38 replies to this topic

[Hella]

30. kolovoza 2005.

Snimka oskvrnuća crkve korištena za prikupljanje novca za džihad

Bizarno je da su se snimljeni zločini mudžahedina mogli naći izloženi na uličnim štandovima, među "patriotskim" i "islamskim" videokasetama

SARAJEVO (Od Vjesnikova dopisnika) - Videosnimka skrnavljenja pravoslavne crkve u okolici Bihaća kojeg je nedavno objavila Internet agencija CNS News, nije ni prvi ni najpoznatiji takav primjer, tvrdi u najnovijem broju sarajevski tjednik Dani, podsjećajući kako je još od ranije poznato da postoji videozapis oskvrnuća katoličke crkve i franjevačkoga samostana u Gučoj Gori kod Travnika od strane mudžahedina. Prema pisanju Dana, snimka je načinjena u lipnju 1993. i djelomično je uvrštena na videovrpcu "Šehidi Bosne", koja je objavljena u nakladi Azzam Publication iz Londona.
Dodaje se kako je priča o zauzimanju Guče Gore postala ona vrsta inspirativnog materijala koji se koristi za tzv. fund raising, odnosno prikupljanje novaca za džihad. "Nije riječ o izoliranom incidentu kako se do sada vjerovalo u bosanskohercegovačkoj javnosti. Umjesto klasične propagandne rasprave o tome tko je kome što učinio u ratu i obrane "naših od njihovih", treba se konačno zapitati zašto su skrnavljene pravoslavna i katolička crkva na ovim snimcima", zaključuju Dani, podsjećajući da je ranije na osobni zahtjev tadašnjeg lidera Alije Izetbegovića, bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA) uložila značajan propagandni napor da bi dokazala kako su to bili izdvojeni incidenti - no, s ovakvim snimcima te se tvrdnje ozbiljno dovode u pitanje.
Objavljivanje videosnimaka o zločinima počinjenim tijekom rata u BiH postalo je češće nakon što su u sudnici ICTY-ja prikazani zločini "Škorpiona" nad šestoricom zarobljenih muslimana iz Srebrenice.
U ovom kontekstu zanimljiv je jedan fenomen - o potrebi da se zločini učine javnim, a očitom namjerom da njihove počinitelje prikaže kao junake. I jednako kao što je snimka "Škorpiona" bila uvrštena u ponudu videoteke u Šidu, Bizarno je da su se snimljeni zločini mudžahedina mogli naći izloženi na uličnim prodajnim štandovima, među "patriotskim" i "islamskim" videokasetama, poput uratka "Šehidi Bosne".
Crkva i samostan u Gučoj Gori, smješteni na obroncima planine Vlašić, nedaleko od Travnika, sagrađeni su početkom druge polovine 19. stoljeća. Najveće stradanje pretrpjeli su tijekom Drugog svjetskog rata kada su tu partizanske postrojbe namjerno izazvale požar. 1993. godine katolički su objekti u Gučoj Gori opet bili na meti vandala, ovaj put mudžahedinskih dragovoljaca iz islamskih zemalja i njihovih domaćih "sponzora". Hrvatski tisak ponešto je pisao o ovome, no ipak u najširoj javnosti o stradanju Guče Gore malo se zna.
Crkvu franjevačkog samostana u Gučoj Gori muslimanski ekstremisti su obeščastili, oštetili, a kip svetog Franje mecima izrešetali. U crkvi franjevačkog samostana u Gučoj Gori ostao je pečat o počiniteljima zlodjela na arapskom jeziku.

Alenko Zornija, Vjesnik

Edited by Hella, 04 October 2005 - 21:34.

[karadoz]

NEMA VISE NI USPOMENA

Prvi put od 1992. godine, kada je u Foci ponovljen genocid kakav su Bosnjaci prezivjeli u Drugom svjetskom ratu, ali sada jos tezi i krvaviji, grupa nekadasnjih stanovnika ovoga grada pokusala se vratiti. Barem da vide sta je ostalo nakon progona, ubistava, paljenja... Prebiruci po rusevinama, shvatili su da nakon sedam godina nema cak nijedne uspomene, ali i da su sanse za povratak male. Donje Polje, nekada devedesetpostotna bosnjacka mahala, danas je pusto jer su kuce spaljene, rusevine ostale, a Srbi kojima je opcina uz uredna rjesenja dala te placeve od njih su napravili njive. Pa ni njih ne odrzavaju. Ratne pljacke je nestalo, privreda ne radi, a focanski Srbi danas su na rubu egzistencije



Pise: Dzenana KARUP-DRUSKO





PRVI PUT POSLIJE SEDAM GODINA PUTUJEMO
u autobusu koji prati autooznake pored puta na kojima pise: Foca. Prolazimo kroz Vojkovice, Krupac, Trnovo... Unutra gotovo da se moze osjetiti uzbudjenje sezdesetak putnika, Bosnjaka, koji su 1992. godine protjerani iz svojih domova i nikad ih od tada nisu vidjeli. Rasim Krkalic iza naoko mirnog pogleda sakriva svu tezinu bola koji vec vise od sedam godina nosi u sebi: njegov je sin Kemo 1992. odveden u KPD Foca i tamo ubijen. I Halim Korjenic je u ratu izgubio sina. Medju putnicama je nekoliko zena ciji su muzevi nestali, ubijeni u KPD-u ili poginuli kao pripadnici Armije BiH. U Focu se zaputila i zena koja je na brutalan nacin zlostavljana i silovana ljeta '92...

Kako grad danas izgleda? Hoce li biti problema sa mjestanima Srbima? Kako ce reagirati oni sto su se u medjuvremenu uselili u njihove domove? U Foci je na vlasti tvrda struja SDS-a, ratni zlocinci sa potjernica Haskog tribunala u ovom gradu su narodni heroji i lokalne gazde. Foca je etnicki temeljito ociscen grad: nema nijedne bosnjacke porodice.

Ulazimo u Miljevinu. Stariji govore: "Od onog rata ovo je poznato cetnicko leglo, a dokazali su se i u ovom. Koliko je samo Miljevaca bilo glavnih zlikovaca... pocev od porodice Eleza i cuvenog Pere Eleza, pa preko Blagojevica, Miletica, Stankovica..." Miljevina pusta. Hotel, koji je i prije rata zjapio prazan i sluzio samo kao zaduzbina nekolicine politicara koji su iz Miljevine zaposjeli focanske fotelje, ostecen je jedino zubom vremena i jos uvijek je prazan, kakav je i navikao biti. Put ispucao, bez ikakvih oznaka, ali i bez vozila. Tek povremeno protandara poneki ostatak "fice" ili "zastave 101". "Sve su nam popljackali, a opet nista nemaju", govori nana iz prvog dijela autobusa.

Je li ono moja kuca?
Slike stvarnosti mijesaju se sa sjecanjima: koliko je samo zlocina pocinjenih na ovim prostorima... Okolna sela su nestajala pod naletima jedinica s ovu i onu stranu Drine, tu je negdje bila i javna kuca Pere Eleza, koja je, po svjedocenju zrtava, bila najcrnji primjer organizovanog zlostavljanja mladih djevojaka. Cesto ispod 18 godina. Dovodio ih je sa prostora cijele focanske opcine. Neke su poslije razmijenjene u visokoj trudnoci. Vecina ih je sad u trecim zemljama, bez imalo zelje da se ikad vrate na mjesto gdje su dozivjele zlocine nad svojim tijelom. Jedna se ubila u Australiji, dvije godine poslije izlaska na slobodnu teritoriju. Nije mogla izdrzati: stalno su je proganjale slike bradatih spodoba koji je siluju i smjenjuju se na njoj. Imala je nepunih 20 godina.

Osjecam jezu, jer po ko zna koji put razmisljam o sreci koja me i nehotice snasla: nekoliko dana prije pocetka rata otisla sam u Sarajevo. Zivot u opsadi, pod snajperima i sa stalnom jekom granata u usima, idila je u usporedbi sa strahotama koje su prezivjele moje prijateljice iz Foce. Smrt je lijepa, rekla mi je moja skolska drugarica. Ona je ostala u Foci. Silovali su je u stanu gdje su je drzali sa jos tri djevojke. Ne znam gdje je sada. U Bosni vise nije, kao ni hiljade drugih Focaka raseljenih sirom svijeta, koji se nikad nece vratiti svojim kucama.

Prilazimo Brodu na Drini, nekada poznatom po "Sipad Maglicu", u kojem je egzistenciju svojim porodicama obezbjedjivalo oko pet hiljada ljudi. Dimnjaci su i sada tu, ali dima nema. "Maglic" je potpuno propao. U ratu i poslije rata je izvozio drvo u Jugoslaviju i to kao kompenzaciju za oruzje, municiju i hranu. Otkako je NATO krenuo sa kampanjom pravde za Srbiju, "Maglic" vise nigdje ne izvozi. Zapravo, vise i ne postoji.

Vodja puta Muradif Cengic upozorava: "Nemojte se raspravljati sa njima. I ako vam budu dobacivali, sutite. Mozete im samo reci da se mi namjeravamo vratiti. Vec ove godine, uz pomoc medjunarodne zajednice, planiramo obnovu stotinjak kuca u Donjem Polju, a nama je bitno da odatle pocnemo."

Vozimo se lijevom obalom Drine. Foca je na desnoj strani. Kako su generacije cetnika Drinu smatrali prirodnom granicom na ovom dijelu, Focu su uvijek pripajali "Velikoj Srbiji". Sastavci, Cehotina... prostiru se pred nama. Prelazimo preko starog zeljeznog mosta. Na njemu je Alija Izetbegovic, kao predsjednik SDA, 1991. godine klanjao dzenazu Muslimanima koje su cetnici zaklali u Drugom svjetskom ratu. Na toj velikoj, decenijama zakasnjeloj dzenazi culo se da Drina nikad vise nece teci krvava. A potekla je, najkrvavija u svojoj historiji... Osjecam mucninu dok zvuk tockova odjekuje na metalnoj konstrukciji. Nema tragova zlocina, Drina tece bistra, krv je saprana i sa asfalta mosta na kome su zaklane stotine ljudi. Izvodili su ih iz Kazneno-popravnog doma, jednog od najvecih logora za Bosnjake u proteklom ratu, ubijali i bacali u Drinu. Ona je leseve nosila u Gorazde, gdje su ih tamosnji ljudi sahranjivali. Bez imena i prezimena, bez obiljezja, bez dove najblizih.

Vozac parkira autobus pored benzinske pumpe u Donjem Polju. Izlazimo. Nista vise nije isto. Donje Polje je prije rata bilo devedesetpostotna bosnjacka mahala. Nikad do danas nisam bila svjesna toga. Sada, kada su bosnjacke kuce spaljene, to se jasno vidi. Inace, Srbi koji zive u Foci najvecim dijelom su poslije Drugog svjetskog rata silazili sa crnogorskih krseva i useljavali u stanove. Proljeca 1992. nastavili su Drugi svjetski rat. Prvi i najjaci otpor u Foci pruzili su stanari Donjeg Polja. To se jasno vidi i po odmazdi koja je sprovedena nad njima.

Krecemo prema KPD-u. Nadomak njega je nekad bila kuca u kojoj sam odrasla. S donje strane ulice su zgrade. Prozori i balkoni su puni: radoznali mjestani, Srbi, gledaju ko je dosao, ili ko je smio doci - kako nam je drsko dobacio jedan mladji stanovnik Foce. Grupica od nas pet-sest ide zajedno. Almasa Hadziahmetovic zastaje pred pekarom i kaze: "Ama, je li ono moja kuca? E, da mi niste rekli, ja bih prosla, nikad je ne bih prepoznala." Kuca joj je nekad bila u sokaku, ali sada vise sokak ne postoji jer su ostale kuce spaljene, rusevine rasciscene i napravljen je parking. Iznad je bila kuca Fikreta Pilava. Ni nje, naravno, nema. Samo rusevina iza koje je Slobodan Davidovic, bivsi susjed, napravio svinjac, a sa donje strane je Stanica, koja nije bila ni u susjedstvu, od nekadasnje avlije napravila njivu. Pravda se: "Bogami, Fikro, ovo je meni opcina dala. Ja za ovo imam papir." Treba li reci da se radi o privatnom vlasnistvu? Ipak, sve je bosnjacke placeve focanska opcina podijelila svojim "zasluznim gradjanima".

Hadzibeg je ziv
Dolazim do svoje kuce. Preda mnom su rusevine koje su ostale nakon sto je kuca 1992. godine spaljena. Jecam. Nista nije isto. Ispred je zakljucana kapija, a nikad je tu nije ni bilo. Pred kucom neki covjek nesto radi. Otvaramo i ulazimo. Nema vise avlije, maminog cvijeca, ocevih sljiva, jabuka, tresnje... Sve je jedna velika njiva. On pozdravlja: "Dobar dan." Hocu da vristim, da puknem, da mu kazem: "Ovo nije tvoje! Idi!" Sjecam se rijeci dede iz prijedorskog sela Hambarine: "Ne dirajte mi rusevine!" Placem. Iako sam obecala da necu, da im necu dozvoliti da mi vide suze, ne mogu izdrzati. Gledam zidine, iz kuce izrastao korov, cak i drvo, a tu su mi sve uspomene, sve moje djetinjstvo, cijeli moj zivot. Pruzam ruku. Zelim samo da dotaknem, da osjetim svoj dom. Ruka mi je crna od izgorjeline. I hladna. Nemam vise doma.

Uzimam grumen zemlje. Prosipa mi se kroz prste. Srce mi se steze: to je moje. Zaklinjem se sama sebi da cu se kad-tad vratiti i ponovo napraviti kucu. Moja djeca moraju znati odakle su i sta se desilo. A onda se okrenem i vidim njega: radi nesto ispred supe. Magli mi se pred ocima, vidim svoga oca, koji je toliko puta stajao na tom istom mjestu. Osjecam bol, toliku bol da ne mogu da progovorim... Moze li se izbrisati sedam proteklih godina? Ne mogu da razgovaram sa covjekom koji koristi moju zemlju. Ne mogu. Okrecem se. Gledam u most. Glava mi puca od boli. Sve se mijesa. Dedo rahmetli je imao obicaj reci: "U vasoj kuci su '43. klali ljude i bacali ih u Drinu." Pa zar se sve moralo ponoviti? Samo da mi je naci nesto, bilo kakvu uspomenu. Penjem se po rusevinama, ali nema nista. Nema vise ni uspomena.

Slikam kucu sa gornje strane. Prolaznici upozoravaju jedni druge da se sklone, da ne bi "ispali na slici". Iz salona namjestaja KPD-a, s druge strane ceste, radoznalo gledaju. Jedan radnik mete trotoar i govori mi: "Sta je slikas odatle? Prodji sa donje strane. Svakako je nikad neces popraviti." Pored salona, karaula na kojoj su uniformirani cuvari. Dezurni komentira: "Evo ih, dosli."

Foca je danas Srbinje, a Donje Polje Dusanovo, po Dusanu Davidovicu, koji je, navodno, bio prva srpska zrtva u Foci. Koliko je do tada palo bosnjackih, niko ne zna. Glavna ulica u ovom naselju, nekada ulica Borisa Kidrica, sad je Svetosavska. U svojoj je avliji jedna Bosnjakinja u uglu basce vidjela hadzibeg koji je slucajno prezivio. Pitala je Srpkinju koja je prisvojila sve njeno kako se sad zove to cvijece. Odgovorila joj je: "Pa, hadzibeg." Onda je "domacica" nju upitala gdje zivi, a kad je ova odgovorila da zivi u Sarajevu, Srpkinja je rekla: "E, lako je vama. Vrijedi vam Sarajevo cijele Republike Srpske. Mi boga molimo da se Muslimani pocnu vracati. Propadosmo."

Svugdje samo rusevine. Ni jedna bosnjacka kuca oko KPD-a nije ostala citava. Zgrade jesu. Mula Kovac zvoni na vrata gdje je nekad stanovala njena jetrva Hadzera. Usput kaze da je prepoznala njene zavjese na prozorima. Otvara mlada djevojka. Kad je shvatila sta Mula hoce, tvrdi da su oni, kad su dosli iz Gorazda, bili treci stanari i da nista nisu nasli. Njen brat, od sedam-osam godina, govori: "Nismo mi nista nasli. Bio je jedan regal, joj koliki je bio, ali ga je uzeo ovaj odozgo", i pokazuje prstom na sprat. Mula poslije prica da je u stanu prepoznala stvari svoje jetrve.

Sokaci od kaldrme zarasli su u travu. Tisina. Nema kuca, nema zivota. Nigdje cvijeca, a nekada je svaka avlija bila punu behara. Musluk, dio Donjeg Polja u kome je bila dzamija, sav je spaljen. Kao i dzamija, kojoj zidovi jos uvijek stoje, ali je toliko zarasla u korov da joj se ne moze prici. I mekteb je tu, takodjer spaljen. Sjecam se kako smo se kao djeca peli na munaru koje vise nema i kako su stari ljudi govorili da je hodza Corbo, koji nas je poducavao u mektebu, preblag prema nama.

Komsija
Blizi se vrijeme povratka i polahko se vracamo prema autobusu. Policija i SFOR non-stop kruze. U Donjem Polju odjednom je zivnulo. Ocito se proculo da su "Turci dosli", kako nam bezobrazno dobacise kroz prozor jednog automobila. Vozaci usporavaju, upadljivo gledaju, neki cak staju i pitaju ima li ko poznat. Predratni susjedi setaju oko nas, pozdravljaju, oslovljavaju nas sa "komsija". Snase u crnim suknjama sa pregacama i crnim maramama pitaju ima li ko iz Gorazda da mijenjaju imovinu. Nisu jedine: vecina Srba koji sad zive u Foci nudi zamjenu i priznaju da malo ko od njih vjeruje u zajednicki zivot.

Razgovaram sa bivsim profesorom: "Ne smijem puno govoriti. Ovdje je strasno. Pogrijesio sam sto nisam otisao. Ono sto se desavalo u proteklim godinama je uzasno. Ja sam svim srcem na strani prognanika, ali u ovom gradu nema ni deset posto normalnih ljudi. Najvise su me razocarali nasi intelektualci, prosvjeta, pokazali su se kao najveci zlocinci." Pita jesmo li culi za Boru Ivanovica. Da, prije rata je bio direktor skole na Godijenu, a u ratu - vojvoda koji je pljackao, klao, ubijao i silovao. Sve se zna: rijetki prezivjeli danas su svjedoci. Brojni focanski zlocinci su na haskim listama. A i ostale ce, valjda, stici sudovi: dokaza ima dovoljno.

Prosvjetni radnik u Foci ima platu oko 200 maraka, a profesor veli da u gradu nista ne radi. Nekoliko pojedinaca je poklopilo sve: privatiziralo stanove i vlast. Istovremeno, svi ostali su, tvrdi, na rubu egzistencije. Nestalo je ratne pljacke, a privreda je propala. Radnje su prazne. Najsnabdjevenija prodavnica u Foci, koja trenutno ima vise od deset artikala, jeste ona koju je prije rata drzao Senad Sahinpasic. U sali je neko od Bosnjaka prokomentirao: "Mozda im Saja salje robu."

U razgovoru nas prekidaju prolaznici, prilaze da se pozdrave s profesorom i to koriste da se i meni jave, te odmah pitaju: "Je li ovo nasa kona?" Prepoznajem Miroja, ne mogu se sjetiti prezimena, koji je prije rata bio seoski ucitelj. Ocito je u medjuvremenu doselio u grad. Nema jedno oko i po tome sam ga zapamtila. Osjetim kako se jezim, knedla mi je u grlu: znam imena djevojcica i djevojaka koje je silovao. Njihova svjedocenja su registrirana u ustanovama koje su im pruzile pomoc. Poslije njega nailaze neke zene, pruzaju mi ruku, zele da se upoznaju. Jedna kaze da se zove Goja. Mahinalno sklanjam ruku iza ledja. Jednostavno, ne mogu.

Pridruzujem se grupi oko autobusa. Svako govori o svojoj kuci: "Probili su mi zidove koji su ostali nakon paljenja i sada mi u kuci drze svinje"; "Nasla sam pijevca nasred kuce i slikala da ponesem babi da vidi kakva mu je kuca"... Zajednicko im je da su sve spaljene. Okupljenima se, sva zadihana, priblizavala Emina Zuko, sakrivajuci nesto iza suknje. Odmah je pocela govoriti: "Pokupila sam im goblen sa zida." Goblen je, naravno, njen. U stanu gdje je ona nekad zivjela sad zivi neki invalid. Onda je otisla kod ljudi za koje je znala da imaju njene stvari: "Prepoznala sam svoj tepih, eno ga k'o polje, poznala bih ga medju hiljadu. I moje heklanje im je u kuci. Ali, ne daju mi nista. Goblen sam skinula sa zida i pobjegla." I ostali govore o svojim utiscima. Vecina priznaje da im je nekako lakse na dusi nakon ove posjete, ali ipak, kad je povratak u pitanju, pitaju: Ko ce se vratiti? Dvije zene nabrajaju svoj uzi komsiluk: "Otisli su u Ameriku, Australiju, Njemacku, Svedsku... izginuli, pomrli. Nema se ko vratiti. Ne mogu sama. S kim da popijem kafu? Sa njima ne mogu." Krecemo nazad. Odlazimo sa nasih ognjista, koja su sada srpska, i vracamo se u stanove u Sarajevu, Visokom, Zenici... koje Srbi traze jer su njihovi. Samo nase vise nije nista.

[karadoz]

Srbi i Ferhadija: evolucija koje nije bilo
Spomenik lošoj savjesti
Srpski zagovornici anestetičke teorije, prema kojoj sve što boli valja zaobići, izmirivali su svoj dug prema otadžbini lakonskom tvrdnjom da Ferhadiju nije trebalo rušiti, ali, kad je već srušena, ne treba je ni graditi. Drugi je nisu priznavali za nacionalni spomenik, "nego spomenik turskih osvajača, koji su surovije i od fašista postupali sa autohtonim stanovnicima ovih krajeva". Treću grupu stavova o Ferhadiji zastupali su srpski političari koji su željeli da se predstave operisanim od nacionalizma: nije je trebalo rušiti, treba je izgraditi, ali još nije vrijeme

egenda kaže da je Ferhad-paša Sokolović, valjda prvi Bosanac koji je uspio u bijelom svijetu i prvi koji se u Otomanskoj imperiji okitio titulom paše, za svoju džamiju u Banjoj Luci angažovao najbolje srpske zidare iz Dubrovnika i Splita. Još kaže da je među majstorima bio i neki Rade, odnosno Radovan, što opet svjedoči kako predanja ponekad najživljim čini njihova ironijska korespondencija sa stvarnošću. A, prema predanju, Ferhadija, kojoj je njen ktitor namijenio da bude ljepša od Aja Sofije, 1579. je, kada je završena, odnijela i svoje prve srpske žrtve. Bili su to srpski majstori i zidari koje je Ferhad--paša zazidao u minaret kako više nigdje i nikad ne bi mogli da podignu tako lijepu džamiju.

A onda, 420 godina kasnije, krajem 1999. legenda je ponovo dobila svoju ironijsku protivtežu u stvarnosti, odnijevši još jednu žrtvu, ponovo srpsku. Tada je, naime, u minaret džamije, koja nije postojala već šest godina, uzidana politička karijera tadašnjeg gradonačelnika Banje Luke Đorđa Umićevića. Smijenio ga je sa tog mjesta Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Naravno, i Umićević je, kao zidar Radovan, zazidan da svoja djela ne bi ponavljao - da ne bi sa svoje uticajne funkcije ometao ponovnu izgradnju Ferhadije.

Još godinu i po dana kasnije, nekoliko dana pošto su srpski demonstranti silom spriječili polaganje temeljca, pokazalo se da će Ferhadija još sačekati da dobije svoje minarete, ali i da se u njima našlo još mjesta. I opet za Srbe, i opet, izgleda, za političare koje će stranci nastojati da spriječe da još jednom manje-više ravnodušno gledaju ono što se u ponedjeljak dogodilo u Banjoj Luci.

Gradili Srbi, rušili muslimani Legenda o Ferhadiji najdrastičnije se povukla pred istorijom u zoru sedmog maja 1993. godine, kada je srušena velikom količinom eksploziva. Iako je tresak bio takav da se nekim Banjalučanima tada učinilo da je u gluvo doba noći eksplodirao neki magacin sa municijom, bio je to posao profesionalaca koji su znali gdje i koliko eksploziva treba postaviti. Uostalom, praksa nije dozvolila suvišna lutanja: kada je godinu dana ranije u Foči srušena Aladža, bilo je postavljeno toliko eksploziva da je u početničkom pokušaju, zajedno sa džamijom, u vazduh otišlo i dosta okolnih građevina.

Poslije rušenja Ferhadije, u seriji u kojoj je za dva mjeseca srušeno i ostalih 15 banjalučkih džamija, napravljen je, kažu, policijski izveštaj koji je samo konstatovao rušenje. Za počiniocima se nije tragalo. Uostalom, nije bilo ni potrebno. Također je poznato da se rušenju nešto glasnije suprotstavio jedino tadašnji gradonačelnik Banje Luke Predrag Radić, koji je kasnije potvrdio da u policiji i sudovima postoji zbirka spisa o rušenju. Ali da je iza zločina stajala vlast, sigurno mnogo veća od one koja je u to vrijeme pripadala Radiću, pokazalo se nekoliko mjeseci kasnije, kada je u Banjoj Luci organizovana izložba Banja Luka - središte Vrbaske banovine 1929-1941. Među brojnim fotografijama grada iz tog vremena ni Ferhadija niti ijedna druga banjalučka džamija nije se mogla vidjeti.

Zvanična verzija, u koju su mnogi čak i povjerovali (lakše im bilo), te 1993. glasila je: Ferhadiju su u vazduh digli ekstremni muslimanski elementi, da bi urbi et orbi pokazali na šta su Srbi sve spremni. Zanimljivo je da je slična besmislena verzija u opticaju bila i godinama kasnije, kada je Predrag Lazarević, jedan od istaknutijih banjalučkih intelektualaca (!) krajem oktobra 1999. rekao: "Kad je Ferhadija odletjela u vazduh, ja sam rekao: 'To je učinio islamski svijet da se Srbima osveti, da u Banjoj Luci napravi provokaciju i da sruši džamiju, koju sam ja nazivao srpskom džamijom, jer je Ferhad-paša Sokolović Srbin'."

Tvrdeći da "islamizovani Srbi ostaju Srbi", Lazarević je u čudesnoj logičkoj pirueti (za koju nije trebalo umijeća koliko hrabrosti) objasnio da su Ferhadiju ipak napravili Srbi, a srušili muslimani. Jedino je ostalo nesporno da su poslije Daytona, 1996, Srbi buldožerima raščistili ruševinu i onako komunalno poravnali stvar.

Tri srpska stava o Ferhadiji Ali bio je to i početak jedne nevjerovatne tihe polemike, koja se, na kraju, uspostavila kao most između maja 1993. i maja 2001. godine. Liberalni srpski intelektualci i zagovornici anestetičke teorije, prema kojoj sve što boli valja zaobići, izmirivali su svoj dug prema otadžbini lakonskom tvrdnjom da Ferhadiju nije trebalo rušiti, ali, kad je već srušena, ne treba je ni graditi. Taj stav u utorak je osvježio, čak iz Amerike, i jugoslovenski predsjednik Vojislav Koštunica. Iako je saopštio da je "veoma zabrinut i nesrećan zbog incidenta nasilja i vjerske netrpeljivosti u slučaju Banje Luke", Koštunica je rekao da neke crkve i džamije ne treba obnavljati jer bi "one mogle izazvati nove incidente".

Drugi, poput Lazarevića i njegovog političkog sljedbenika Umićevića, prihvatali su da u Aneksu 8. Dejtonskog sporazuma stoji stavka o čuvanju nacionalnih spomenika kulture. "Ali Ferhadija nije nacionalni spomenik ni jednog od tri naroda BiH, nego spomenik turskih osvajača, koji su surovije i od fašista postupali sa autohtonim stanovnicima ovih krajeva", govorio je Umićević. Treću grupu stavova o Ferhadiji zastupali su srpski političari koji su željeli da se predstave operisanim od nacionalizma: nije je trebalo rušiti, treba je izgraditi, ali još nije vrijeme. "Ponovna izgradnja Ferhadije mogla bi biti ponovni uzrok eskalacije nacionalnih sukoba u Banjoj Luci", upozoravo je među njima Dodikov ministar vjera Jovo Turanjanin, za svaki slučaj, tvrdeći da se u RS-u "garantuje sloboda vjeroispovijesti".

Prvi konkretan korak za Ferhadiju napravio je sredinom aprila 1998. tadašnji Visoki predstavnik Carlos Westendorp, koji je Umićeviću i tadašnjem friškom premijeru RS-a Miloradu Dodiku poslao pismo zahtijevajući ponovnu izgradnju džamije. "Ovaj zahtjev je u najmanju ruku preuranjen. Neshvatljivo je da se zahtijeva izgradnja Ferhadije prije nego što se obnovi Hram svete Trojice (u Banjoj Luci), koji su porušili Nijemci, muslimani i Hrvati u Drugom svjetskom ratu", reagovao je tada Lazarević, koji je sebe zadužio da o Ferhadiji govori koliko svi ostali Srbi zajedno. Dok su pametniji ćutali, Lazarevićevo objašnjenje gotovo da je dobijalo formu preovlađujućeg stava.

Čekajte izbore Dodik se pokazao nešto racionalnijim tvrdeći da će "svijet uporno zahtijevati ponovnu izgradnju Ferhadije". "Mi nemamo nikakav međuprostor i moramo izgradnju odobriti. To je ipak stvar lokalnih vlasti u Banjoj Luci", rekao je premijer RS-a.

Presudan događaj za gradnju bila je odluka Doma za ljudska prava BiH, koji je 11. juna 1999. donio odluku da nadležni organi RS-a moraju izdati dozvolu za gradnju. I tada je počelo dvogodišnje prebacivanje loptice između Srba i pripadnika banjalučke Islamske zajednice, s jedne strane, te Vlade RS i banjalučkih lokalnih vlasti. Za srpske političare Ferhadija je bila vruć kolač, koga niko od njih, od Dodika 1998. sve do Mladena Ivanića 2001, nije hladio, nego je gledao kako da ga prebaci drugom u ruke. Da je stvar politički vrlo opasna, potvrdio je krajem 1999. ponovo Dodik, koji je na pitanje o gradnji Ferhadije odgovorio iskreno: "Ta priča je realna tek poslije parlamentarnih izbora."

Umjesto da su bez mnogo galame prihvatili gradnju dajući mu ono značenje koje i treba da ima, Srbi tada shvataju da su progutali mamac: Ferhadija je i za njih i za Bošnjake postala mnogo više od džamije. Tada počinje cjenkanje sa Islamskom zajednicom. Dodik predlaže da se prije Ferhadije gradi neka druga džamija, ali ne uspijeva. Poslije toga pristaje na Ferhadiju, ali ne na njenom mjestu, u centru gradskog jezgra, već na periferiji. Ni to nije išlo. Na kraju pristaje, ali da to ne radi on.

Kako je išlo sa tim pregovorima, svjedoči Dodikov ministar Građevine Jovo Bašić, koji se oko svega, izgleda, mnogo sekirao: "Neki Srbi misle da je gradnja baš Ferhad-pašine džamije prkošenje Srbima. Pa smo im (predstavnicima IZ) savjetovali: gospodo, nije sporno treba li to činiti ili ne, evo vam za početak koju god (džamiju) hoćete, ali budite politički razumni i odgovorni - nemojte da politizujemo vjeru." Nisu ga razumjeli. "Oni i dalje insistiraju na Ferhad-pašinoj džamiji", rezimirao je rezultat natezanja Bašić.

Tada počinje drugi krug: Dodik i Vlada vruć krompir guraju gradskoj vlasti. Nebojša Radmanović, tada samo socijalista blizak Dodiku i predsjednik banjalučkog Izvršnog odbora, maše zakonima u kojima stoji da je za kulturne spomenike nadležno Ministarstvo za urbanizam i građevinarstvo. Nema on ništa s tim. Uostalom, čekajte izbore.

Krajem marta, međutim (sačekali su izbore), pod pritiskom stranaca sve dozvole su izdate. Ivanić je shvatio da je Ferhadija ostavljena njemu u amanet, pa je pokušao da ugasi vatru pričom da je to samo jedan vjerski objekat i da mu tako valja pristupiti. Ali bilo je kasno poslije svih tih Umićevića i Lazarevića. Ferhadija je postala ono što nadilazi i bogomolju i političku činjenicu: postala je spomenik lošoj savjesti.

Na kraju je ostalo još samo pitanje: da li je bilo prerano? Jeste, jer u onome što se u ponedjeljak moglo vidjeti u Banjoj Luci nije bilo ničega poslijeratnog, već predratnog. Ali kako prerano, šeste godine poslije Daytona? Nije bilo prerano. I upravo u tom prerano-nije prerano staje sva postdejtonska priča. Pod naslovom: premalo.
Ferhadija 1992-2001

1992, 27. februar, oko 23 sata: Pred vrata Ferhad-pašinog turbeta, iz automobila u pokretu, bačena eksplozivna naprava od oko 400 grama plastičnog eksploziva, sa sporogorećim štapinom. Od snažne eksplozije popucala su stakla na ulaznim vratima u turbe, oštećen kameni zid oko vrata, a popucala su i stakla na džamiji. Napad na kompleks Ferhadije, zadužbine Ferhad-paše Sokolovića, utemeljitelja urbane Banje Luke, izveden je noć uoči početka referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine.

1993, 5. mart, oko 13 sati: Pokušaj klanja muftije u penziji, hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića, ispred gostionice EX (prekoputa Ferhadije), vlasništvo Mome Đukića, koji se u svjedočenjima navodi kao jedan od rušitelja Ferhadije. Muftiju je nekolicina četnika htjela zaklati, a spasila ga je nekolicina također naoružanih Srba. Mehmed ef. Zahirović je jedan od 64 ugledna muslimana koji su 1942. godine potpisali Rezoluciju kojom se od poglavnika Pavelića zahtijevao prekid terora nad srpskim življem u Banjoj Luci.

1993, 6. maj, četvrtak: Srbi u Banjoj Luci proslavljaju Đurđevdan. "Osjećao sam se nelagodno, jer smo imali iskustvo da kad god su oni slavili, to je postajalo prilikom za osvetu protiv nas", napisao je u jednom svjedočenju Bedrudin Gušić, predsjednik Odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci. "Prema nekim očevicima, oko 23 sata, večer uoči rušenja Ferhadije i Arnaudije, susjedi su sa svojih prozora gledali kako policija blokira sve ulice u blizini ovih džamija i onda su čuli kako se vojni kamioni zaustavljaju u njihovoj blizini". Sve banjalučke džamije su srušene, u narednih šest mjeseci, u noćnim satima, u vrijeme trajanja policijskog sata.

1993, 7. maj: "U jutarnjim satima sam saznao da je Ferhadija potpuno uništena eksplozijom u toku noći. Otišao sam tamo da se uvjerim. Okupilo se puno ljudi, ali policija nije puštala nikoga blizu i mogli smo samo da posmatramo mjesto sa distance. Sreo sam se sa Ibrahim-efendijom Halilovićem, glavnim banjalučkim imamom, i zajedno smo otišli da se molimo u džamiju na drugoj strani Vrbasa. Kada smo se vratili, neko je rekao da policija želi da razgovara sa Halilovićem. Približivši se zgradi Odbora IZ, koja se nalazi uz Ferhadiju, vidjeli smo kako kamioni i buldožeri čiste mjesto na kome je bila džamija, odvozeći sve što je preostalo na nama nepoznatu lokaciju." (Bedrudin Gušić)

1993, 8. maj, poslije ponoći: Porušeni i ostaci Ferhadije. U narednim danima, zvaničnici Islamske zajednice pišu brojna pisma gradonačelniku Banje Luke Predragu Radiću, tražeći da preostali fragmenti džamije ne budu bačeni na gradsko smetljište. Sva pisma su ostala bez odgovora.

1993, septembar: Groblje, cvijeće i ograda uništeni, a ostatke uklonilo Javno preduzeće "Put".

1994, 18. februar: Skupština općine Banja Luka odlučila da se izradi novi regulacioni plan za područja "Jug IV-VII" i u naredne tri godine zabranila gradnju na ovim područjima, unutar kojih se nalazila većina srušenih džamija.

1995, 19-20. decembar: Bačene tri eksplozivne naprave. Razbijeni prozori na zgradi Odbora Islamske zajednice. Uklanjani nišani sa grobova i ograda, napadani vjernici koji su dolazili na molitvu u muftijin ured i provocirani ljudi koji su dolazili na ispraćaj dženaza.

1996, april: Geometri na lokalitetu Ferhadije obilježavali lokaciju ulice koja treba biti izgrađena naspram Express-restorana, u blizini Ferhadije.

1996, 16. oktobar: Javno komunalno preduzeće "Čistoća", na osnovu općinske naredbe, nastavlja ćišćenje lokacije Ferhadije: posječene su topole, žuta zgrada je srušena i uklonjen različit materijal.

1997, 17. oktobar: Radnici "Čistoće" vade kosti lubanje i butne kosti iz mezara, stavljaju u vreću od cementa i bacaju ih na kamion, a potom na njih nabacuju smeće. Zvaničnici OHR-a spriječili rušenje zgrade Odbora IZ.

1996, 6. novembar: Na vlasničkim izvodima banjalučke općine više nije bilo Ferhadije, groblja, niti okolnih zgrada.

1996, 4. decembar: Islamska zajednica podnijela žalbu Domu za ljudska prava, tražeći dozvolu za podizanje ograda na lokalitetima 15 srušenih banjalučkih džamija i dozvolu za njihovu ponovnu izgradnju.

1997, 27. mart: Skupština općine Banja Luka odlučila da dopuni svoju odluku o izradi Regulacionog plana za područja "Jug IV-VII". Do usvajanja novog Regulacionog plana, ili za najviše pet godina, ova područja ostaju rezervisana i na njima je zabranjena gradnja. Na ovom području se nalaze lokacije sedam džamija.

1998, 13. april: U svom pismu Visokom predstavniku, gradonačelnik Banje Luke Đorđe Umićević je pitao Carlosa Westendorpa: "Da li vam je poznato da je Ferhadija - čiju restauraciju tražite u centru banjalučke opštine, gdje nikada nije živjelo više od 15 posto islamskog življa - spomenik okrutne turske okupacije?"

1998, 20. juli: Umro banjalučki muftija Ibrahim-efendija Halilović. Islamska zajednica tražila dozvolu za ukop u haremu Ferhadije.

1998, 21. juli: Općina odbila zahtjev Islamske zajednice, uz obrazloženje da su sahrane u centru grada zabranjene zakonom još 1945. godine. Odbijena i žalba.

1998, 22. juli: Predrag Lazarević, predsjednik Srpske partije Krajine i Posavine, gostujući u programu lokalne televizije "Simić", rekao da pristalice ove partije neće dozvoliti dženazu muftije Halilovića u haremu Ferhadije.

1998, 23. juli: Više stotina nacionalističkih demonstranata okupilo se na lokalitetu Ferhadije kako bi spriječili očekivanu dženazu muftije Halilovića.

1998, 9. novembar: Saslušanje o zahtjevu Islamske zajednice održano pred vijećem Doma za ljudska prava u Banjoj Luci. Nakon intervencija općinske vlasti, Ugostiteljska škola i Međunarodni press-centar uskratile dozvolu za održavanje saslušanja u njihovim prostorima. Uz intervenciju OSCE-a, prostor za saslušanje osiguran u prostorijama Agroprom banke u Banjoj Luci.

1999, 11. juni: Dom za ljudska prava donio odluku u slučaju Islamska zajednica protiv Republike Srpske. Sa 11 glasova za i dva protiv, Dom za ljudska prava utvrdio da postoji diskriminacija prava na slobodu vjerovanja i prava na slobodno korištenje vlastite imovine pripadnika Islamske zajednice u Banjoj Luci. Vlastima RS-a je naređeno brzo izdavanje dozvola za obnovu sedam porušenih džamija, uključujući Ferhadiju.

1999, 29. novembar: Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smijenio Đorđa Umićevića sa mjesta gradonačelnika Banje Luke. Među razlozima za smjenu, navedeno je sprečavanje održavanja saslušanja Doma za ljudska prava, odbijanje da izda dozvolu za obnovu Ferhadije, te izjave kojima je podsticano antibošnjačko raspoloženje i opstruirana izgradnja multietničkog društva.

2000, 9. august: Islamska zajednica obznanila svoju odlučnost da obnovi Ferhadiju bez obzira da li će vlasti RS-a i Banje Luke izdati dozvolu ili ne. Premijer Vlade RS Milorad Dodik rekao da neće biti dozvoljena obnova džamije bez dobijanja potrebne dozvole.

2001, 27. mart: Misija OSCE-a u BiH pozdravila odluku općinskih vlasti Banje Luke da izdaju urbanističku dozvolu za obnovu Ferhadije. Odluka je izrečena gotovo dvije godine nakon početne naredbe Doma za ljudska prava. 2001, 7. maj: Više hiljada demonstranata spriječilo svečano polaganje kamena temeljca za obnovu Ferhadije. Nije zakazan novi datum ceremonije.

[Gjovani]

Panika u Foči, Banja Luci i Šipovu...A Bogami i na Koševu...

[sonjal]

NEMA VISE NI USPOMENA

Odlazimo sa nasih ognjista, koja su sada srpska, i vracamo se u stanove u Sarajevu, Visokom, Zenici... koje Srbi traze jer su njihovi. Samo nase vise nije nista.

<{POST_SNAPBACK}>

KARA, uvek ti je tako svuda u Foci, Sarajevu , Beogradu , Zagrebu,.................
Dodju divlji i isteraju pitome sa kultrurom , tradicijom,.......
IZGLEDA DA JE TO PRIMITIVNA BORBA ZA OPSTANKOM POBEDILA!

Izgleda mi da uvek pobedjuje ideja mog pok. oca:" nema vise moje tvoje, vec nase", zato smo ja i moja sestra kao male nosile prvi kupljeni "djubretarac"-tada najmoderniji u BGD zajedno.

Edited by sonjal, 05 October 2005 - 10:00.

[karadoz]

Sonja koliko su Dzamija srusili Srbi u Beogradu?

[sonjal]

Sonja koliko su Dzamija srusili Srbi u Beogradu?

<{POST_SNAPBACK}>

Nisu dzmiju , ali su duh Beogradski stalno rusili, sto je mnogo veca rusevina od dzamije, ali tesko ti to mozes da razumes.

[karadoz]

Nisu dzmiju , ali su duh Beogradski stalno rusili, sto je mnogo veca rusevina od dzamije, ali tesko ti to mozes da razumes.

<{POST_SNAPBACK}>

A Dzamija nije nista za duh nego onako za poker aparate to u Beogradu jel?

[Slaven]

pa dobro bre karadoz, cemu foliranje?



sto imas da kazes na Hell-in prenesen tekst


Snimka oskvrnuća crkve korištena za prikupljanje novca za džihad


Crkvu franjevačkog samostana u Gučoj Gori muslimanski ekstremisti su obeščastili, oštetili, a kip svetog Franje mecima izrešetali. U crkvi franjevačkog samostana u Gučoj Gori ostao je pečat o počiniteljima zlodjela na arapskom jeziku.



kakvi poker aparati, kakvi bak'raci?

[karadoz]

pa dobro bre karadoz, cemu foliranje?
sto imas da kazes na Hell-in prenesen tekst
Snimka oskvrnuća crkve korištena za prikupljanje novca za džihad
Crkvu franjevačkog samostana u Gučoj Gori muslimanski ekstremisti su obeščastili, oštetili, a kip svetog Franje mecima izrešetali. U crkvi franjevačkog samostana u Gučoj Gori ostao je pečat o počiniteljima zlodjela na arapskom jeziku.
kakvi poker aparati, kakvi bak'raci?

<{POST_SNAPBACK}>

Jeli onaj sto govori o tome koliko su Srbi srusili Dzamija u BiH.. koliko ih je ostalo u Banjaluci? Ili zasto su ubili covjeka prilikom pocetka obnove Ferhadije u Banjaluci... Imam ja jos pitanja moze?

[Slaven]

Imam ja jos pitanja moze?

ma moze samo

ja tebi o franjevackom samostanu i ostao je pečat o počiniteljima zlodjela na arapskom jeziku.


a ti o Srbima i Banji - Lucky




zato pistam cemu foliranje?


dakleM - sto tko i zasto se potpisivao u franjevackom samostanu?

[Gjovani]

ma moze samo

ja tebi o franjevackom samostanu i ostao je pečat o počiniteljima zlodjela na arapskom jeziku.
a ti o Srbima i Banji - Lucky
zato pistam cemu foliranje?
dakleM  - sto tko i zasto se potpisivao u franjevackom samostanu?

<{POST_SNAPBACK}>

Da nije možda Omer Paša Latas?

[NenadB]

Tek povremeno protandara poneki ostatak "fice" ili "zastave 101".



Толика аута увезена за време рата, а њима се привиђа "Заставин" програм.Југоносталгија

[sonjal]

A Dzamija nije nista za duh nego onako za poker aparate to u Beogradu jel?

<{POST_SNAPBACK}>

Od tebe nisam ni ocekivala da znas metod argumentovanog dokazivanja.
Isceljenje mora kod tebe da se bazira na promeni verovanja, jer mentalni i duhovni dokaz koji pruzas nije neoboriv

[zokiasov]

Najjaci su mi ovi koji uzmu da se raspravljaju sa ovim mentolom , a on ne izvali da ga pale pa jos jace udri ...