Jump to content


Photo

DUKLJANSKA DRŽAVA - CRNOGORSKI ISKON I KORIJENI


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
6 replies to this topic

#1 DIOCLEANO

DIOCLEANO
  • Banned
  • 108 posts

Posted 02 September 2005 - 01:57

Akademik Božidar ŠEKULARAC:
DUKLJANSKA DRŽAVA - CRNOGORSKI ISKON I KORIJENI




Zašto ono čime bi se drugi narodi ponosili izaziva otpor u dijelu današnje Crne Gore?



Porfirogenit kaže da Hrvati, Srbi, Dukljani i ostala susjedna plemena pripadaju "Slavinima"


Crnogorska država je pod različitim imenima postojala više vjekova ali se o njoj malo znalo i nedovoljno zna, pogotovo za njen najstariji period - dukljanski, jer niti je bilo želje, niti školovanih ljudi koji bi napisali njenu istoriju, a ono što se o njoj zna uglavnom su uzgredno pisali drugi, onoliko koliko je istorija dukljansko-zetske države zadirala u istoriju drugih - susjednih naroda - Vizantinaca, Normana, Srba, Hrvata, Bugara, Mlečana, rimskih papa. Tek će se posljednjih decenija XX vijeka pojaviti nekoliko djela koja bar malo nadomještaju propuštene vjekove.

Rijetki su evropski narodi, pogotovo slovenski, koji mogu dogledati do samoga dna svoje prošlosti od kada su se uključili u evropski svijet, iz praistorije u civilizaciju.

Korijen crnogorskog državnog, pa i nacionalnog bića seže u duboku prošlost koja je izbrojila više od jednog milenijuma, dok je njen hrišćanski korijen još dublji. Dukljanska arhiepiskopija spada meðu najstarije u Evropi.

Duklja ili kako je kasnije na Zapadu nazvana Kraljevstvo Slovena, nije samo civilizacijska evropska tekovina nego i južnoslovenski priključak u evropski kulturni svijet.

Geopolitički položaj dukljanske, odnosno zetsko-crnogorske države i njen specifičan istorijski razvoj stimulišu i daju joj sopstveno mjesto u regionu i slovenskom svijetu. Ta mala balkanska država, izuzimajući vrijeme kralja Bodina, kada je dostigla svoj vrhunac moći bivala je ugrožena od mnogih neprijatelja koji su je željeli posjedovati kao važno strategijsko područje. Pojedini susjedi su u tome i uspijevali, zauzimajući joj pojedine oblasti, ili uništavajući i cijelu državu.

Dugo vremena po doseljavanju na Balkanu, slovenska plemena su bila pod vrhovnom vlašću Vizantije. Čak i u doba stvaranja svojih država nijedna srednjovjekovna slovenska država nije uspjela da objedini sve Slovene na Balkanu u jednu državu, iako je takvih pokušaja bilo. Kod Grka i Rimljana, naziv Sloven proteže se do X vijeka kao Slavinija, Sclavenia, Sclavonia. Konstantin Porfirogenit kaže da Hrvati, Srbi, Dukljani i ostala susjedna plemena pripadaju "Slavinima". Sličnu terminologiju nalazimo i kod drugih onovremenih istoričara. Rimska imena provincija polako su ustupila mjesto novoj geografskoj nomenklaturi, izuzimajući Dalmaciju - Gornju i Donju.

Upravo na prostoru Gornje Dalmacije prostirala se teritorija Dukljanske države, nekadašnje Prevalitane.

Pod pojmom Duklja najčešće se podrazumijeva stari grad na sastavcima rijeke Zete i Morače kraj Podgorice. Ovaj grad je više vjekova bio prijestonica Dukljanske države dok ga nijesu razorili razni neprijatelji tako da njegove razvaline i danas leže nedovoljno istražene, iako su tu, na dohvat ruke.

Ime Duklja se najčešće izvodi od imena rimskog municipija Doclea u oblicima Dioclea, Dioclia, slovenski Dioklitija. Srednjovjekovni oblik Dioklija povezuje se sa imenom cara Dioklecijana koji je po majci porijeklom iz grada Duklje. Ovo ime nalazimo još u IV vijeku kod latinskog pisca Victora Aureliusa, da bi od VII vijeka kod grčkih pisaca bilo sve češće. Ipak, tek se Konstantin Porfirogenit nešto preciznije definisati ime, teritoriju i narod u srednjovjekovnoj Duklji, nazivajući je zemljom Dioklejom, a njene stanovnike Dioklitanima.

Ime Duklja za dukljansku državu susrijeće se sve do XVI vijeka kada se posljednji put pominje u djelima čuvenog crnogorskog štampara Božidara Vukovića Podgoričanina.

Kada je Porfirogenit pisao svoju istoriju oko 950. godine nije ni slutio da će to dugi biti osnovni izvor za taj period dukljanske države koju opisuje nezavisno od srpske i hrvatske kao susjeda. Pored njih on upisuje i oblasti Travunije, Zahumljana i Neretljana, na koje se oslanjala Dukljanska Kraljevina, a koja je počinjala od dračkog kaštela na jugu. On kaže da Duklja "leži prema kaštelima Drača, tj. do Lješa, Ulcinja i Bara i ide do Kotora, a planinskim stranama se graniči sa Srbijom". Dakle, prema ovom i drugim izvorima iz onoga vremena mogu se približno odrediti granice dukljanske države iako su one u raznim vremenima bile različite, što je ponekad zavisilo i od moći susjeda. Pored već pomenutih granica na primorju, u unutrašnjosti su to bili planinski vijenci između izvora rijeke Zete i Pive, limski kraj i visoke planine na istoènoj strani Skadarskog jezera.

U vrijeme pojedinih kraljeva iz dinastije Vojislavljevića teritorija Duklje se prostirala do ušća Neretve i na istoku do Bugarske.


Dok su Crnogorci velikodušno ćutali, drugi su se utrkivali da prisvoje dukljansko-zetsku istoriju


Dukljanski vladari nakon njenog osamostaljenja od Vizantije u grčkim, latinskim i domaćim pisanim spomenicima u početku se titulišu arhontima - kneževima. Prvi poznati knez Duklje je arhont Petar. Slijedi sveti knez (a možda i kralj) Vladimir, takođe po Dukljaninu, knez Vojislav i knez Gojislav.

Najznačajnija ličnost u Duklji u XI vijeku bio je svakako Vojislav koji se spominje u izvorima kao čovjek koji se prvi pobunio protiv vizantijske dominacije što je i dovelo do definitivnog osamostaljenja Duklje, poslije bitke kod Bara 1042. godine. U nekim izvorima se pominje kralj Radoslav koji je vladao prije Bodina.

Poslije kralja i cara Bodina na dukljansko-zetski prijesto dolazi Jakvinta, a zatim se ređaju vladari loze Vojislavljevića - Dobroslav, Kočapar, Vladimir IV, kralj Ðorđe, Grubiša, Gradihna, knez Radoslav II i konačno knjeginja Desislava 1189. godine, koja je morala napustiti zemlju pred naletima Nemanjića. Sudbina malih država i naroda da trpe hegemoniju većih i snažnijih naroda, na žalost, nije mimoišla ni Duklju, prvu crnogorsku državu, pa je u jednom periodu bila pod dominacijom susjeda Hrvatske i Raške, a sve zajedno pod uticajem velikog susjeda Vizantije sa kojom su bile više u neprijateljstvu nego u dobrim odnosima.

Još za vrijeme kneza Radoslava u Duklji (Zeti) je
postojala raška stranka koju pisac Barskog rodoslova naziva “zlom i od davina neprijateljskom”, a koja je dovela na vlasti u Zeti Desu, sina (ili brata) raškog župana Uroša II a vlast kneza Radoslava je svedena na primorski pojas sa gradovima Skadrom i Kotorom.

Poslije “velikog meteža” na Balkanu u drugoj polovini XII vijeka i velikih uspjeha raškog župana Stefana Nemanje njegova se ofanziva prenosi na Duklju i Dalmaciju. U tim osvajanjima, prema rijeèima Nemanjinog sina Stefana Prvovjenčanog, Nemanja osvoji “otčestvo i roždenije svoje istovuju djedinu svoju”, nekad naseljenu Grcima u kojoj su bili sazidali gradove Danj, Sardonik, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj i “slavni grad” Bar, koje ovaj poruši a ostavi Kotor, koji je utvrdio i podigao svoj dvor u njemu.

U toj ofanzivi i osvajanjima Nemanji se pridružio posljednji zahumski vladar knez Mihajilo. Od toga vremena, odnosno od poèetka XIII vijeka u Zeti se stvara nova tradicija, tradicija Nemanjića. Međutim, sporedne grane Nemanjića loze nosile su i dalje mnoge tradicije o dukljanskoj dinastiji. Vukan je 1197. godine bio kralj Duklje, Dalmacije, Travunije i Toplice. Kraljevsku titulu od njega je naslijedio i njegov sin Ðorđe čije je ime takoðe preuzeto iz dukljanske tradicije. I drugi Nemanjići kasnije se pozivaju na dukljansku tradiciju i kraljevsku titulu. Stefan Prvovjenčani tako i formalno prisvaja sve dukljanske teritorije čime se završava jedan važni dio crnogorske istorije dukljanskog perioda.

Poražavajuće djeluje činjenica da ta država dukljanskih Slovena iz X - XII vijeka, za svoje vrijeme prilično moæna, sa svojom dinastijom i desetak vladara (kneževa i kraljeva), koja kasnije nastavlja da živi pod drugim imenom, kao Zeta, odnosno Crna Gora, biva toliko zanemarena i zaboravljena. Dok su Crnogorci velikodušno ćutali drugi su se utrkivali da dukljansko-zetsku istoriju inkorporiraju u svoj korpus u čemu se nažalost u izvjesnoj mjeri i uspjeli. To su najčešće bile: srpska, hrvatska, grčka, bosanska i dijelom albanska istoriografija, pri čemu su prve dvije imale više uspjeha od drugih.

Tome je svakako doprinijela činjenica da Crna Gora pored toga što nije imala svojih kadrova za pitanje istorije, nije dugo imala ni organizovane službe za čuvanje i izučavanje istorijske građe o sebi, tako da je njeno kulturno blago nestajalo bez traga, uništavano ili postojalo svojina drugih naroda. Primjera je bezbroj. Ako je igrom slučaja nešto i sačuvano ti stari dokumenti i drugi izvori često su proglašavani falsifikatima. Istini za volju, bilo je i falsifikata, ali onih koji su imali zadati cilj i Crnoj Gori nanosili štetu. Zar nije, u najmanju ruku čudno da prvi crnogorski istorijski spis - Ljetopis Popa Dukljanina mnogi prisvajaju kao svoj ili proglašavaju nepouzdanim izvorom, a ti isti u svojim istorijama se pozivaju i počinju upravo od njega u dokazivanju svojih tvrdnji. Uzmemo li dukljanske povelje iz perioda Vojislavljevića, pa i Nemanjića - mljetske, lukrumske, vranjinske, i kotorske, kažu sve falsifikat do falsifikata.

Zaista, što je mnogo, mnogo je! Na sreću, posljednjih godina izrastaju crnogorski kadrovi koji ispravljaju te nepravde načinjene crnogorskoj istoriji, pa razumije se i narodu i Crnoj Gori, iako je nataloženi skoro cementirani mulj teško očistiti.

Veliku teškoću predstavlja i činjenica da su na Balkanu pojedine teritorije i po više puta mijenjale državnu pripadnost, a samim tim i kulturno-istorijski spomenici koji su se nalazili na njima, pa ih je teško pripisati, po porijeklu, određenom narodu i određenoj nacionalnoj istoriji. Naravno, ovdje ne ulaze spomenici koji su odigrali aktivnu ulogu u nacionalnoj istoriji određenog naroda, čime se isključuju svaka dilema.


U Crnoj Gori nalazimo sintezu i simbiozu između vizantijskog, latinskog i slovenskog u umjetnosti


Još od vremena doseljavanja na bivše rimske provincije Dalmaciju i Duklju (nekada zvanu Prevalis), slovenska plemena približno jednako su bila udaljena od hrišćanskih centara, tako da svoj put prema pokrštavanju dukljanski Sloveni nalaze u kulturnom bogatstvu Konstantinopolja i Rima. Težeći ka nezavisnosti zemlje koju su naselili, sve vrijeme vješto laviraju između ovih centara. Otuda, od srednjovjekovlja do danas u Crnoj Gori nalazimo sintezu i simbiozu između vizantijskog, latinskog i slovenskog u umjetnosti, graditeljstvu, književno-bogoslužbenom jeziku, religiji i literaturi.

Još od vremena kada je car Teodosije Veliki podijelio Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno, preko dukljanske zemlje su se prelamale mnoge važne granice. To je teritorija preko koje su se vjekovima dodirivali i ukrštali katolicizam i pravoslavlje, a kasnije i islam. Ovdje su ostavili svoje tragove razni narod - Iliri, Kelti, Tračani, Vizantinci, Franci, Ugri, Mlečani, Osmanlije, Huni, Avari, Goti, Ostrogoti, Vizigoti, Kumani, te mnogi drugi znani i neznani narodi. Naravno, to smatramo kvalitetom više u našoj istoriji.

U crnogorskoj se istoriji smjenjuju periodi uspona i padova, od perioda moćne samostalne države u Bodinovo doba do statusa oblasti ili udione kneževine u državama koje su joj nametale svoj suverenite. U srednjem vijeku, u vrijeme dinastije Vojislavljevića, dukljanska država je u pojedinim periodima bila toliko moćna da je i susjedima nametala svoju vlast, a njeni gradovi na Primorju kao Drač, Skadar, Ulcinj, Bar i Kotor doživljavaju buran razvoj tako da se ubrajaju čak i u najveće trgovačke centre na Jadranu.

O istoriji dukljanske države i njenih susjeda - Raške, Hrvatske, Bugarske, Zahumlja... najslikovitije i najpodrobnije priča dukljanski prezviter, nadamo se da je to konačno utvrđeno, Grgur Barski u svom ljetopisu, istorijskom spisu iz sredine XII vijeka, jednom od najstarijih pisanih spomenika kod južnih Slovena, o kome smo već prethodno nešto rekli. Iako se ne može zanemariti činjenica da tzv. Pop Dukljanin koristi legendarni i fikcijski materijal o ratovima Slovena, pokrštavanju, zatim Panonsku legendu, Legendu o Sv. Vladimiru i sl. on daje mnoštvo važnih istorijskih podataka, od kojih su svakako najvažniji oni o dukljanskim kneževima i kraljevima prve crnogorske dinastije Vojislavljevića iz XI i XII vijeka. Ovo tim prije što za ovaj period imamo jako malo autentične sačuvane dokumentarne građ e, a ono malo u vatikanskom i mletačkom arhivu još uvijek nije dovoljno proučeno.

Vjerujemo da će započeti projekat na ediciji Monumenta Montenegrina biti doveden do kraja i stanje, nadajmo se, značajno promijeniti.

Ljetopisac kroz cijeli spis ističe hrišćansku pobožnost slovenskog stanovništva u dukljanskoj državi, smještajući je u istorijski, politikološki i književni kontekst.
Dukljanske prezviter za svoju istoriju koristi oficijelni jezik Zapadne crkve (iako ima i drugih mišljenja) jer shodno kontekstu hrišćanskog teocentrizma kroz srednjovjekovlje, naročito starije, južnoslovenski teolozi i filozofi gravitiraju ka latinskom jeziku. Međutim, i pored latiniteta ljetopisac (i slovenski crkveni krugovi) se ne odriče slovenstva, slovenske samobitnosti u hrišćanskom kosmopolitizmu već ga predstavlja kao sastavni dio nove civilizacije, potvrđujući to isticanjem slovenske superiornosti pri pobjedama u mnogim bitkama. Na te temelje se naslanja i djelo svete braće Kirila i Metodija, glagoljaškog i ćirilsko bogosluženje i slovenska pismenost.

Želimo naglasiti još jednu činjenicu: Crna Gora ima izuzetno kulturno, državno i etnièko nasljeđe, dio kojeg je uvršten i u svjetsku kulturnu baštinu. Nažalost, još uvijek nedovoljno izučeno, pa ne znamo da li zbog nedostatka kadrova i sredstava ili možda zbog toga što ne znamo da li da se njime ponosimo ili da ga velikodušno prepustimo drugima koji ga znaju cijeniti? Imamo li pravo pred istorijom, pred Bogom i ljudima, pred budućim generacijama Crnogoraca da se odričemo Dukljanske dražve, temelja crnogorske prošlosti? To bi znaèilo da se odrièemo svoje izvornosti.

Možemo li zamisliti šta bi značilo za Francusku da se odrekne svojih Lujeva, Srbiju svojih Nemanjića, Rusiju svojih Romanovih...

Svaku kulturu, svaku istoriju, pa i crnogorsku je neophodno pručavati, pratiti između mitskog i realnog, preko nacionalnog, u vremenu i prostoru. Kako je problem mitskog i realnog kulturnoistorijski opseg veoma složen, to se može konstatovati da je on u Crnoj Gori još uvijek slabo proučen. Posebno ako se ima u vidu da je granica između mitskog i realnog promjenljiva i ima širi kontekst od državnih granica.

I na kraju da zaključim: Crnogorci imaju svoj identitet, svoju istoriju, milenijumsku državnu tradiciju, svoju kulturu i svoje ime. Valorizacijom svojih vrijednosti - istorijskih, kulturnih, nacionalnih, na naučnim istinama zasnovanim, ne samo što ćemo najbolje pomoći sebi i drugima, nego je to naša velika moralna i svaka druga obaveza.


(Kraj)


#2 Mallorn Tree

Mallorn Tree
  • Members
  • 3,071 posts

Posted 02 September 2005 - 02:01

Virus se shiri :lol:

#3 ricciola

ricciola
  • Members
  • 197 posts

Posted 02 September 2005 - 08:31

:huh: hehehe :lol: ,pa ti si diocleano zaista :lol: .....

#4 Erestor

Erestor
  • Members
  • 2,150 posts

Posted 02 September 2005 - 12:17

:lol:

Zar i na literaturi... :huh:

#5 isidor

isidor
  • Members
  • 652 posts

Posted 05 September 2005 - 23:09

Pa onda da se izljubimo i da se bratski rastanemo.Ja sam potpuno uz vas.

#6 Jontra_Volta

Jontra_Volta
  • Members
  • 1,083 posts

Posted 06 September 2005 - 02:59

Porfirogenit




mmmm, pomfrit...

#7 Lord Henry

Lord Henry
  • Members
  • 498 posts

Posted 07 September 2005 - 03:05

...pripadaju "Slavinima"...

slavine....hmmm, pa...ja imam Armal jednorucnu, za ostale ne znam.... :lol:

Edited by Lord Henry, 07 September 2005 - 03:07.