Jump to content


Photo

Vojvoda Bogić Moračanin - pleme Morača


  • Please log in to reply
3 replies to this topic

#1 DIOCLEANO

DIOCLEANO
  • Banned
  • 108 posts

Posted 07 September 2005 - 04:19

Dr Miodrag Perović:
O VOJVODI BOGIĆU MORAČANINU - DA BI LEGENDA POSTALA STVARNOST





Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obilježja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, održao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.



Istoričari različito procjenjuju čas Bogićevog dolaska u Moraču, u rasponu od 13. do 17. vijeka


Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obilježja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, održao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.
Današnji skup je neobičan događaj, potomci daju počast pretku koji je živio prije više stotina godina, sa svježim sjećanjem o njemu kao da je bio njihov savremenik. Mjesto gdje je naš rodonačelnik prisjeo da počine kad je došao u Moraču nazvali smo Bogićevom stolicom, tamo gdje je prićerao stoku nazvali smo Priboj; gdje je stigao u smiraj dana nazvali smo Smira; gdje je jednooki Rakoč ustrijelio orla za kojeg je Bogić rekao: “Zorno li se raširio”, dali smo ime Širalija; gdje je naš praotac sjeo da se odmori pri kraju puta dali smo ime Zasjednica i tamo izgradili groblje za vječni počinak; mjesto gdje mu je ovan uginuo nazvali smo Zacrkalje, (neki kažu da smo ga tako nazvali da bi se pamtilo da je Bogić odredio da se tamo jednom crkva sagradi). Onamo, s druge strane Velike stijene, gdje su ga Danilovići gostili nazvali smo Gostilovnik. Gdje je, ćerajući Turke, izgovorio: “Dosta je bilo, uhvati nas sumrak”, nazvali smo, zajedno s Rovčanima, Sumrak.
Šta je to bilo u tom čovjeku što ga je učinilo tako značajnim da se gordimo time što smo njegovi potomci, da pamtimo otkuda je došao, mjesto gdje je počinuo, riječi koje je izgovorio? Na ovo pitanje teško je odgovoriti jer o životu vojvode Bogića i vremenu njegovog dolaska u Moraču nemamo istorijskih svjedočanstava. Predanje kaže da je došao iz Huma Hotskoga, neki kažu sa četiri, neki sa sedam sinova, od kojih su svi osim dvojice izginuli u međuplemenskim sukobima i borbi protiv Turaka. Vojvoda Bogić bio je imućan, imao je veliku fizičku i moralnu snagu. Jačao je duh slobode i organizovao otpor Turcima. Svoje saplemenike osvajao je solidarnošću i zaštitom. Predanje govori da se popadija popa Ćirovića usprotivila nikšićkim Turcima kad su jednom prilikom pljačkali po Morači. Udarili je nogom u trbuh i ona pobačila dijete koje je nosila. Vojvoda Bogić je organizovao osvetu. Sa sinovima i drugim plemenicima otišao je pred Manastir gdje su se Turci bili okupili da i manastir opljačkaju. Kad su se izmiješali s Turcima, na ugovoreni Bogićev mig Moračani udare na njih. Turci stanu ginuti i bježati. Pod vođstvom vojvode Bogića Moračani su ih gonili uz Jasenovu i dalje kroz Rovca. Rovčani su im priticali u pomoć, narodna snaga je rasla. Turci su ginuli po kamenitoj uzbrdici sve do potoka između Liješnja i Veljeg Dubokog. Na tom potoku Bogić je izgovorio riječi koje smo malo prije pomenuli i on se od tada naziva Sumrak. U ovoj bici izgubio je jednog sina, koji je, po legendi, sahranjen uz crkvu u Manastiru Morači. U narodnoj pjesmi pjeva se: “U Bogića, u Moračanina, u njega se tri veselja grade: kćer udaje, a dva ženi sina”. Klimenti su presreli svatove i ubili mu sinove. Sahranio ih je na Zasjednici. “Dvije snahe u rod povratio, milu šćercu divno opremio”. Sam Bogić je poginuo u sukobu s Vasojevićima oko Kotiča, prostrane terase Koma Vasojevićkog pogodne za držanje stoke, koju su Vasojevići bili oteli od Klimenata. Bogić je teško ranjen. Prenešen je u Petrovu Ravan, gdje je umro. Sahranjen je na Zasjednici kod sinova. Dva Bogićeva sina, Rakoč i Dobrija, imali su potomstvo. Od njih smo mi, Bogićevci, koji činimo dvije trećine današnjih Moračana. Po ovom predanju Bogić je došao u Moraču 1574, a umro 1587. godine. Istoričari vjeruju da je predanje izvedeno iz stvarnih događaja ali imaju različite procjene o vremenu Bogićevog dolaska u Moraču. Kažu da je to moglo biti u trinaestom (A. Jovićević), petnaestom (B. Đurđev), šesnaestom (P. Šobajić) i sedamnaestom vijeku (S. Dobričanin). Međutim, neki bitni elementi legende o Bogiću nijesu mogući u svim ovim vremenima. Prilika je da o tome kažemo nekoliko riječi. U knjizi “Kraljevstvo Slovena”, ili kako je još zovu - “Ljetopis Popa Dukljanina”, najstarijem spisu o prvim slovenskim državama na jadranskoj obali Balkana, Morača (Moratia) je jedna od deset župa koje sačinjavaju oblast Podgorje (Submontana) Zete Vojislavljevića. Zetsko kraljevstvo trajalo je, približno, vijek i po. Nemanjići su 1183 -1185. godine osvojili Zetu, učinili je jednom od provincija svoje nove države i upravljali njome oko 170 godina. Prvi vladar (namjesnik) Zete iz porodice Nemanjića bio je Vukan, stariji brat Stefana Prvovjenčanog koji je vladao Raškom (obojica sinovi Stefana Nemanje). Vukanov sin Stefan podigao je Manastir Morački 1252. godine.


Turci su Brdima isprva ostavili samoupravu uz obavezu da živalj plaća “vlaški danak”



Po smrti cara Dušana 1355. godine zavladala je besprekidna borba velikaša za teritorije. Balšići su se borili za obnavljanje zetske nezavisnosti. Posljednji Balšić, Balša III, umro je 1421. godine. Kako nije imao muških potomaka aspiraciju na zemlje Balšića ispoljili su njegov ujak srpski despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, bosanski dinast Sandalj Hranić koji se 1411. bio oženio majkom Balše III, udovicom prethodnog Balšića, Đurđa II Stacimirovića i Crnojevići koji su bili u usponu. Zeta bez primorja našla se u Srpskoj despotovini. Stefanica Crnojević je u tri bitke 1452. godine istjerao iz Zete Đurađa Brankovića, nasljednika Stefana Lazarevića. Do ovog trenutka nijesu se mogli zbiti događaji iz legende. Jer Zeta je tokom trista godina Vojislavljevića i Nemanjića bila prilično sređena kraljevina. Nije bilo uslova ni za kakve sukobe među ljudima i plemenima koji ne bi bili sankcionisani. Poredak se održavao i poslije Nemanjića, sve dok Turci nijesu razbili državnu organizaciju u Zeti. Nakon što su osvojili Carigrad 1453. godine, zauzeli Srpsku despotovinu 1459. i ušli u Bosnu 1463, sedamdesetih godina Turci su ratovali sa Ivanom Crnojevićem, prinudili ga na dvogodišnje izgnanstvo u Italiju (gdje se u Loretu, u crkvi Sv. Bogorodice, zavjetovao da će na Cetinju izgraditi manastir njoj u čast) i smanjili mu teritoriju kojom je vladao. Tada se javlja novi državni naziv Crna Gora (o čemu svjedoči povelja Đurđa i Stefana Crnojevića iz iz 1492. i titula štampara Makarija iz 1494). U novim uslovima jačaju stare slovenske forme “kolektivne bezbjednosti” - plemena. Sjeveroistočno od Crne Gore Crnojevića ističe se “sedmoro brda”: Bjelopavlići, Piperi, Bratonožići, Kuči, Vasojevići, Morača i Rovca. Bliskost ovih plemena pokazuje narodno predanje po kojem su nazivi Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti nastali po petorici braće Ozro, Pipo, Vaso, Kraso i Oto, a Bogić Moračanin i Kuč Drekale potiču iz istih krajeva iz kojih su i petoro braće. Sjeverno od Crne Gore su plemena Nikšići, Banjani, Piva i Drobnjaci. Turci su Bjelopavliće, Pipere, Bratonožiće i Kuče uključili u administrativnu jedinicu Skadarski sandžak. Moraču, Rovca, Nikšić, Pivu i Drobnjake - u Hercegovački sandžak, koji je dobio ime po Stjepanu Vukšiću Kosači, velikom vojvodi bosanske države, koji je teritorije od Cetine do Lima i Rame do kotorskog primorja izdvojio iz bosanskog kraljevstva, i pod pokroviteljstvom Turaka proglasio se 1448. za Hercoga (od Svetoga Save). Do njegove smrti 1466. Turci su mu sveli vlast na područje oko Herceg Novog. Prve podatke o Moračanima nakon ovih promjena imamo iz turskih izvora. U krajevima kojima su zavladali, Turci su napravili defter - popis stanovništva koje treba da plaća porez. Defter za sandžak Hercegova zemlja (vilayeti Hersek) iz 1477. godine, čiji se original čuva u carigradskom arhivu, sadrži podatke za Onogošt, Gornju i Donju Moraču i Rovca, a defter iz 1485. za Skadarski sandžak podatke za Kuče, Bjelopavliće, Hote, Pipere i Klimente. Iz ovih popisa vidimo da u Brdima Turci nijesu uspostavili organizaciju sličnu onoj što su uvodili u ravnice i gradove, već su ostavili samoupravu uz obavezu da stanovništvo plaća tzv. “vlaški danak” koji je po veličini bio približno ravan dažbinama što su stočari plaćali i prije turske vlasti. Po defteru iz 1477. Donja Morača je imala tri džemata - teritorijalne jedinice, sa ukupno 122 kuće, od kojih 17 u kojima su živjeli samci. Jedan džemat čine sela Dobričić, Kos i Crtiža. Starješina tog džemata naziva se Bogić Bratojev. To je prvi Moračanin za koga znamo da je imao ime Bogić, pa se postavlja pitanje da li je Bogić Bratojev naš legendarni predak vojvoda Bogić Moračanin? Bogić Bratojev mogao je biti legendarni vojvoda Bogić po tome što selo Kos iz džemata kojim upravlja ima isti naziv kao i današnji Kos u Prekobrđu u kojem je i Petrova ravan - gdje se vojvoda Bogić po predanju nastanio. Ali Bogić Bratojev nije mogao biti vojvoda Bogić po više osnova. Na spisku članova džemata nema Ozrije Braunovića, koji je već živio u Petrovoj ravni kad je vojvoda Bogić tamo došao, niti Ozrijinih sinova koji su po predanju postojali.


U Morači 1608. glavari pišu papi: Unija sa Rimom ako nam se pruži pomoć protiv Turaka



Izvjesno je i da Bogić Bratojev nije mogao voditi borbe s Turcima kakve se pripisuju vojvodi Bogiću u vrijeme nakon obnavljanja Manastira Morače, jer u vrijeme Bogića Bratojeva Manastir još nije ni stradao. Isto kao što znamo da Vuksan Bulatović iz narodne pjesme nije Vuksan Bulatov jer su događaji s Turcima koji se vežu za Vuksana Bulatovića dogodili u drugoj polovini sedamnaestog vijeka, dok je knez Vuksan živio u XV vijeku. Sumnjivo je što nema ni sinova vojvode Bogića koji su bili odrasli ljudi kad je vojvoda Bogić došao u Moraču. Ni sukobi plemena u doba Bogića Bratojeva nijesu mogli biti takvi kakvi su bili u predanju o vojvodi Bogiću. Prema predanju Klimenti su zbog međuplemenskih sukoba, osim sinova vojvode Bogića, ubili i vojvode Drekala i Nikšu, pri čemu su svi ubijeni došli s teritorija gdje žive Klimenti. Jedan istorijski izvor iz 1606. u kojem se pominje Lale sin vojvode Drekala, potvrđuje zasnovanost zaključka da su se ozbiljni sukobi među plemenima pojavili tek krajem šesnaestog vijeka.
Iz svega ovoga proizilazi zaključak da Bogić Bratojev iz 15. vijeka nije vojvoda Bogić. Ostalo je da pogledamo u 16. i početak 17. vijeka. Dok su Turci vršili osvajanja na drugim prostorima bili su popustljivi u već osvojenim. Mehmed - paša Sokolović obnovio je rad Pećke patrijaršije 1557. godine i za patrijarha doveo svog brata Makarija. Manastir Morača obnovljen je 1574. poslije gotovo sedam decenija od kada su Turci 1507. skinuli olovni krov da bi od njega napravili zrnevlje. Ubrzo poslije smrti Sulejmana II Veličanstvenog 1566. godine Turci doživljavaju prve vojne poraze protiv zapadnih sila, 1577. kod Lepanta protiv Španaca, 1593. kod Siska protiv Austrijanaca. Pogoršava se položaj raje i počinje vrijeme turskih zuluma. Papa Kliment VIII pokušava da organiz-uje veliki rat protiv Turske, što je početkom 17. vijeka izazvalo rađanje oslobodilačkih pokreta u hrišćanskim krajevima pod Turskom. Od kad su pećki patrijarh Jovan i crnogorski mitropolit Visarion 1597. poslali u Rim izaslanike s molbom papi da pošalje vojsku da im pomogne u oslobađanju od Turaka, Manastir Morača postaje centar oslobodilačkog pokreta u Brdima, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji. U Morači se 1608. drže tri zbora glavara sa kojih oni šalju pisma papi Pavlu V i austrijskom, španskom i savojskom vladaru. Ideja slobode i evropskog identiteta su od svega važnije, pa glavari izražavaju spremnost na uniju s Rimom ako im se pruži pomoć. Nada u Zapad je potrajala, pa se u vrijeme Kandijskog rata sredinom 17. vijeka za uniju zalaže i Vasilije Ostroški. Taj daroviti čovjek znao je da su Kopernik, Galilej, Dekart počeli eru trijumfa nauke i ljudske slobode i da se zaostajanje u azijatskoj državi neće moći nadoknaditi. Ova pisma nam daju važnu informaciju o Bogićevcima: Kneževi i vojvode iz Morače koji ih potpisuju ne nalaze se ni u kojem od rodoslova nas Bogićevaca. To znači da potomaka vojvode Bogića u to vrijeme još nema u Morači ili da još nemaju značaj koji će početi da dobijaju krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog vijeka. Možda je zbog toga Dobričanin pretpostavio da je Bogić došao u Moraču tek u sedamnaestom vijeku i da se sukob s Turcima o kojem govori legenda dogodio 1647. ili 1648. godine. Bogićeva osveta za zlo učinjeno popadiji Ćirović zaista se mogla tada dogoditi, ali je to moglo biti i nekoliko decenija ranije. Plemenski sukobi o kojima govori predanje takođe su se mogli dogoditi s kraja XVI vijeka pa dalje jer su crnogorska i malisorska hrišćanska plemena u to vrijeme bila toliko ojačala da su osjećala neku vrstu suvereniteta, spremna da ratuju za sporne teritorije. Zbog toga i osveta Klimenata nad Bogićem za nešto što je učinio dok je živio u Hotima, i njegova borba sa Vasojevićima oko Kotiča, mogle su se zbiti u to vrijeme.
Sve u svemu, svi navedeni događaji iz legende o vojvodi Bogiću mogući su u bilo koje vrijeme s kraja šesnaestog vijeka pa nadalje. Podatak da se vojvoda Bogić bori sa nikšićkim Turcima sugeriše da je to bilo prije 1650. godine kada su Turci, u vrijeme Kandijskog rata, osnovali grad Kolašin da bi iz njega držali pokornom Moraču i susjedna plemena.



Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila, ali i branila Crna Gora


Nameće se zaključak da je vojvoda Bogić došao u Moraču krajem šesnaestog ili početkom sedamnaestog vijeka. Ali ne može biti velika greška i ako prihvatimo datum iz legende i kažemo da je to bilo 1574. godine. Ovaj zaključak čini nemogućim samo jedan elemenat legende, onaj koji govori da je vojvoda Bogić potomak četvrtog reda od prvih Mrnjavčevića. Ne zbog toga što su Moračani Bogićevci stasiti a riječ mrnjav znači zakržljao (“što Momčilu do koljena bilo, Vukašinu po zemlji se vuče”), već zato što se sin Janko legendarnog Gojka Mrnjavčevića (o kojem se govori u narodnoj pjesmi “Zidanje Skadra”) morao roditi prije bitke na Marici 1371. godine, u kojoj su druga dva Mrnjavčevića, kralj Vukašin i vojvoda Uglješa, kao istorijske ličnosti poginuli. Da bi predanje o Bogićevom porijeklu od Mrnjavčevića bilo tačno, rađanje sljedeća tri pasa Mrnjavčevića (Ivan - Jovan - Bogić) moralo bi trajati duže od 200 godina, što je u četrnaestom i petnaestom vijeku nemoguće.
Mislim da to što smo ustanovili da Bogićevci nijesu od Mrnjavčevića nije preveliki gubitak. Legenda o Mrnjavčevićima bila nam je potrebna kad je trebalo ustanoviti visoke standarde da bi bilo “što biti ne može”. Današnji Moračani Bogićevci dijele istorijsku slavu Crne Gore, pa više nemaju potrebu da svoje samopuzdanje crpu iz legendi o porijeklu od Mrnjavčevića. U Morejskom ratu koji je tzv. sveta liga između Austrije, pape i Mletačke republike vodila od 1684. do 1699. protiv Turske na raznim djelovima Balkana (uključujući i djelove Dalmacije, Dubrovačke republike, Boke Kotorske, Crne Gore, Brda i Hercegovine) Kolašin je postao važan strateški centar Turske države. Pritisak na susjedna plemena, prije svega na buntovnu Moraču i Rovca, bio je nepodnošljiv. Neuspjeh Arsenija III Čarnojevića da organizuje zajednički ustanak od Peći do crnogorskih Brda, i seoba Srba sa Kosova i Metohije pod njegovim rukovodstvom 1689. godine, za Moračane je bila poruka istorije da svoju slobodu moraju tražiti u savezu sa podlovćenskom Crnom Gorom. Osamnaesti vijek u Morači protiče u tom znaku. Od dolaska na vlast vladike Petra I 1781. godine istorijski cilj Crne Gore i Brda postaje obnavljanje zajedničke države kao nasljednice nekadašnje Zete. Moračani prestaju da plaćaju danak Turcima. Po dogovoru s Petrom I mladi Mina Radović ubio je 1798. (1799?) kolašinskog prvaka Asan-Bega Mekića i dobio od Petra I vojvodstvo. Te godine na Cetinju je donesen Zakon opšti crnogorski i brdski, čime je Crna Gora stupila na put modernih država. Na skupštini narodnih predstavnika na Cetinju 1799. vojvoda Mina izabran je za jednog od 50 crnogorskih i brdskih sudija, čime je crnogorska jurisdikcija proširena na Moraču, odnosno Morača de facto postala dio crnogorske države. Počelo je vrijeme istorijske slave Moračana predvođenih Bogićevcima. Koliko je sjedinjenje Morače s Crnom Gorom bilo značajno govori sljedeće predanje.
Kad se Karađorđe 1809. godine bio približio Kolašinu vojvoda Mina s četom Moračana otišao je da ga sretne. Mina je vođi Srbije krenuo da poljubi ruku. Ovaj to nije dopustio govoreći “Ti si prvi započeo”. Znao je Crni Đorđije da je vojvoda Mina bio graditelj države, a da je on počeo samo bunu protiv Dahija.
S kraja osamnaestog vijeka Morača neprekidno daje krupne ličnosti crnogorske istorije koje se najčešće nalaze u rodoslovima Bogićevaca. Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila i branila Crna Gora: na Martinićima (1796); na Krusima (1796) tako što su na Lopatama, zajedno sa Rovčanima, Trebješanima i Vasojevićima, uništili vojsku koja je išla da pomogne Bušatliji; na Grahovcu (1858), Vučjem dolu (1876), Fundini (1876), itd. Pomagali su Drobnjacima da se oslobode od Smail age Čengića, zajedno s drugim Crnogorcima bili su nevina žrtva na Skadru, Bardanjolu i, više od drugih na Mojkovcu. Moračani su porodili i važne ličnosti za kulturnu i duhovnu istoriju Crne Gore. Gradeći slavu Crne Gore Moračani predvođeni i orođeni s Bogićevcima izgradili su i sopstvenu slavu. Zahvaljujući slavi Bogićevih potomaka i legenda o velikom vojvodi Bogiću postala je stvarnija. Neka je slava i našem prvom pretku i njegovim potomcima našim precima koji učiniše da se mi danas osjećamo jačim kad se sjećamo njih i Bogića.



Kraj


#2 Mallorn Tree

Mallorn Tree
  • Members
  • 3,071 posts

Posted 07 September 2005 - 05:39

Kraj[/color]

<{POST_SNAPBACK}>


Kamo lepe srece!

#3 ricciola

ricciola
  • Members
  • 197 posts

Posted 07 September 2005 - 08:27

:lol: :lol:

#4 gastarbeiter

gastarbeiter
  • Members
  • 1,942 posts

Posted 07 September 2005 - 11:55

Bogić Moračanin kao beba
(Arhiva autora)


Posted Image

Edited by gastarbeiter, 07 September 2005 - 11:55.