Ispijanje kafice i trolovanje topika Options

[Cro-boy]

Ma ne svedski br. 6 nego hrvatski joj se svikao pa se hm ... (u)druzili pre par godina.

Nisam gledala (ne pratim ja to) ali znam da je odletela da gleda prenos sve sa kokicama i sta vec uz to ide. E onda je jedina u drustvu navijala za Hrvatsku. I nara>F<ski drustvo joj vadilo mast.

A koji je taj br.6 u hrvtaskom timu?

blazenko lackovic?

[cyberwor/L/d]

blazenko lackovic?

Jaoj jeste! Taj je!

Vi´ s sta ti je svedski patriotizam u zenskadije.

[Rotterdamac]

Vjeko evo ti obecane price o vodopadu Skakavac koji je od grada udaljen svega 12 km. Prije rata sam bio 10-ak puta i to je takva ljepota da dah zastaje. Sad je moguce doci i sa donje strane vodopada. Obavezno ponijeti foto-aparat. Planinarski dom Skakavac je unisten do temelja poslije rata prilikom integracije, odnosno jebene podjele. Planira se obnova, odnosno po najnovijim informacijama izmjestanje doma sa stare lokacije zbog velike posjecenosti, a da bi se priroda i okolina vodopada sto bolje ocuvala. Po podacima kojima ja raspolazem on je po visini (98 m) prvi u Evropi, a drugi u svijetu. Nepuna 3 km od vodopada ima Planinarski Dom "Bukovik" gdje se moze naci jeftino prenociste i jeftino a dobro pojesti. Toplo preporucujem odlazak na 2-3 dana da se provede u jednoj finoj planinarskoj atmosferi gdje se sigurno ne broje krvna zrnca. Napomena: cijelo podrucje je dobro markirano i sto je najvaznije nije minirano. Evo sad malo strucnih podataka:


Skakavac
Područje vodopada "Skakavac" nalazi se u istočnom dijelu Centralne Bosne, a sjeveroistočno od Sarajevsko – Zeničkog bazena i Sarajevske kotline.

Smješten je u sjevernom dijelu Kantona Sarajevo, zahvatajući prostor južnih obronaka Ozrena, vrha sjevernih padina Bukovika, a ukupna teritorija obuhvata dijelove četiri administrativne općine i to Stari Grad, Centar, Vogošća i Ilijaš,gdje zauzima površinu od 1620,44 ha.

Sa sjeverne, istočne i južne strane omeđeno je višim reljefom koji se uzdiže preko 1500 m.
Bukovik 1532 m i Rašljevo brdo 1492 m na jugoistoku, Vranjske stijene 1401m na istoku, Stojne stijene sa Nebešinom 1410 m na sjeveru, te Uževice na zapadu.

Prostor kojeg čine vrhovi Ozrena (1453), Crnog vrha (1503), Crepoljskog (1525) i Bukovika (1532), čine dio kontinentalnih Dinarida, te ujedno i najviše planinske vrhove idući od Panonije.

Sa aspekta svojih hidrogeomorfoloških karakteristika, visokih florističkih i faunističkih vrijednosti, izuzetno visokog stepena biološke raznolikosti, visokog stepena endemičnosti i reliktnosti vrsta biljaka, gljiva i životinja kao i relativno visokog broja ugroženih vrsta, te visoke vrijednosti neponovljivih ekosistema i pejzažnih osobenosti, uz uvažavanje kriterija IUCN-a (Međunarodne unije za zaštitu prirode), ovo područje je nedvojbeno uključeno u III kategoriju zaštićenih područja, odnosno Spomenik prirode, zaštićenu zonu namjenjenu uglavnom za konzervaciju specifičnih prirodnih obilježja.

A evo i linka snimanog u podnozju vodopada:

Youtube Video -> Original Video

[Vesna]

eh, vodopadi.

kad se iz valjeva krene prema poslednjoj srbijanskoj vukojebini, negde usput naidje se na seoski put koji vodi uzbrdo i na njemu tablu na kojoj piše "donji taor". prvo što vam u tom trenutku padne na pamet je - čoveče, ako je uzbrdo donji, gde li je tek gornji taor!

ali, ako slučajno krenete tim seoskim putem, prema gore a u donji taor, na kraju puta čeka vas prelepa dolina i - ovo. taorska vrela.

ko je u prilici da obidje, neka ne propusti priliku.

[Vjekoslav]

Spoiler! --Click here to view--

Đapić se ispričava veleposlaniku NR Kine

05.02.2009. 10:00
Vijesti::Politika



Kako je priopćeno iz Službe gradonačelnika, gradonačelnik Osijeka Anto Đapić poslao je Njegovoj ekselenciji Wu Lianqiju, veleposlaniku NR Kine ispriku sljedećega sadržaja:

- Vaša Ekscelencijo! Želim se Vama i Vašim suradnicima iskreno ispričati zbog svog nedolaska na svečani prijam u Gradskoj upravi. U Osijeku se prije 11 dana dogodila smjena vladajuće koalicije pa sam jučer, uoči prijema u Svečanoj vijećnici Grada Osijeka, kao predsjednik skupština više trgovačkih društava sudjelovao u njihovom radu, kada mi je

zbog ujednačivanja srčanog i krvnog tlaka

Spoiler! --Click here to view--

pozlilo te sam bio prisiljen mirovati.

Iskreno mi je žao što mi je viša sila oduzela priliku susresti se s Vama, Vašom suprugom i suradnicima i što se nisam mogao osobno upoznati s mogućnostima gospodarske suradnje Hrvatske i Osijeka s Kinom. Budući da je kinesko gospodarstvo usprkos planetarnoj krizi najbrže rastuće i najvitalnije globalno gospodarstvo, uvjeren sam da su mogućnosti suradnje Osijeka s kineskim poslovnim partnerima mnogostruke i da ćemo ih znati u obostranom interesu dobro iskoristiti.

Vaša ekscelencijo! Želim vjerovati da bi se u dogledno vrijeme mogla pružiti prilika, da Vas osobno upoznam i s izaslanstvom najbližih suradnika posjetim te da konkretiziramo neke uzajamno vrijedne poslovne aktivnosti. Uz najbolje želje, još se jedanput najiskrenije ispričavam i srdačno Vas pozdravljam.

Osijek.hr

...


nista ljepse od slapova i forumasa koji o njima pisu.
srculence Dini i Vesni, Ozrenu i Taoru.
i opcini Stari Grad, naravno.




...


Knjiga amuleta i talismana

Claude Lecouteux pokazuje da su talismani i amuleti bogat dodatak proučavanju razvoja mentaliteta i svakodnevnoga života naših predaka, jer otkrivaju reakcije ljudi kad su suočeni s protivnikom, nesrećom, bolešću i smrću, a također otkrivaju njihovo viđenje svijeta, njihove nade i želje

Malo je riječi tako okruženo aureolom tajnovitosti kao što su “amulet” i “talisman”, i malo ih je koje nas tolikom snagom upućuju na nadnaravno, prema svijetu bajki i legendi. U prvi mah “amulet” priziva zaštitu od svih vrsta napada, a “talisman” nas odvodi prema tajnama Orijenta. Pri tome sanjarimo o prstenovima ili čudesnim mačevima, zamišljamo one kojima je suđeno da postanu heroji koji u potrazi za dobrim, zahvaljujući predmetu koji su dobili, pronašli ili osvojili, pobjeđuju sve svoje protivnike. Odškrinuli smo svijet iz Tisuću i jedne noći! No, osvrnemo li se oko sebe i krenemo li na put, zaključit ćemo da uporaba amuleta i talismana nije nestala i da nije svojstvena samo primitivnim i animističkim narodima. Kakvu god religiju čovjek prakticirao, oni su uvijek prisutni, bilo kao fetiši, pobožne medalje, ruka ili zub. Što god na to rekli, naše 21. stoljeće još vjeruje u njihovu moć! U Europi često u automobilima viđamo svetoga Kristofora, dok na Dalekome istoku vozači taksija vješaju talismane na retrovizore, također se mogu kupiti u svim japanskim hramovima u kojima često zamjenjuju ulaznice! Orijentalist Henri Massé izvještava o sljedećem:

“Kao i u Europi, automobil vraća amulete u modu. Prije četiri godine u velikom broju teheranskih autobusa primijetio sam školjke (qoss-? gorbé) i olovne figurice; na poklopcima hladnjaka privatnih automobila često se moglo vidjeti osušeno ovčje oko (nazar-qorbâni), kugle od zemlje ili plavoga stakla (kodji-âbi); neki vozači autobusa nosili su na desnoj ruci futrolu s kakvom črčkarijom ili tekstom iz Kur’ana...”

Potkova, zečja šapa, djetelina s četiri lista…

Još nailazimo na brojne srećonoše, od potkove preko zečje šape do prvosvibanjske đurđice i djeteline s četiri lista. U Japanu je običaj da se na Novu godinu u hramovima kupuje hamaya, strelica koja ima moć otjerati zle duhove; Sedam božanstava sreće (Shichifukujin) prikazanih na brodu učinkoviti su srećonoše; spomenimo i Inu-hariko, psa od papirmašea koji ne donosi samo sreću, nego i pomaže ženama pri porodu, i Akabeko, kravu ili vola izrađene na jednak način, koji imaju moć otjerati nesreću. Nekad ih je bilo mnogo više, poput užeta obješenika ili lastavičjeg srca u Europi, srca junaka ili poštenjaka u Mandžuriji; u Alsaceu “sjeme boga Wodana”, ime koje se davalo neolitičkim predmetima i donosilo je sreću; u pokrajini Poitou ugarak preostao od ivanjskih krijesova štitio je od groma, a seljaci iz okolice Limogesa stavljali su sol na glave volova koje su vodili na sajam “kako ih nitko ne bi mogao ureći”. Godine 1897. opat Nogu?s navodi sljedeće:

“Neki pričvršćuju na prsa, trbuh, ispod pazuha ili vješaju oko vrata čitavu vojsku kabalističkih riječi: abracadabra, agla, garnaze, Eglatus, Egla itd., kao i magične, astronomske, galvanske, magnetske, zapravo svakovrsne amulete, i oni su još vrlo u modi, koliko se god to ne sviđalo pobornicima napretka.”

Ukratko, među svim narodima svijeta amuleti i talismani itekako su prisutni u tisućama različitih oblika.

Određena vrsta tiska, u Francuskoj kao i u drugim zemljama, puna je zahtjeva za medaljicama koje donose sreću, križićima itd. U kolovozu 2000. u Francuskoj se na novinskim kioscima mogao pronaći časopis koji je dosta prostora posvetio talismanima, objašnjavajući među ostalim kako ih izraditi, kako ih nositi i koji su njihovi učinci. Istaknuta je sljedeća definicija:

“Talisman je istodobno primatelj i odašiljatelj blagotvorne energije i tekućina te izolator zlih valova. Može djelovati samo u opravdane svrhe i upotrebljava se samo za dobra djela, a ni u kom slučaju za loša. Njegovo djelovanje proistječe iz povezivanja slova, crteža i blagotvornih formula specifičnih za pojedinačna područja. To je zapravo grafički simbolički prikaz vaših želja i težnji.”

Nadalje, časopis upozorava da talisman treba nositi na sebi, što je posve jasno, da je on strogo osoban predmet i ne može se davati ili posuđivati, što je, kao što ćemo vidjeti, u potpunosti suprotno svim drevnim vjerovanjima. Ukratko, slijedite prikazani način izrade koristeći se prikazanim likovima:

“Na bijelome listu papira ili, još bolje, na pergamentu (?), crnom tintom nacrtajte krug promjera dvanaestak centimetara. Krug obilježava sveti prostor vaše želje. Slijedeći dolje naveden primjer, u krug upišite magičnu formulu i nacrtajte Salomonov pečat (dva preokrenuta trokuta). Unutar zvijezde ucrtajte grafiju koja odgovara vašoj želji.”

Te upute, bez ikakve znanstvene ili magične vrijednosti, djelići su različitih ezoteričnih doktrina, ali su zanimljive zato što pokazuju u što su se pretvorila drevna vjerovanja, prilagođena evoluciji svijesti i znanosti. Na tržištu možemo pronaći djela bajkovitih i indikativnih naslova koja iskorištavaju lakovjernost naših suvremenika, koji su, u ovome slučaju, iznimno slični ljudima iz prošlih vremena.

Amuleti i talismani: povijesni izvori

Želimo li prikazati povijest amuleta i talismana u srednjemu vijeku, moramo se okrenuti povijesnim izvorima.

Ta se povijest gubi u tami vremena. Prapovijesni ljudi nosili su amulete oko vrata, a truplo čovjeka koji je prije nekog vremena pronađen u Alpama na granici Tirola i Italije i koji je dobio ime Ötzi imalo je oko vrata kožnu vrećicu u kojoj su se nalazili različiti predmeti. Na neolitičkim nalazištima te nalazištima iz brončanoga i željeznog doba pronađeni su fosilizirani ježinci s probušenim rupama za koje ih se moglo objesiti, što potvrđuje da ih se rabilo kao amulete, a još prije samo nekoliko desetljeća na prsima su ih kao srećonoše nosile seljanke na području Clermont-Ferranda. Arapska legenda potvrđuje da je Eva na sebi čuvala imena koja su demoni morali slušati i koja su je štitila. Najstarija svjedočanstva dolaze nam s Istoka i Srednjeg istoka. Perzijanci, Kaldejci, Egipćani, Grci i Židovi bili su veliki “potrošači” takvih predmeta. Svi poznajemo skarabeje, vrpce s čvorovima, stup djed i amulete nazvane Horusovo oko i oudjat, koji štiti od uroka i koji, začudo, nalazimo na prstenovima čarobnjaka iz pokrajine Auvergne. Svi znamo da su Hebreji izrađivali amulete koji su prikazivali likove bogova ili zvijezda, magične prstenove – koji su na sebi imali komadiće pergamenta ili papirusa na kojima su bili napisani sveti znakovi ili stihovi iz Svetih knjiga. U Egiptu i Kaldeji talismani su se poklapali sa sedam velikih planetarnih duhova koji vladaju Zemljom i njezinim stanovnicima. Arheologija je otkrila brojne amulete i talismane, i u Mezopotamiji i u Europi, koje čine pečati svih vrsta, urezane slike, gamaheje, to jest kamenje s prirodnim gravurama, brakteati (brakteat, u ranomu srednjem vijeku tanka srebrna ili zlatna pločica ukrašena ornamentima i prikazima figura udubljenima na jednoj strani, tako da su se na obrnutoj strani vidjela ispupčenja; nap. prev.) itd. Prilikom rekonstrukcije crkve svetoga Petra u Rimu, u grobnici žene po imenu Marija, koja je bila supruga nekoga Honoriusa, pronađena je tanka zlatna pločica s imenima Mihaela, Gabriela, Rafaela i Uriela napisanima grčkim alfabetom. U jednoj milanskoj grobnici pronađen je prsten s natpisom ANANIZAPTA, što je već dobro poznata formula. Svećenstvo u Aachenu poklonilo je Napoleonu I. talisman koji je Karlo Veliki imao oko vrata kad je 1166. otvorena njegova grobnica. Seffrid, biskup Chichestera, godine 1159. posjedovao je Abraxas koji se danas čuva u gradskoj katedrali, a svi se sjećaju kralja Luja XI. čiji je šešir bio ukrašen brojnim svetim medaljicama čija je svrha bila štititi ga od bolesti i uroka. Otomanski vladari i vojskovođe odijevali su se u talismanske tunike...

Začudo, unatoč razvoju povijesnih istraživanja svakodnevnoga života i mentaliteta, amuleti i talismani prepušteni su ezotericima, okultistima i šarlatanima kojima nije bitno razumijevanje, nego već pridobivenom čitateljstvu nude duhovnu hranu koja se sastoji od nepobitnih tvrdnji. To vrijedi ne samo za srednji vijek nego i za kasnija stoljeća. U svom odličnom prikazu narodne kulture 17. i 18. stoljeća Robert Mandrou je, na primjer, posvetio čitavo poglavlje okultnim znanostima i vještičarenju, ali samo jedan odlomak magičnim knjigama, a upravo nam one prenose najvažnije podatke, dok je jedina potpuna studija magije, ona Richarda Kieckhefera, suzdržana prema razvoju amuleta i talismana i bavi se relikvijama onakvima kakve jesu.

Začuđuje li nas takvo napuštanje vrlo plodnoga područja istraživanja? Iskreno govoreći, ne, jer su poneki uskogrudni duhovi prožeti pseudoznanjima potpuno isključili takve teme. Ukase (ukaz, despotska naredba; nap. prev.) vrijedan prezira, jer su time zabranili znanstvena istraživanja i optužuju svakoga znanstvenika koji se usudi time baviti da je “izgubljen u prošlosti” ili “folklorist”, ili, što je još gore, napadima ad hominem zamjenjuju argumentaciju. No oni koji tako reagiraju tvrde da su upravo oni ti koji proučavaju povijest svijesti. Ipak, dovoljno je baciti pogled na ono što rade naši susjedi kako bismo zaključili da oni pokazuju interes za takve teme, o čemu svjedoči naša bibliografija.

16. stoljeće – zlatno doba za iracionalno

Talismani i amuleti bogat su dodatak proučavanju razvoja mentaliteta i svakodnevnoga života naših predaka jer otkrivaju reakcije ljudi kad su suočeni s protivnikom, nesrećom, bolešću i smrću, a također otkrivaju njihovo viđenje svijeta, njihove nade i želje. U trenutku kad su sva “uobičajena” sredstva iscrpljena ljudsko se biće okreće nadnaravnome i magiji. Česti pronalasci takvih predmeta govore nam o najstrašnijim osjećajima i velikim strahovima. Nije li i danas slučaj da se bolesnici, očajni zbog nemoći znanosti da ih izliječi, obraćaju za posljednju pomoć svecima ili odlaze na hodočašća? Ne obraćati pažnju na te činjenice i zadovoljiti se tumačenjima različitih analiza i komentara drugih, baviti se znakovima ili prikazima kao da su potpuno odvojeni od iracionalnoga, znači biti potpuno slijep za ono što nam donose različita svjedočanstva. Nažalost, mnogi se uopće ne potrude pročitati ih i usmjeravaju svoje vlastite utvare prema onome što misle da o tome znaju.

Treba reći nekoliko riječi i o tim svjedočanstvima. Za razdoblje antike, sve do kasnoga Carstva, naši su izvori uglavnom arheološki pronalasci te grčki magični papyri, Naturalis historia (Prirodoslovlje) Plinija Starijeg i spisi crkvenih otaca. Za srednji vijek, u pravome smislu riječi, uključujući i 12. stoljeće, na raspolaganju su nam obrednici o pokori i klerički spisi te, tu i tamo, poneki relevantan znanstveni tekst – herbarij, lapidarij, medicinski ili ljekarnički kodeks. S prvim godinama 13. stoljeća pojavljuju se brojni tekstovi prevedeni s arapskoga koji često i sami imaju korijene u grčko-egipatskim ili kaldejskim tradicijama. Tako se pomalo povećava broj rasprava o amuletima i talismanima, a to povećanje traje sve do kraja 16. stoljeća, koje je bilo pravo zlatno doba za iracionalno sudimo li prema onome što nam je iz njega preostalo. Je li Povijest doktora Fausta, ta priča koja simbolički odražava zaokupljenost toga nemirnog stoljeća svojim vlastitim smjelostima i izjedenost proturječjima, stoljeća okrenutoga prema budućnosti, iako još podčinjenoga prošlosti, baš slučajno objavljena 1587?

Stanovnici srednjovjekovnoga Zapada poznavali su razne vrste amuleta i talismana, a za koje danas saznajemo uglavnom preko kleričke književnosti, rasprava o prirodoslovlju (herbarija, lapidarija) i medicini, popisa i pravila. Godine 1263. statuti bolnice u Troyesu određivali su da ni jedna redovnica ne smije nositi prstenje ili drago kamenje, osim ako nije bolesna. Karlo V. posjedovao je 1380. godine “kutijicu u kojoj je visio zlatni lančić sastavljen od dva dijela koji je štitio od životinjskoga otrova, kao i glavica crne zmije po imenu lapis Albazahan i mala kost u obliku kvadrata”. Jean de Troyes navodi kako se u trenutku svoga smaknuća 1475. stražar iz Saint-Pola okrenuo prema jednome od redovnika koji su pribivali događaju i rekao mu: “Dobri oče, izvolite kamen koji sam dugo nosio oko vrata i koji sam izuzetno volio zbog njegovih brojnih vrlina. Štiti od svih otrova i čuva od svake zaraze.”

Popisi imovine plemenitaša često otkrivaju predmete s vrijednošću talismana. Tako se u popisu koji je pripadao Karlu V. spominje “kamen, umetnut u zlatni okvir, koji liječi kostobolju, na jednoj njegovoj strani urezan je lik kralja, a na drugoj hebrejski znakovi”. Popis imovine vojvode od Burgonje, koji potječe iz 1414, opisuje pehar neravne površine na čijemu je dnu bio prikazan “jednorog i druge stvari koje štite od otrova”. Takav popis koji je pripadao vojvodi od Berryja, a potječe iz 1416, sadržava “pozlaćeni kamen, po imenu banzac, koji štiti od životinjskoga otrova, i obješen je o tri zlatna lančića”. Velika gospoda očito su se jako plašila mogućnosti da budu otrovana. Charlotte od Savoje također je, 1483, posjedovala narukvicu ukrašenu kamenjem koja je štitila od otrova. Ali oni koji su izrađivali popise imovine nisu uvijek navodili od čega amulet štiti. U popisu Karla V. spominje se zlatna kopča ukrašena s četiri rubina i četiri dijamanta, koja se stavljala na prsa, a na njoj su bila napisana imena Sveta tri kralja. Relikvije su služile umjesto talismana – Jeanne d’Évreux nosila je, obješenu o pojasu, srebrnu jabuku s relikvijom – kao i medaljice, poput one koja je pripadala vojvodi od Burgonje, “okrugla oblika s urezanim likom Djevice Marije kako drži dijete”.

Zaštita od zle sudbine i bolesti, noćnih mora…

I u kasnijim vremenima takve nam podatke uglavnom prenose radovi koji su plod etnografskih istraživanja. U 17. stoljeću medaljice u obliku repatice smatrane su moćnim talismanima; prednja strana prikazivala je repaticu s datumom, 1680, a na stražnjoj se nalazio sljedeći natpis: “Repatica prijeti zlim stvarima/imaj povjerenja u Boga/učinit će ono što treba.” Narodna tradicija kaže da jantarna ogrlica oko vrata djeteta štiti od grčeva, grlobolje i hripavca i da kamen po imenu trohit štiti od zle sudbine i bolesti. U zlatnome okviru i nošen na lijevoj ruci, krizolit tjera demone i utvare. Sve do početka 20. stoljeća pastiri iz Cévennesa vjerovali su da obluci od feldšpata (silikatni mineral; nap. prev.) štite stada od ovčjih boginja te su ih, prilikom odlaska u brda na ljetne ispaše, stavljali u kožne vrećice i vješali oko vrata svojih ovaca. U Italiji su se kao zaštita od zle kobi izrađivali amuleti od koralja u obliku stisnute šake ispružena kažiprsta i maloga prsta tako da čine oblik rogova. Vignon, liječnik orleanskoga vojvode, tako u svome djelu Essai de médecine pratique pour l’usage des pauvres gens de la campagne (Esej o praktičnoj medicini za siromašne seljake), objavljenome 1745, propisuje “amulete protiv groznice, koje treba objesiti oko vrata”. Prije nešto više od jednoga stoljeća Bretonci su stavljali morske zvijezde iznad krevetića djece koja su bila žrtve “noćnih užasa” odnosno noćnih mora.

Posve je očito da je danas nemoguće nabrojiti sve oblike amuleta i talismana od antike do srednjega vijeka, za to bi bio potreban cijeli ljudski vijek jer bi, među ostalim, bilo potrebno pregledati sve medicinske spise. Problem je i njihovo točno određivanje. Plinije, na primjer, govori o amuletu koji tjera san, što bi se moglo shvatiti na sljedeći način: sprečava vas da zaspite. Ali govoreći o drugome amuletu, kaže da olakšava rast zubi, i pitamo se je li riječ baš o tome? Ovdje se susrećemo s ograničenošću definicije. Ta je teškoća prisutna i u proučavanju tekstova, jer predmeti koje nazivamo amuletima nisu ni zaštitnici ni čuvari, nego pomoćna magijska sredstva i pribavljači određene koristi.

Paul Sébillot navodi više običaja povezanih s talismanima i amuletima, odnosno sa sredstvima zaštite koja su se nekad nazivala i “zaštitnicima”. U 16. stoljeću je živ pauk zatvoren u orahovoj ljusci i obješen oko vrata štitio od groznice. Tijekom renesanse divlji se češnjak vješao oko vrata ovci predvodnici stada, što je sprečavalo napade vukova. Kako bi odagnali strah, ljudi su na sebi nosili vučji zub ili osušeno vučje oko, a stanovnici Berryja su protiv uroka pod lijevo pazuho stavljali krtičju kost ili su glavu jelenka vrpcom vezali za šešir. U sjevernom dijelu Bretanje šapica kunića ili zeca bila je korisna protiv zubobolje. U pokrajini Creuse ulogu amuleta imale su božje ovčice (bubamare) koje su se puštale po dječjim vratovima.

Biljke su također imale određenu ulogu u takvim običajima. Početkom 13. stoljeća Gervais de Tilbury ističe da grana biljke agnus castus, ako se položi pod jastuk, štiti od priviđenja. U Bretanji se smatralo da nošenje cvijeta žutilovke odbija vražićke, dok su u pokrajini Beuce grančica jasena i komadić brestove kore ušiveni u prsluk štitili od vještičjih uroka. U Saintongeu su pastiri na ivanjsko jutro vješali ovcama oko vrata buketić orahovih listova, što je čuvalo od čaranja...

Talisman vs. amulet

Tako je malo-pomalo talisman iz svijesti ljudi istisnuo amulet, koji se na ljestvici magije smatrao nerazvijenim i primitivnim. Istraživanje je pokazalo da na internetu postoji 56.700 referenca za amulete nasuprot 222.000 otkrivenih referenca za talismane! Čini se da je “talisman” postao nec plus ultra magičnih predmeta, o čemu svjedoči njegova prisutnost na različitim područjima, od romana do umjetnosti, od Waltera Scotta do Paula Sérusiera. “Talisman” je također naziv broda koji je plovio oko 1883, kao i naziv modela zajedničkog ulaganja koji je 2003. lansirala jedna francuska banka! Uzalud bismo tražili sličnu uporabu riječi “amulet” – nalazimo je u nazivu dječje rock-grupe i interaktivne igrice (Potraga za amuletom).

Ova studija proširuje i detaljnije objašnjava ono što je već poznato iz djela Le Livre des grimoires (Knjiga čaranja). Započet ćemo s proučavanjem kulturnih i lingvističkih aspekata, zatim ćemo prijeći na praktični dio, upotrebu amuleta i izradu talismana. Naš je cilj omogućiti otkrivanje tih jedinstvenih predmeta, koje se često pogrešno shvaća, i pokazati njihovu složenost i njihovu ukorijenjenost u našu svijest.

S francuskoga prevela Blanka Paunović

Donosimo Uvod knjige Le livre des talismans et des amulettes (Editions Imago, Pariz 2005) Claudea Lecouteuxa, koja će uskoro biti objavljena u hrvatskom prijevodu u Scarabeus-nakladi, Zagreb (urednica Daniela Tkalec, prevoditeljica Blanka Paunović).


...




' dan

[Vjekoslav]

Napomena: cijelo podrucje je dobro markirano i sto je najvaznije nije minirano.

e da, to je uvijek vazno naglasiti kad govorimo o planinama Bosne i Hrvatske. evo npr. veceras/nocas decki iz GSS-a pretrazuju podrucje koje jeste bilo i jos uvijek je pod minama.



Hrvatska Gorska Služba Spašavanja


...









...


' vece

[Vjekoslav]

ZADAR – Potraga za zrakoplovom Cessna 303, koji je u četvrtak popodne oko 15.45 sati, nestao iznad Velebita trajala je cijelu proteklu noć, ali bez uspjeha. Jutros je u potragu osim pripadnika GSS-a iz Zadra i Gospića uključena i specijalna policija i rendžeri Nacionalnog parka Paklenica te ekipe GSS-a iz Splita, Ogulina i Zagreba.

Skupina od 12 članova GSS Gospić jutros oko 11 sati morala se, međutim, vratiti u Starigrad.

- Gore je pakao. Pada ledena kiša, puše bura od 150 km/h, spustio se oblak i ništa se ne vidi. Noć je bila teška za nas, a sigurno još gora za pilote ako su uspjeli preživjeti - rekao je Alen Zorić, pročelnik službe GSS-a iz Gospića, čiji su se članovi nakon cijele noći potrage vratili neobavljena posla.

- Nismo se smjeli daleko razdvajati jer je vidljivost mala - dodao je Zorić. Članovi GSS-a su od Starigrada u potragu krenuli preko Struga i došli ispod Vaganskog vrha, ali nisu našli niti jedan trag koji bi ih odveo do mjesta gdje je pao avion. Sve oči su uprte u vrijeme jer se čeka da se magla rasčisti,a ostalo je jedino rješenje da se iz zraka pokuša locirati mjesto tragedije.


...


KAKO SAM DOŽIVIO I PROŽIVIO SPAŠAVANJE IZ PODZEMNOG SUSTAVA PIAGGIA BELLA

Predgovor

Dana 8. kolovoza 2007. Igor Jelinić - Jela, jedan od najiskusnijih i najboljih hrvatskih speleologa istraživao je s talijanskim kolegama Piaggia Bella, veliki podzemni sustav u Italiji. Na relativno laganom dijelu se poskliznuo i u padu slomio nogu te ozlijedio rame. Otvoreni prijelom noge veliki je problem i u gradu, ali u jami na dubini od 300 metara i 4 kilometra daleko od ulaza to je, najblaže rečeno, dramatičan događaj. Spašavanje koje je uslijedilo danima je bilo jedno od glavnih vijesti u hrvatskim, ali i svjetskim, medijima. Nije ni čudno, jer su talijanske kolege iz gorske službe spašavanja (Corpo Nazionale Soccorso Alpino e Speleologico) izvele do sada najveću speleološku akciju spašavanja na svijetu. Preko stotinu i pedeset spašavatelja gotovo četiri dana borilo se za svaki metar daljine i visine. Igor Jelinić - Jela na svjetlo dana iznesen je 12. kolovoza u 13.34. U nastavku možete pročitati kako je Jela doživio i proživio svoje spašavanje, o čemu je razmišljao, kako je gotovo četiri dana funkcionirao zavezan u nosilima, da li je spavao, kako je obavljao nuždu i još desetke „sitnih“ detalja. Iznimno je to zanimljivo štivo, istovremeno i dramatično i zabavno. Jela je i sam spašavatelj pa je vrlo dobro razumio napore talijanskih kolega i ovo je njegova svojevrsna zahvala za sve što su napravili.

Hrvoje Dujmić

PIAGGIA BELLA ILI KAKO SAM NAPOKON UZEO GODIŠNJI U LJETNOM PERIODU

Još u vrijeme dok sam živio u Italiji slušao sam i čitao o podzemnom sustavu Piaggia Bella kao jednom od najvećih u zemlji. Susjednoj Labassi posvećen je čitav jedan broj Speleologie, časopisa talijanskog speleološkog saveza, najpoznatijeg u Italiji. Fascinantna činjenica da bi se spajanjem tih dvaju speleoloških objekata dobila najdublja i najduža špilja u zemlji, bila je dovoljna da čitavu priču trajno memoriram. Na žalost, postojao je tada i još jedan detalj koji mi je pomogao da ne zaboravim Marguareis, kako se taj dio Alpa zove, i njegove podzemne ljepotice. Ćudljiva klima čitave regije na kojoj se sukobljavaju alpske i sredozemne ciklone koštala je u ljeto 1990. godine života čak devetoricu iskusnih speleologa. Između torinskih i imperijskih su speleologa oduvijek postojali određeni antagonizmi, ali odlučnost u pokušaju spajanja Labasse i Piaggia Belle ih je tada potisnuo. U jednoj od akcija pokušaja spajanja ili barem približavanja ovih dviju špilja okupilo se čak dvanaest ponajpoznatijih speleologa iz obaju klubova. Istražujući u Labassi, čijim su istraživanjima rukovodili speleolozi iz Imperije, nisu znali da se usprkos dobrim prognozama vani dogodila velika promjena u temperaturi praćena obilnim snježnim padalinama. Po izlasku, iako iznenađeni i neadekvatno odjeveni, momci su se pokušali domoći sigurnosti najbližeg skloništa, no u dvije snježne lavine nestalo ih je čak devet! Trojica koji su izašli kasnije i po tragovima shvatili kakva je nesreća zadesila njihove kolege, vratili su se u sigurnost špilje, gdje su čekali spasioce. Priča o špiljama Marguareisa ima mnogo, traju već puna četiri desetljeća, o naporima koje su speleolozi prilikom istraživanja poduzimali, o danku koji su špilje uzimale. U želji da i sam dam doprinos poznavanju podzemlja tog dijela svijeta odlučio sam sudjelovati na istraživačkom logoru koji svake godine organiziraju članovi Gruppo Speleo Piemontesi iz Torina. Nakon puno godina zimske i proljetne ekspedicije nisu mi oduzele godišnji odmor, pa mi je čitav ostao na raspolaganju za ljetne aktivnosti. Na moje veliko zadovoljstvo priključili su mi se Ivan Glavaš i Nenad Kuzmanović iz SU Spelunka. Kad smo napokon krenuli na put, nisam ni sanjao da ću iskoristiti tek par dana svog toliko čuvanog godišnjeg odmora, a još manje da ću za nekih pet dana postati najpoznatiji Hrvat u Hrvatskoj, Italiji a možda i šire. Ritam kretanja špiljom kakav su Kuzmi, Glavašu i meni nametnuli talijanski kolege je bio brz i odgovarao nam je više nego sporiji jučerašnji, kada smo s prijateljicom Deborom kao vodičem otišli u drugi kraj jame. Usprkos neprestanom kretanju takvim, jakim ritmom, znojili smo se manje. Za vrijeme jedne kraće pauze smo rezimirajući prijeđeno shvatili da napredujemo upravo fantastično; umjesto predviđenih pet, stići ćemo do cilja, odnosno mjesta gdje krećemo u dotad nepoznat dio jame, za manje od četiri sata. Kako smo sedmorica nosili šest transportnih torbi, povremeno bismo se zamijenili, pa je baš na mene pao red da budem bez tereta, što uvelike olakšava kretanje. Ni ta činjenica kao ni visoka koncentracija, ni odlična tjelesna forma u kojoj sam, zahvaljujući kontinuiranom špiljarenju u posljednje vrijeme bio, ni, eto, sve to zajedno nije bilo dovoljno da izbjegnem događaj koji je uskoro uslijedio i koji će mi, mogu slobodno reći, bitno izmijeniti ritam života. Prečnica kao i mnoge druge prije nje. Dvostruko uže rastegnuto u dužini od oko pet-šest metara služi za osiguranje od pada u također pet-šest metara duboku pukotinu koju raširenih ruku i nogu treba prepriječiti. Stijene su pomalo izlizane od stotina špiljara koji su kroz dugi niz godina tuda prolazili. Ipak, sve u svemu – šala mala. Nešto sasvim uobičajeno. Kada mi je lijeva čizma kliznula niz stijenu nisam se stigao okrenuti da bih se rukama zaštitio od udarca. Prvi kontakt sa stijenom je pripao mom lijevom ramenu što je odmah imalo za posljedicu iščašenje. Čovjek u padu obično ima nešto mačjeg u sebi i sposoban je i u vrlo kratkom vremenu reagirati položajem koji može ublažiti posljedice pada, ali nakon udarca ramenom ja sam nastavio padati kao mrtvo tijelo udarivši pritom jako lijevim stopalom u kamenu izbočinu. Za moje kolege, dvojicu koji su već bili na drugoj strani i četvoricu koji su iza mene čekali svoj red, sve je djelovalo zbunjujuće i čak pomalo smiješno. U sekundi sam pao oko metar ili metar i po uz dva glasna uzvika. Ostavši visjeti na užetu za osiguranje odmah sam rezimirao nastalo stanje i iznio ga kolegama: - Ragazzi, io ho la spalla fuori e frattura esposta sulla gamba! (Dečki, izletilo mi je rame, a imam i vanjski prelom noge!) Obzirom da su svi složno reagirali smijehom, ponovio sam istu rečenicu uz dodatnu ozbiljnost u glasu. Tada je zakratko nastao tajac. Par sekundi. Osjećaj nemoći i potpune ovisnosti o kolegama bio je kod mene potpun. Samostalno se nisam mogao pomaknuti ni pedlja. Već nakon nekoliko minuta uz pomoć sidrišta u stropu, koloture, užeta i zajedničkih snaga šestorice kolega preseljen sam na ravniji dio dvadesetak metara udaljen od mjesta nesreće. Pamtim dobro kratki dijalog s Dondom, talijanskim prijateljem, koji se odvijao dok su me na rukama prenosili kratkom, strmom padinom. - Jesi li ti svjestan gdje smo mi? – upitao me Donda. - Jesam, odgovorio sam bez puno razmišljanja. - Shvaćaš li da ti se ovdje nije smjelo baš ništa dogoditi? - Potpuno! - I svjestan si da ćemo te morat izvlačiti bar dva dana? -Čekaj malo, – reagirao sam iznenađeno – jesi li ti svjestan gdje smo? Pa, trebat će barem četiri, pet dana da vidim sunce! Nisam tada bio na čisto, a nisam ni sada, jesu li Donda i drugi koji su ga podržali htjeli mene osloboditi straha od dugotrajnog transporta ili se samo radilo o lošoj procjeni. Na žalost, ja sam bio u pravu. Akcija koja je uslijedila bila je prema svim dostupnim podacima jedna od najkompleksnijih akcija speleospašavanja ikad. Po broju sudionika i vremenu koje je bilo potrebno da se spašavanje privede kraju ovo je dosad svakako rekordna akcija u svjetskim razmjerima, što je bilo uvjetovano težinom ozljeda, morfologijom špiljskih kanala i udaljenošću mjesta nesreće od izlaza. Ipak, zahvaljujući odličnoj uvježbanosti talijanskih speleospašavatelja, njihovom iskustvu i masovnosti spašen sam na najbolji i najbrži mogući način. Prateći zbivanja oko sebe kroz malo odškrinuti vizir kacige tih nekoliko dana, nisam imao ni približnu predodžbu o medijskoj pompi koja se oko mog slučaja razvila. Neposredno nakon nesreće sam zamolio Ivana Glavaša da po izlasku na površinu ne šalje obavijest o nesreći u Hrvatsku da se izbjegne nepotrebna panika. Računao sam da ću, kad izađem na površinu ili kad stignem u bolnicu ja sam javiti majci i ostalima o nezgodi i time ih osloboditi suvišne napetosti i iščekivanja. To je, međutim, bilo potpuno iluzorno. Još za vrijeme boravka u jami priča o mom spašavanju je punila novinske stupce i naslovnice. Prikazi nesreće i spašavanja bili su uglavnom pretjerano senzacionalistički, što je standardna značajka dnevnog, više ili manje žutog tiska, pogotovo kad su događaji o kojima je riječ i sami po sebi prilično dramatični. Putujući kroz špiljske kanale prema izlazu imao sam prilike sresti desetine speleologa–spasilaca od kojih sam od prije poznavao tek nekolicinu. Odrađivali su smjene po 24 sata što je, uz dolazak i odlazak, uglavnom značilo trideset i više sati neprekinutog boravka u podzemlju. I sve samo zbog mene. Njihovi su mi nesebični napori čitavo vrijeme davali osjećaj povjerenja i sigurnosti. Liječničko strpljenje i briga koju sam uživao nadmašila je sva moja najoptimističnija očekivanja. Svi su imali samo jedan cilj; dovesti me na sigurno čim prije uz što manje patnji za mene. A bio sam, iako sam se čitavo vrijeme trudio da ne budem, vrlo zahtjevan pacijent, što je bilo uvjetovano težinom mojih ozljeda. Ako je istina da sam svojom smirenošću i vedrinom duha uspijevao imalo olakšati mukotrpan posao oko svog spašavanja, onda mogu biti sretan i ponosan. To je najmanje što sam im mogao zauzvrat dati. Među različitim ljudima iz iste branše pa tako i među speleolozima nerijetko postoje određeni konflikti, antagonizmi, a loši odnosi ponekad mogu čak dovesti do otvorenog neprijateljstva i mržnje, no ovakve situacije sve nesuglasice bacaju duboko u drugi plan. Sjedinjeni u stroj sazdan od više od stotinu i pedeset kotačića, u lanac koji nema i ne smije imati slabu kariku, moji su spasioci odradili posao za povijest. Nije slučajno da mnogi speleolozi smatraju svojom moralnom obavezom biti djelom speleospasilačke službe; u slučaju nesreće, spremni su dati sve od sebe za spas jednog od svojih, pripadnika Naroda Speleologa. Jedina nagrada koju očekuju i jedina koju obično dobiju je zadovoljstvo zbog dobro odrađenog posla i spašenog života. S moje točke gledišta, stvar je bila dublja. Nije se radilo o bilo kojem speleologu, jednim od naših. Radilo se o meni osobno, o spašavanju mog života, o svemu što na ovom svijetu imam. Jedinstveno iskustvo. Uz neizmjernu zahvalnost koju osjećam prema svima koji su na bilo koji način sudjelovali u mom spašavanju, kao i prema onima koji su bili spremni sudjelovati da se ukazala nužda, a takvih je bilo puno, želio bih ih sve podsjetiti na jedno staro narodno vjerovanje; kaže se da kada spasiš nečiji život postaješ odgovoran za njega. No, neka ne brinu previše. Ukoliko će u mom budućem životu biti loših i neodgovornih poteza, svatko od mojih spasioca će odgovornost moći podijeliti sa više od stopedeset sukrivaca.

O LIJEČNICIMA, ŠIVANJU, BOLI, MORALU, SNU, MINIRANJU, OBAVLJANJU NUŽDE, DOŽIVLJAJU IZLASKA I JOŠ NEKIM DETALJIMA

Dugotrajni transport nosila i mnoštvo ljudi uključenih u njega za sobom povlače mnoštvo detalja koji nisu spomenuti u priči i lagano padaju u zaborav. Vrijedi ih se prisjetiti. Otvoreni prelom noge podrazumijeva i krvarenje. Da bi prilikom transporta gubio čim manje krvi, liječnik Giuseppe Giovine mi je djelomično zatvorio ranu šivanjem. Bol koju sam pritom osjećao bila je zanemariva, djelomično zbog djelovanja analgetika, djelomično zbog bitno promijenjenih kriterija granice boli. Prvih sat ili dva nakon nezgode bol je bila sasvim podnošljiva a tada je krenulo. Momci su se naslušali mojih jauka dok nije stigla doktorica Chiara Giovannozzi s prvim analgetikom deset sati nakon nezgode. Četrdesetak sati kasnije rečeno mi je da se mora promijeniti vrsta sredstva protiv bolova jer sam već uzeo dozvoljeni maksimum. Na red je došao morfij, što sam ja shvatio kao pojačanje ali me doktor Beppe razuvjerio. Primarno korišteno sredstvo je bilo jače. Ne znam naziv. Ne želim ni znati. O tim su stvarima razmišljali osmoro liječnika od kojih je uvijek netko bio sa mnom. Osim kontroliranja mog zdravstvenog stanja tijekom čitave akcije liječnici su najzaposleniji bili u pauzama transporta koji se odigravao u etapama. Koliko pamtim, transport je zaustavljen četiri puta kako zbog tehničkih priprema za nastavak (postavljanje sidrišta i proširivanje uskih prolaza miniranjem) tako i zbog mog odmora, fizioloških potreba i novog liječničkog pregleda. Svaki bi put bio podignut ili možda bolje reći obješen šator od mokrofibre koji bi u kratko vrijeme bio zagrijan na vrlo zadovoljavajuću temperaturu. Konstrukcija bivka vrlo je jednostavna a postavlja se za dvije do tri minute. U šatoru bih obično pio tople napitke, uglavnom čaj i pokušavao, najčešće bezuspješno, jesti. Jedino što sam s apetitom uspijevao progutati su bile čokolade. Mesne zalogaje, sireve i slično gotovo nikako nisam mogao konzumirati. Tada bih također primao infuzije te doze antibiotika i analgetika. Obavljanje male nužde je bio poseban ritual koji nisam mogao obavljati bez pomoći. Sam čin mokrenja sam, doduše, iako uz bolove zbog teškog postavljanja u odgovarajući položaj, odrađivao sam, ali za skidanje i oblačenje odjeće sam trebao pomoć. Veliku nuždu nisam uopće obavljao sve do karlovačke bolnice punih tjedan dana nakon nesreće. Kako bi nakon višesatnog transporta jedva dočekao stanku u bivku, tako bi i nakon dva ili tri sata mirovanja jedva čekao nastavak transporta. Spavati usprkos umoru i onako nisam mogao ponajviše zbog živčane napetosti i pojačanog rada adrenalina. Tijekom posljednjeg dana transporta kroz najšire i najkomotnije špiljske kanale pređen je i najveći dio puta. Tada se nije podizao šator niti u pauzama u transportu, već bi nosilo bilo samo polegnuto odnosno naslonjeno na stijene. Tako sam imao puno više mogućnosti za razgovor sa svojim spasiocima, ali sam već potpuno iscrpljen zapadao u polusan ili rijetke momente dubljeg sna koji bi obično bili prekinuti mojim hrkanjem. Inače, na čuđenje mnogih koji su imali prilike uz mene spavati, ne hrčem nikada bez obzira na položaj ili količinu popijenog. Ipak, u nosilima mi se u više navrata događalo da glasno zahrčem, što bi me bez iznimke odmah i probudilo. Takvo stanje polusna zbunjivalo je i ponekad zabrinjavalo doktore koji su kontrolirali moju zdravstvenu situaciju, jer bih s vremena na vrijeme nesuvislo govorio ali ne zbog groznice ili bunila nastalog radi nestabilnog zdravlja već isključivo zbog predugog perioda bez sna. Dobro utopljen, nakljukan sedativima, lebdio sam između sna i stvarnosti. U trenucima potpune budnosti pokušavao sam održati na visini moral, kako svoj tako i mojih spasilaca. Iščekivanje signala da transport može krenuti dalje u hladnoći špilje (2-3 stupnja C) ponekad je na ekipu djelovao neugodno. Uživao sam u privlačenju njihove pažnje u takvim dugim, teškim pauzama. Razbio bih tišinu podizanjem vizira i postavljanjem pitanja: “Ljudi, znate li što me trenutno najviše muči?”. Jedva dočekavši da se osjećaju korisni u glas bi reagirali -“Što, Što?”, pri čemu bi se na licima čitala spremnost da mi pomognu na svaki način. “Ma, ona usrana situacija na Bliskom istoku!” – i dok bi još bili zbunjeni dodao bih: “Ali mi tu ionako ne možemo ništa!”. Spustio bih vizir, ušutio i tek tada čuo njihov smijeh. Ponekad bih odfućkao neku melodiju kakva bi u akustičnim špiljskim salama imala blagotvoran efekt na umorne spasioce. Ne sumnjam da je stimulativno osjetiti zdrav duh kod unesrećenog. To ujedno spasiocima ostavlja dojam da posao koji obavljaju teče kako treba. Naravno, nije uvijek bilo tako, pogotovo tog, meni najdužeg posljednjeg dana spašavanja. Znajući da sam blizu izlaza, strpljenje me je počelo napuštati i na trenutke sam osjetio vlastitu zlu krv. U najtežim situacijama čovjek o sebi može najviše saznati. Postajao sam ljut na sve koji stoje i čekaju. Zašto me ne vade van umjesto da gube vrijeme bez veze? Ljudi su radili kao mravi a ja sam imao dojam da je to sve bezvezan posao i da se može izvesti puno brže i bolje, iako bi već u sljedećem trenutku lucidnosti shvaćao da mi psiha nije više baš najčvršća. Sam trenutak izlaska iz jame na danje svjetlo za mene nije bio euforičan, već sam dnevno svjetlo doživio kao i svaki put prilikom izlaska iz podzemlja. Prilično tupo i nekako previše hladno. Dakako, atmosferu koja se pojavom nosila na površini mogla osjetiti vrlo brzo mi je dala do znanja da taj trenutak znači pobjedu najveće spasilačke ekipe ikad u borbi za život jednog kolege speleologa. Prenošenje mojih nosila kroz ruke stotinjak spasilaca prema helikopteru neću zaboraviti nikada. Zajednički uzvik iz stotine grla bio je silno emotivan. Činilo mi se kao da je sudac odsvirao kraj utakmice u finalu svjetskog prvenstva u kojem su pobijedili moji. Imao sam vrlo dobre razloge da navijam za njih. Da bi nosila mogla proći kroz uske špiljske kanale, posebne ekipe minera su ispucale čak 240 eksplozivnih punjenja što je na žalost znatno izmijenilo prirodni izgled špilje. Možda prvi put u povijesti izveden je vrlo neobičan građevinski pothvat; od užadi je ispletena mreža koja je poslužila kao most kojim su spasioci s nosilima prošetali i tako uštedjeli puno vremena. Akcija ovakvog obima vrlo je vrijedno iskustvo za Corpo Nazionale Soccorso Alpino e Speleologico. Niti jedna preventivna vježba ne može u toj mjeri pokazati dobre i loše strane u spasilačkim manevrima a pogotovo u koordinaciji raznih regionalnih ekipa koje vrlo rijetko i rade zajedno. U vježbama speleospašavanja sam kao jedan od težih često imao ulogu lažnog unesrećenog. Prilično sam siguran da mi je ta činjenica bila od velike pomoći. Vjerujem da trenutak kad ranjenik uđe u nosilo i biva zatvoren kao u kakav sarkofag može biti psihološki težak i neugodan. Meni je takva situacija kroz vježbe postala poznata što mi je sigurno olakšalo podnošenje dugotrajnog boravka u nosilima. Tijekom četverodnevne akcije upoznao sam mnogo speleologa ali sam zbog teškog psihofizičkog stanja malo njih i upamtio. No, mogao bih se kladiti da su oni mene dobro upamtili. Sjećam se stanovitog Rubena iz Brescie koji mi je ustupio svoj prsluk punjen perjem i upozorio me nekoliko puta da mu ga ako je ikako moguće vratim. Kada sam stigao u operacionu salu torinske bolnice liječnici nisu pokazali mnogo razumijevanja za emotivnu vezanost speleologa i blatnog komada odjeće pa su, usprkos mojim protestima, razrezali prsluk, što su, vjerujem, narednih dana više puta požalili. Zadnje čega se prije operacije sjećam bila je puna prostorija lebdećeg paperja. Nasmijavalo me kada bih ležeći na leđima puhnuo, a paperje bi se veselo uskovitlalo. Čitava je sala bila bijela.


...


' dan

[Teja]

Zajecar u srcu (nazalost bez vodopada)

Ne secam se da je iko na forumu pisao o Istocnoj Srbiji pa da se ja malo zapljunem.
Najveci kuriozitet zapravo je (osim mene,Nikole Pashica i Stevana Mokranjca) Zoran Radmilovic,
ali ne zbog Radovana i Kralja Ibi-ja, nego zbog svog dede i nashe nam zajednicke gimnazije
koju smo i ja i njih trojica uspeshno zavrshili Dodushe ja ( obzirom da sam nesto
mladja od njih, silom prilika u drugoj zgradi).


Gimnazija u Zaječaru spada u red nastarijih škola ove vrste u Srbiji. Ona je prva srednja škola u istočnoj Srbiji koja je otvorila vrata učenicima, davne, 1836. godine. Prvi gimnazijski učitelj, Živojin Kerečki, stigao je u Zaječar iz Srema pre prvog lekara. Tada se zvala Glavna škola i imala je dva razreda gimnazije, a 1884. godine Zaječar dobija potpunu, sedmorazrednu gimnaziju. 1883. godine Gimnazija je prešla u novu zgradu za koju je projekat uradio Rihard Lang, deda čuvenog Zaječarca Zorana Radmilovića. Mnogobrojni ratovi u Srbiji su prekidali rad škole (Timočka buna, Balkanski ratovi, I, II svetski rat). Godine 1960. odlukom Saveta za prosvetu Narodnog odbora, Viša gimnazija je preseljena u novoizgrađeni blok srednjih škola. Time se čini velika nepravda Gimnaziji, najstarijoj obrazovnoj instituciji u gradu. Gimnazija je i danas u zgradi sa ostalim srednjim školama, ali je tradicija ostala u staroj zgradi, gde su ispisane najlepše i najsvetlije stranice zaječarske Gimnazije. Od tada pa do danas nije usahla želja profesora i učenika da se Gimnazija vrati tamo gde joj je i mesto. Svoje obrazovanje su u ovoj školi stekli mnogi ljudi koji su ostavili trag u društvu, nauci i umetnosti, a među njima su bili Nikola Pašić, Stevan Mokranjac i Zoran Radmilović.

Deda Rihard Lange smrtno se zaljubljuje u jednu Zajecarku ( a mi smo poznate kao zene neodoljive
lepote i pameti) ,prelazi u Pravoslavlje i uzima ime Radmilo. Iz tog braka se radja sin (Zoranov otac)
koji ime Radmilo pretvara u prezime Radmilovic. I zvezda je rodjena.

Herr Lange je projektovao i kucu Nikole Pasica, ali je posle WWII ta lepa kuca srushena da bi Robna Kuca
Beograd bila izgradjena sas pokretne stepenice.

"cuveni univerzitet Megatrend" leti finansira i organizuje razne dogodovstine,ja koristim priliku
da zaradim neku lovu tako sto ispred bina na kojima nastupaju folk zvezde prodajem paprike ( jer kao sto
Slaven negde reche to je i jedino sto umem i znam),nedostaje mi samo sladoledzija, ali sada znam
kome cu se obratiti. Rotterdamca cu zamoliti da navrati tu i tamo i da nam uputstva i recepte
za sarajevski burek i pite krompirushe.Falice nam samo joker koji ce prodavati mooda za bubrege.

I postadosmo milijuneri.

This post has been edited by Teja: 06.02.2009, 15:07

Attached File(s)

 Kultura.bmp ( 1.23MB ) Number of downloads: 18

 

[Rotterdamac]

Rotterdamca cu zamoliti da navrati tu i tamo i da nam uputstva i recepte
za sarajevski burek i pite krompirushe.Falice nam samo joker koji ce prodavati mooda za bubrege.

I postadosmo milijuneri.

Nisam ja pitar (FK Sarajevo) ja sam The Maniac (FK Zeljeznicar). Ali naci cemo recept za sarajevski burek, nista se ne sekiraj.

[Unbeliever]

"cuveni univerzitet Megatrend" leti finansira i organizuje razne dogodovstine,ja koristim priliku
da zaradim neku lovu tako sto ispred bina na kojima nastupaju folk zvezde prodajem paprike ( jer kao sto
Slaven negde reche to je i jedino sto umem i znam),nedostaje mi samo sladoledzija, ali sada znam
kome cu se obratiti. Rotterdamca cu zamoliti da navrati tu i tamo i da nam uputstva i recepte
za sarajevski burek i pite krompirushe.Falice nam samo joker koji ce prodavati mooda za bubrege.

I postadosmo milijuneri.

ja sam spreman da udjem u biznis s tobom. tri karte za zajecar!

[Vjekoslav]

ti sunce, 3 metra snijega na grebenu Velebita. + magla. + mine.
pa ti trazi prezivjele.


...


nego, sta je ovo ovdje - PD (pljuvacko drustvo) Zanatlija organizira zabavno vece?
s projekcijama dijapozitiva "Neuspio uspon na Slavenov vrh"?
je, pa ak je tak, najte kaj zamerit,
ne bi se stel mesat.

[Rotterdamac]

ti sunce, 3 metra snijega na grebenu Velebita. + magla. + mine.
pa ti trazi prezivjele.

Jedina slaba strana mina, a ujedno jedina dobra za one koji slucajno zabasaju na mine sto je mala vjerovatnoca da eksplodiraju na jako niskim temperaturama jer se upaljac smrzne i zna se odlomiti a da mina ne eksplodira. Sto im ja od srca zelim ako slucajno neko natrapa. Mozemo im samo palceve drzat.

[Ziza]

Group: Members
Posts: 8519
Joined: 01.04.2004
From: Zajecar-Frankfurt-Paris-Texas via Beograd
Member No.: 6730



Zajecar u srcu (nazalost bez vodopada)

Cute. A kako inace tracevi? MMM, pustimo modu--- osim da se bacim u arhivuuuu?

This post has been edited by Ziza: 07.02.2009, 03:01

[Vjekoslav]

Jedina slaba strana mina, a ujedno jedina dobra za one koji slucajno zabasaju na mine sto je mala vjerovatnoca da eksplodiraju na jako niskim temperaturama jer se upaljac smrzne i zna se odlomiti a da mina ne eksplodira. Sto im ja od srca zelim ako slucajno neko natrapa. Mozemo im samo palceve drzat.

Youtube Video -> Original Video

ono sto ljudi zaboravljaju (ili ne znaju ili ih bas briga) jeste da su pripadnici GSS-a volonteri. a opet, profesionalniji u izvrsavanju zadataka od mnogih drzavnih sluzbi. tim deckima (i curama!) treba se uistinu diviti, jer njihova volja i zalaganje da spase ljudski zivot, riskirajuci pritom svoj vlastiti, fascinantna je. posebno u ovo danasnje doba egocentricnih seronja, kad nisi cool ako si altruist. biti danas npr. izvidjac je, maltene, nemoralno.

sto se mina tice, znaju oni gdje se moze proci, a gdje ne (ima medju njima i starijih, koji su bili pripadnici Planinske satnije Velebit). no tu opet dolazimo do problema razminiranja u Bosni i Hrvatskoj, o kojem se apsolutno nedovoljno govori u medijima (u smislu odgovornosti politicara za neucinjeno ili za nakaradno postavljeno). valjda ni to nije cool, jebes ga.


...


' dan

[kokobil]

[quote name='Vjekoslav' date='03.02.2009, 00:10' post='2233635']
dobro, to je Djoletova saljiva pesma, ali ti nisi toliki primitivac da ismijavas i vrijedjas slovenski narod zbog gafova trenutne politicke elite u Sloveniji. i to bas na ovom, multikulti medjuregionalnom topicu.

el tako da nisi?


...
Ne znam pjevati Hrvatski




i l i ipak ZNAM

This post has been edited by kokobil: 07.02.2009, 16:05