[to dal su Gibsonovi filmovi losi ili dobri zavisi ko sta voli i kako se kome ucini ....meni su recimo jako dobri, i sta sad ...[different people - different views 
] ....posebno The Passion, smatram da je pre svega prevazisao granice holivudskih sminkera, fancy filmova, cini mi se da je aenima sasvim jasno to iznela ..malo mi je cudno da je bila jedina ovde koja je to, i jos puno toga naravno, primetila, dok svi ovde raspravljaju o delu o bicovanju/mucenju Hrista ..o religijskim cinjenicama, a ja opet kazem da je Gibson lepo izjavio da je ovo njegova vizija Isusovih poslednjih 12 casova a apropo Jevandjelja ....tacno je da je to preterano ali Gibson je tako hteo da bude, extremno, kontraverzan film ...ko nije spreman da to shvati, bolje da ne gleda film ...sto je i Gibson rekao ...mislim, ponavljam se vise, ali prosto ne mogu da verujem da neko gleda na sve to tako zadrto i slepo
i jos nesto Gee, mislim da od sve te orgije nasilja nisi videla najbitniji deo u filmu, odnosno poentu, poruku ....a to je ljubav ...opet ponavljam, meni ovaj film nije promenio moju veru, ma kakva ona bila, u suprotnom nasla bih sebe kao vrlo nestabilnu licnost ....
ako se usudimo da zanemarimo da je Isus zaista bio sin Bozji i okrenemo se samo cinjenicama, dobijamo jedno predivno ljudsko bice puno ljubavi ...prastanja, mira, spokojnosti ...i cega vec ....potpuno cisto srce i dusu ....dakle bez obzira na sve, ostaje cinjenica da je Hrist sirio ljubav i mir medju ljude - moje najdublje postovanje ...a da li je Hrist zaista sin Bozji, ostaje na ljudima da veruju ili ne veruju, da se dele na ove i one, i da se eto, svadjaju
Naravno da si u pravu, ali sa ljudima koji pisu onakve gnusnosti i nebuloze to ne prolazi.Za tebe i za one koje bi ovo zanimalo prenosim pozitivnu recenziju filma iz jednih hrvatskih novina(Novi List Rijeka), koja na mnogo umesniji nacin od mene izrazava moja(i ne samo, moja ocito) misli i osecanja.
#Izvrsno vizualizirana mistika
Zajedno s Benedictom Fitzgeraldom, Gibson je napisao scenarij vjerodostojno čitajući Sveto pismo s naracijskim žarištem, vremenski utkanim u posljednjih dvanaest sati Kristova zemaljskog života. Uvodni prizor je noćni, u Getsemanskom vrtu. Ozračje je sablasno. Mjesec izranja iz oblaka i lije svjetlost na tamu, drveće i vegetaciju, pretvarajući crno u svijetlo i tamnomodro. Apostole hvata san. Isus je uznemiren. Stiže apostol Juda s hramskim redarstvenicima i židovskim zapovjednicima i cjelivanjem Krista ispuni izdajničko potkazivačku pogodbu sa židovskim vjerskim moćnicima. Hramski redarstvenici vežu Isusa i grubo ga udaraju te odvode pred Veliko vijeće židovskih svećenika. Juda već ima krizu savjesti.
Gibson je izvrsno vizualizirao mistiku i realizam te noći svih noći. U istom prostoru prirode, budnoga Krista, usnulih apostola i protokola nasilnog uhićenja, brige, molitve, prepada i pokoravanja sudbini, pribiva čudesna i nepovratna sveza ljudskog i božanskog. I spoznaja da drukčije nije moglo biti. To je sveta kronologija redateljski nadahnuto izvedenih biblijskih prizora, uvod u ritual patnje, smrti i uskrsnuća.
Radnja u Getsemanskom vrtu ima nezvanog gosta. Tajanstvenog, neodredljivog u podrijetlu, statusu i spolu, sklonog Krista propitivati, izazivati i osujetiti u žrtvovanju. Taj gost je Sotona. Ima androgino tijelo u tamnoj odori, s pokrivenom glavom. Vidimo lice. Ledeno hipnotičkog pogleda i glasa.
Dramska, vizualna i pripovjedna koheretnost
U »Posljednjem Kristovom iskušenju« Scorsese je Sotonu vidio i prikazao kao gorući dah vatre kako izbija iz pustinjskog pijeska (naftonosnog polja?) i govori Kristu na britanskom engleskom. Kod Scorsesea Nečastivi ima utjelovljenje i glas omamljivanja, upornosti i prijetvornosti. Glas podsjeća na glas demona u opsjednutoj djevojčici Regan u Friedkinovom »Egzorcistu«, ali je pročišćen od animalnih upadica i neljudskih zvukova. Osim na kraju. U porazu pred Bogom Vrag je izbezumljen i nemoćan u urlicima rastrojenog tijela na sotonskoj pozornici. Slava Bogu, a Sotoni ecstasy.
Mel Gibson je u 125 minuta filma (hrvatski kritičari viču o tri sata sadomazohističkog spektakla, gdje su to zapravo bili i što su gledali, oni to ne znaju) pokazao veliku dramsku, pripovjednu i vizualnu koherentnost u protjecanju vremena muke Kristove i vremenskom istjecanju Isusova života u ovozemaljskom trajanju torture Zla. Predah u groznim mukama Gibson daje preko flashbackova. Oni pružaju reminiscencije iz Novog zavjeta, recimo Posljednju večeru, uvijek kao prisjećanje aktera, Krista poglavito, Bogorodice, apostola Petra, Marije Magdalene. Gibson je dao (i to vrijedi pohvale), osim uvida biblijske izvornosti u poslanje i nauk Kristov, u retrospekcijskim prizorima ljudsku, običnu, svakodnevnu stranu življenja Svete obitelji.
Isus je izučio tesarski zanat. Napravio je stol. Bogorodica je sumnjičava prema uratku. Isprobava u pantomimi mogućnosti sjedenja te unatoč Isusovim tvrdnjama kako će napraviti visoke stolce, ona je uporna u odbijanju praktične i korisne uporabe stola. Takav stol Bogorodica ne bi kupila.
Povezanost majke i sina
I ponovo drvo. Ali sada je to golemi križ i Krist nakon grozovitog šibanja nosi drvo na putu prema Golgoti. Neprestano udaran bičevima rimskih vojnika, posrće i pada pod teretom. Bogorodica puna boli i hrabrosti hrli za sinom i kad vidi Isusa oborena na zemlji, u flashbacku ona izvuče prizor iz djetinjstva Isusova. Mali Isus zauzet igrom nespretno pada u dvorištu, a Bogorodica u slowmotionu s brigom i strahom krene podići dijete.
Gibson ističe iznimnu povezanost Majke Isusove i Krista i to preko suprotnosti sa Sotoninom porugom. U sceni šibanja i bičevanja Krista, zakratko u mimohodu, kadrirano kao susret pogleda, ugledamo Vraga kako u rukama nosi dijete. Vidimo da dijete na rukama ima neke tetovirane znakove, zatim ono polako okrene glavu: to nije dijete spasiteljsko ni ljudsko, to je mala nakaza, stari izrod i odurna Sotonina lakrdija. Cinizam obmanjivanja i prezir prema Bogorodici s djetetom što trajno nadahnjuje kršćansku civilizaciju.
Gibson je pretjerao, i to odista pretjerao, u nasilju šibanja i bičevanja Krista jer traje predugo, preokrutno i ubija svaku mogućnost uživljavanja u Kristovu muku i identifikaciju s Kristom. Ogromni čavli, veliki malj (čekić kao instrument smrti star je nekoliko tisućljeća), usporeni pokreti (time jače bode percepciju i osjećaje), tijelo je probodeno i uskoro pribijeno na križ. I to je grozno za vidjeti? Izaziva sablazan u osjetljivih kritičara. A gdje je tu duhovnost? – viču raznovrsni hrvatski kolumnisti neosjetljivi na Krista, ali im takvo pitanje dolazi kao mali spas u pustinji nepoticajnog pisanja.
Duhovnost ne dobivamo na pladnju. Niti yoga udisajima i izdisajima, niti drijemežom na misi ili pasivnim slušanjem Bachove ili Mahlerove glazbe. Duhovnost je traganje, poziv, napor i muka. Ona ne nastaje, niti nam treba i pomaže bez tijela. A Gibson je mudro odbacio alegorijske, simboličke i umjetnički sublimirane pristupe Kristu i ukazao, tako jako bolno i zgusnuto, na golu tvarnost mesa, krvi, kostiju u ceremoniji zlotvorno neljudski izvedene smrti.
Ljudske ruke i Kristove ruke
Što sve mogu ljudi bez čovječnosti učiniti s rukama, a muka Kristova je vječna rukotvorina Zla. Učinak ljudskih ruku nad Kristom Gibsonov film ne samo što prati, već i krvavo osjeća. Ali i Krist ima ruke. Za tesarski posao. Iscjeljivanje. Čuda. Molitvu. Blagoslov. I Bogorodica za nježnost i ljubav. I Veronika da rupcem obriše krv s Kristova lica. I čovjek Židov, natjeran rimskom prinudom Kristu pomagati nositi križ, uskoro i sam prihvaća predano i zadivljeno pomagati Isusu pod križem.
Nasilje na filmu ne sablažnjava niti šokira. Tek siječe obruče i skida maske sebičnosti, samozavaravanja i samozadovoljstva. Crna ptičurina slijeće na križ gdje je razapet onaj nepopravljivi, zlu do posljednjeg daha odani zlikovac. I ona mu udarcem kljuna iskopa oko i potom otrgne komadić mesa s lica. To je pak zagonetka, prokletstvo i permanentni usud nasilja. Suho je na Golgoti, na suncu i pijesku. Izdaleka kadar iz ptičje perspektive, nazivan i »God's eye view«, kao pogled iz svemira. Suza božanska. Takoreći nevidljiva, prozirna i razorna. Nastaje pomrčina i potres. Hm, izgleda da nije Gibsonova Muka Kristova samo u šibanju, bičevanju i razapinjanju.
Film je snimljen na aramejskom i latinskom jeziku. Mrtvi jezici nadživljeni Kristovom žrtvom i kršćanstvom. Krist je često na filmu govorio engleski, kao da je imao diplomu s Oxforda i usputno nastupao u Shakespeareovim predstavama i izgledao kao Viking s modrim očima.
Puno toga je Gibson izmijenio, podario nam celuloidnog Krista kao opomenu i poziv na prekid s dokolicom, hedonizmom, egoizmom i duhovnim cirkusom New Agea. Šibajući. Bičujući. Razapinjući. Ali zar je bilo drukčije?
Zbog vlastite umrtvljenosti u gledateljskom komoditetu kinodvorane ne možemo tražiti humano i promptno razapinjanje. Pa mi gledamo samo jedan film... #
Edited by Vajtlajt, 11 April 2004 - 22:07.
