gore citiran Kalajićev način. A to, da izvinete, ja lično, Beogradu nikad neću zaboraviti!

Edited by niko, 25 January 2006 - 08:33.


#14 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 25 January 2006 - 12:46

Kada se stvari pocnu zvati pravi imenom

Jednom…
Kada se stvari pocnu zvati pravim imenima,
Bice bezobrazno lako
Pustiti ih preko usana.
Ista ona,
Sto se kotrljaju u ustima I sada,
Teska,
Ali ni slucajno
Izgovorena.
Osjecamo njihovu snagu,
Ali jos dugo cemo cekati
Da se stvari pocnu zvati
Pravim imenima.
Tada ce sve izgledati jednostavno
Kao gutljaj mlijeka
Obicno
Kao kisa
U Londonu.
A mi cemo biti umorni,
Tacnije: zajebano stari,
I zivo ce nas boliti dupe,
Sto su se stvari konacno
Pocele zvati pravim
Imenima.


Zlatko Arslanagic "Izmedju nekad i sad"

Posted Image
Posted Image
Posted Image

#15 Tisina

Tisina
  • Members
  • 111 posts

Posted 25 January 2006 - 13:48

Sarajevo je planinski grad. Vecim dijelom godine dominira siva boja. Kad siv grad uspije da osvoji ljude, onda to znaci da su njegove vrijednosti neprocjenjive. Stepen vrijednosti nekog grada najbolje se moze odrediti dok pada kisa. Ako i po najvecem pljusku covjek ima motiv da izadje iz kuce i krene u carsiju, moze biti siguran da zivi u mjestu vrijednom zivljenja. Iz nekih neobjasnjivih razloga Sarajevo redovno ushicuje dosljake." Ozren Kebo..


" Vidis , Sarajevo je srednjeg roda..Kao dete..Zaigrano..Prostodusno...Naivno..Beograd je, recimo, Taj Beograd..Muskarcina..Svaca i galamdzija u raspasanoj beloj kosulji, na hoklici pred prepadnutim svircima..I Zagreb je Gospon Zagreb..Koketni geblovski brcici, prefrigani smek preko jutarnje stampe..Najvecu larmu podigne kad zvecne kasicicom o rub porelanske soljice..Pa Gospodja Ljubljana..Snezna Kraljica..Uobrazena,elegantna, racionalna...Koja je tako hladno naputsila taj brak iz racuna cim je shvatila da racuna vise nema...A Sarajevo..Lakoverno...Deti-njasto..Zato ono prvo i pruza ruke...."

( Djordje Balasevic " Dodir Svile" )




.."Sarajevo me je uvek ogrtalo plastom posutim srebrnim zvezdicama.
Uzimalo me je kao svog, nosilo me na sarenilu carobnog cilima, ali je imalo neku svoju pritajenu, utkanu melodiju i nije se dalo...
U tom gradu sam uvek uspevao jedino da budem Gost na koncertima, no nije mi smetalo da im sa pozornice pevam pratece vokale..Mislio sam da su nepobedivi..
Svi su bili mladi i sretni i blesavi. I svi su stimali savrseno, njisuci se u taktu kao crnci u crkvenom horu..."

Dj. Balasevic "I zivot ide dalje,sve dalje odavde.."


.."Sarajevo je varos belosvetska. Ono sto valja- valja..Ima budala, kao i svugde, ne kazem. alinjih sma sretao samo u literaturi..ovi drugi, koje sam sretao na koncertima "moji Bosanci", bili su prava ekipa..Tri su Boga pomirili..."

Dj. Balasevic "Tri posleratna druga..")


.."Hiljadu i jedan koncert? To ce mi veceras dobro doci, pomislih, osetivsi huk silne emocije koja se kao ponornica valjala tamnim pecinama dvorane, preteci da svakog casa eksplodira u bljesak..
Ne, tremu zaista nikada nemam, nisam slagao.. Ali..Srce imam uvek, to je ipak nesto sasvim drugo..
..Dobro vece Sarajevo, dosao je i taj dan..Eto, tako to ide..Ratovi prolaze..Ljudi ostaju.."

Dj. Balasevic " Dodir svile"



" Toki i Voki su se kratko dosaptavali i konvoj se zbunjeno zaustavio kraj Vjecnice..Osetio sam isti onaj Dobri Ritam Sarajeva, utrkivanje tramvaja sa Miljackom, puls Kujundziluka, step po Carsijskoj kaldrmi.."

Dj. Balasevic "Dodir svile"

.."Vidis, mozemo otici na kraj sveta, ali uvek ce se naci neki kej za nas..O, bas mi se svidja ovaj potok..
Potok se zvao Miljacka i ne znam sta bi princ Ferdinand rekao na to, ali Veverica je bila odusevljena putem kojim smo prolazili odlazeci u halu..."

Dj. Balasevic "Tri posleratna druga"


.."Tek to me je slomilo..Od casa kad sam pozvan u Sarajevo, spremao sam se kao vitez, svakog dana, navlaceci delic oklopa koji ce me stititi od strasnog Zmaja Ljubavi. Izlazio sam mu vec na megdan u Skoplju, u Ljubljani i Mariboru, satirao me je silinom svoje vatre, ali plasio sam se da bi me u Skenderiji mogao i dotuci...
Kakav li je tek Ranjeni Zmaj,slutio sam...?"


Dj. Balasevic "Dodir svile"



Tribute to Sarajevo

Evo prodje vec godina,
kako bolan lezim sada...

Sa prozora svoje sobe vidim svjetla svoga grada..

Svud okolo kreveti su i zidovi bijele boje
mnogo snova u samoci ovdje mojih ostalo je...

U mislima sad prolazim setajuci po staroj stazi
skupa s dragom sto mi ovdje bolnom vise ne dolazi...

Sve je isto kao nekad
da zabjeli snijeg se sprema
samo tebe, moja draga, pored mene vise nema...

Moje tijelo, oboljelo
k'o da se jos necem nada,
al sam sretan kad uvece vidim svijetla svoga grada...



SARAJEVO

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Ćabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko sigurno negde u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.


Izet Sarajlic

Posted Image

Posted Image
Posted Image
Posted Image
Posted Image

Edited by Tisina, 25 January 2006 - 13:50.